a mislite da su šnicle u mesnici od eutaniziranih bolesnih životinja, ili ste vegetarijanci?
Printable View
a mislite da su šnicle u mesnici od eutaniziranih bolesnih životinja, ili ste vegetarijanci?
Nisam u životu ušla u mesnicu. :-)
Napisaću jedini pozitivni aspekt koji vidim u vašem postupku: Bar niste pustili vašeg ogromnog dominantnog psa da lunja po ulici i potencijalno napadne nekog nedužnog prolaznika.
Kamo sreće da su to uradili i stanovnici mog sela, kad već nisu odveli pse u azil.
Ovako svake jeseni imam ulice pune lutalica svih rasa i veličina poluludih od gladi, već dva puta sam izbegla da izujedaju i mene i decu u šetnji samo zahvaljujući tome što umem da prekinem napad psa namećući se protivnapadom i dominantnom reakcijom. Ali ja sam isto niska sa oko 55kg i dvoje male dece, i jeza me prođe kad pomislim da bi jednom mogla naleteti na psa spremnog na sve-realne šanse sa takvim su mi ravne nuli :(.
A ja pse volim i imam, da ne bude zabune.
Ovdje se ne govori o životinji koja se drži u svrhu proizvodnje (koliko god to "u svrhu proizvodnje" okrutno zvučalo), zakonom je u RH jasno određeno postupanje, za svako napuštanje, zlostavljanje ili ubijanje zdravog psa ili mačke ili nekog drugog kućnog ljubimca, a od identificiranog vlasnika, podnosi se prijava nadležnom veterinarskom inspektoru, radi poduzimanja mjera sukladno zakonu.Citiraj:
suncokret prvotno napisa
meni je to licemjerno.Citiraj:
ljube prvotno napisa
ne vidim razloga zašto bi mačka bila važnija od teleta, konja...
pa se s jedne strane jako brinemo o psima, a s druge uživamo u janjetini?
pa ok, licemjerno ili ne tako je: janje i tele ću pojesti, a psa i mačku neću. eto, baš sam grozna!
ne znam kako vi, ali uvijek ostanem zadivljena što svaku temu uspijemo skrenuti u neke desete vode :lool:
ovoga puta je možda i bolje tako.
I meni, ali sad ulazimo u domenu osobnog stava, no zakonom je to riješeno na ovaj način.Citiraj:
suncokret prvotno napisa
pa čak je i zakon jasan po tom pitanju
u sinteraju i zdrave bez vlasnika smiju eutanazirati , zar ne ?
Ajme kud ode tema.
:(
Pogriješili su, priznaju to, grizu se zbog toga... a neki im tu baš trljaju sol na ranu.
A sad jdeno (nadam se) konstruktivno pitanje - sto vlasnik takvog psa koji vise ne moze izaci s njim na kraj moze uciniti? (Nije to po meni sramota, svi se mi nadjemo u situacijama kad vise ne mozemo izdrzati niti naci rjesenje koje je za sve zadovoljavajuce)
- Pokloniti/udomiti? Nitko mislim ne zeli takvog psa, a ako se netko takav i nadje sumnjam da moze primiti sve takve slucajeve (kojih sigurno ima puno vise nego se prica)
- Odvesti u azil? Koliko shvacam i tamo na kraju ti koji se ne mogu udomiti zavrse na uspavljivanju?
- Pustiti na "slobodu" da terorizira ostale dok opet ne zavrsi u azilu?
- Odustati jos x godina od normalnog zivota i svaki dan strepiti za zivot i zdravlje svog djeteta?
Ja se slazem da je odluka koju su donijeli teska, ruzna i da opterecuje savjest, ali zanima me koja je to alternativa kojoj bi netko u slicnoj situaciji trebao pribjeci? Mene grize savjest svaki put kad ubijem nekog pauka u kuci (jer ih se gadim) i znam da to nije bilo nuzno, no opet, ideja da zivim u stanu punom debelih crnih paukova koji mi hodaju po zidovima i iznad glave... Brrrr, ne hvala, pa ih ipak ubijem kolikogod mi bilo zao zbog toga :-( jedno je svjest a drugo nuzda da se ostvari normalni zivot bez 24h muke.
