Baš to, marta! I meni se iskreno čini da većina ljudi danas ima osjećaj grižnje savjesti kad su im djeca frustrirana. I da je to promašeno, i za roditelje, ali još više za djecu...
 |
|||
|
|
|||
Baš to, marta! I meni se iskreno čini da većina ljudi danas ima osjećaj grižnje savjesti kad su im djeca frustrirana. I da je to promašeno, i za roditelje, ali još više za djecu...
Nema me jedan dan i odmah kaos
Stanite sad sa isprikama, tko je shvatio shvatio je, tko nije nije. Činjenica je da su neki postovi prešli granicu liijepog ponašanja no ne mislim da bi itko trebao prestati pisati. Ponekad nam baš drugačiji stavovi i gledišta pomažu vidjeti stvari u novom svjetlu ili pomognu nekome tko čita a ne piše vidjeti da i drugi imaju slične poteškoće.
Meni su mnogi postovi ovdje pomogli osvijestiti nesto sto mi sad stvarno treba, iako smo izasli iz 1-3 godine ili bas zato - postovi rehab, marte...da ne nabrajam...hvala vam, i tebi Zuska da si otvorila diskusiju. Moram nabaviti Juula kojeg spominjate - ovo reci NE bez griznje savjesti (druge neke imam).
Neću izvući iz ovoga misao da oni koji tvrde da su im djeca zahtjevna lišavaju svoju djecu frustracije. Molim te pojasni.marta prvotno napisa
Cure učim lijepom ponašanju kao i nošenju s frustracijama. Mlađa je strpljiva i stoput će ponoviti istu stvar dok ne uspije, za redom ili u nekom vremenskom periodu, dok će starija šiznuti jako brzo. I ja ju mogu pustiti da viče dok se ne izviče, i utješiti nakon. No nakon cijele te situacije, ona je sva ujecana i uzdrmana i treba joj dosta da se oporavi. Manja, ako i šizne zbog nečega, brzo dođe k sebi. I koja je poanta?
Odlična je knjiga. Meni je super kada kaže - vaše je pravo reći "ne" a njihovo je pravo da budu nezadovoljni radi toga :kez:
Upravo mi je sinulo - jeste li pomiješali "kako se nositi sa zahtjevnom djecom" i permisivan odgoj? Jer to nikako, ali nikako nije isto. I ne vjerujem da bi ijedan roditelj koji ima zahtjevno dijete savjetovao roditelju drugog takvog djeteta "daj mu sve samo da je mir". Poanta kod zahtjevne djece je baš ta - nema toga što možeš napraviti/dati da bude mir. NEMA. Baš suprotno, čini mi se da većini takve djece treba roditelj koji jasno postavlja granice.
:ina niz: :kez:
Lisavanje frustracije znaci da titramo oko njih i uklanjamo mogućnost da dođu u situaciju u kojoj su frustrirani.
Možda ta potreba dolazi iz lošeg tumačenja zakona o ispunjavanju dječjih potreba?
mi tu ( na forumu) jako pazimo da se od rođenja osluskuju i prate sve dječje potrebe . Pa doji na zahtjev, drži djecu blizu tebe , osluskuju sto žele ... Ali tu nastaje kvaka 22 , i koliko sve to osluskivanje i odgovaranje na potrebe kad su male bebice čini dobro , mislim da se malo pogubimo. Ne prepoznajemo trenutak kad njihove želje su - želje , ali ne i potrebe.
I da se razumijemo , kao i u avionu , prvo sebi trebamo staviti masku sa kisikom.
nije to sebicno , nego zdrav razum.
Storma, svoj djeci, beziznimno, trebaju jasno postavljene granice. I iako se slažem da ima zhtjevnije i manje zahtjevne djece isto tako mislim da je na ovom topicu bilo navedeno dosta primjera u kojima bih ja ponasanje roditelja okarakterizirala kao permisivno i na tragu odgajanja malih nedodirljivh princeva i princeza. naravno da je to moj dojam koji niposto ne mora biti tocan, kao što bi mnogi ovdje sigurno smatrali da ja svoju djecu ne osluskujem dovoljno i da ih lomim. hocu reci da ne mozemo bas tako bezrezervno zakljuciti da roditelji sve zahtjevne djece nikako nisu roditelji koji imaju problema s postavljanjem granica i koji nikako ne potpomazu zahtjevnost svog djeteta.
sirius i sasa, razumijem vas i slažemo se. Uzmimo samo u obzir da postoji faktor dobi djeteta, koji lako izgubimo iz vida. Samo sam rekla da ne bih izjednačila povezujuće roditeljstvo i permisivan dogoj, jer nikako nije isto.
Stormaaa, ne citaj izmedju redaka, nisam nista pisala usitno.
Htjela sam reci da se zahtjevnost ne moze opravdavati nadprosjecnoscu.
To sto ce netko reci da su mi djeca krasna, pristojna, nadprosjecna meni nije dovoljno, jerbo su doma nepristojni, a ja hocu da i prema meni i medjusobno budu pristojni.
Ne mogu pa mobu tipkat, nastavit cu kasnije.
Apsolutno.
Hoću reci da je nekome možda teško prepoznati razliku kako dijete odrasta.
