zaista je lijepo čuti za lijepo iskustvo kućnog poroda.. bilo bi lijepo doživjeti prirodan, normalan porod.
moj prvi porod nije bio ni prirodan ni normalan,iskreno, poželila sam više nikad ne roditi, a kad sam došla u sobu i razmjenila iskustva s cimericama koje su isto jutro rodile, i one su rekle isto. očito nešta zbilja ne štima s porodima danas.
s vremenom sam promijenila mišljenje i mislim da se za dijete sve isplati proći opet, možda ne bih tako mislila da se mogu sjetiti boli i nemoći koju sam osjećala.
nisam se nešto pretjerano bojala, usredotočila sam se na mjerenje trudova, krenuli smo od kuće kad su bili na pet minuta, u autu su već bili na tri.
ali kad sam ušla i kad su me prikopčali na ctg, trudovi su stali na dobrih 15 minuta!
pa klasika, klistir, bušenje vodenjaka, drip! usto malcu i puls padao, svašta nešta! bol neprirodna, a ja totalno iscrpljena. nisam imala snage ni žaliti se.
i zblja mislim kako je kod mene sve to bilo u glavi i možda zbog nekog straha, iako sam mislila da se ne bojim, i da bi pun bolje prošlo da sam još čekala ili da sam imala mm uz sebe.. a najviše mi je žao moga maloga, jer kako god da je meni bilo, njemu je bilo još gore. da ne opisujem u detalje..
i moram reći da ipak svaka čast babicama koje su bile uz mene skoro stalno, pomagale mi oko disanja i držale me za ruku.. one su me držale prisebnom.
bilo kako bilo, prošlo je, isplati se proći ali meni je bilo zaista strašno, i mislim da ću morati sa sobom neke stvari razriješiti prije nego se odlučimo na drugo dijete..