preosjetljiva djevojčica, prebrižna...

hoćeš reći da ni ti nisi perfekcionist :lool:

Edit: Ne kritiziram, pitam. Jer i ja se kolebam stalno oko toga KOLIKO stvarno moramo napraviti za njih, i u kojem trenutku neke obveze možemo prepustiti njima.

pa nije dužnost, nego sam mu obećala. nije bilo u knjižnici u školi, ja sam mu rekla da ću ja uzeti knjige, vratiti u knjižnicu i nabaviti mu knjigu. još me dva-tri puta podjsetio, ja zaboravila, kao - ima vremena, pa je i on zaboravio, kao ima vremena. i tako.
anci :lool:

anci, sta je, prepoznala se i ti :lool:

ali da, važno je da vide da i odrasli griješe i kako se nosimo s tim. Ma meni je ustvari najgore kad prepoznam kod djece neku svoju osobinu koju ne volim ni kod sebe :škartoc:

Citiraj:

---

Angie75 prvotno napisa

Edit: Ne kritiziram, pitam. Jer i ja se kolebam stalno oko toga KOLIKO stvarno moramo napraviti za njih, i u kojem trenutku neke obveze možemo prepustiti njima.

---

Ovisi o djetetu i tvojoj volji/mogucnosti.
I o tvom osjecaju da potisnes vlastiti perfekcionizam u svrhu osamostaljivanja djeteta.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Ali da ih tapšam kad ne izvršavaju dogovore (recimo, dođem doma, a nije pospremljeno suđe iz suđerice i bačeno smeće), to ne ide. Bez obzira na njihove osjećajčiće. Bezuvjetna ljubav je jedno, a pridržavanje dogovora drugo.

---

Peterlin, slažem se s velikom većinom onog što si napisala, ali mi ovi "osjećajčići" nikako ne sjedaju :| Dječji osjećaji nisu manje važni od odraslih, a takvoj senzibilnoj djeci su najvažniji na svijetu. Moj sin je u velikoj mjeri sličan kao što opisujete na ovoj temi, i zaključila sam da umanjivanje njegovog doživljaja pojedinih situacija nije dobar potez, koliko god se nama činilo beznačajno.

Da se razumijemo, nije on savršeno dijete, i on pokušavam izvrdati neke obaveze, ponekad laže (tako nespretno da ga svaki put uhvatim, totalni je antitalent za muljažu), i ne popuštam mu samo zato da se ne bi loše osjećao. Ali ipak treba sagledati i situaciju zašto je nešto napravio tako kako jest, a ne onako kako sam ja htjela da napravi.
Znam i ja doći doma i vidjeti da nije doma napravio ono što smo se dogovorili, ali onda sam vidjela da je toliko UŽASNO nesretan što je zaboravio ili se zaigrao da sam zaključila da to nema smisla. Posao će se napraviti, prije ili poslije, a njegov osjećaj "da ništa ne valja zato jer je nešto zaboravio" (da, točno takav je njegov zaključak o sebi, na temelju moje i najmanje reakcije) ostaje dulje, ako ne i trajno.

Znala sam više puta zanemariti njegov doživljaj svijeta (kao, ionako mora odrasti, takav je život, ni meni nitko nije ovo ili ono i slični argumenti), i onda bi me neke njegove reakcije lupile u glavu kad bih to najmanje očekivala. Ne znam, nikako to ne bih nazvala "osjećajčićima".

Na temu perfekcionizma, slažem se s onim što je napisala čokolada (potvrđeno vlastitim iskustvom). Napredujem malo-pomalo. Npr. ne pitam ga "zašto 4" ako je iz likovnog :mrgreen:

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Peterlin, slažem se s velikom većinom onog što si napisala, ali mi ovi "osjećajčići" nikako ne sjedaju :| Dječji osjećaji nisu manje važni od odraslih, a takvoj senzibilnoj djeci su najvažniji na svijetu. Moj sin je u velikoj mjeri sličan kao što opisujete na ovoj temi, i zaključila sam da umanjivanje njegovog doživljaja pojedinih situacija nije dobar potez, koliko god se nama činilo beznačajno.

Da se razumijemo, nije on savršeno dijete, i on pokušavam izvrdati neke obaveze, ponekad laže (tako nespretno da ga svaki put uhvatim, totalni je antitalent za muljažu), i ne popuštam mu samo zato da se ne bi loše osjećao. Ali ipak treba sagledati i situaciju zašto je nešto napravio tako kako jest, a ne onako kako sam ja htjela da napravi.
Znam i ja doći doma i vidjeti da nije doma napravio ono što smo se dogovorili, ali onda sam vidjela da je toliko UŽASNO nesretan što je zaboravio ili se zaigrao da sam zaključila da to nema smisla. Posao će se napraviti, prije ili poslije, a njegov osjećaj "da ništa ne valja zato jer je nešto zaboravio" (da, točno takav je njegov zaključak o sebi, na temelju moje i najmanje reakcije) ostaje dulje, ako ne i trajno.

Znala sam više puta zanemariti njegov doživljaj svijeta (kao, ionako mora odrasti, takav je život, ni meni nitko nije ovo ili ono i slični argumenti), i onda bi me neke njegove reakcije lupile u glavu kad bih to najmanje očekivala. Ne znam, nikako to ne bih nazvala "osjećajčićima".

Na temu perfekcionizma, slažem se s onim što je napisala čokolada (potvrđeno vlastitim iskustvom). Napredujem malo-pomalo. Npr. ne pitam ga "zašto 4" ako je iz likovnog :mrgreen:

---

Eh, osjećajčići... Ne znam kako je kod tvog djeteta, ali kod mog mlađeg u pitanju je to što je on kralj drame, odličan glumac... Dugo (predugo) mi je trebalo da to shvatim. Iskreno - uopće me ne bi iznenadilo da jednog dana glumu odabere kao profesiju. Toliko se u stanju uživjeti u osjećaj jada (za koji je sam kriv) da često zavara publiku.

Evo najsvježijeg primjera: sinoć se pokazalo da nije riješio u radnoj bilježnici četiri zadnje lekcije iz povijesti, pa je ronio krokodilske suze dok je to pisao, umjesto da gleda NCIS - na tu vrstu osjećajčića sam mislila. Nije perfekcionist, nisam ni ja. Stariji sin JEST perfekcionist, tako da znam što to znači, ali njega nikada nisam morala tjerati - dapače, on uredno upregne mene i svog oca za neke stvari, he he he...

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Znam i ja doći doma i vidjeti da nije doma napravio ono što smo se dogovorili, ali onda sam vidjela da je toliko UŽASNO nesretan što je zaboravio ili se zaigrao da sam zaključila da to nema smisla. Posao će se napraviti, prije ili poslije, a njegov osjećaj "da ništa ne valja zato jer je nešto zaboravio" (da, točno takav je njegov zaključak o sebi, na temelju moje i najmanje reakcije) ostaje dulje, ako ne i trajno.

---

ja ću opet po svom. jel ti zaboraviš koji put napraviti ono što ste se dogovorili?
kažeš da ćeš ti spremiti suđe, a onda se zaboraviš, dođe večer i - ne spremiš suđe.
dođe tm i kaže - e hebi ga, vidi kuhinju, rekla si da ćeš spremiti.
i, jel tim riječima on, koji je na kraju krajeva i u pravu, povrijedio tvoje osjećaje? i kako se ti nosiš s tom kritikom?

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

ja ću opet po svom. jel ti zaboraviš koji put napraviti ono što ste se dogovorili?
kažeš da ćeš ti spremiti suđe, a onda se zaboraviš, dođe večer i - ne spremiš suđe.
dođe tm i kaže - e hebi ga, vidi kuhinju, rekla si da ćeš spremiti.
i, jel tim riječima on, koji je na kraju krajeva i u pravu, povrijedio tvoje osjećaje? i kako se ti nosiš s tom kritikom?

---

Naravno da ne, ja nikad ne zaboravljam :mrgreen:
Zafrkavam se, ofkors, ali ja se užasno loše nosim s kritikom i zato me ne čudi kad vidim dijete da reagira slično. Ma on je još super, kakav je uz mene mogao ispasti :mrgreen:

Peterlin, ovo što opisuješ ipak nisu iskreni osjećaji, nego kućni teatar (tako mi se čini). Inače, glumljeni osjećaj jada vrlo lako može prerasti u stvarni ;) ako se stvari otmu kontroli. Na sreću, tog sam postala svjesna još davno, prije nego sam i dobila dijete, pa svojeg (koji ipak nije takav majstor glume, tako da nam takve situacije nisu svakodnevne) znam na vrijeme zaustaviti. Ponekad.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Peterlin, ovo što opisuješ ipak nisu iskreni osjećaji, nego kućni teatar (tako mi se čini). Inače, glumljeni osjećaj jada vrlo lako može prerasti u stvarni ;) ako se stvari otmu kontroli. Na sreću, tog sam postala svjesna još davno, prije nego sam i dobila dijete, pa svojeg (koji ipak nije takav majstor glume, tako da nam takve situacije nisu svakodnevne) znam na vrijeme zaustaviti. Ponekad.

---

Dobro ti se čini.... Moje dijete je cvililo i deralo se, da bi nakon pol sata ipak ustalo, otišlo u ormar po knjigu "Zla povijest svijeta" i završilo zadaću bez ljudskih žrtava, kad se napokon pomirio s tim da mu nema uzmaka i da to mora napraviti. Ne bi me iznenadilo da se danas pohvali kako je dobio dobru ocjenu. (Nisam uspjela naći način kako da se on sam bolje organizira - ali sve više mi se čini da je to NJEGOV posao, a ne moj).

Moj stariji sin zna reći za brata da je ekstremist - ili plače ili pjeva, nema sredine, he he he.... Dobar opis! Ja vjerujem da je njemu samom ponekad teško izaći na kraj s tim burnim osjećajima, ali sklon je "napumpavanju" drame do granice tečenja. Često (i dobro) rješenje je uskraćivanje publike jer tada drama nema smisla. I pali. Ali treba dobro poznavati svoje dijete i prepoznati da li se radi o stvarnom ili napuhanom stanju.

cure, sorry što više neću boldat svaku posebno, puno je toga sad već, i super da je!
puno sam naučila, samo se moram sada podsjetiti odo što sam naučila.
maloprije me nazvala moja kćer sa info da je dobila jednu 4. i dvije petice! ja sam rekla :" dvije petice, opet?" ( jer juče je dobila tri petice,) a ona na to kaže: " uf, fala bogu da nisi pitala iz čega četvorka!! tipično, jer to je bilo za očekivati! ja sam rekla da pored ovih silnih petica četvorka nije vrijedna spomena! bila je sva sretna!i rekla kako sam draga prema njoj!!! što će reći da inače baš i nisam!
nisam ja sad tu nešto naglas davala tome važnost, ali u sebi jesam. dakle, kako me inače doživljava: ja sam joj najvažnija na svijetu, uvijek spomenem prvo ono loše i često nisam draga prema njoj! katastrofično!!!
moram pod hitno to mijenjati......

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Moj stariji sin zna reći za brata da je ekstremist - ili plače ili pjeva, nema sredine, he he he.... Dobar opis! Ja vjerujem da je njemu samom ponekad teško izaći na kraj s tim burnim osjećajima, ali sklon je "napumpavanju" drame do granice tečenja. Često (i dobro) rješenje je uskraćivanje publike jer tada drama nema smisla. I pali. Ali treba dobro poznavati svoje dijete i prepoznati da li se radi o stvarnom ili napuhanom stanju.

---

I moj mlađi je takav, haha... Moj tata za njega uvijek kaže "Joe ljubi il ubija, nema sredine"

Citiraj:

---

nataša prvotno napisa

cure, sorry što više neću boldat svaku posebno, puno je toga sad već, i super da je!
puno sam naučila, samo se moram sada podsjetiti odo što sam naučila.
maloprije me nazvala moja kćer sa info da je dobila jednu 4. i dvije petice! ja sam rekla :" dvije petice, opet?" ( jer juče je dobila tri petice,) a ona na to kaže: " uf, fala bogu da nisi pitala iz čega četvorka!! tipično, jer to je bilo za očekivati! ja sam rekla da pored ovih silnih petica četvorka nije vrijedna spomena! bila je sva sretna!i rekla kako sam draga prema njoj!!! što će reći da inače baš i nisam!
nisam ja sad tu nešto naglas davala tome važnost, ali u sebi jesam. dakle, kako me inače doživljava: ja sam joj najvažnija na svijetu, uvijek spomenem prvo ono loše i često nisam draga prema njoj! katastrofično!!!
moram pod hitno to mijenjati......

---

:klap:

opet me zvala, sva razdragana, da mi nešt ispriča....majko mila, dovoljno je da samo malo pokažem dobre volje i niko sretniji od nje! toliko se loše osjećam da vam ne mogu opisat! stvarno, ali stvarno moramo češće počet razmišljati kako se u određenim situacijama naša djeca osjećaju! čak i ova mala, od dvije godine, kad vrišti i protestira, zapravo traži objašnjenje za nešto, sigurno se ne inati namjerno da me izbaci iz takta!!!pa nije već sad toliko mudra, majku mu!
kad sto drugih stvari me zaokupira i onda fulam na onom što je najvažnije, a to su moja djeca...i to jedva stečena..da mi je neko prije 10 gdoina rekao da ću se ovim mislila baviti, rekla bih da je lud, onda davno kad su Ivf postupci bili tek ispred mene joj joj:roll:

nataša, nemoj biti jako stroga prema sebi
svi mi ponekad izgubimo iz vida neke stvari jer nismo samo roditelji, opterećenja i obaveza ima na pretek, a kad gledam oko sebe, nema baš puno ljudi koji su spremni zaustavit se, revidirat situaciju i krenut od sebe
netko drugi bi još dijete opteretio kritikom "zašto si takav perfekcionist?"

pa je, istina, moguće da je tako, kad gledam oko sebe.....i ja sam osjewtljiva na nju, čim primjećujem sve svoje greške , zar ne?! nadoći ću ja, nadoći ćemo mi, ja se stvarno nadam....ma, ja uvijek krećem od sebe, to je dobro ako je u pitanju moje dijete, ali ostali oko mene, baš i ne, ali to je tema za "onu djecu" koja spadaju u kategoriju od 35-45 godina, pod temom "izazovi braka", a ne roditeljstva:lool:

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Nataša, razumijem tvoju curicu. Malo samootkrivanja da izvučeš nešto.

Ja sam bivše turbo dijete, perfekcionist, kompetitivna, s druge strane nesigurna, hipersenzibilna, što rješavam naglašenom racionalnošću koju sam svjesno vježbala i pomaže mi, štiti me i to super čini.
Ne znam koliko sam rođena kao takva, a koliko su roditelji pomogli, ALI - evo nekoliko primjera situacija koje su mi se usjekle u pamćenje i iz kojih, čini mi se, izvlačim obrazac ponašanja:

- dolazim doma u 1. osnovne na polugodištu (nakon što moji starci ni minute nisu proveli sa mnom vezano za školu, s jedva napunjenih 6 godina) i donosim knjižicu mami i ponosno joj pokazujem (sve 5, jedino likovni 4). A mamina reakcija: "Zašto likovni 4?"
Dakle, ni bravo, ni super, ni ponosim se tobom. Problem je fakin četvorka iz likovnog, iz predmeta kojeg nikad nisam voljela (a sad znam i zašto). Danas shvaćam da sam tada usvojila poruku pa obrazac da ništa nije dovoljno dobro. Uvijek će biti neka 4 iz likovnog i ja nikad neću zadovoljiti mamu (odnosno kasnije sebe). I neću se upuštati u stvari, ili ću ih napustiti, u kojima nisam dovoljno dobra (dovoljno, znači najbolja).

- druga scena, dolazim doma i hvalim se tati da sam dobila 5 iz nebitno čega. Njegovo pitanje je, a koliko je dobio J.? (uz mene najbolji učenik u razredu) Preneseno, u svom malom mozgu shvaćam da je moja petica dobra samo ako je jedina, jer ako je D. isto dobio 5, onda nije dovoljno. Spomenuh kompetitivnost, je li.

Da se razumijemo, nisu mi roditelji pacijenti, niti su to svakidašnji razgovori, ali sam ja u svojoj izrazitoj emotivnosti, takve situacije duboko proživljavala. Kad to spojimo s jako zaposlenim roditeljima s kojima sam htjela biti mnogo više, to bi značilo da sam odabrala put dokazivanja kako bih pažnju roditelja malo više usmjerila na sebe. I onda to postane obrazac...za koji više roditelji kasnije nisu bitni.

Nadam se da iz ovoga možeš zaključiti da bi bilo jako važno da s curkom provodite više vremena. Vremena u kojem nećete procjenjivati ni ocjenivati nju i njene postupke, već jednostavno biti s njom. Razgovarati je, slušati je, dopustiti da vas vodi u razgovoru i igri.
Njena postignuća uvažavajte bez nabijanja kompleksa da nešto nije dovoljno dobro (jer ona to zna i sama), dapače, razgovarajte s njom o tome, je li sretna zbog sebe, ponosna na ono što je postigla...
Ono što radi tvoj suprug nije nikako dobro. Svakome se može dogoditi da nešto razbije, prolije i sl., a ovakvim reakcijama stvara još nesigurniju osobu kojoj će se takve negode događati sve češće zbog nesigurnosti i onda će ući u zatvoren krug samooptuživanja, nesigurnosti i pasivnosti.

Svoje obrasce sam do kraja prokljuvila kad sam dobila prvo dijete i sad jako pazim da ih ne prenesem na nju (iako, vjerojatno, prenosim neke druge). Ali, evo, bitno mi je da se, kad nešto razbije, ne strese od straha kako ću ja reagirati, nego kaže - razbila sam i ode po metlu pa počistimo.
Vidim da su joj jako važne naše pohvale, pa hvalimo nekad rezultat, nekad trud, nekad postupak...pazimo da ne uđemo u prečesto hvaljenje, ali ponekad je dovoljno samo primijetiti to nešto što ona radi, tada ni ne očekuje pohvalu (koji ono teoretičar beše, sa "vidi me?", Juul možda, pomiješale mi se knjige :)
Volim kad u nečem uživa bez obzira na to je li dobra, izvrsna, najbolja...(iako je meni JAKO drago kad je tete u vrtiću ili na slobodnim aktivnostima hvale da je u nečemu naj, dakle, definitivno imam problem, ali ga pokušavam držati u sebi, nadam se...?)

I da, na vašem mjestu bih svakako išla psihologu, i roditelji i dijete. Po malo savjeta i uputstva.

---

Ovakvi su i moji roditelji bili. I, isto kao i Natasa, uvijek su se fokusirali na ono "lose".
I meni je zao sto nisam imala hrabrosti usmjeriti svoj zivot u nekim drugim smjerovima (prirodne znanosti ili medicina npr), ali drago mi je sto mi se cini da sam se uspjela izvuci iz mnogih losih obrazaca ponasanja.

Danas nemam problema sa perfekcionizmom (osim kada je posao u pitanju), rijesila sam se i nedostatka samopouzdanja, uzivam sama sa sobom, nemam potrebu zadovoljiti kriterije svojih roditelja. Dugo mi je trebalo da prijedjem taj put.

Kada razmisljam o onome sto zelim za svog sina, uvijek mi je jedno na pameti - da se ostvari kao osoba, da bude ono sto on zeli biti, sretan, zadovoljan i ispunjen. A ja ga uvijek zelim prihvacati onakvog kakav jest, sa njegovim karakterom, manama i vrlinama.

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

nataša, nemoj biti jako stroga prema sebi
svi mi ponekad izgubimo iz vida neke stvari jer nismo samo roditelji, opterećenja i obaveza ima na pretek, a kad gledam oko sebe, nema baš puno ljudi koji su spremni zaustavit se, revidirat situaciju i krenut od sebe
netko drugi bi još dijete opteretio kritikom "zašto si takav perfekcionist?"

---

X

Roditeljstvo je hod po žici.

Kaže majka dvojice tinejdžera :mrgreen:

nataša, probaj u svakoj stvari tražiti dobru stranu. Zbog sebe. To će tada i dijete naučiti (na stranu što to moji ponekad zlorabe, he he he). A ono što je bilo - bilo je. Nema veze. Djeca nisu zlopamtila. Bolje od nas prepoznaju što znači živjeti "tu i sada". Sretno!

Još samo o roditeljima:

- da mene moj tata nije naučio osnovne stvari iz matematike (što je učiteljica propustila), tko zna gdje bih ja danas bila...
- da mene nije mama poslala u glazbenu školu, što nije bio moj prvi izbor (uostalom, nisam pojma imala što želim i što je dobro za mene) - tko zna za što neprimjereno bih imala vremena u osnovnoj školi
- da me nisu poticali (i povremeno zvocali, kad bih zaslužila - što mi je išlo na živce, ali DANAS vidim da su imali razloga jer ja sam isto bila luftbremzerica - nije mi se dalo učiti) odustala bih od školovanja nakon srednje škole
- da su imali manja očekivanja, ja bih sigurno manje postigla

Umijeće je "naći pravu mjeru" tj. koliko nije premalo, ali ni previše.

Dijete treba naučiti kako da SAMO SEBE motivira. Moj stariji to zna spontano, mlađega baš moram učiti. Ali netko je naučio i mene. Da su me pustili raditi ono što volim, možda bih se s vremenom trgnula, a možda ne bih... Ima puno stvari na kojima im mogu biti zahvalna, ali trebalo je dorasti do toga. Odnos s roditeljima je kompleksna stvar. Evo dvije krajnje točke - u teen godinama vidjela sam samo na loše strane tog odnosa, a kad sam dobila svoju djecu, prisjetila sam se SVEGA... Danas svjesno odabirem tražiti dobru stranu i u tome, kao i u svemu. A ti isti moji roditelji koji su puno od mene tražili, sad MENE ponekad opominju da je letvica djeci previsoko.

Guramo nekako.

Kako će stvari ispasti - doznat ću kad (ako) budem imala sreće da dobijem i unuke, he he he!

Citiraj:

---

*mamica* prvotno napisa

Ovakvi su i moji roditelji bili. I, isto kao i Natasa, uvijek su se fokusirali na ono "lose".
I meni je zao sto nisam imala hrabrosti usmjeriti svoj zivot u nekim drugim smjerovima (prirodne znanosti ili medicina npr), ali drago mi je sto mi se cini da sam se uspjela izvuci iz mnogih losih obrazaca ponasanja.

Danas nemam problema sa perfekcionizmom (osim kada je posao u pitanju), rijesila sam se i nedostatka samopouzdanja, uzivam sama sa sobom, nemam potrebu zadovoljiti kriterije svojih roditelja. Dugo mi je trebalo da prijedjem taj put.

Kada razmisljam o onome sto zelim za svog sina, uvijek mi je jedno na pameti - da se ostvari kao osoba, da bude ono sto on zeli biti, sretan, zadovoljan i ispunjen. A ja ga uvijek zelim prihvacati onakvog kakav jest, sa njegovim karakterom, manama i vrlinama.

---

Popis na sve, ovako je danas i kod mene. Samo trebalo je doći do toga :)
(Još da poradim na hiperaktivnosti...)

Uf, Peterlin, i mene slično muči :-|, koliko masiranja je - previše. Osobito za veliku koja ima teškoće u učenju. A s druge strane vidim koliko joj znači ta svijest da može biti izvrsna u školi, koliko joj diže samopouzdanje. Pa tako ponekad slušam s raznih strana kako joj trebam smanjiti pritisak i kontrolu pa kako bude - nek' prolazi s 3 ili 4 i bude sretna. A meni se ne čini da bi je to baš usrećilo.

Inače i ja sam iz zašto-minus-pet obitelji :mrgreen: i itekako sam svjesna određenih pogrešaka mojih roditelja koje su me formirale. A opet se mislim - proradila sam sama svoju psihoanalizu u dvadesetim i koliko je bilo moguće preuzela kormilo u svoje ruke pa će tako valjda i naša djeca. Većina roditelja želi najbolje, naravno da se treba truditi i preispitivati , ali i na djeci je kad odrastu da postanu odgovorni za sebe i svoje postupke i nađu snagu da preusmjere krive drine.
Na koncu, i mi smo ovdje nekakav primjer da se nismo baš podavili u zadanim gabaritima.

pratim

report:
dakle , moja djevojčica je svkako bila u čudu šta mi je, em smo išle zajedno u tgovinu( nije rijetkost, ali uz sve ostalo...), em smo otišle zajedno u kafić na cedevitu(što nije nikad), emsam naveče s njom legla! rekla sam joj nek se pomakne malo da malo legnem, a ona je rekla: " stvarno ćeš keć sa mnom?! stvarno?? jao, super! stvarno?! " i sve krenila sklanjat s kreveta, njene plišane pomoćnike u spavanju( koje još ima, da, sa 9 godina) i bila je jako sretna! u svakom slučaju, baš lijep dan... moram se naučiti i dalje imati samo lijepe dane :)

pokušala sam joj sugerirati da stvarno nije važno imati baš sve petice, čak i iz glazbene škole, da ne treba sve bit savršeno! da se treba truditi, dati sve od sebe, ali se ne osuđivati kad sve i ne ispadne baš savršeno.... ne znam, vidjet ćemo kako će se sve razvijati.. nadam se dobrome :)

:heart:

Nataša, super za napredak, ali ja bih nešto pripomenula, ali da se ne naljutiš. :) Mislim da je promašen naziv teme i da uopće nije "greška" u djevojčici, nego u tebi. To su ti već cure na neki način i ukazale. Ona je samo malo senzibilnija i ništa više, a ti stroga koliko sam shvatila. Ovo što pišeš za trgovinu... Mojoj Sari je tako svejedno, ali Filip obožava to i sudjeluje samnom. Mi sve to radimo zajedno. Lijeganje u krevet, koliko mi se puta ne da....ali učinim joj to. Pomazuckamo se malo i ona je presretna. To su sitnice koje njima život znače. Baš lijepo da se mijenjaš <3

nataša, svaka čast!

Evo, nisi puno napravila samo za dijete, nego i za sebe! Sretno i dalje!

Citiraj:

---

Sarfila prvotno napisa

Nataša, super za napredak, ali ja bih nešto pripomenula, ali da se ne naljutiš. :) Mislim da je promašen naziv teme i da uopće nije "greška" u djevojčici, nego u tebi. To su ti već cure na neki način i ukazale. Ona je samo malo senzibilnija i ništa više, a ti stroga koliko sam shvatila. Ovo što pišeš za trgovinu... Mojoj Sari je tako svejedno, ali Filip obožava to i sudjeluje samnom. Mi sve to radimo zajedno. Lijeganje u krevet, koliko mi se puta ne da....ali učinim joj to. Pomazuckamo se malo i ona je presretna. To su sitnice koje njima život znače. Baš lijepo da se mijenjaš <3

---

Istina, ali rekla je to i sama već u prvom postu.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Istina, ali rekla je to i sama već u prvom postu.

---

Da, ok, rekla sam da je promašen naziv teme. Sve 5... :peace:

Citiraj:

---

Sarfila prvotno napisa

Nataša, super za napredak, ali ja bih nešto pripomenula, ali da se ne naljutiš. :) Mislim da je promašen naziv teme i da uopće nije "greška" u djevojčici, nego u tebi. To su ti već cure na neki način i ukazale. Ona je samo malo senzibilnija i ništa više, a ti stroga koliko sam shvatila. Ovo što pišeš za trgovinu... Mojoj Sari je tako svejedno, ali Filip obožava to i sudjeluje samnom. Mi sve to radimo zajedno. Lijeganje u krevet, koliko mi se puta ne da....ali učinim joj to. Pomazuckamo se malo i ona je presretna. To su sitnice koje njima život znače. Baš lijepo da se mijenjaš <3

---

Mogu li ja napisati nešto, a da se ne naljutiš?

Mislim da je mama već od prvog posta osvijestila da je najveći problem u njoj, prihvatila naše sugestije i komentare i počela raditi na sebi. Nekako mi ovaj post napisan u stilu "ti - si - takva - a - vidiš - kako - ja - to - dobro - radim" nije baš produktivan za ovu temu niti za autoricu posta.

A mogu li vas ja pitati nešto da se ne naljutite?

Biste li ovako komentirale forumašicu sa više postova?

Ne *mamica*, ne ljutim se.

Zašto odmah skačeš? Samo sam izrekla svoje mišljenje u najboljoj namjeri i dalje mislim da je krivo radila. Nitko nije savršen i super je da se mjenja u odnosu na nju, kao što sam i napisala. I što sam sad krivo napisala? Oh, pardon, nova sam, pa nije korektno. Kada smijem? S koliko postova ili forumaškog staža?

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

A mogu li vas ja pitati nešto da se ne naljutite?

Biste li ovako komentirale forumašicu sa više postova?

---

Iskreno, nisam niti gledala koliko žena ima postova. To mi je totalno nebitno kada komentiram. A uostalom, nisam niti komentirala ženu nego njezin post.

Pa, ne bih rekla da je u redu nekome docirati jesu li mu postovi produktivni za temu ili nisu, drugo je suprotstaviti se sadržaju posta, ali procjenjivanje je li netko trebao nešto napisati ili nije - to ako nisi moderator nekako stvarno nije ok.

moji misu ispitivali kakvu su ocjenu dobili moji prijatelji, nisu se čak ni kačili na vrlo rijetke minusiće, stalno su me hvalili( i učitelji i treneri..) i razvila sam perfekcionizam koji me često koči u životu.
moji roditelji su imali težak život a u našem odgoju su se postavili kao autoriteti koji znaju sve i čiji stavovi su isključiva istina.
uvijek sam se osijećala odgovornom za njihovu sreću i tek u tridesetima, kad sam djecu rodila, počela sam otvarati oči i shvatila da isključiva istina ne postoji. ali, koja je moja istina?
mislim da se sklonost perfekcionizmu rađa i kod takvog djeteta ne treba pretjerano ni kuditi ni hvaliti već naprosto biti, sudjelovati ,vidjeti...
'bravo, ispunjavaš moja očekivanja' bar ponekad treba zamijeniti' što ti misliš? što ti želiš? ja mislim ovako ali nismo svi isti, što ti misliš? i sl.
jedno moje dijete je perfekcionsta. trudim se koliko mogu da joj bar na svjesnoj razini ne otežavam. na nesvjesno ne mogu utjecati...

sarfila, jasam stvarno odmah u startu na sebe svalila svu krivicu žaleći nad svojim ponašanjem sa mojom već preosjetljivom djevojčicom!
ne mogu uvijek, stvarno ne mogu, pa nisam tako svemoćna da mogu baš uvijek učinit ju presretnom, bih ja rado, ali jednostavno nemam kada!trudim se, evo i sad sam došla iz njenog kreveta, nakon što smo malo se podružile i popričale, nekih 10 minuta, ona bi još, ali ja ne mogu, ručak za sutra će mi izgorit, moram prekinit sve ono što bi me možda i veselilo u drugim uvjetima, no bila sam...družile smo se, na sveopću radost.
*mamica*, hvala na podršci jer da, zaista sam se ,čitavši sarfilin post osjećala malo lošijom mamom nego što bi mogla bit i trebala...i pomislila da ja baš volim svoju djecu pa kako onda ne stignem sve to ma koliko mi se nekad ne dalo!'
bih ja čeasto, ali ja ne stignem...kad se sjetim onih lijepi sati porodiljnog dopusta, sve sam stigla, sve...sad, od pol 4 do pol 9, kad idu na spavanje, ja se gotovo raspadam.... no trudim se.....

A joj Natasa, ajde daj molim te... Ispričavam ti se ako sam te uvrijedila. Ali kakvo je zlo u tome sto sam istakla sto je klincima važno, a ti to baš nisi shvatila? I zato što sam napisala da ja to činim, ispada da te omalovažavam kao majku? Pa ni ja nisam savršena mama jer nitko nije, ali trudim se i nije mi srce na vrh guzice ako mi netko ukaže na nešto. Nisi se osvrnula na to što sam napisala da je super što se mjenjas? I stvarno mislim da je to za svaku pohvalu. Ne razumijem zašto se netko zakači za rečenicu koja doista nije bila zlonamjerna i s ciljem pametovanja.

Ja cu sad kao padobranac...
Sarfila, ja ne mislim da si ti nesto lose rekla, zaista. Isla sam citati tvoj post i opet ne vidim. Evo, ako ista znaci :D

I ako cemo posteno :mrgreen:, i u mom postu stoji da ja "uspavljujem" svoju djecu i time nikako nisam mislila nekoga omalovazavati ili tjerati da se osjeca jos losije. Stvarno.
Samo to da se nadjemo u slicnom situacijama i kako to hendlamo. Samo to.

Sad odoh, hladi mi se serija :mrgreen:

Citiraj:

---

Sarfila prvotno napisa

A joj Natasa, ajde daj molim te... Ispričavam ti se ako sam te uvrijedila. Ali kakvo je zlo u tome sto sam istakla sto je klincima važno, a ti to baš nisi shvatila? I zato što sam napisala da ja to činim, ispada da te omalovažavam kao majku? Pa ni ja nisam savršena mama jer nitko nije, ali trudim se i nije mi srce na vrh guzice ako mi netko ukaže na nešto. Nisi se osvrnula na to što sam napisala da je super što se mjenjas? I stvarno mislim da je to za svaku pohvalu. Ne razumijem zašto se netko zakači za rečenicu koja doista nije bila zlonamjerna i s ciljem pametovanja.

---

ja se ne bih stvarno svađala po forumima..stvarno ne bih..nisi me uvrijedila, znam šta je klincima važno, ne stignem, nekad mi se i ne da, možda nisam dovoljno dobra, stvarno to mislim, nisam sarkastrična, možda nisam dovoljno požrtvovna, jedva čekam 22h da si upalim SF seriju ili film i da kuliram uz bobi flips...često se žrtvujem, ali ne po pravilu...

dobro kažeš, anči, svi su sugerirali kako i šta, tako i sarflia, sve 5.
zapravo mislim da je i *mamica* htjela reći da je poanta ove teme uputiti me kako bolje, ne eksplicitno navoditi ono što neko radi, a ja bih trebala i iz nekog razloga, možda sebičnog to ne radim..sad konkretno mislim na uspavljivanje!!
no evo, već drugu večer i to činim jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee eeej!!!!!!!!!!!:-D

Gle, i ja se koji put smatram komotno mamom. Ne kažem da si ti, da mi se opet ne bi izvrcale riječi. Radim do 16h, kuham za sutra, čistim, perem, peglam.. I ne žalim se, to je naš izbor, zar nije? Nije lako biti dobra mama. To je najteži posao. Ali posto sam prozvana, eto...