Ma da , kažeš da su pametni i onda odmahnes rukom jer ne želiš sputavati njihov vrhunski intelekt.
:D
Mene zaboli jesu li moje natprosječne ili nisu, želim da se prestanu klati i zlostavljat me svojim cviljenjem :kez: Tako nekako si i ti mislila marta?
Dodat ću još nešto. Ja sam brzo shvatila kad je starija počela fejkati tantrume. Drugačiji je to plač (zavijanje, cviljenje) a možda i zato jer mi je rekla : "Ako ne bude po mome ja ću ti cviliti"
Upravo sam to mislila.
I ja uopće ne vjerujem u taj koncept zahtjevno dijete. Tipa, ovo cviljenje pred vrtićem; neka mama će reći dobro, cvili i najmirnije nastavit razgovor s tetom, druga će dijete isprašit po guzi i histerično vikat prestani, prestani, treća će 50 puta molećivim glasom ponovit Molim te, prestani vikat i cvilit... I kako bi svaka od tih imaginarnih mama prepričala tu situaciju dobili bismo dojam da je dvoje djece baš zahtjevno, a da jedno i nije baš. Različiti smo i mislim da ono što je meni zahtjevno dijete nekog drugoj ženi ne bi bilo...
I ova natprosječnost... na jednoj drugoj temi sam već napisala da me zaboli za njegov IQ, jer da je milijun ja s njim ne bih voljela radit, prijateljevat ili biti mu supruga... Ja želim da nauči biti altruističan, bar do mjere da drugima ne nanosi bol i štetu.
Davno sam na forumu napisala da onaj koji misli da su sva djeca zahtjevana nikad nije imao zahtjevno dijete.
ok, jasno je da i mi roditelji imamo različita očekivanja i pragove tolerancije ( i za djecu i za sebe), ali da ima onih koji te iscrpe vise od većine - ima .
Ima onih kod kojih nikad ne znaš koji je problem jer im nikad nije dosta koliko gad se ( ti ) davao.
fora je u tome da roditelj proba shvatiti da li daje jasne signale i da li ima realna očekivanja . Kad zaključi da je sa njim i njegovim ponašanjem sve u redu moze krivnju za nezadovoljstvo svaliti na položaj zvijezda u trenutku rođenja , duboko udahnuti , baciti osjećaj grižnje savjesti i krenuti dalje.
Nego da ja sad tu Leonisu opet izvrnem, prevrnem i istresem iz gaća...
vjerujem da opet nisam dobro objasnilai da mnogi ne vide razliku izmedju prvog i drugog, no to je ok, jer oni ne poznaju moju kcer
Meni je isto jedno i drugo. Oboje spada u dobivanje na vremenu, jedino je nacin drugaciji. Meni se ne cini dugorocno dobro podrzavati bilo kakvo ponavljajuce ponasanje. Nemojte se molim lijepo hvatati za dob djeteta niti za pojedinacne slucajeve, ja stvarno pisem opcenito, rasprava mi je zanimljiva i postavljaju se razna interesantna pitanja.
I ja sam prosla taj dio s ponavljanjem jedne radnje u beskonačnost, al na kraju sam zaključila da je to samo nekakvo testiranje upornosti i ne koristim više "pametniji popušta strategiju" nego se jednostavno maknem. Kad Sofija krene peti put u ja ne bih ovu nego onu olovku ili pjevaj "Oj Jelo, Jelice" iako sam upravo otpjevala, ja se maknem. Samo se pokupim. Ponekad trazi jos nesto, al u najvećem broju slučajeva samo ode dalje baviti se nečim drugim. Mislim da je bolje poticati djecu da izraze frustraciju verbalno, al onda opet dolazim do one bolne točke koja se zove prijelomni trenutak. Onaj trenutak u kojem se stvari još mogu vratit pod kontrolu i u normalu.
Inace skužila sam da si ti leonisa ko i moj najstariji sin i sad imam laganu potrebu da te malo
Ma, da, sirius, eto ja imam tog trećeg koji je meni apsolutno zahtjevan. ( s dvije godine plače, ali baš urla, jer sam mu čašu stavila s krive strane, i takvih razloga za dreku nađe barem 20 u toku dana) ali možda bi nekom to smetalo manje nego meni. Ja ne vičem, po prirodi, kad sam ljuta, kažem smireno ljuta sam ( a mm oboli na živce kad čuje da mu ja smireno objašnjavam koliko sam ljuta) i tako sam sva tiša od većine i mene više smeta njegova dreka nego što bi smetala neku glasniju ženu. I pokušavam biti svjesna toga dok on dreči. I lakše mi je otkako sam to osvjestila, pa možda nekom pomogne...
Glupog li foruma, fali mi pol rečenice. Imam potrebu da leonisu malo zekam i da joj predlazem da bira izmedju ovoga il onoga.
