Printable View
Ja definitivno imam prave traume iz djetinjstva pa ne spadam tu ako cemo po prvom postu, al nekako sam ih sama uspjela rijesit i poslozit u svojoj glavi. Nikad se ne "izvlacim" na roditelje.
Sad mi sva ta sjecanja sluze kao smjernica kakav roditelj ne zelim biti :)
I meni se cini bezveze kad se odrasli ljudi izvlace na roditelje i njihove postupke, a ono roditelji normalni i traume normalne i klasicne :)
što su klasične i normalne traume?
a kad već spominjete knjigu Otrovni roditelji....
meni je sasvim slučajno došla u ruke prije 5,6 godina i baš mi je sjela...
a kad sam vidjela onaj dječji rukopis na naslovnici...baš je upečatljivo..
i onda sam je stavila na policu da bude vidljiva, i promatrala one koji bi je vidjeli...
šokiralo me to što većina nije htjela niti uzet knjigu u ruke, a kamoli je čitati...:-|
Ma to karikiram normalne traume, kao ono te neke male traumice kroz koje djeca prolaze... Ne znam jesu li normalne, al su ceste i njih vise manje svi imamo (ono sto otvaracica topica naziva "ne prave traume").
Knjiga mi se cini super, pravi poklon za godisnjicu braka za mog muza, koji nazalost ni dan danas ne uspjeva preboliti svoje traume od opasnih roditelja. Hvala na preporuci.
ma ne...ja to stvarno pitam.
jer, pogubi se čovjek...i više ne znam što je normalno..ono sve i svašta analiziram...pa zabrijem.
što vi mislite da je normalno i da je manje više dio svačijeg djetinjstva?
To je tesko odgovoriti.
Jer ovisi u kojoj su mjeri. Nekom zadirkivanje u skoli moze bit mala trauma ako se dogodi po koji put, ali ako se to sustavno ponavlja i dugo traje- moze prerast u pravu traumu.
Zato je tu tesko reci sto su male a sto velike traume.
Mozda su one velike gdje je potrebna reakcija drugih (okoline, czss, policije, bolnice), a one male su one koje nisu u nicijoj nadleznosti vec je na roditelju da sam rijesi s djecom...
Razmisljam na glas... Ne znam...
Meni je npr mala traumica kad bi dobila batine jer sam nalakirala nokte. Nekom bi mozda bila velika (tad nije bilo to zakonom zabranjeno)...
Istina je da smo različiti i po pitanju osjetljivosti i doživljaja događaja pa je teško napraviti strogu kategorizaciju.
Rekla bih da je mala trauma sve ono čega se sjećamo bez grča, a velika ona koja nas je oštetila i ostavila trajne ožiljke.
Baš dobro rečeno.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Znala sam dobiti po guzici u djetinjstvu, ali nije me to nešto posebno istraumatiziralo. To su bile situacije kad bi ih valjda dovela do ludila, kad roditelj jednostavno pukne, neznam. Ali zapravo sam bila dobro dijete pa je to bilo rijetko.
E sad, moj problem je upravo ovo što Anemona govori. Ja se vjerojatno nisam na vijeme naučila kako ostati hladne glave i riješiti problem drugačije, pa se danas moram jako, jako, jaaaako potruditi i brojati ne do 10 nego do 110 da ne reagiram isto tako prema svom djetetu kad me izbaci iz takta. I zbilja radim na sebi po tom pitanju.
A možda to ipak je onda trauma? :!::psiholog:
To je samo mali mali dio mog djetinjstva, imam puno više lijepih uspomena i mislim da su moji roditelji odradili dobar posao.
Ono najnajvažnije što sam dobila od njih je bezuvjetna ljubav i taj čvrsti oslonac, uvijek prisutan osjećaj sigurnosti od malena pa do današnjih dana. Uvijek su bili tu, uz mene, i to je ono što i ja želim za svoju djecu. Možda zato nije teško oprostiti ili zanemariti greške u koracima.
Mozgam vec pola sata da se sjetim neceg lijepog iz djetinjstva, al ja se sjecam samo ruznih uspomena.
Moram i ja citat knjigu :)
Di ima kupit knjiga? Algoritam, tisakmedia?
