Citiraj tanja_b prvotno napisa Vidi poruku

Peterlin, ovo što opisuješ ipak nisu iskreni osjećaji, nego kućni teatar (tako mi se čini). Inače, glumljeni osjećaj jada vrlo lako može prerasti u stvarni ako se stvari otmu kontroli. Na sreću, tog sam postala svjesna još davno, prije nego sam i dobila dijete, pa svojeg (koji ipak nije takav majstor glume, tako da nam takve situacije nisu svakodnevne) znam na vrijeme zaustaviti. Ponekad.
Dobro ti se čini.... Moje dijete je cvililo i deralo se, da bi nakon pol sata ipak ustalo, otišlo u ormar po knjigu "Zla povijest svijeta" i završilo zadaću bez ljudskih žrtava, kad se napokon pomirio s tim da mu nema uzmaka i da to mora napraviti. Ne bi me iznenadilo da se danas pohvali kako je dobio dobru ocjenu. (Nisam uspjela naći način kako da se on sam bolje organizira - ali sve više mi se čini da je to NJEGOV posao, a ne moj).

Moj stariji sin zna reći za brata da je ekstremist - ili plače ili pjeva, nema sredine, he he he.... Dobar opis! Ja vjerujem da je njemu samom ponekad teško izaći na kraj s tim burnim osjećajima, ali sklon je "napumpavanju" drame do granice tečenja. Često (i dobro) rješenje je uskraćivanje publike jer tada drama nema smisla. I pali. Ali treba dobro poznavati svoje dijete i prepoznati da li se radi o stvarnom ili napuhanom stanju.