Al da pojasnim i to. Moj najstariji sin koji mi je gomilu zivaca prozdro, nikad se ne moze bez žaljenja i preispitivanja odlučiti između dvije slične stvari. Nedavno smo išli na jedno vjenčanje i trebao je kupiti majicu ili košulju. On je izabrao neku totalno prihvatljivu polo majicu (tim više prihvatljivu jer je dotad odbijao i probati polo majicu, a kamoli ju doista obući), a ja sam mu rekla da mi je to ok, ali da želim da zna da formalne prilike zahtjevaju i formalnu odjeću i da bi zapravo za vjenčanje trebao kupiti košulju. Hehe, malo mu se svetim za sve svinjarije dosad. Pa smo pogledali košulje i našli jednu skroz ok, koja mu se čak i svidjela, ali je ipak rekao da bi on ipak majicu. I kupimo mi majicu, izadjemo iz ducana, a on nabaci kiselo-zamisljenu facu. Tu sam ga čekala. Kaže da ne znam jel dobro odlučio i jel možda ipak trebao kupiti košulju. I onda moj završni udarac:"Ako želiš, možemo zamijeniti majicu za košulju." Tu se već sav stisao ko kiseli krastavac, još jedna odluka. Pa sam ga spasila dileme i usput malo porazgovarala s njim o tome problemu odlučivanja. Prije x godina ja bih u toj situaciji ispalila na živce. On ne bi bio u stanju reci da mu se nešto sviđa il ne sviđa (nije bitno šta, jel odjeća, igračka ili situacija općenito), a ja ne bih kužila o čemu se radi.
Hoću reći da neke stvari stvarno mogu bit banalne, a da izazivaju velike frustracije na obje strane.
Sorry Storma, ali ja ne meogu nastaviti pisati jer je meni lijepo ponašanje i ophođenje A i O mog suživota sa drugim ljudima, a ja i dalje ne vidim u tim svojim postovima gdje sam prešla granicu lijepog ponašanja, što znači preći ću je opet, jer ja u rukavicama, zamotano u celofan da manje smrdi ili šta ja znam ne znam. Sad mi je žao ko pesu što sam išta išla pisati, a premišljala sam se sve bi ili ne bi, ali sam debelo precijenila stvar.Nema me jedan dan i odmah kaos
Stanite sad sa isprikama, tko je shvatio shvatio je, tko nije nije. Činjenica je da su neki postovi prešli granicu liijepog ponašanja no ne mislim da bi itko trebao prestati pisati. Ponekad nam baš drugačiji stavovi i gledišta pomažu vidjeti stvari u novom svjetlu ili pomognu nekome tko čita a ne piše vidjeti da i drugi imaju slične poteškoće.
Htjela sam stvar stviti u malo drugačiju perspektivu, ali koliko vidim mislim da je samo 2 ili 3 ljudi skužilo o čemu pričam, ostali su se našli debelo uvrijeđeni, neposredno ili posredno, kužiš, a to ne želim, tema je preosjetljiva, ako neko ima stvarno hegbenih problema doma i na rubu je, normalno da ne želim dolijevati vatru, pa toliko đubre nisam, zato i velim odo ja radije negdje na filozofski kutak ili tako nešto, gdje nisu ovako osjetljive stvari u pitanju.
Svidja mi se kako pisu marta, sasa, cokolada, trampolina. Prilicno sam nabrojala
Ja sam davno pisala po ovakvim temama, poslije sam jednostavno prestala... Dvije su teme kojima sam vjerna
No, i dalje mi je jako zanimljivo pratiti i citati.
Prije sam se i puno vise zabrinjavala i opterecivala. Sad zelim, kao sto marta kaze, odgovornu i empaticnu, pa i pristojnu
Mislim da ne treba lisavati djecu situacija koje mogu rezultirati sizom. Bitno mi je da djeca s vremenom nauce nositi se sa svojim sizama i frustracijama. Nekad mi je bilo normalno (uvjetno receno
Nekad im uspijeva, nekad ne.
Kao i malo odraslijima. Sto ne znaci da je prihvatljivo i pozeljno.
Posljednje uređivanje od Anci : 11.08.2013. at 16:09
Šafran, svugdje su osjetljive teme na ovom forumu. Čak i na pdf-u Recepti. Probaj reć burek od jabuke
A sada ozbiljno. Moj post se čak i nije toliko odnosio na tebe. Poanta je da su ljudi i situacije složenije nego što možemo vidjeti (ne samo na forumu, već i u životu). Rođenje djeteta i snalaženje u toj situaciji može biti jako turbulentno, naročito ako je prvo dijete. Postoji puno banalnih stvari koje su nas nekada izbacivale iz takta a danas su nam nešto što komentiramo usput. Zato uvijek molim za razumijevanje onih koji ovdje pišu jer su, u konačnici, po to i došli.
Upravo sam se sjetila rasprava o boji bebine stolice. Nekom glupost, nekom životno bitno pitanje :kez:
mogu ti ja nešto reci? Moj stariji ( onaj zahtjevan) je loše spavao , nije htio spavati sam do skoro 7 godina. Ok , to zajedničko spavanje sam tolerirala kao potrebu zbog mira u kući . Ali ako je već bio u zajedničkom krevetu , ako se budio noću , tada sam kratko odrezala : " noć je . Spavaj . " i nastavila spavati. Nikakvo uspavljivanje , pjevanje , ljuljuskanje ...mogla sam ga zagrliti ili ga primiti za ruku ako ga je bilo strah , ali nastavila bi spavati nakon toga .Ma nema te zašto prati krivnja, normalno da si pukla, neće se ona toga sjećati. Neka je sad tata uspavljuje par dana.