Ne znam gdje ima tiskano izdanje, ali imaš i na netu free download u pdf-u...ukucaj samo Otrovni roditelji pdf pa će ti izbaciti nekoliko linkova.
Ja ću dati jedan vrlo banalan primjer.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Imam nazovimo to strah od vjetra (oluje), odnosno imala sam kao dijete, a danas normalno živim s tim strahom.
Neki dan igramo se vani - MM, moje dijete, bratovih x 2, ja, odjednom počne puhati užasan vjetar, baš krene oluja. U istom trenutku izleti moja mama i počne vikati, kao luda: u kuću, u kuću, brzo svi u kuću, počinje oluja, brzo se maknite, u stilu kao da stojimo nasred tornada, koji odnosi kuću.
U tom trenutku kao da me je netko mokrom krpom pljusnuo po licu.:evil:
Da li si itko od vas može zamisliti da je 33 godine nisam znala od kud taj "strah" od vjetra?:roll:
Naravno, kad zapuše vjetar meni je prvi poriv odjuriti glavom bez obzira u kuću i to je trenutak gdje u jednoj najobičnijoj svakodnevnoj situaciji moram uložiti veliki trud, da "prešaltam" mozak i ne odjurim. Ne želim da moje dijete ima istu reakciju.
Obično takve "vjetar" situacije završe na način da ja odem u kuću, zatvorim prozore i poberem veš, a djeca se još pomalo igraju (jer im je vjetar zabavan) i onda dođem po njega, mirnim tonom i uvedem ga u kuću, jer je počela kiša.
(Nakog tog prosvjetljenja sam razgovarala s mamom da ne smije tako reagirati pred djecom, bla, bla, bla, naravno ona ne vidi problem/povezanost, ali znam da bude "radi mira u kući" pripazila).
Ovo je jedan najblaži primjer, ali prilično dobro oslikava situaciju.
jako mi je zanimljiva tema,jako mi se svidjelo što je Anemona napisala, X na to!
čitam vas i ja s knedlom u grlu,rado bi se uključila,ali trenutno sam zauzetih ruku jer nosam svoje dijete da mu ne ostane trauma zanemarivanja :mrgreen:
Ja bih isto dodala da je zanimljiva tema i zanimljive priče i hvala svima koji ih pričaju.
Mislim da si dala sjajan primjer. One vidljive, "opipljive" traume, njih mozemo shendlati. I sto se njih tice, slozila bih se da smo odrasli i da se trebamo nositi s tim.
Te jasne traume mogu bez problema imenovati. Ove prikrivene gluposti, bas mi ide na zivce kad izadju.
Winnerice, rasplakalo me pomalo citanje tvog posta. Zao mi je sto ti je bilo tako u djetinjstvu i sto ti roditelji nisu pruzili pomoc. Mene uvijek najvise mucilo to sto mi nitko nije pruzio pomoc, sto su se svi pravili kao da se nista ne dogadja, kao da nista ne znaju. A morali su znati. Sjecam se jednom u skoli na satu likovnog je moja tada najbolja prijateljica komentirala da mene brat tuce, nasto je cura koja je sjedila ispred nas, rekla, pa to cijela ulica zna. I mene tu uhvatio takav sram - kao da sam ja kriva. Mislim da od tog dana nadalje nisam nijednom zavristala kad me udrio, dotad sam zazivala u pomoc, ali tad sam nekako zakljucila da mi ionako nitko nece pomoci, i da im necu dat gusta, ni njemu koji me tuce, ni svima ostalima koji to slusaju, nece me vise cut da vristim ni vidjeti da placem. I cudno je da sam u tome nasla neku svoju zadovoljstinu, neku pobjedu, da sam u tome nasla neko, ja sam jaca od njega. Mozes me tuci, ali ne mozes me slomiti. Tipa on bi dosao doma iz srednje i trazio da mu prepisem neke latinske poslovice u biljeznicu ili da ga nesto ispitam, a ja bi rekla da necu, i on bi me poceo tuci, al ja ga svejedno ne bih ispitala ili to prepisala. I to sam nakraju smatrala svojom pobjedom. I skupljala sam tu snagu. I makar mi je s jedne strane samopouzdanje padalo nisko, kao sto kaze blackberry, s druge strane je u meni raslo neko drugo samopouzdanje da ja mogu puno toga, da sam jaka i da ono sto zacrtam mogu. Tako da sam postigla neke stvari u zivotu za koje je stvarno trebalo truda. I mozda mi je motivacija za njihovim postizanjem bila pomalo kriva, nije to bila moja istinska zelja, nego zelja da sebi pokazem da mogu, al opet mislim da sam na kraju vise manje ok ispala...