Može potražiti profesionalnu pomoć ljudi koji se bave ponašanjem pasa.
Možda može pokušati i udomiti, ako se radi o rasnom psu to i nije nemoguća misija.
Ma napravili ste sto ste morali, tesko vam je, jer ste dobri ljudi i odabrali ste jedino moguce. Ne obaziri se na moraliste i one koji pametuju, dovoljno ti je tesko i bez toga.
Citiraj:
sillyme prvotno napisa
Da ne pišem varijacije na temu, potpisujem sillyme i Deaedi.Citiraj:
Deaedi prvotno napisa
sillyme, navodno škola za psa (i vlasnika) pomaže. Nemam osobno iskustvo, ali imam prijatelje koji su išli s psom i stvarno je pomoglo.
Da, životinja iz skloništa koja se ne vrati vlasniku, a koju nije moguće dalje držati ili udomiti, može se nakon 60 dana usmrtiti. Humanih skloništa za napuštene životinje, dakle onih s politikom neubijanja, je samo šest od 24 registrirana.Citiraj:
sirius prvotno napisa
ah, nemože mi nitko više utrljati soli na ranu nego ja sama...tome što se dogodilo niko se nemože više načuditi nego ja sama, jer je suprotno od svega što sam čitav život vjerovala...zato me još više i boli...ali valjda život čini svoje, razne okolnosti te natjeraju da slabosti preuzmu kontrolu...što je najbolnije od svega ja sam prijavljivala zlostavljanje životinja kad sam ga primjetila u susjedstvu..čak sam i doživljavala svakojake osude zbog toga..a sad bi mene trebalo prijaviti, znam,.. poznat mi je zakon dobro, bez brige....
Onda je tebi i meni jasno da je zakon pomalo licemjeran , zar ne ? ( cak i ako potpuno zanemarimo druge vrste zivotinja koje nisu ljubimci)Citiraj:
ljube prvotno napisa
Licemjeran je svakako, na to udruge za zaštitu životinja stalno ukazuju, sjetimo se samo 15.000 ljudi u grupi koja se borila protiv eutanazije pasa u Dubrovniku i postignuto to da se odustalo od eutanazije. Ali sada smo off teme o kraju jednog psa koji je završio tako kako je završio, nažalost tužno, ali možda i kao pouka da se dobro promisli prije nabavke bilo koje životinje, a posebno psa jer on je naš pratitelj i prijatelj jedan dobar dio ljudskog života.Citiraj:
sirius prvotno napisa
definitivno kao pouka!Citiraj:
ljube prvotno napisa
Mogu te ja razumjeti. Mislim da čak i slutim o kojoj bi pasmini moglo biti riječ. S obzirom na tvoj prethodni post, mala beba, neispavanost, muž tri smjene, tebe ne sluša ni mrvu, bježi iz dvorišta, da mogu jako dobro procijeniti kako je to izgledalo. Znam, prošla sam to u 40 m2 i to bez dvorišta, tele od psa, ja sama čitav dana i mala beba, i vječita zabrinutost, do bola iscrpljenost od posla i čišćenja i paženja, svakodnevnih šetnji kao da vodim napetu pušku, kolica sa malom bebom, u stanu vječiti nadzor, o da svašta mi je prolazilo glavom, bilo je opasnih trenutaka očaja, emocionalna iscrpljenost, ljubav prema životinji, prema djetetu, pomješana sa strahom, brigom, iscrpljenošću, osjećaj velike odgovornosti, razmišljala sam o udomljenju, ali stari pas, težak, kao šefa priznaje samo mene i muža, ali uglavnom mene, ja sam ga odgajala i provodila vrijeme sa njim najviše, a naći poznavaoca takve pasmine nije bilo lako, zapravo skoro pa nemoguće, dati ga bilo tkome isto nije dolazilo u obzir. Netko je već napisao teške su to jako odluke.Citiraj:
amsterdam prvotno napisa
Ali slažem se i s Mujicom, ovo je jako dobra pouka, životna.