Ja sam pukla malo više puta, ružno mi se sjetiti. Znala sam lupati glavom si ili šakama o zid od bijesa i nemoći, vikati i plakati kako ne mogu više, a ona bi urlala dok bi je dragi nosao..pa bi me za tri sekunde oprala krivnja pa bih je opet uzela, grlila i plakala, a ona bi se smirila... Znam, da može spavati, spavala bi, nitko namjerno ne spava, ali ovo traje predugo...
Noćas sam je 10 puta uspavala, grlila je, šaptala joj...a onda sam jedanaesti put ozbiljnijim glasom rekla "dosta više, ajde spavaj sad" i krenuo je raspad sistema.
A moj raspad sistema počeo je minutu prije budilice, kad se probudila ne znam koji put i kad sam shvatila da je jutro, a ja nisam odspavala 2 sata u komadu. Uzeo ju je dragi, otišli u kuhinju piti mlijeko, ja ostala 5 minuta u krevetu da dođem k sebi, a ona me u tih 5 minuta zvala deset puta. Mozak mi je spržen.
Mojca, nadam se da danas ne radiš ništa preodgovorno?
Tako da ja razumijem potrebu za blizinom , toleriram potrebu za sigurnoscu noću , ali ne toleriram potrebu za praznjom i zabavom noću . Dakle , noću svi spavaju - točka .
Ok , uzimam za pravo da su neka djeca loši spavaci , ali bilo bi dobro da ih se nauči da se noću spava . Ne samo zbog premorene majke ujutro , nego zbog njih. Ne vjerujem da je i njihova potreba za odmorom zadovoljena ako imaju takav isprekidani odmor.
Ako se oglasim opet sa svojim iskustvom, nadam se da se niko više neće uvrediti.
Ukratko-znam iz svog iskustva šta je noćno dojenje i nespavanje, histerična mama i lupanje glavom u zid. I znam šta su deca jakog i osobenog karaktera sa kojom nije lako.
I znam da takve majke imaju jaku potrebu za podrškom, za opisivanjem svojih problema, za savetima i traženjem rešenja.
Ali, znam i šta je mene otreznilo: u jednom takvom histeričnom neispavanom bunilu u gluvo doba noći nakon milionitog uspavljivanja (starija je imala nekih 17-18 meseci) dok sam u kuhinji plakala mužu da ja ne mogu više i zašto moje dete ne može da bude bar malo drugačije, on je, nakon što je iscrpeo sve utešne i saosećajne reči a ja nastavila histeriju, rekao: „E, pa, vidi, ti imaš OVAKVO dete. I TI si mu mama. Ja sam otac i uvek ću biti tu, ali TI si mama, dok si živa. I dete hoće tebe. I ti moraš naučiti da živiš sa TAKVIM svojim detetom, jer ovako je neizdrživo.“
Ja sam bila užasno ljuta i povređena tada. Ali upravo su mi njegove reči dale novu perspektivu.
I mislim da postoje trenuci u kojima je neophodno razumevanje i podrška, ali i oni drugi, u kojima je direktan pristup možda produktivniji, iako deluje grubo i uvredljivo, nego samo tapšanje po ramenu. Ja sam ipak sebi dopustila previše, još jednom se izvinjavam.
Žao mi je što je moj post shvaćen kao nekakva generalizovana uvreda svim učesnicama-moram reći da mi nije jasno zašto je tako shvaćen.
Napisala sam ovo ne da bih zaoštravala dalje raspravu, već kao svoje iskustvo, jer je meni veoma korisno da čitam tuđa i mnogo sam naučila iz njih. Možda nekome ipak pomogne moje.
Starije dete mi je preraslo ovu starosnu dob, ali i meni je problem ono što i drugi već spominju - kako je naučiti da sa svojim teškim karakterom izraste u osobu koja će živeti u miru sama sa sobom, da je ne lomim, a da ona ne gazi sve oko sebe? Mlađe dete je isto vrlo osobeno, ali, eto, meni njegova osobenost lakše pada nego kod prvog.
Posljednje uređivanje od pulinka : 11.08.2013. at 16:52
Sad bi ja marti odgovarala i objasbjavala al ni se cini nista do sutra
Ne da mi vrag mira pa ovu repliku moram i prek moba mrgreen, ja nisam nikako protiv lisavanja djece frustracija i to nisam ni radila sa starijom, ona se samo lose nosi s njima, s godinama je to bilo sve manje i puno sam radila na tome da se nauci s njima nositi. Danas je vrlo pristojna i empaticna djevojcica. No tu se opet brkaju dobi djece tako da nije ista formula za onu djecu mladju od godine, godine i pol, tri, sedam ili devet, zar ne?
I necu imati jednake granice prema starijoj od skoro sedam i pol i mladje od 15mj jer im ni potrebe ni odgovornost nisu iste.