a ne mogu rec ni da je brat ispao takav kreten kakav je tada bio... al opet ne vjerujem da on ne nosi traume od svega toga. Jer meni se nakraju cini da je puno lakse preboliti zlo koje je tebi netko napravio nego zlo koje si ti napravio nekom drugom. Za ovo prvo mozes osvijestiti da nisi kriv, ali za ovo drugo... Kriv si i dok se ne ispricas, dok ne zatrazis oprost, dok sam sebi ne oprostis, mislim da to nosis kao kriz. Prije par godina moj brat je tvrdio da se toga uopce ne sjeca, da sam ja to umislila, da me mozda tu i tamo udario, al da je to normalno za bracu i sestre (i toliko se razbjesnio dok me u to uvjeravao da me pljunuo - toliko o njegovim pricama da nikad nije bio nasilan). Pa da je on imao 10, a ja 7 i da se on toga ne sjeca, to bi shvatila. Ali to je trajalo do njegovih 18. I tu mi je sad ono sto Trina postavlja pitanje na pocetku. To sto me tukao sa 10 kad je i njega otac znao nalemati i kad su ga u skoli i u ulici zezali da je debel, to i mogu shvatiti - pa bio je dijete. Ali kad se neko tako ponasa sa 18 - to vise nije rezultat traume iz djetinjstva, to je njegova osobna odluka, to je nesto sto je on sam odlucio, i nema se na sto drugo vaditi.
A isto ne mogu zamisliti da jedno moje dijete zlostavlja drugu djecu i da ja nista ne poduzmem. Ne mogu zamisliti ni da to ne primjetim. I kad mi moja mater kaze da ona nije nista znala, mislim da su to gluposti. Jer ja se tocno sjecam kad me jednom tukao, a ona je bila tu, da je ona otisla iz stana i ostavila nas jer ona to nije mogla vise slusati. Tako je nesto rekla. I ja se samo toga sjecam da me nastavio tuci na plocicama, a da je ona otisla. I meni je to neoprostivo (makar sam u prvom postu rekla da sam oprostila, sad kad sam se toga prisjetila... grrr!). A sto je najgore, svi misle da je ta zena andjeo, a mozda i je, ona stvarno svakom pomogne, kad je god neki clan blize ili dalje obitelji bolestan, eto nje, u bolnici, doma, pravi ruckove, cisti stanove, nema sto ne napravi... ali kad je trebalo zastiti svoje dijete nula bodova. I mozda je ona pokusala, ali nije mogla protiv brata, pa bio je i od nje tezi, visi i jaci... Al mislim da je morala nesto poduzeti. Ne znam iz kojeg mi je filma ta recenica ostala, al bio je neki film s nekom slicnom (otprilike) situacijom i onda neko kaze (to dijete valjda), A mother should have known better...
Evo sam se raspisala, a mislila sam pravit jogu dok beba spava. Uf.
Tako nekako :heart:Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Ja ne mogu reći da sam imala velike traume, ali na cvijetino pitanje moj bi primjer bio otežana sposobnost komunikacije. Ne uvijek ali nekad mi baš pravi probleme. Definitivno posljedica odgoja kritikom - osjećam se glupo i inferiorno u nekim situacijama. Puno gluplji ljudi od mene bez problema komuniciraju s kim god požele. I to je nešto što me obilježava kao osobu, u privatnom životu a još više u poslu.
Moji me roditelji i dan danas rado kritiziraju ili odbijaju razgovor sa mnom, i premda ja znam da su napravili najbolje što su mogli, i da su mislili da rade dobro, da je na sve skupa utjecala njihova prošlost, mučilo me još najviše to što oni jednostavno ne žele priznati, ni dan danas, da su pretjerali i da nisam toliko loša.
