Nena-Jabuka prvotno napisa
Koliko god ovo zvučalo pomalo deprimirajuće, u neku ruku nije ni to loše znati jer se žena barem može spasiti od osjećaja malodušnosti i neuspjeha koji ju prati nakon što nije "uspjela" roditi bez intervencija. Odlazi doma, a "zna" da "nije sposobna roditi" i eto je ipak u rodilištu bila, sva sreća, hrpa medikamenata i postupaka koji su "spasili stvar". A zapravo, da nisu ništa čeprkali i htjeli požurivati, uz malo strpljenja ništa ne bi trebali ni "spašavati". No, to je dobro znati, ako se žena na to pripremi, da uspije barem ohrabriti sebe u trenutcima kad čuje "ccccc, TEK ste toliko otvoreni" ili "slabi su to trudovi, to treba ubrzati" pa možda ipak uspije, unatoče svemu tomu sa strane, zadržati dovoljno samopouzdanja da ipak negdje zna da je zlatni standard pri porodu fiziološki porod, a da nije zlatni standard probijanje vodenjaka i drip. Ne kažem da treba odbiti bilo što u čemu ne vidi štete, svatko to odlučuje za sebe, ali jednom dijelu rodilja ipak nešto znači kad znaju da nisu defektna roba s greškom nego su se jednostavno trebale uklopiti u bolničku proceduru.Tamo gdje treba intervenirati, naravno da se neće tu raditi filozofija, uopće nije sporno. Sad to čak ni ne govorim radi žena kojima je sve to ful normalno i ne vide nikakav problem ni u rutinskom dripu ni u bilo čemu drugome, imaju svoju furku, i to je u redu, već radi velikog broja onih koje razviju silnu količinu osjećaja straha i neuspjeha i teško se s tim nose, i tijeko poroda i kasnije. Doći na porod s osjećajem da je to samo iznimno važan i težak posao koji se treba odraditi i ne polagati uopće puno računa o okolišu i onome što se događa pritom, zapravo i nije loše samo po sebi. To je samo jedan u nizu dosta dobro formiranih "filmova" u glavi koji pomažu da se bez puno traume prožive ti događaji, vrlo dobar obrambeni mehanizam. Zapravo, nema ništa negativno, dapače. Nalazim samo jednu zamjerku, a to je ona koja se odnosi baš na dijete. Njemu, naime, nijedna stvar koja se događa majci u tim satima, ilitvar koja se unosi u njezino tijelo, nije nevažna. Ono ima šansu roditi se samo tada i nikad više, žena ima šansu i na drugu trudnoću i idući porod, ali dijete ne. Ne znam kad i zašto se počelo tu njihovu simbiozu, tu fino satkanu mrežu neprestanog kontakta, koja se poštiva tijekom cijele trudnoće, obezvrijeđivati tijekom poroda kao nebitnu. Pupčana vrpca se reže tek nakon što se dijete rodi, a sve do tada, svaki dah, hormon, osjećaj, opuštanje ili grčenje, svaki lijek koji dobiva majka, dobiva i dijete. Od trudnice se traži da jako pazi što radi, što jede i diše tijekom trudnoće, radi djeteta, pa i kad doji, očekuje se da pazi. A zašto ne tijekom poroda? Zašto je tada odjednom, u nekom imaginarnom intermezzu, kao, nebitno tuče li se po toj rodilji, zašto je tada nebitno što ona podnosi, kao da to dojednom, samo tada, nema nikakve veze s djetetom,kao da u nečijoj glavi oni postaju dva svemira. Znamo da nije tako. Djetetu nije svejedno ništa što se događa tijekom poroda. Ne radi se tu o osjećaju boli, bol je tada naš saveznik, a ne neprijatelj jer je ona posljedica dobrog rada mišića. Rijetke žene ne osjećaju bol i to su velike sretnice, a ostale se trebaju truditi da malo smanje njezin intenzitet, pokušavajući se opustiti. Ako uspiju, naravno. Priroda za fiziološki porod osigurala sve što treba u tijelu žene, njezine i djetetove hormone koji to sve vode. To je taj zlatni standard o kojemu pričamo. Mislim da bi njega trebalo poštivati koliko god se može i gdje se može, a sve iznimke su dozvoljene i poželjne tamo gdje se dogodi otklon ili zastoj. Dalje ću govoriti o psihičkim i fizičkim blokadama i zastojima koji se događaju tijekom fiziološkog poroda. Samo što će to biti vjerojatno nakon što sredim ovo čudo od tipkovnice koja mi danas, ničim izazvana, ne da da stisnem razmak pa pišem ovako zgusnuto, što mi je živi očaj za čitanje.