I zasto starijoj dopustam da se vraca po zagrljaje a ne dopustam da vecera nad vecerom jer je senzibilna i njoj je zagrljaj i polhubac sv. Kad ih "preraste" prestat ce to raditi. Kad bude spremna. Do sada neke stvari koje du NJOJ bitne nisam forsala dok za njih nije bila sprwmna i sama ih zatrazila i nisam fulala. Dobila sam samostalno dijete koje zna da joj mi stojimo u bekgraundu kao podrska za nove pustolovine i avanture i ne boji se u njih upoloviti. Ono sto sam probala na "moj" nacin, znaci znajuci da nije spremna al misleci da je, samomi se obilo o glavu, ko bumerang, a puno je teze ispravljati krive drine. Zadnja takva velika stvar bio je odlazak u skoku ciju odluku o odgodi su popljuvali svi oko mene, a najvise strucnjaci. Danas znam da sam ispravno postupila. Danas je ona na svim levelima za skolu spremna. Kad bude i za krevet dat ce to do znanja.
.
Ja bih malo pripomogla da ona to "preraste". Al to sam ja. Kužim što pišeš, samo se ne slažem u potpunosti.
ne sviđa mi se ideja da ne postoje zahtjevna djeca. to je kao reći da ne postoje nepravedni profesori ili zaje... šefovi.
možda sam ja uvijek imala pravednog profesora, ljubaznog direktora i prosječno dijete, ali to nije razlog da tvrdim da ovi drugi ne postoje.
isto tako moguće je da ja moje dijete vidim kao zahtjevno, a drugi kao prosječno (isto tako za šefa i nastavnika). puno toga je u očima promatrača.
Zanimljiva rasprava.
Netko je spominjao da ima neodlučno dijete (nemam vremena tražiti da citiram); ne mora značiti, ali to me je asociralo na mene i moj problem iz djetinjstva (i kasnije); uglavnom, evo situacije: idemo ja i mama u grad kupiti cipele, uđemo u dućan i ja ugledam plave balerinke s mašnicom, kažem mami da su mi te lijepe, moja mi mama (nekad direktno, nekad indirektno) sugerira da su one tamo smeđe isto lijepe i gleda njih; ja želim zadovoljiti mamu i kupim njih ili kupim te balerinke (ali s gorkim okusom u ustima jer mislim da je moja mama ostala nezadovoljna). Primjer je takav kakav je da se shvati šta mislim reći.
Ne mora značiti da je to tako i kod tog neodlučnog dečka, ali mene je to sugeriranje od strane moje majke "što bi bilo lijepo/dobro za mene/poželjno, odnosno "što bi moja mama htjela" i slično" toliko obilježilo da je postalo moj obrazac ponašanja tj radila sam stvari kako bi netko drugi bio zadovoljan, a ne zato jer sam ih željela raditi, ako kužite šta hoću reći.
Ja to ne bih željela napraviti svom djetetu, a kako postići da mu to ne napravim, ne znam, samo kažem da se možda može i o tome razmisliti kao uzroku neodlučnosti i unutranjeg previranja kod djeteta.
pomazem i ja. nekad je preduhitrim pa joj ja odem i pozdravimo se jednom. a posto sam primjetila da o danu ovisi i njeno raspolozenje navecer, pa tako ima dana di mi samo mahne i posalje pusu, vidim da i ona "sazrjeva".
to je njenih 5 minuta samnom, na njen nacin. i dokle god meni to ne radi vecu tlaku nego njoj odbijanje toga, ja sam s time ok. kao i svime sto joj dopustam da ucini "u njeno vrijeme" iliti kad je spremna.
Posljednje uređivanje od leonisa : 12.08.2013. at 13:08
margaretica, stvarno nije do mene. ja mu sad nekad sugeriram cisto da ga malo gnjavim.
ali evo primjera, odemo u ducan jer trebamo kupiti 3 majice i dvoje traperice. traperice nadjemo lako. tri majice ne moze izabrat jer ima 6-7 ponudjenih. konacno izabere 3 komada. bez mene, ja ko gljiva cekam. jednu od tih majica nikad ne obuce.
Kad ste već pomenuli lepo ponašanje moram da pitam da li ste decu od dve godine puštali da se sami druže sa drugom decom ili ste ih nadgledali. Bili smo pre par dana na porodičnom okupljanju u prirodi. Moja braća i sestre sa svojim porodicama, stričevi, tetke...na vikendici uz roštilj i lubenicu. Moja L. je najmlađa u familiji. U jednom momentu su mi prigovorili da stalno jurim za njom i zašto ne ostavim dete na miru i sednem sa njima da ćaskamo. Meni nije baš prihvatljivo da je pustim da sama istražuje šumu, šupu sa alatom, bez nadzora da se penje u prikolicu punu građe, čačka košnice i slično. Nisam joj ni branila, nego bih joj objasnila čemu šta služi, pokazala joj kako se koristi, dozvolila da sama proba, pa ako bi ona insistirala da sama vinta grabljama po vazduhu usmerila bih je na nešto drugo. Nije dete koje će sedeti na jednom mestu ili prihvatiti "ne zato što ja tako kažem", pa su krenuli i komentari kako je nevaljala.
U jednom momentu je, kada se igrala u pesku sa bratovom ćerkom, bacila njoj na glavu punu šaku peska. Ja sam sedela za stolom blizu njih i odmah sam im prišla, očistila maloj kosu i lice, pitala je da li je dobro, a onda čučnula pored L. i rekla joj da to nije lepo i da ne sme bacati pesak drugoj deci u lice. Da se mogu zatrpavati i zasipati po nogama i rukama, ali po glavi ne. Ostatak dana su se lepo igrale.
