Zahtjevna djeca

uopće ne znam tko nam je usadio ideju da se u vezi djece moramo uvijek osjećati superiška
ili u vezi sebe, ili muža ili svih nas
po meni su sve emocije koje doživljavamo važne i vrijedne jer nekamo nas vode
nije da volim biti ljuta, ali što ako i jesam ljuta
to je osjećaj i prolazan je
meni je jedino bitno da nemam ispade pred njima, da se ne stresaju od mene, da nisu u grču
ali neka zdrava ljutnja neće im zagorčati život
i kad mi dođe po noći da se ljutim na dojenje i univerzum jer mi treba sna i jer me boli kuk ma vraga neću osjećati ljutnju taj tren
nije bitno na koga, ni zašto, ni što- volim prpmrsiti kroz zube a u ku.ac !
jer sam ljuta taj tren ako mi je previše, možda mi je taj dan bio usran na poslu ili mi je crkla mašina
pa se sve čini previše
pa ako ovdje napišem još koju da se požalim, što onda
nisam nikog ubila, samo sam bila jadna i htjela utjehu, slušanje, razumijevanje, savjet možda
a nisu ni svi ljudi ravna linija, ne znaju svi jednako hendlati zahtjevne situacije, nemamo svi iste kapacitete, uvjete, okolnosti
nekome možda baš treba to lupanje u zid da bi ga nekamo odvelo

"Roditelji djece mlađe od 18 mjeseci moraju, dakle, reći da dječjim potrebama i samim tim reći ne nekima od svojih potreba., ali je važno upozoriti da to vrijedi samo za one najvažnije. Kada se dijete probudi plačući, roditelji trebaju dati veći prioritet njegovoj potrebi za utjehom i njegom nego svojoj potrebi za snom;kada je dijete bolesno, roditelji moraju zanemariti svoje planove, kada dijete napuni pelene, roditelji moraju prekinuti razgovor i promijeniti ih; i slično. Ali to ne znači da trebaju u potpunosti žrtvovati sebe i time reći ne svojim vrijednostima, osjećajima i ciljevima. U tom slučaju više ne bi bili u stanju preuzeti vodstvo a to je presudan uvjet da se dijete osjeća sigurno.
Kada usred noći sjedimo s tromjesečnom bebom u krilu, sasvim je u redu priznati vlastitu potrebu za snom i želju da dijete uskoro zaspi.Dok ispunjavamo dječje potrebe, trebamo zadržati i vlastito unutarnje ja ako ne želimo potonuti u ulogu sluge i učiniti dijete gazdom. ... itd."
(J. Juul Znati reći 'ne' mirne savjesti - najkorisnija knjiga o roditeljstvu koju sam ikad pročitala)

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

I da, ovakve rasprave su razlog zašto sam se držala podalje od foruma kad je gorilo.

Moj savjet svima-nađite nekog u rl tko razumije problem i tko vas bolje poznaje od forumašica i pričajte. Ovakve stvari je bolje držati dalje od ljudi, proglase vas, pa...svakakvim.

---

Drago mi je da se tema odmaknula od mene. Nije ugodno, a neki postovi su, najblaže rečeno, ispod svake razine. Neki jedva čekaju zariti kanđe, kao, uostalom, i u RL.

Sama sam kriva za ovo čerečenje, meni je forum bio i mjesto za jadanje, za ono što u RL često nemam vremena ili nemam s kim.
Naravno da beskrajno uživamo u svom djetetu, naravno da uživamo u sebi i drugima, ali tada nemam poriv doći na forum i pisati o tome.
Ali kad dođu teške situacije ili kad se osjećam premoreno, nekako mi je najlakše doći ovdje, upravo zbog forumašica koje dijele slična iskustva i znaju dati savjet ili utjehu.

Znam da ne mogu birati tko će i kako će netko reagirati, razumijem i da sam nekim forumašicama iritantna, kao što ima onih koje su iritantne meni, ali način komunikacije ne bi trebao biti ovako nekorektan.

Ne zamaram se inteligencijom svog djeteta, nema ni dvije godine. Sretna sam što je zdrava, a znam da je izuzetno osjećajna. Želim dati najbolje od sebe da joj pomognem da se nauči nositi sa sobom, da budemo povezane, da bude korektna i konstruktivna u zajednici s drugim ljudima.
Štreber sam u životu pa stalno važem, analiziram, propitujem i ovaj važan aspekt života.