I inače, ovakve stvari nitko ne može razumjeti tko nije prošao mega iscrpljenost po rođenju male bebe, i kada nema pomoći sa strane, a imaš zahtjevnog psa, rušiš se od umora, a ti sam ili sama, svaki dan i noć iznova i iznova. Problem je što nitko od nas ne zna zapravo što nas čeka kada dođe mala beba. Znam po sebi. Jedno su priče, i tuđa iskustva, a sasvim drugo tvoje vlastito. Sjećam se prve šetnje, ja jedva hodam od rana, krvarim u potocima, on, ja i mala bebe u kolicima, snijeg do koljena. Tako da, nemojte osuđivati, molim vas.
Veliki potpis na šafran.
Amsterdam,iako ono što je učinjeno mene smeta, nismo bili u toj situaciji i ne možemo znati pa ni osuđivati, a vidim da ti je grižnja savjesti i prevelika kad si odlučila javno podijeliti svoje osjećaje znajući šta sve može biti napisano.
Sretno dalje!
žao mi je, amsterdam.
ali psa.
ovo je forum, što znači mjesto gdje se razmjenjuju mišljenja.
i moje je da je licemjerno reći "uspavali smo člana obitelji". jer da vam je to bio, ne biste to učinili.možda zato jer vam to zakon priječi (ljude je još uvijek zabranjeno ubiti protiv njihove volje samo zato što većina nas teško izlazi s njima).
no vjerujem da bi s mužem pokušala savjetovalište ili neki drugi oblik (samo)pomoći ukoliko biste imali problema.
s djetetom bi vjerovatno išla na vježbice, psihologu, puno toga što god bi ti se ponudilo kao mogućnost izbora.
vi onu prvu preporučenu opciju niste probali - niste pokušali otići s psom na dresuru i potražiti profesionalnu pomoć za sebe i svog "člana obitelji".
znam što govorim. imam psa. i uložila sam u dva stupnja dresure s njim. svoj novac i vrijeme.
jer dijelimo život i životni prostor, a za to uvijek treba truda. i ljubavi.
oprosti ako to nisi željela čuti, ali sama si postavila temu pa si, kao što si i sama napisala, vjerovatno očekivala i ovakve komentare/mišljenja.
a za sve one koji kažu da ponekad moramo u životu donijeti i teške odluke... meni se ova čini kao odluka linije manjeg otpora, kao lakša.
uvijek se teže boriti, truditi nego dići ruke.
a ovo dizanje ruke je koštalo živo, pametno, zdravo, toplo biće života. kojemu je grozan grijeh bio jer je volio i bio vezan uz tm, a nije bio naučen kako to "socijalno prihvatljivo" iskazati.
Neli, razumijem te što govoriš, ali vjeruj mi nije to baš tako. Pitanje je kada otići, a imaš malu bebu, malo dijete, ti sva istramutizirana od poroda. Moja sreća je bila da je moja kćer bila pričino nezahtjevna beba, sa sinom mojim, vjeruj mi ne bi bilo moguće, ni u kojoj kombinaciji ovo što sam prošla sa njom, dok nam je pas još bio živ. I ovako sam se dovela do granice izdržljivosti, bilo je trenutaka kada sam mislila da ću pasti u nesvjest, zvala muža na posao, dođi molim te, izvedi ga van, ali ni on nije mogao svaki dan izlaziti sa posla.