Isto tako bilo je nekoliko kanti sa vodom gde se hladilo piće i ona je našla neku flašicu i presipavala je vodu iz jedne kante u drugu. Prala je lubenicu, vadila plastične flaše sa kiselom i sokovima, pa ih vraćala, ali kada je uzela flašu piva ili rakiju staru 10 godina morala sam da joj objasnim zašto to ne sme dirati. Šta je trebalo da je ostavim da napravi neku glupost, pa da onda shvati (ako bi i tada)?
Ja sad na široko opisujem, ali zato što su me komentari i ponašanje drugih roditelja doveli do toga da se zapitam preterujem li ja ili ne. Ne pogađaju me njihove reči, jer to su roditelji koji svojoj deci prete čvogerima i šamarima ako ih ne poslušaju (ne samo da prete nego sam i videla da ih i dele), a to nije moj način odgoja, nego ne bih da zalutam u stalno titranje nad detetom.
stariju sam u parku nadgledala do 3. godine tako da sam s njom isla do penjalica itd. onda je trazila da je se pusti sama, pa sam ju nadgledala s odredjene udaljenosti.
s 4 sam sjela na klupu.
mladju sam s 15 ostavia na 10 min u dvoristu sa starijom sestrom i rodjacima dok sam nesto obavljala znajuci da je okruzenje ok i da jedino sto moze je traziti mene. i imam veliko povjerenje u stariju koja zna sta kako i kada.
sad, da li bi je s 2 pustila sa starijom u sumu bez mene...mislim da to ovisi puno o djetetu. pa i onom s kojim je.
ok mi je i ako se pusti samo i ako se ne pusti.
s druge strane sam svjedocila kako se dijete od nepune 4 ostavlja samo u kuci s drugom malo starijom djecom koja nad njom nemaju autoritet, dok su odrasli u dvoristu i piju kavu a to dijete radi dar mar, tj. sve ono sto vlasnik kuce ne dopusta. takvo dijete se, u nepoznatoj okolini, po meni, ne ostavčja bez nadzora.
Posljednje uređivanje od leonisa : 12.08.2013. at 13:35
cikla, ako ti ne vidis problem u tome, ne osjecas se lose jer skakuces za djetetom i ne mislis da pretjerujes, nego ti drugi bacaju upljuvke, onda problema zapravo i nema. sto te briga sto netko misli.
Najstariji je još uvijek pod nadzorom, srednji odavno već više nije (stalno), a najmlađa se i sada zna zavući u neki kutak kuće i nečim se zaigrati.
Ali nju bi s dvije godine bez problem mogla ostaviti s najstarijim da je čuva cca pola sata.
Ne znači da ću to i napraviti, paničarka sam
ja mislim da je to jedan od tezih zadataka roditeljstva- postaviti SVOJE granice. i mislim da je to neki klik koji se mora dogoditi u glavi. i kad se dogodi kao da ti padne ogroman teret s ledja.
negdje prije se spominjalomeni je to sasvim normalno. pa nema niceg u zivotu sto je 100% u svakom trenu predivno. od svega se ponekad pozeli pobjeci, pa i od nutelle. nakon sto smazes jednu, bude ti muka pa ti ne padne na pamet narednih par dana pojesti ni zlicu.
ocu reci, bez obzira sto su djeca ponekad da ne znas jel bi ti kroz prozor ili oni, ne znaci da ih se ne obozava i da ih svi mi ovdje ne volimo bezuvjetno. to sto ponekad zelimo pobjeci na pusti otok je samo nezavaravanje samih sebe. a ni druge.
bez ikakvog beda mogu reci da bi mi najveci dar bio provesti barem 2 dana bez ijednog djeteta. i muza. i kuce. i svega onog sto ide uz obiteljski zivot. da bi najradje provela 2 dana s frendicama pricajuci o svemu samo ne o djeci. to ne znaci da ne uzivam ko roditelj, to samo znaci da ne negiram da sam ja nesto vise od "samo majka".
i u takvim trenucima (pa makar oni bili vecernji izlazak ili bezdjecna kava) ja punim baterije i samim time sam i njima bolja majka jer sam zadovoljnija i odmornija.
overload dolazi svima i mislim da ga se ne treba sramiti. to je fakt.
Posljednje uređivanje od leonisa : 12.08.2013. at 13:54
Pa da, ona je jedna od tih. Kod kuće se lepo igra sama, ali kada ima puno nepoznatog sadržaja lako izgubi kontrolu. Sa sestrinim sinom (11 godina) se super igrala, čak je i prvi put pomazila psa (do sada se plašila i psa i mačke). Obilazili su voćnjak i skupljali šljive, ali ne mogu njemu nametnuti takvu obavezu na ceo dan.