Trampolina, taman prije nego si ovo napisala, shvatila sam lekciju.
Hvala još jednom, tebi i drugim curama, na razumijevanju.

Ja samo želim reći da potpuno razumijem Zusku. I ja sam vrištala, ridala, lupala šakama i vratima i slično. Tko nije prošao dug period intezivnog nespavanja i dojenja u kombinaciji jedno s drugim (a mi smo uz to imali i vježbanje), nema pojma o čemu govorimo. San je jedna od osnovnih fizioloških, primarnih potreba svakog ljudskog bića. Ako uskratiš jednu od primarnih fizioloških potreba nekom ljudskom biću (piće, hrana, zrak, spavanje...), nastaje kaos. Briga za mentalno zdravlje je također bitna. Viđanje s dragim ljudima, bavljenje nekim hobijem, određeno vrijeme za sebe i slično, važno je za mentalno zdravlje. Jasno je da naše mentalno zdravlje nije prioritet kada je riječ o maloj bebi, ali, to je lakše podnijeti kada su primarne potrebe ispunjene. Kada si zakinut na ta oba polja, naravno da čovjek nekad poludi, i da prelazi sve granice izdržljivosti. Taj dio potpuno i savršeno razumijem. Kako dijete odrasta, važno je da se i mi polako vraćamo sebi, da pravimo odmak od cjelodnevne brige i skrbi za dijete, i da shvatimo da je vrijeme da počnemo određivati i svoje i djetetove granice. U tom dijelu bih potpisala Martu. Neće svijet propasti ako dijete nije landralo negdje po cijele dane, niti će dijete ubiti malo dosade. Dapače, kad bih ja vidjela da je mom djetetu dosada okidač za neprihvatljivo ponašanje, ja bih mu ponudila malo više dosade i pomogla bih mu da se nauči nositi s tim osjećajem. Nekada dijete treba suočiti s njegovim okidačem (odlazak u trgovinu, dosada, dolazak na kavu s prijateljicama i slično), i pomoći mu da nauči kako se ponašati u takvim situacijama. Naravno, sve postupno i primjereno djetetovoj dobi. Nekada mi je kava u kafiću trajala 10 min, sada sa starijim sinom mogu sjediti koliko hoću. Nekada sam obavljala brze odlaske u trgovinu, gdje smo učili pravila ponašanja, da ne može dobiti sve što poželi, itd., a sada mogu obaviti veliku nabavku s njim jer je naučio da unatoč deranju i plakanju neće dobiti sve što mu se svidi na policama. Nekada nisam mogla ništa pogledati na tv-u, jer je uvijek morao biti upaljen crtić (i ako ga gleda, i ako ga ne gleda), a sada je naučio da postoje neke emisije koje mi želimo pogledati, i da treba sačekati dok mi odgledamo svoje. Itd. Sve to dolazi postupno, s godinama i našim zajedničkim sazrijevanjem i iskustvom. Ako je dijete dovoljno staro, inteligentno, razumije ono što mu se govori, a naš je cjelodnevni raspored i dalje podređen samo njemu i čitavo se zajedničko vrijeme vrti samo oko djeteta i njegovih želja, pitanje je jesmo li dovoljno jasno odredili naše granice prema djetetu.

Zuska, u isto vrijeme smo pisale. Bilo bi mi drago da i dalje nastaviš pisati, jer će se uvijek naći netko tko će ti dati konstruktivan savjet zlata vrijedan. Naći će se i oni nepotrebni komentari i savjeti, ali to ne treba primati srcu ;)

Zuska ako si ti moje pisanje shvatila kao zarivanje kanđi, e pa ono krvagu i sve. Ispričala sam se već dva puta, rekla da povlačim sve što sam napisala još u prvom postu ako ne stoji, što još hoćeš ne znam, valjda da se maknem. Evo maknut ću se i osloboditi ti prostor i muku, a moje postove ovdje upućene tebei mogu slobodno moderatori porisati, ako su toliko neprijateljski, zlobni i šta ja znam.

Draga Rehab, ma nisam se mislila maknuti s foruma, ali mislim da moram skulirati.
Šafran, ne preuveličavaj, pisalo se i nakon tebe. Sve ok.