Dakle ja bih mogla biti baš ovaj trinin primjer :mrgreen:Ne bih rekla da sam neodgovorna, za neke situacije sam manje sposobna, premda se to možda ne primjeti izvana. Kriviti roditelje nema smisla, jedino razumno je pomiriti se s time, reći sebi - što sad, nije mi najgore na svijetu, prihvatiti to i raditi na sebi. Pokušati ne ponoviti te greške. Ali ne vidim ni smisla gurati činjenice pod tepih, reći da je zanemarivo, ne priznati sebi da imam s time problema. Baš kad bih tako postupila, došlo bi, bojim se, do začaranog kruga i prenošenja sličnih grešaka na iduću generaciju.Citiraj:
Ja ne govorim o problematičnim obiteljima nego o klasičnim, običnim, uobičajenim, sa svim onim metodama odgoja koje su se prije 20, 30, 40 godina primjenjivale? Jesu li nam "traume iz djetinjstva" dobar izgovor za pranje odgovornosti sa sebe ili mislite da ih stvarno imate? Na ovu temu me je ponukala druga tema na kojoj smo se dotaknule ovoga a i činjenica da poznajem neke ljude koji su blokirani traumama iz djetinjstva, koje, po mom skormnom mišljenju ne postoje nego se radi o nesposobnosti čovjeka da živi odgovoran život (a možda su i to traume, roditelji koji nisu od djeteta uspjeli napraviti odraslu osobu) pa su mu te nekakve traume izgovor za svaki neuspjeh u životu.
Hvala :heart:Citiraj:
blackberry prvotno napisa
I zapravo sam upala sa svojom traumicom među zbilja ozbiljne :škartoc: ali htjela sam reći Trini da se ne može sve podvesti pod nazivnik pranja odgovornosti sa sebe. I manjih trauma bolje je biti svjestan, odraditi ih, ići dalje kako se već može.
jadranka i winnerica :love2:, drzite se! to je bilo cisto zlostavljanje!
jadranka, ti ni njemu, ni roditeljima uopce ni ne moras oprostiti. time ne mislim uopce na to da sebe unistavas sa negativnim osjecajima prema njima, nego da tvoj oprost ide zbog tebe, ne zbog njih.
ima dobar odjeljak u knjizi otrovni roditelji, da se cesto zrtve tjera da oproste, kako bi lakse nasle mir, dok zapravo oprost treba doci tek onda kada sa sobom rascistis da su oni krivi, da su zlostavljaci i da ne trebas nalaziti nikakva opravdanja za njih. s tim se oni sami moraju razracunavati.
na tebi je samo da zastitis svoje unutarnje dijete koje je bilo tako povrijedeno, da ga izlijecis, i dubinski razumijes da ti nisi nista kriva.
i mislim, to je moje osobno misljenje, da kada bi me on u odrasloj dobi pljunuo, da ne bi vise prekoracio moja vrata, prije nego bi se dubinski i iskreno izvinio.
Mene je zagolicalo ovo što je Beti napisala. Npr., ja sam imala sličnu situaciju, da su me roditelji ostavljali kod bake na čuvanju, i preko praznika/ljeta na duže vrijeme. Mene je to recimo jako pogodilo, nisam to htjela, iako, objektivno mi je bilo bolje kod bake, igra, svježi zrak, društvo, baka koja kuha i nudi svježe obroke, nego da sam bila sama zatvorena u stanu do kasno popodne. No, recimo, ja sam se radi toga osjećala onak, odbačeno i nisam bila sretna. Sada pak ja imam dilemu, odnosno ovu svoju traumu prenosim na svoju djecu, kojoj bi npr. sigurno bilo bolje na moru sa bakom (koja ih inače čuva) i djedom, da su na kupanju, na zraku i uživaju u igri na moru, nego da su u ZGB-u, zatvoreni u stanu praktički do 18,19h kada će moći izaći na uzavreli ZG asfalt i malo u park na igranje.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
I sad si ja postavljam pitanje, da li ja radi svojih trauma uskraćujem svojoj djeci jedno lijepo iskustvo (ovako kako je to ona opisala), odnosno da li ih ja opterećujem svojim traumama, odnosno, kako da procijenim da li će ih traumatizirati odvajanje od roditelja ili uskraćivanje slobode i uživanje u djetinjstvu sa bakom i djedom?
I opet, kako smo npr. Beti i ja imali različiti doživljaj iste situacije, kako mogu procijeniti kako će koje od moje dvoje djece doživjeti istu situaciju?