Cikla, mislim da sve ovisi o tome koliko je dijete zrelo. Ja svog sina koji ima 3 i pol god puštam samog da se igra ispred kuće (zapravo on misli da je sam, ali ja ga čitavo vrijeme skrivena gledam kroz prozor, nisam još toliko opuštena da ga ostavim sasvim bez nadzora, ali čini mi se dosta zreo za to), pustim ga kod prijatelja uz dogovor s roditeljima, sam se igra u sobi, sam me čeka u kući kad uspavljujem mlađeg i slično. Prilično sam sigurna u njegovo ponašanje, pa ga u takvim situacijama tu i tamo pogledam, ali ne želim da ima osjećaj da je pod staklenim zvonom, i želim mu dati priliku da iskusi kako je to biti sam. Ne mogu ti reći pretjeruješ li jer nisam tu bila i ne poznajem tebe i tvoje dijete. Da ima mama koje pretjeruju - ima. Upravo sam se vratila iz društva u kojem je bila jedna mama koja svojoj djeci non - stop dahće za vratom, opominje ih za svaku sitnicu, djeca zbog toga neprekidno vrište i plaču. To me nervira. Ja bih se na njenom mjestu barem zapitala zašto samo moja djeca vrište i urlaju, i kako se ostala djeca slobodno igraju i landraju po dvorištu, a moja to ne smiju. (iste su dobu kao ostala djeca). Dijete od 2 god mi se čini premalo za igranje s djecom bez nadzora, ali upoznala sam neku djecu koja su jako zrela i samostalna za tu dob, pa ne mogu generalizirati. Pitaj TM-a što misli o tome.
Pričali smo o tome i on deli moje mišljenje da još uvek nije spremna. Opet ponavljam, srećom nije dete koje vrišti, sve joj je igra i samo juri uz smeh od jedne zabave do druge. Samo treba neko da je posmatra i povremeno usmeri.
Kod kuće sam potpuno slobodna da je ostavim u drugoj sobi ili na terasi dok ja nešto radim u kuhinji. Tu joj je sve poznato i zna šta sme. Dobro, ima momenata kada namerno radi gluposti samo da bi privukla pažnju ili zato što nije mogla nešto dobiti, ali to je već nešto drugo.
S prvim nisam sjedila na klupi u parku do njegove 3 (iskreno, samo zato jer sam ga rodila dosta mlada pa mi se činilo da ako sve mame idu za djecom trebam i ja da ne ispadnem zlica), s drugim do 2 i po( s tim da sam tad čuvala i najmlađeg od 1 i 5 mjeseci pa zapravo nijednog nisam baš u svakom trenu nadgledala) i s trećim od 18 mjeseci sjedim... Treći je najzahtjevniji, najživlji i najplačljiviji, ali jednako tako pored mene u parkuje gotovo uvijek s njim i jedan stariji brat. Mislim svjesna sam ja da on može pasti i ozlijediti se dok se s 18 mjeseci penje sam na veliki tobogan, ali imam dovoljno povjerenja u njega, u njegove sposobnosti, u ostale ljude koji slučaju katastrofe mogu priskočiti kao što i ja ponekad ulovim tuđe dijete i u Boga, majku prirodu, kozmos , kako vam drago.... Možda imam previše povjerenja, ali što ću kad dosad nisam uspjela razviti te majčinske fobije...Možda nadođe s četvrtim...
I moja trojica smiju sami u šumarak u blizini kuće, jer ja čujem s balkona što rade, jer vjerujem da im zatreba pomoć zvat će me i jer je ići s mamom u logor skroz bezveze...
Koliko smo tek mi kao klinci šuma istražili! Ali uvek nas je bilo bar dvoje i to jedno dovoljno sposobno da brine o mlađem. A ona krene i kada joj kažeš da ne ide tamo sama okrene se, osmehne i pobegne trkom. Naravno da ću i ja za njom. Imam poverenja u klince koji su bili sa nama tamo, ali to su momci do 15 godina koji gledaju kako bi popili čašu piva da starci ne primete, a ne da čuvaju klinku od dve godine.
Ne brinem ja da će ozlediti sebe, nego nekog drugog. Ima i previše ožiljaka za svoju dob, jer sam joj dozvoljavala svuda da zaviri ili da se popne. Zato sam se osvrnula na pomenuto lepo ponašanje, pošto mislim da ona još uvek ne konta kakvim postupcima može naneti drugima bol niti kakvo ponašanje je prihvatljivo u gostima. Recimo, kod kuće joj je dopušteno da vadi stvari iz ormara, pa ih ponovo slažemo i vraćamo nazad. Ali da dođemo kod nekog i ona krene otvarati njihove ormare, mislim da je normalno sprečiti je u tome i objasniti zašto. Ako nisam pored nje, kako da reagujem? A njena zahtevnost se ogleda u tome da je uporna u svojim naumima, i ne obraća mnogo pažnju na autoritete. Mada, dolazili su nam u kuću prijatelji koji se ne osvrću na takvo ponašanje njihove dece.