Idemo dalje, nastavile ste zanimljivo pisati.

Prvo, mislim da su neki postovi stvarno bili uvredljivi, i ispričavam se ako su moji ikoga povrijedili. Pucanje je dio života, mislim da nema nijedne mame koja bar jedanput nije mislila da je na rubu živčanog sloma. I najkonkretniji savjet koji sam ja dobila glasi ovako: djeca moraju nekad plakat, a mame to moraju slušat. Meni je ova nužnost uistinu pomogla. To se nadovezuje na Juula kojeg bih svakom od srca savjetovala, ne jer će pomoć već jer će roditelj shvatit da je frustracija normalan dio života.

Eo mene opet, samo da kazem da se ovdje jako cesto nekako izjednačava nadprosječnost i zahtjevnost, što je vrlo promašeno. Jer nadprosječnost, prosječnost i podprosječnost ne mogu promijeniti, nit me to zanima u ovom segmentu roditeljstva. Briga me za njihove intelektualne mogucnosti, one nisu moja zasluga nego stanje stvari. Ono sto ja zelim su pristojna djeca. Pristojna prema sebi, prema drugima, prema zivotu i drustvu u cjelini. Za pristojnost treba znati kontrolirati frustraciju. A to djeca ne uče tako što ih se lišava frustracije jer ih se istovremeno lišava mogućnosti da uče.

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

vjerujem da opet nisam dobro objasnila :mrgreen: i da mnogi ne vide razliku izmedju prvog i drugog, no to je ok, jer oni ne poznaju moju kcer :)

---

Nisi dobro objasnila pa cu te pitat kasnije za detalje. :P

Baš to, marta! I meni se iskreno čini da većina ljudi danas ima osjećaj grižnje savjesti kad su im djeca frustrirana. I da je to promašeno, i za roditelje, ali još više za djecu...

Nema me jedan dan i odmah kaos :)

Stanite sad sa isprikama, tko je shvatio shvatio je, tko nije nije. Činjenica je da su neki postovi prešli granicu liijepog ponašanja no ne mislim da bi itko trebao prestati pisati. Ponekad nam baš drugačiji stavovi i gledišta pomažu vidjeti stvari u novom svjetlu ili pomognu nekome tko čita a ne piše vidjeti da i drugi imaju slične poteškoće.

Meni su mnogi postovi ovdje pomogli osvijestiti nesto sto mi sad stvarno treba, iako smo izasli iz 1-3 godine ili bas zato - postovi rehab, marte...da ne nabrajam...hvala vam, i tebi Zuska da si otvorila diskusiju. Moram nabaviti Juula kojeg spominjate - ovo reci NE bez griznje savjesti (druge neke imam).

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Eo mene opet, samo da kazem da se ovdje jako cesto nekako izjednačava nadprosječnost i zahtjevnost, što je vrlo promašeno. Jer nadprosječnost, prosječnost i podprosječnost ne mogu promijeniti, nit me to zanima u ovom segmentu roditeljstva. Briga me za njihove intelektualne mogucnosti, one nisu moja zasluga nego stanje stvari. Ono sto ja zelim su pristojna djeca. Pristojna prema sebi, prema drugima, prema zivotu i drustvu u cjelini. Za pristojnost treba znati kontrolirati frustraciju. A to djeca ne uče tako što ih se lišava frustracije jer ih se istovremeno lišava mogućnosti da uče.

---

Neću izvući iz ovoga misao da oni koji tvrde da su im djeca zahtjevna lišavaju svoju djecu frustracije. Molim te pojasni.
Cure učim lijepom ponašanju kao i nošenju s frustracijama. Mlađa je strpljiva i stoput će ponoviti istu stvar dok ne uspije, za redom ili u nekom vremenskom periodu, dok će starija šiznuti jako brzo. I ja ju mogu pustiti da viče dok se ne izviče, i utješiti nakon. No nakon cijele te situacije, ona je sva ujecana i uzdrmana i treba joj dosta da se oporavi. Manja, ako i šizne zbog nečega, brzo dođe k sebi. I koja je poanta?