Gdje i kada u školicu, sa psima se radi vani, ciča zima, a ti imaš malu tek rođenu bebicu. Pomoći od nikuda, čak ni susjeda jer njega nitko nije mogao voditi u šenju osim nas. Tako da, možda ga nisu trebali uspavati, možda su ga trebali ipak udomiti, barem pokušati. Ne znam, ali znam da je ja mogu jako dobro razumjeti, jer žrtva koju sam ja podnijela zbog psa, je mene koštala skoro zdravlja, a da ne govorim da je tu bila mala beba, koja po svim zakonima pirirode ipak ima prioritet pred bilo kojom životinjom, pa da volimo tu životinju ne znam koliko. Osim toga, on je bio jedan od razloga zbog kojeg smo tako kasno dobili djecu. Bila sam svjesna da to neće ići tako lako, pa smo odugovlačili i odugovlačili, dok am nije počeo otkucavati posljednji biloški sat. Zato i kažem, ponovno, premalo se govori o tome što znači dolazak psa u obitelj koja ima djecu ili koja tek planira djecu, premalo se govori o tome da je prosjećni životni vijek jednog psa danas 10 + godina jer i psi danas dulje žive, uglavnom više nisu radni psi, bolja hana, bolja veterinarska skrb, kada smo nabavili psa meni je bilo jedva 26 godina, danas sam skoro 40. Što sam ja znala o životu tada, o tome što život može donijeti, o djeci još tada nismo ni razmišljali, tako da, nije to lako.
šafran, ja mogu razumjeti da je teško, razumjeti... i razumijem. ali to nije i ne smije biti opravdanje za takav čin.
zato se slažem da treba pisati o ovome i zahvaljujem amsterdam na hrabrosti :love: da otvori ovu temu zbog svih koji će ikada pomisliti uzeti psa.
da makar kroz ovakve teme upoznaju sve poteškoće na koje mogu naići, da znaju i da pas ima svoje potrebe koje smo mu dužni priuštiti, a koje koštaju, dosta, i da psa treba voditi na godišnji odmor sa sobom ako ga nemaš s kime ostaviti doma i da ga treba voditi kod veterinara, cijepiti ga, liječiti ga kada je bolestan i da ga treba moći ukomponirati u sve obiteljske momente: zdrave, bolesne, nemoćne, iznenadne, planirane...
tko ima djecu zna i što treba jedan pas - sve isto kao i dijete.
ja se nisam ni javila na forum kako bi dobila opravdanje za svoja djela,..javila sam se jer mi je bol prevelika i neznam se nositi sa njom... upravo zato jer znam da smo pogriješili...javila sam se da sebično sebi olakšam jer sam naučila da ne držiš bol u sebi jer će te pojesti iznutra...
i kao što sam rekla očekivala sam puno više osuda...
..i biti će mi ovo pouka, životna pouka...
ali opet ću naglasiti, problemi sa kojima smo se mi borili sa njim nisu se pojavili samo zbog djeteta, njegov dolazak samo ih je intenzivirao jer smo imali manje vremena i snage za njega...dok smo bili sami ja sam ga bez problema satima tražila po selu, objašnjavala susjedima zašto juri po njihovim dvorištima, ...provodila vrijeme na forumima tražeći načine kako ga bolje naučiti neke stvari, isprobavali cesarove trikove, kupovali knjige...upisali smo ga u školicu ali nismo mogli vrijeme grupe uskladiti sa poslom, tražili smo privatnu školu koja nam je bila preskupa budući da živimo 40 km od grada i to bi značilo uz plaćanje školice još dodatno putaovanje koje si nismo mogli priuštiti..plaćali smo 600 kn mjesečno struje za grijanje njegovog boksa kojeg smo za njega izgradili i gdje bi boravio dok smo mi bili na poslu, stalno kaod veterinara, savjetovali se o kastriranju, pa problemi sa zdravljem, vitamini ovo oni, uvijek kavlitetnu hranu, vozili smo se 1 mj na drugi kraj grada da bi mu kupovali hranu koja je bila kvalitetna a da bi je dobili po povoljnijoj cijeni, nije nikad jeo chappi ili takve stvari...hoću reći, nije da je on bio neka beštija sam da krasi dvorište o kojem se nismo brinuli...sad mi se sve to čini smiješno...jer bolje da je jeo chappi i ostao živ, nego pažen umro
Nisam kompetentna za davati savjete jer nemam psa, iako volim pse, ali ne do te mjere da bi ga smatrala članom obitelji. Meni pas nikad ne bi mogao biti član obitelji, samo kućni ljubimac.
