Citiraj Peterlin prvotno napisa Vidi poruku
Ali da ih tapšam kad ne izvršavaju dogovore (recimo, dođem doma, a nije pospremljeno suđe iz suđerice i bačeno smeće), to ne ide. Bez obzira na njihove osjećajčiće. Bezuvjetna ljubav je jedno, a pridržavanje dogovora drugo.
Peterlin, slažem se s velikom većinom onog što si napisala, ali mi ovi "osjećajčići" nikako ne sjedaju Dječji osjećaji nisu manje važni od odraslih, a takvoj senzibilnoj djeci su najvažniji na svijetu. Moj sin je u velikoj mjeri sličan kao što opisujete na ovoj temi, i zaključila sam da umanjivanje njegovog doživljaja pojedinih situacija nije dobar potez, koliko god se nama činilo beznačajno.

Da se razumijemo, nije on savršeno dijete, i on pokušavam izvrdati neke obaveze, ponekad laže (tako nespretno da ga svaki put uhvatim, totalni je antitalent za muljažu), i ne popuštam mu samo zato da se ne bi loše osjećao. Ali ipak treba sagledati i situaciju zašto je nešto napravio tako kako jest, a ne onako kako sam ja htjela da napravi.
Znam i ja doći doma i vidjeti da nije doma napravio ono što smo se dogovorili, ali onda sam vidjela da je toliko UŽASNO nesretan što je zaboravio ili se zaigrao da sam zaključila da to nema smisla. Posao će se napraviti, prije ili poslije, a njegov osjećaj "da ništa ne valja zato jer je nešto zaboravio" (da, točno takav je njegov zaključak o sebi, na temelju moje i najmanje reakcije) ostaje dulje, ako ne i trajno.

Znala sam više puta zanemariti njegov doživljaj svijeta (kao, ionako mora odrasti, takav je život, ni meni nitko nije ovo ili ono i slični argumenti), i onda bi me neke njegove reakcije lupile u glavu kad bih to najmanje očekivala. Ne znam, nikako to ne bih nazvala "osjećajčićima".

Na temu perfekcionizma, slažem se s onim što je napisala čokolada (potvrđeno vlastitim iskustvom). Napredujem malo-pomalo. Npr. ne pitam ga "zašto 4" ako je iz likovnog