Hoću reći, isti način odgoja, nekome trauma, nekome lijepo životno iskustvo.
Uh, zakomplicirala sam, nadam se da me razumijete.
zdrav razum + razgovor sa djecom + zdrav razum, i onda dlučiš. I tako svake godine ponovo. Ja znam ljude koji imaju 5-ero djece i svako dijete odluči kod koje će bake biti i sve bude ok na kraju
Deaedi i ja si postavljam ista pitanja. Kako sam često bila ostavljana, ustvari odgojila me baka i s mamom sam provodila jako malo vremena, jasno se sječam jednog trena kad me mama ostavila kod bake jer je ona išla van. Ok, nije to bilo ništa strašno, nije da me ostavila samu, ali taj osječaj odbačenosti...plakala sam ko kišna godina, baka me potkupljivala slatkišima da se smirim. Sanjala sam još duuugo kako mama odlazi i ostavlja me. Naravno, to što me tad jednom ostavila nije bio razlog mog straha od ostavljanja, to je vjerovatno bila kap koja je prelila čašu.
Zato se ja sad prilično grčevito držim za svoje dečke, znam da ću morat popustit kad-tad, zbog njih, ali ne osječam se spremnom još.
Evo u ponedjeljak stariji ide prvi put na izlet sa vrtićem i mene steglo u srcu. Glupo je, znam, ali ne mogu si pomoć.
I još jedna "trauma" potiče od bake, njeno forsiranje i prijetnje batinama da moram pojest sve s tanjura je dovelo do toga da ja i sad "moram" sve pojest. I nervira me to ali ne mogu se prisilit da ostavim hrane na tanjuru.
Neznam koliko ti djeca imaju godina, ali jednostavno ih pitaš pa vidiš što oni kažu.
deadi, otvori anketu, nek ti kaže statistika.
ja sam svako ljeto provela s dvije none u dalmaciji. tri mjeseca. od kraja škole do početka škole. s roditeljima je to bilo samo njihov godišnji (nije baš samo, za današnje uvjete - mjesec dana smo bili zajedno).
to su predivne, predivne uspomene iz djetinjstva.
toliko predivne da danas imam traume :mrgreen: ako slučajno prođe godina, a ja bar 4 tjedna nisam u tom mom mjestu. jako mi to puno znači.
ništa mi nisu roditelji falili :mrgreen:
I ja sam provodila ljeta sa dedom i bakom u vikendici, to su bili deda i baka koji su me i inače čuvali, a i živjeli smo zajedno do neke moje dobi - i mrzila sam to, bilo mi je užasno bez roditelja. Moja mama i danas kaže i vjeruje da mi je bolje bilo tako nego da se "pržim na asfaltu u smrdljivom Zagrebu", ali to nije istina. Sjećam se da su mama i tata dolazili vikendom i donosili pun prtljažnik slatkiša, i, ah, eto zašto i danas tugu liječim slatkišima :mrgreen:
jedino mjerilo vam moze biti dijete, odnosno, njegova reakcija na situaciju.
"male traume" su sve situacije u kojima se prema nama nije postupilo ispravno, i koje obicno pamtimo i nabijamo na nos roditeljima (da, ja sam to htjela a ti mi nisi kupila npr).
"velike traume" obicno i ne spominjemo ili spomenemo pa odustanemo jer dobijemo negativan "odgovor". i velike su one koje nas oznace, obilkuju i s kojima se moramo izboriti ili nas onesposobe za normalan zivot. ili cak uniste.
Ja sam obožavala ljeta kod bake. Plakala k'o kišna godina na kraju praznika što se vraćam kući.
Jedno mogu pitati, ima 7.5g, drugo koje će tada imati 21 mj, baš i ne...
Ali nema razdvajanja, baka čuva ili na moru ili u ZGB-u (u ovom slučaju baku osuđujem na ZGB, iako bi mogla biti na moru). Naravno, mi ćemo biti s njma na moru, ukupno 5tj ovo ljeto, u 2 navrata, no svima bi nam odgovaralo da ostanu na moru još 2tj krajem ljeta.
Moji su 6 i 3 i pol.