Čitala sam negdje da se povećava broj pasa u azilima prije sezone godišnjih odmora i cijepljenja i to u jako velikom broju. Meni se eutanazija čini kao humanije rješenje nego pustiti psa da gladan luta ulicama dok ga ne pogazi auto ili dok lud od gladi ne napadne nekog. Nama je prije 15-ak godina dolutala mlada kuja, mršava i preplašena, čistokrvna dalmatinerka. Netko ju je bacio u selu iz auta, po hladnoći i velikom snijegu, jer ju više nije htio.
Netko je već gore napisao da i u azilima eutanaziraju pse nakon 60 dana. Znam da u Varaždinu i Čakovcu to ne rade, ali mi je bezveze koliko hvale te pse koji su za udomljavanje samo da ih netko uzme. Mogu misliti kako je njemački ovčar s ranom na vratu od lanca divan i pitom.
Amsterdam, niste psa zatukli letvom, niste ga držali na kratkom lancu privezanog cijeli život za kuružnjak (realno jako veliki broj pasa u Hrvatskoj tak živi), niste odbacili da luta gladan i polako krepava. Učinili ste što ste mogli i znali, i jbg, sad je gotovo.
Inače na facebooku ima grupa Udomljavanje čistokrvnih pasa, pa ako netko ima sličnih problema možda uspije naći nekog tko se razumije u odgoj pasa i spreman je da udomi i problematičnog psa.
rado bih da mi netko objasni ovu razliku.Citiraj:
Sirius Black prvotno napisa
što je kućni ljubimac, kako se prema njemu odnosimo, a što je član obitelji i kako se prema njemu odnosimo.
mislim da ovako nešto i može izjaviti netko tko nikada nije imao psa, ili netko tko ga je nabavio za vrtnog patuljka i još smjestio na lanac.
pas treba ljubav, njegu, brigu, skrb, smještaj, toplinu, hranu, novac, šetnju, igru... ne da mi se više nabrajati, tko ima psa zna što pas treba.
a tko nije osvijestio do kraja što pas treba, njega pas i snađe.
amsterdam, svako moje daljnje pisanje na ovoj temi nije zato da osuđujem ili kritiziram tebe. molim te vjeruj mi da je tako :love:
naprosto moram pisati i iako gubim vrijeme jutros ne mislim da je ovo gubljenje vremena jer je tema jako važna i molim sve koji imaju pse kao članove obitelji, a ne vrtne patuljke, neka se jave ovdje, bez osuđivanja, naprosto da pomognemo shvatiti neke stvari obiteljima koje tek imaju namjeru udomiti nekog psa.
Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Pas treba skrb, i ljubav i hranu, i brigu i zaštitu i sve ostalo u kompletu. Isto kao i mačka, kunić i ostali kućni ljubimci. Ali član obitelji mi može biti samo čovjek. I ne mislim da je pas vrtni patuljak, ali mi ljubav prema psu neusporediva s ljubavi prema djetetu ili suprugu.
