Traume iz djetinjstva

[Anemona]

Imam traume iz djetinjstva, ali smatram da me nisu definirala da ne mogu živjeti odgovoran život (što to več znači).
U svakom slučaju su mi otežale neke situacije, ali radim na tome, mijenjam sebe.

Ja na traume gledam kao nešto što ti naizgled obične situacije čini kompliciranima. I onda takve situacije koje drugi "normalni" (bez traume te vrste) odrade lijevom nogom, od tebe crpe ogroman trud da ih odradiš "pravilno".

Smatram da traume na neki način oblikuju čovjeka "krivo" i da je vrlo važno da si toga svjestan i da radiš na tome.

[Trina]

Imam traume iz djetinjstva, ali smatram da me nisu definirala da ne mogu živjeti odgovoran život (što to več znači)
.

Pa mislila sam na ljude koji za svaki svoj postupak i krivi potez u životu krvie svoje roditelje, odnosno u kriznim situacijama ispliva ta njihova ranjivost koju oni nazivaju traumama. Ja ih znam takve, znam ljude koji ne preuzimaju odgovornost za svoje loše korake, znam one koji čitav život nabijaju roditeljima osjećaj krivnje zbog njihovih loših brakova, zbog neimaštine, zbog ne znam ni ja čega i u sebi samo talože te nekakve loše osjećaje..umjesto da žive normalnim životima i prihvate stvari kakvima jesu.

[blackberry]

Pa mislila sam na ljude koji za svaki svoj postupak i krivi potez u životu krvie svoje roditelje, odnosno u kriznim situacijama ispliva ta njihova ranjivost koju oni nazivaju traumama. Ja ih znam takve, znam ljude koji ne preuzimaju odgovornost za svoje loše korake, znam one koji čitav život nabijaju roditeljima osjećaj krivnje zbog njihovih loših brakova, zbog neimaštine, zbog ne znam ni ja čega i u sebi samo talože te nekakve loše osjećaje..umjesto da žive normalnim životima i prihvate stvari kakvima jesu.

mislim da je to zato jer ti ljudi to jednostavno ne znaju. ne znaju se ponašati drukčije. ne znaju se promijeniti.
u životu, mislim da je najteže mijenjati sebe. svi se mi uljuljkamo u određene, poznate obrasce i tako živimo...
živimo...više životarimo i guramo ono što nam je jedino poznato.
ljudi kao da se boje promjena...misleći da će svaka donijeti gore nego što je sada.
a nije tako.
nije teško mijenjati se kad i sam uviđaš da bi trebao. to je taj prvi najteži korak. al kad ne vidiš...ne vidiš. a najčešće kriviš druge, jer ne vidiš.

govorim iz cipela osobe koja je zaista imala traumatično i nimalo klasično djetinjstvo, tako da niti ne spadam u grupaciju kojoj si postavila pitanje.
ali, možda baš zbog tog iskustva imam šta i reći...
mene su moje traume formirale kao ličnost, jer sam život prihvatila kao takav...da mi je svaki dan novi u kojem ću naučiti nešto novo i truditi se postati bolja i kvalitetnija...
i to ću raditi zauvijek.

mislim da je ključ brojnih frustracija kod odnosa roditelj-dijete u tome što roditelji nisu skloni preuzeti svoju odgovornost za neke stvari koje su djeci svijesno ili nesvjesno napravili.
a to nije dobro, jer se čitav teret automatski prebacuje na leđa djeteta koje se kao dijete s time nije znalo nositi, i koje se i kako se pokazuje...i kao odrasla osoba teško uči nositi s istom tom odgovornošću, odn. neodgovornošću...

ajme al sam se raspisalaaaaa

[Anemona]

Samo da se nadovežem, moje "traume" uopće nisu neke opipljive traume tipa roditelji su me tukli. U životu nije nitko digao ruku na mene, imala sam krasno djetinjstvo, mogla bih ga čak opisati vrlo slično kao betty, a opet me nešto muči, za što smatram da mi negativno utječe na život. I sad je došlo vrijeme da to rješavam.