Svako ljeto su (osim onog prvog) s bakom i djedom još cca 4 tjedna na moru.
pitaj djecu.
moje je dijete davno reklo da bi radije bilo s mamom i tatom nego s bakama i dedama (koje voli i kod kojih prespava) na moru (gdje je, naravno, ljepše nego u zg).
moj je stav da je djeci mjesto s roditeljima. naravno da se ovo modificira kako djeca rastu pa je ok provesti vikend ili tjedan izvan kuće, ali iseliti ih na cijelo ljeto - nema šanse.
kad bi to situacija dozvoljavala (= slobodne bake, dede i vikendica na raspolaganju), ja bih odabrala izbivanje od vikenda do vikenda. pa tako možda dvaput kroz ljeto. i uzela bih u obzir dječje mišljenje.
a dijete od 21 mjesec ne bih ostavljala ni dana.
Gle, mogu ići samo u paketu, kud starije, tud mlađe. I šta ako pitam, pa starije bi ostalo na moru, ali avaj, ne može, ako neću ostaviti i mlađe. Jel onda može iskrsnuti i kakva trauma, da je starije zakinuto mlađeg, te me brige more...Citiraj:
ms. ivy prvotno napisa
I nije cijelo ljeto, nego 1-2 tj, s tima da se efktivno radi o max. 9 dana, jer bi u slučaju da ostanu 2tj, došli preko vikenda, od petka do ponedjeljka.
u slucaju dvoje djece, bit ce situacija u kojima ce jedno biti zakinuto. to je tako. i nabijat ce ti to na nos kad budu veci :P doneses najbolju odluku za sve, i to je to.
moj brat je mlade dijete, i uvijek se zalio kako meni dozvoljavaju vise nego njemu (a 6 sam godina starija). s druge strane, ja sam osjetila nepravdu "bivanja starijim djetetom" jer se sve lomilo na meni, ja sam se borila za nasa prava (tipa, ostati duze vani, bla) a on je uzivao u blagodatima. i uvijek je bio manji. i tako. nikad dobro:)
moji isto idu u paketu i ne žele se razdvajati. odnosno, idu sad. stariji je išao sam baki dok mlađi nije navršio 3 godine, tad je sam htio ići s bratom. ali to je jedna noć.
da se radi o duljem izbivanju, ja bih radije oboje ostavila doma nego mlađe odvojila tako dugo.
... ova dva tjedna s prekidom meni ok zvuče. za starije dijete. :mrgreen:
ali to sam ja.
Tak je. Mi svoje pitamo od najranije dobi i oni bi uvijek rado išli, ali bi se uvijek rado i vraćali. Tražimo pravu mjeru (nije to uvijek lako, ali trudimo se).Citiraj:
Storma prvotno napisa
deaedi, ne slušaj ms ivy :mrgreen:
ajd bog da imaš bake koje hoće dvoje u paketu.
ne može drugačije i gotovo.
ne može baka radi njih ostajati doma, a ljepše bi joj bilo, i lakše na moru.
ali to sam ja. :mrgreen:
Naravno da pratimo reakcije djece, ali npr. ponekad MM i ja istu reakciju na istu situaciju različito protumačimo. :-)
No, evo npr. pretprošlo ljeto sa dakle 5.5g je cura ostala na moru 2tj, bez problema. Dogovor je bio da ostane 1tj, došla ja po nju, a ona neće doma, pa je ostala još 1tj. Slijedeće ljeto smo dobili bracu, koji je tada imao nekih 8,9 mj, i nismo ih planirali ostavljati, no desilo se da smo morali sa bracom na jedan pregled, pa smo curu ostavili na moru 2 dana duže. Ajme, koja trauma, vjerojatno radi ljubomore i činjenice da je braco sa nama doma, a ona ostala s bakom, plakala je da hoće doma i da joj fali braco. Mislim da ga se ne bi ni sjetila da joj društvo iz susjedstva isto nije otišlo s mora, pa je imala previše vremena sama sa sobom, inače, dok ima dječje društvo, nas i brace se ni ne sjeti.
cvijeto :mrgreen:
ja sam također napisala da treba uzeti u obzir mišljenje djece.
moje starije se izjasnilo.
a dijete mlađe od 3 godine niti ne može pojmiti razdvajanje od jedan, devet ili devetnaest dana.
meni je nezamislivo ostaviti toliko dijete bez prijeke potrebe.