Citiraj:

---

Charlie prvotno napisa

Meni su mnogi postovi ovdje pomogli osvijestiti nesto sto mi sad stvarno treba, iako smo izasli iz 1-3 godine ili bas zato - postovi rehab, marte...da ne nabrajam...hvala vam, i tebi Zuska da si otvorila diskusiju. Moram nabaviti Juula kojeg spominjate - ovo reci NE bez griznje savjesti (druge neke imam).

---

Odlična je knjiga. Meni je super kada kaže - vaše je pravo reći "ne" a njihovo je pravo da budu nezadovoljni radi toga :kez:

Upravo mi je sinulo - jeste li pomiješali "kako se nositi sa zahtjevnom djecom" i permisivan odgoj? Jer to nikako, ali nikako nije isto. I ne vjerujem da bi ijedan roditelj koji ima zahtjevno dijete savjetovao roditelju drugog takvog djeteta "daj mu sve samo da je mir". Poanta kod zahtjevne djece je baš ta - nema toga što možeš napraviti/dati da bude mir. NEMA. Baš suprotno, čini mi se da većini takve djece treba roditelj koji jasno postavlja granice.

:ina niz: :kez:

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Neću izvući iz ovoga misao da oni koji tvrde da su im djeca zahtjevna lišavaju svoju djecu frustracije. Molim te pojasni.
Cure učim lijepom ponašanju kao i nošenju s frustracijama. Mlađa je strpljiva i stoput će ponoviti istu stvar dok ne uspije, za redom ili u nekom vremenskom periodu, dok će starija šiznuti jako brzo. I ja ju mogu pustiti da viče dok se ne izviče, i utješiti nakon. No nakon cijele te situacije, ona je sva ujecana i uzdrmana i treba joj dosta da se oporavi. Manja, ako i šizne zbog nečega, brzo dođe k sebi. I koja je poanta?

---

Lisavanje frustracije znaci da titramo oko njih i uklanjamo mogućnost da dođu u situaciju u kojoj su frustrirani.
Možda ta potreba dolazi iz lošeg tumačenja zakona o ispunjavanju dječjih potreba?
mi tu ( na forumu) jako pazimo da se od rođenja osluskuju i prate sve dječje potrebe . Pa doji na zahtjev, drži djecu blizu tebe , osluskuju sto žele ... Ali tu nastaje kvaka 22 , i koliko sve to osluskivanje i odgovaranje na potrebe kad su male bebice čini dobro , mislim da se malo pogubimo. Ne prepoznajemo trenutak kad njihove želje su - želje , ali ne i potrebe.

I da se razumijemo , kao i u avionu , prvo sebi trebamo staviti masku sa kisikom.
nije to sebicno , nego zdrav razum.

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Upravo mi je sinulo - jeste li pomiješali "kako se nositi sa zahtjevnom djecom" i permisivan odgoj? Jer to nikako, ali nikako nije isto. I ne vjerujem da bi ijedan roditelj koji ima zahtjevno dijete savjetovao roditelju drugog takvog djeteta "daj mu sve samo da je mir". Poanta kod zahtjevne djece je baš ta - nema toga što možeš napraviti/dati da bude mir. NEMA. Baš suprotno, čini mi se da većini takve djece treba roditelj koji jasno postavlja granice.

---

Storma, svoj djeci, beziznimno, trebaju jasno postavljene granice. I iako se slažem da ima zhtjevnije i manje zahtjevne djece isto tako mislim da je na ovom topicu bilo navedeno dosta primjera u kojima bih ja ponasanje roditelja okarakterizirala kao permisivno i na tragu odgajanja malih nedodirljivh princeva i princeza. naravno da je to moj dojam koji niposto ne mora biti tocan, kao što bi mnogi ovdje sigurno smatrali da ja svoju djecu ne osluskujem dovoljno i da ih lomim. hocu reci da ne mozemo bas tako bezrezervno zakljuciti da roditelji sve zahtjevne djece nikako nisu roditelji koji imaju problema s postavljanjem granica i koji nikako ne potpomazu zahtjevnost svog djeteta.

sirius i sasa, razumijem vas i slažemo se. Uzmimo samo u obzir da postoji faktor dobi djeteta, koji lako izgubimo iz vida. Samo sam rekla da ne bih izjednačila povezujuće roditeljstvo i permisivan dogoj, jer nikako nije isto.