Sirius Black, teško je nekome tko nema psa objasniti da je pas u obitelji njen član ili gledano psećim očima član čopora u kojem je njegov vlasnik vođa čopora, naravno ako pas ne preuzme vodeću ulogu, tada nastaju ovi gore navedeni problemi o kojim je pisala amsterdam.
na to ti mogu reći da moja ljubav prema mom mužu, mojoj djeci, mojoj susjedi, prijateljici, forumašici, svekrvi, mami, bratu, nećakinji, sestri, šogoru i šogorici - nije ista.
a svima nabrojanima je zajedničko da su ljudi. većina ih pripada obitelji, neki čak i užoj.
nisu naštancani, pa tako nisu ni isti, niti daju niti primaju istu, naštancanu ljubav.
zašto onda uopće uspoređivati ljubav prema psu i ljubav prema djetetu? čemu je to potrebno?
ljubavi nisu iste, ali vrijednost ove prve nikada ne treba dovoditi u pitanje.
e fuuuuuuj ste do neba
u nl najurednije mozes psa staviti u azil i preskocila si ljudima napomenuti taj detalj
sram te moze biti, i nek te stigne karma kakvu zasluzujes
pratim temu, nisam se javljala, nemam što reći, žao mi je da je tako ispalo
žao mi je psa, žao mi je vas
pratim i čekam da se javi stray
ali ni od nje nisam očekivala ovako nešto
da, i ja sam čekala stray i nadala sam se "ljudskosti" koju je očekivala od amsterdam. ali eto, izostala je.
ili, čak, rekla bih da je i jedno i drugo ljudski.
i ja vjerujem da bi psa možda netko uzeo iz azila i da bi lijepo funkcionirao u drugoj obitelji
recimo mi smo udomili psa kojeg su ostavili na cesti zbog bebe i bio nam je najbolji prijatelj dok god nije preminula u dubokoj starosti
nije nikad zavoljela djecu, vidjelo se da ima traume, ali dospjela je u obitelj gdje je s odraslim osobama jako lijepo živjela
Ja sam shvatila da je Amsterdam nick, a ne lokacija. Ili? :unsure:Citiraj:
stray_cat prvotno napisa
da nick je, ne lokacijaCitiraj:
TeddyBearz prvotno napisa
a naš pas nije mogao ostati sa ljudima koje je poznavao od rođenja, sa našim roditeljima npr., toliko bi se tresao, dahtao,slinio i cvilio dok to nebi prešlo u neprestano lajanje...naši su ga poznavali da kad je bio sa nama da je bio drugačiji pas i imali su strpljenja za njega kad ga je trebalo pričuvati..oni su također imali pse i mislili smo da će ako ima društvo biti mu ugodnije..no igrao bi se pol sata i već tražio di smo mi..kad bi skužio da nas nema više ništa drugo nije palilo..dok smo bili na poslu nije jeo ni pio..ostavljali smo mu naše stvari, radi mirisa, nabavili radio pa mu puštali muziku, .... a od rođenja je ostavljan normalno kad smo išli na posao, nije da je bio naučio nanas pa smo ga odjednom ostavili...jednostavno je bio takav...
a stray..ako ima boga, ja ću dobiti svoje, bez brige
moj pas je član obitelji. od prvog dana.
bio je tu prije bebača.
i moja ljubav prema psu nije veća ili manja od ljubavi prema bilo kom članu obitelji. već drugačija. kao što je to vrlo lijepo napisala AdioMare.
i to znači da svoje potrebe često stavljam iza potreba članova moje obitelji, pa čak i psa. ako on mora van - ja idem van makar vani padale sjekire.
ako on mora veterinaru, ja idem veterinaru makar i sama kurila 39. nema mi tu razlike u odnosu kako bih postupila za njega ili mamu ili dijete. jer on je 100% ovisan o meni.
jer tako bi i za bilo kog drugog člana obitelji.
i znate što još - sigurna sam da me nitko njih ne voli toliko čisto i bezrezervno kao on, da ne bi časa časio svoj život dati za moj... :)
ne ide na krevet, ne jede sa stola, zna svoj red, ali ga u neku ruku ima i zna ga i svatko od ukućana, zar ne?