[Peterlin]

Literatura (koga zanima i kome stvarno treba):

Susan Forward: Otrovni roditelji http://www.superknjizara.hr/index.ph...jiga=100045825

[marta]

Ja na traume gledam kao nešto što ti naizgled obične situacije čini kompliciranima. I onda takve situacije koje drugi "normalni" (bez traume te vrste) odrade lijevom nogom, od tebe crpe ogroman trud da ih odradiš "pravilno".

Ne znam jel itko ikad igdje bolje ovo opisao.

[cvijeta73]

Ne znam jel itko ikad igdje bolje ovo opisao.

ajte meni malo ovo pojasnite. s nekim primjerom. da znam jel ih imam. i dal znam dal je tome što ih imam "zaslužna" moja mama il nije.

[Anemona]

ajte meni malo ovo pojasnite. s nekim primjerom. da znam jel ih imam. i dal znam dal je tome što ih imam "zaslužna" moja mama il nije.

Ja ću dati jedan vrlo banalan primjer.
Imam nazovimo to strah od vjetra (oluje), odnosno imala sam kao dijete, a danas normalno živim s tim strahom.
Neki dan igramo se vani - MM, moje dijete, bratovih x 2, ja, odjednom počne puhati užasan vjetar, baš krene oluja. U istom trenutku izleti moja mama i počne vikati, kao luda: u kuću, u kuću, brzo svi u kuću, počinje oluja, brzo se maknite, u stilu kao da stojimo nasred tornada, koji odnosi kuću.
U tom trenutku kao da me je netko mokrom krpom pljusnuo po licu.
Da li si itko od vas može zamisliti da je 33 godine nisam znala od kud taj "strah" od vjetra?

Naravno, kad zapuše vjetar meni je prvi poriv odjuriti glavom bez obzira u kuću i to je trenutak gdje u jednoj najobičnijoj svakodnevnoj situaciji moram uložiti veliki trud, da "prešaltam" mozak i ne odjurim. Ne želim da moje dijete ima istu reakciju.

Obično takve "vjetar" situacije završe na način da ja odem u kuću, zatvorim prozore i poberem veš, a djeca se još pomalo igraju (jer im je vjetar zabavan) i onda dođem po njega, mirnim tonom i uvedem ga u kuću, jer je počela kiša.

(Nakog tog prosvjetljenja sam razgovarala s mamom da ne smije tako reagirati pred djecom, bla, bla, bla, naravno ona ne vidi problem/povezanost, ali znam da bude "radi mira u kući" pripazila).

Ovo je jedan najblaži primjer, ali prilično dobro oslikava situaciju.

[Ivanna]

Ja na traume gledam kao nešto što ti naizgled obične situacije čini kompliciranima. I onda takve situacije koje drugi "normalni" (bez traume te vrste) odrade lijevom nogom, od tebe crpe ogroman trud da ih odradiš "pravilno".

Smatram da traume na neki način oblikuju čovjeka "krivo" i da je vrlo važno da si toga svjestan i da radiš na tome.

Baš dobro rečeno.
Znala sam dobiti po guzici u djetinjstvu, ali nije me to nešto posebno istraumatiziralo. To su bile situacije kad bi ih valjda dovela do ludila, kad roditelj jednostavno pukne, neznam. Ali zapravo sam bila dobro dijete pa je to bilo rijetko.
E sad, moj problem je upravo ovo što Anemona govori. Ja se vjerojatno nisam na vijeme naučila kako ostati hladne glave i riješiti problem drugačije, pa se danas moram jako, jako, jaaaako potruditi i brojati ne do 10 nego do 110 da ne reagiram isto tako prema svom djetetu kad me izbaci iz takta. I zbilja radim na sebi po tom pitanju.
A možda to ipak je onda trauma?

To je samo mali mali dio mog djetinjstva, imam puno više lijepih uspomena i mislim da su moji roditelji odradili dobar posao.
Ono najnajvažnije što sam dobila od njih je bezuvjetna ljubav i taj čvrsti oslonac, uvijek prisutan osjećaj sigurnosti od malena pa do današnjih dana. Uvijek su bili tu, uz mene, i to je ono što i ja želim za svoju djecu. Možda zato nije teško oprostiti ili zanemariti greške u koracima.