Stormaaa, ne citaj izmedju redaka, nisam nista pisala usitno.
Htjela sam reci da se zahtjevnost ne moze opravdavati nadprosjecnoscu.
To sto ce netko reci da su mi djeca krasna, pristojna, nadprosjecna meni nije dovoljno, jerbo su doma nepristojni, a ja hocu da i prema meni i medjusobno budu pristojni.
Ne mogu pa mobu tipkat, nastavit cu kasnije.

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

sirius i sasa, razumijem vas i slažemo se. Uzmimo samo u obzir da postoji faktor dobi djeteta, koji lako izgubimo iz vida. Samo sam rekla da ne bih izjednačila povezujuće roditeljstvo i permisivan dogoj, jer nikako nije isto.

---

Apsolutno.
Hoću reci da je nekome možda teško prepoznati razliku kako dijete odrasta.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Stormaaa, ne citaj izmedju redaka, nisam nista pisala usitno.
Htjela sam reci da se zahtjevnost ne moze opravdavati nadprosjecnoscu.
To sto ce netko reci da su mi djeca krasna, pristojna, nadprosjecna meni nije dovoljno, jerbo su doma nepristojni, a ja hocu da i prema meni i medjusobno budu pristojni.
Ne mogu pa mobu tipkat, nastavit cu kasnije.

---

Ma da , kažeš da su pametni i onda odmahnes rukom jer ne želiš sputavati njihov vrhunski intelekt.
:D

Mene zaboli jesu li moje natprosječne ili nisu, želim da se prestanu klati i zlostavljat me svojim cviljenjem :kez: Tako nekako si i ti mislila marta?

Dodat ću još nešto. Ja sam brzo shvatila kad je starija počela fejkati tantrume. Drugačiji je to plač (zavijanje, cviljenje) a možda i zato jer mi je rekla : "Ako ne bude po mome ja ću ti cviliti" :lol:

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Mene zaboli jesu li moje natprosječne ili nisu, želim da se prestanu klati i zlostavljat me svojim cviljenjem :kez: Tako nekako si i ti mislila marta?

---

Upravo sam to mislila.

I ja uopće ne vjerujem u taj koncept zahtjevno dijete. Tipa, ovo cviljenje pred vrtićem; neka mama će reći dobro, cvili i najmirnije nastavit razgovor s tetom, druga će dijete isprašit po guzi i histerično vikat prestani, prestani, treća će 50 puta molećivim glasom ponovit Molim te, prestani vikat i cvilit... I kako bi svaka od tih imaginarnih mama prepričala tu situaciju dobili bismo dojam da je dvoje djece baš zahtjevno, a da jedno i nije baš. Različiti smo i mislim da ono što je meni zahtjevno dijete nekog drugoj ženi ne bi bilo...

I ova natprosječnost... na jednoj drugoj temi sam već napisala da me zaboli za njegov IQ, jer da je milijun ja s njim ne bih voljela radit, prijateljevat ili biti mu supruga... Ja želim da nauči biti altruističan, bar do mjere da drugima ne nanosi bol i štetu.

Davno sam na forumu napisala da onaj koji misli da su sva djeca zahtjevana nikad nije imao zahtjevno dijete.
ok, jasno je da i mi roditelji imamo različita očekivanja i pragove tolerancije ( i za djecu i za sebe), ali da ima onih koji te iscrpe vise od većine - ima .
Ima onih kod kojih nikad ne znaš koji je problem jer im nikad nije dosta koliko gad se ( ti ) davao.
fora je u tome da roditelj proba shvatiti da li daje jasne signale i da li ima realna očekivanja . Kad zaključi da je sa njim i njegovim ponašanjem sve u redu moze krivnju za nezadovoljstvo svaliti na položaj zvijezda u trenutku rođenja , duboko udahnuti , baciti osjećaj grižnje savjesti i krenuti dalje. :)

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

vjerujem da opet nisam dobro objasnila :mrgreen: i da mnogi ne vide razliku izmedju prvog i drugog, no to je ok, jer oni ne poznaju moju kcer :)

---

Nego da ja sad tu Leonisu opet izvrnem, prevrnem i istresem iz gaća... :mrgreen:

Meni je isto jedno i drugo. Oboje spada u dobivanje na vremenu, jedino je nacin drugaciji. Meni se ne cini dugorocno dobro podrzavati bilo kakvo ponavljajuce ponasanje. Nemojte se molim lijepo hvatati za dob djeteta niti za pojedinacne slucajeve, ja stvarno pisem opcenito, rasprava mi je zanimljiva i postavljaju se razna interesantna pitanja.
I ja sam prosla taj dio s ponavljanjem jedne radnje u beskonačnost, al na kraju sam zaključila da je to samo nekakvo testiranje upornosti i ne koristim više "pametniji popušta strategiju" nego se jednostavno maknem. Kad Sofija krene peti put u ja ne bih ovu nego onu olovku ili pjevaj "Oj Jelo, Jelice" iako sam upravo otpjevala, ja se maknem. Samo se pokupim. Ponekad trazi jos nesto, al u najvećem broju slučajeva samo ode dalje baviti se nečim drugim. Mislim da je bolje poticati djecu da izraze frustraciju verbalno, al onda opet dolazim do one bolne točke koja se zove prijelomni trenutak. Onaj trenutak u kojem se stvari još mogu vratit pod kontrolu i u normalu.

Inace skužila sam da si ti leonisa ko i moj najstariji sin i sad imam laganu potrebu da te malo

Ma, da, sirius, eto ja imam tog trećeg koji je meni apsolutno zahtjevan. ( s dvije godine plače, ali baš urla, jer sam mu čašu stavila s krive strane, i takvih razloga za dreku nađe barem 20 u toku dana) ali možda bi nekom to smetalo manje nego meni. Ja ne vičem, po prirodi, kad sam ljuta, kažem smireno ljuta sam ( a mm oboli na živce kad čuje da mu ja smireno objašnjavam koliko sam ljuta) i tako sam sva tiša od većine i mene više smeta njegova dreka nego što bi smetala neku glasniju ženu. I pokušavam biti svjesna toga dok on dreči. I lakše mi je otkako sam to osvjestila, pa možda nekom pomogne...

Glupog li foruma, fali mi pol rečenice. Imam potrebu da leonisu malo zekam i da joj predlazem da bira izmedju ovoga il onoga.

Al da pojasnim i to. Moj najstariji sin koji mi je gomilu zivaca prozdro, nikad se ne moze bez žaljenja i preispitivanja odlučiti između dvije slične stvari. Nedavno smo išli na jedno vjenčanje i trebao je kupiti majicu ili košulju. On je izabrao neku totalno prihvatljivu polo majicu (tim više prihvatljivu jer je dotad odbijao i probati polo majicu, a kamoli ju doista obući), a ja sam mu rekla da mi je to ok, ali da želim da zna da formalne prilike zahtjevaju i formalnu odjeću i da bi zapravo za vjenčanje trebao kupiti košulju. Hehe, malo mu se svetim za sve svinjarije dosad. Pa smo pogledali košulje i našli jednu skroz ok, koja mu se čak i svidjela, ali je ipak rekao da bi on ipak majicu. I kupimo mi majicu, izadjemo iz ducana, a on nabaci kiselo-zamisljenu facu. Tu sam ga čekala. Kaže da ne znam jel dobro odlučio i jel možda ipak trebao kupiti košulju. I onda moj završni udarac:"Ako želiš, možemo zamijeniti majicu za košulju." Tu se već sav stisao ko kiseli krastavac, još jedna odluka. Pa sam ga spasila dileme i usput malo porazgovarala s njim o tome problemu odlučivanja. Prije x godina ja bih u toj situaciji ispalila na živce. On ne bi bio u stanju reci da mu se nešto sviđa il ne sviđa (nije bitno šta, jel odjeća, igračka ili situacija općenito), a ja ne bih kužila o čemu se radi.
Hoću reći da neke stvari stvarno mogu bit banalne, a da izazivaju velike frustracije na obje strane.

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

Nema me jedan dan i odmah kaos :)

Stanite sad sa isprikama, tko je shvatio shvatio je, tko nije nije. Činjenica je da su neki postovi prešli granicu liijepog ponašanja no ne mislim da bi itko trebao prestati pisati. Ponekad nam baš drugačiji stavovi i gledišta pomažu vidjeti stvari u novom svjetlu ili pomognu nekome tko čita a ne piše vidjeti da i drugi imaju slične poteškoće.

---

Sorry Storma, ali ja ne meogu nastaviti pisati jer je meni lijepo ponašanje i ophođenje A i O mog suživota sa drugim ljudima, a ja i dalje ne vidim u tim svojim postovima gdje sam prešla granicu lijepog ponašanja, što znači preći ću je opet, jer ja u rukavicama, zamotano u celofan da manje smrdi ili šta ja znam ne znam. Sad mi je žao ko pesu što sam išta išla pisati, a premišljala sam se sve bi ili ne bi, ali sam debelo precijenila stvar.

Htjela sam stvar stviti u malo drugačiju perspektivu, ali koliko vidim mislim da je samo 2 ili 3 ljudi skužilo o čemu pričam, ostali su se našli debelo uvrijeđeni, neposredno ili posredno, kužiš, a to ne želim, tema je preosjetljiva, ako neko ima stvarno hegbenih problema doma i na rubu je, normalno da ne želim dolijevati vatru, pa toliko đubre nisam, zato i velim odo ja radije negdje na filozofski kutak ili tako nešto, gdje nisu ovako osjetljive stvari u pitanju.

Svidja mi se kako pisu marta, sasa, cokolada, trampolina. Prilicno sam nabrojala :mrgreen:
Ja sam davno pisala po ovakvim temama, poslije sam jednostavno prestala... Dvije su teme kojima sam vjerna :)

No, i dalje mi je jako zanimljivo pratiti i citati.
Prije sam se i puno vise zabrinjavala i opterecivala. Sad zelim, kao sto marta kaze, odgovornu i empaticnu, pa i pristojnu :mrgreen: djecu. Kao da sam prije bila vise u strahu hocu sto napraviti krivo. Naravno, i dalje je bitno preispitati se povremeno, no puno sam sigurnija u sebe.

Mislim da ne treba lisavati djecu situacija koje mogu rezultirati sizom. Bitno mi je da djeca s vremenom nauce nositi se sa svojim sizama i frustracijama. Nekad mi je bilo normalno (uvjetno receno :mrgreen:) da moja dvogodisnjakinja sizi. No, sad kad ce jedna u treci, a jedna u prvi razred, zelim da drugacije to i izrazavaju i kanaliziraju.
Nekad im uspijeva, nekad ne.
Kao i malo odraslijima. Sto ne znaci da je prihvatljivo i pozeljno.

Šafran, svugdje su osjetljive teme na ovom forumu. Čak i na pdf-u Recepti. Probaj reć burek od jabuke :lol:
A sada ozbiljno. Moj post se čak i nije toliko odnosio na tebe. Poanta je da su ljudi i situacije složenije nego što možemo vidjeti (ne samo na forumu, već i u životu). Rođenje djeteta i snalaženje u toj situaciji može biti jako turbulentno, naročito ako je prvo dijete. Postoji puno banalnih stvari koje su nas nekada izbacivale iz takta a danas su nam nešto što komentiramo usput. Zato uvijek molim za razumijevanje onih koji ovdje pišu jer su, u konačnici, po to i došli.
Upravo sam se sjetila rasprava o boji bebine stolice. Nekom glupost, nekom životno bitno pitanje :kez:

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Ma nema te zašto prati krivnja, normalno da si pukla, neće se ona toga sjećati. Neka je sad tata uspavljuje par dana.

Ja sam pukla malo više puta, ružno mi se sjetiti. Znala sam lupati glavom si ili šakama o zid od bijesa i nemoći, vikati i plakati kako ne mogu više, a ona bi urlala dok bi je dragi nosao..pa bi me za tri sekunde oprala krivnja pa bih je opet uzela, grlila i plakala, a ona bi se smirila... Znam, da može spavati, spavala bi, nitko namjerno ne spava, ali ovo traje predugo...
Noćas sam je 10 puta uspavala, grlila je, šaptala joj...a onda sam jedanaesti put ozbiljnijim glasom rekla "dosta više, ajde spavaj sad" i krenuo je raspad sistema.
A moj raspad sistema počeo je minutu prije budilice, kad se probudila ne znam koji put i kad sam shvatila da je jutro, a ja nisam odspavala 2 sata u komadu. Uzeo ju je dragi, otišli u kuhinju piti mlijeko, ja ostala 5 minuta u krevetu da dođem k sebi, a ona me u tih 5 minuta zvala deset puta. Mozak mi je spržen.

Mojca, nadam se da danas ne radiš ništa preodgovorno? :)

---

mogu ti ja nešto reci? Moj stariji ( onaj zahtjevan) je loše spavao , nije htio spavati sam do skoro 7 godina. Ok , to zajedničko spavanje sam tolerirala kao potrebu zbog mira u kući . Ali ako je već bio u zajedničkom krevetu , ako se budio noću , tada sam kratko odrezala : " noć je . Spavaj . " i nastavila spavati. Nikakvo uspavljivanje , pjevanje , ljuljuskanje ...mogla sam ga zagrliti ili ga primiti za ruku ako ga je bilo strah , ali nastavila bi spavati nakon toga .
Tako da ja razumijem potrebu za blizinom , toleriram potrebu za sigurnoscu noću , ali ne toleriram potrebu za praznjom i zabavom noću . Dakle , noću svi spavaju - točka .
Ok , uzimam za pravo da su neka djeca loši spavaci , ali bilo bi dobro da ih se nauči da se noću spava . Ne samo zbog premorene majke ujutro , nego zbog njih. Ne vjerujem da je i njihova potreba za odmorom zadovoljena ako imaju takav isprekidani odmor.

Ako se oglasim opet sa svojim iskustvom, nadam se da se niko više neće uvrediti.
Ukratko-znam iz svog iskustva šta je noćno dojenje i nespavanje, histerična mama i lupanje glavom u zid. I znam šta su deca jakog i osobenog karaktera sa kojom nije lako.
I znam da takve majke imaju jaku potrebu za podrškom, za opisivanjem svojih problema, za savetima i traženjem rešenja.
Ali, znam i šta je mene otreznilo: u jednom takvom histeričnom neispavanom bunilu u gluvo doba noći nakon milionitog uspavljivanja (starija je imala nekih 17-18 meseci) dok sam u kuhinji plakala mužu da ja ne mogu više i zašto moje dete ne može da bude bar malo drugačije, on je, nakon što je iscrpeo sve utešne i saosećajne reči a ja nastavila histeriju, rekao: „E, pa, vidi, ti imaš OVAKVO dete. I TI si mu mama. Ja sam otac i uvek ću biti tu, ali TI si mama, dok si živa. I dete hoće tebe. I ti moraš naučiti da živiš sa TAKVIM svojim detetom, jer ovako je neizdrživo.“
Ja sam bila užasno ljuta i povređena tada. Ali upravo su mi njegove reči dale novu perspektivu.
I mislim da postoje trenuci u kojima je neophodno razumevanje i podrška, ali i oni drugi, u kojima je direktan pristup možda produktivniji, iako deluje grubo i uvredljivo, nego samo tapšanje po ramenu. Ja sam ipak sebi dopustila previše, još jednom se izvinjavam.
Žao mi je što je moj post shvaćen kao nekakva generalizovana uvreda svim učesnicama-moram reći da mi nije jasno zašto je tako shvaćen.
Napisala sam ovo ne da bih zaoštravala dalje raspravu, već kao svoje iskustvo, jer je meni veoma korisno da čitam tuđa i mnogo sam naučila iz njih. Možda nekome ipak pomogne moje.
Starije dete mi je preraslo ovu starosnu dob, ali i meni je problem ono što i drugi već spominju - kako je naučiti da sa svojim teškim karakterom izraste u osobu koja će živeti u miru sama sa sobom, da je ne lomim, a da ona ne gazi sve oko sebe? Mlađe dete je isto vrlo osobeno, ali, eto, meni njegova osobenost lakše pada nego kod prvog.

Sad bi ja marti odgovarala i objasbjavala al ni se cini nista do sutra :gaah:

Ne da mi vrag mira pa ovu repliku moram i prek moba mrgreen, ja nisam nikako protiv lisavanja djece frustracija i to nisam ni radila sa starijom, ona se samo lose nosi s njima, s godinama je to bilo sve manje i puno sam radila na tome da se nauci s njima nositi. Danas je vrlo pristojna i empaticna djevojcica. No tu se opet brkaju dobi djece tako da nije ista formula za onu djecu mladju od godine, godine i pol, tri, sedam ili devet, zar ne?
I necu imati jednake granice prema starijoj od skoro sedam i pol i mladje od 15mj jer im ni potrebe ni odgovornost nisu iste.