Ma Storma, ne znam, ne sviđa mi se ovo ni sad kad sam prespavala evo dve noći i ponovno išla čitati kako se stvar odvijala. Mislim imam i ja problem zato i jesam svratila tu, ali ovo što se ovdje dogodilo mi je bio priličan stres, a njega imam i kod kuće dovoljno sa svoje dvoje malih, ne treba mi još i virtualni. Znam sebe i znam da pazim da ne povrijedim, pogotovo kad su žene i majke u pitanju, to mi dođe nešto kao sveto slovo i htjela sam pomoći jer po Zuskinim postovima mi se učinilo da je stvarno u gabuli. Ali jbg ona si je uzela za pravo prozivati druge što i kako pišu, a bez da malo baci ogled na svoje postove, pa samo jedan detalj prvo piše ..ja sam pukla malo više puta, ružno mi se sjetiti i sve u tom tonalitetu nadalje idu postovi, ovo traje predugo itd ..ono zvuči fakat prilično beznadno i na rubu snage.., a onda meni kad joj pokušam pomoći zbog toga ali, ovaj puta u tom jednom postu bez puno tapšanja po ramenu, odreže koji ti sad klinac hoćeš, uzela si se previše slobode, ja sam dva puta lupla šakama i jednom glavom, itd.. da sad ne nabrajam, ima tih stvari koje su vidim sad još nekima zapeli za oko. A šta je najbolja fora još i sama napišem da i ja uzimam te homeopatske tabletice da me drže u balansu. I izgleda da fakat pomaže, a dugo vremena sam sam homeopatiju smatrala najobičnijim placebom i šećernom vodicom. Sad ili zbilja pomaže ili sam najednom uhvatila neki svemirski zen, u što ipak sumnjam.
Jbg ja nisam niti jedan post ovdje shvatila kao zarivanje kanđi ili čerečenje ili bezobrazno napisan, više ono daj više dosta tapšanja, ženo stani na loptu malo. Ne znam, valjda ovisi o pragu tolerancije, ili zrelosti jer ja se na to ne bi uvrijedila, ako sam došla po pomoć, onda sam spremna čuti sva mišljenja i ona koja mi idu niz dlaku i koja ne idu, bez da to shvatim kao neko čerečenje, a to ono za što ne želim biti odgovorna nit suodgovorna ni pod točkom razno. Burek od jabuke je jedno, a odgovornost za tako nešto sasvim druga stvar. Mislim halo kad mi netko napiše da ga čereče, i kad se još osjećam odgovorna za to, meni dosta.
I da Pulinka slažem se, naš vlastiti ego nam je nekad najveće smetalo.
E da i ispričavam se još jednom svima koje je moje analiziranje povrijedilo. Analitičar sam po prirodi,pa nekad zabrijem.
Šafran, probala sam ti objasniti (ne samo ja) u čemu je bio problem s tvojim pristupom, ali ne kužiš ili ne želiš shvatiti, ne znam.
Ne znam kako odgovoriti na nešto što mi miriši na pasivnu agresiju, ali pokušat ću ponovo reći najvažnije:
kad stvaraš u glavi nečije profile i dijeliš savjete o preslagivanju života, pokušaj shvatiti da mnoge osobe ovdje često dolaze pisati o problemima, nedoumicama i sl. i da na osnovu takvih postova ne možeš ocjenjivati njihove cjelokupne živote, čak i kad netko ponekad napiše da je na rubu snaga i na rubu živaca (što se događa često na raznim temama).
Način na koji si se obratila meni, mogla si primijeniti jednako tako i na neke druge majke na raznim topicima o nespavanju, o tantrumima i sl. pa bi tvojim pristupom ispalo da je ovdje hrpa roditelja koji moraju presložiti svoje živote i pristup s djecom. Ne vjerujem da bi se većina njih složila s tvojim pristupom.
Odi npr. na topic o kuliranju kad krenu terrible twos pa ćeš vidjeti mnoge majke koje piše o tome kako su na rubu snaga, kako ne mogu više, kako su klinci ovakvi i onakvi.
Odličan je topic, kad sam ga čitala niti jednom nisam pomislila da se nekom život urušava, da mora promijeniti roditeljski pristup, da te majke i djeca imaju međusoban problem.
Shvatila sam ga, kao i većinu topica, situacijski, kao mjesto gdje se razgovara o određenoj fazi i određenoj situaciji. Netko kroz njih prolazi manje, netko više intenzivno, netko je na rubu snaga u određenom razdoblju pa dođe to napisati i potraži neki savjet ili utjehu, a netko to napiše s odmakom od godine dana pa više ne zvuči jadno i bespomoćno.
Svoj dio odgovornosti u ovom komunikacijskom nesporazumu vidim zbog toga što sam krivo razumjela način komuniciranja na forumu. Dolazila bih s problemima, često bez odmaka, pisala bih kako sam se u tom trenutku osjećala. Trenutaka ima svakakvih. Dana ima svakakvih. Lekciju sam izvukla.
Da, u pravu ste, ne da mi se čitati paušalne analize mog života. Svakome se ovdje može odraditi jedna takva analiza na osnovu (nekih) postova. Čemu i zašto?
Shvaćam te, Šafran, da ti ova situacija nije sjela, nije ni meni, ne volim se kačiti.
Ali ne sviđa mi se što sad u svojim pojašnjavanjima imaš potrebu ponovo indirektno spustiti. Naravno da ponekad imam problem s egom, imam ego, tko ga nema? Tvoj nije ništa manji.
Cure, isprike na začatavanju, ali ako Šafran ova situacija nije ugodna, meni je bila još manje, ipak sam bila temom manje ili više ugodnih postova.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom