XCitiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Printable View
XCitiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Zavidim svima koji dvogodišnjake mogu ostaviti da se sami igraju.
Moji dečki su to uspjeli tek prošlo ljeto (5 i 3), i to radi starijeg. On je naime tek tada počeo stjecati kakvu-takvu samokontrolu. A pričamo, radimo, objašnjavamo... općenito nemam problema s granicama.
Tako da je generaliziranje jedna vrlo gadna stvar.
Ali mi zato sve te AP stvarčice dolaze na naplatu, imam prepreprekrasnog predškolca.
O mislim Trininoj priči susreta s malim agresivcem - friška sam roditeljka, ne znam što mi iskustvo vlastitog roditeljstva donosi (naravno da bi mi ovakav napad na moje dijete ostavio gorak okus i ne bi mi bilo svejedno), no i mm i ja smo radili s dječicom i susretala sam (smo) se s malim agresivcima i naizgled neodgojenom djecom. Priznam da i takvih ima, kako odraslih tako i njihovih potomaka. Ne bih osuđivala (uvijek) roditelje, niti situaciju pravdala popustljivim odgojem. Bilo je situacija sa puno dubljim problemima. Djeca se na različite načine nose sa svojim, naizgled benignim traumama (koje ne moraju doživjeti u svoja četiri zida, a i mogu - imala sam malog agresivca koji se na taj način nosio sa gubitkom tate, drugog koji je loše podnosio poslovna putovanja tate), a bilo je i slučajeva težih karaktera gdje su isti ti roditelji odgojili krasnu, pristojnu i finu drugu svoju djecu. Jednostavno se ne znaju snaći i nositi sa takvim djetetom. Najlakše je rješavati i odgajati tuđu djecu.
ovako i ja mislim. moj je još mali ali svejedno.. još se nije susreo sa teglom krastavaca:-) i sigurno bi ih sve povadio van i divio se kako su mljeckavi, pogotovo što obožava vodu..Citiraj:
apricot prvotno napisa
za stvari koje je mogao vidjeti i probati kod kuće je druga priča. otprilike zna što smije a što ne. također ne bih ostavila tako malo dijete bez nadzora ni doma, a kamo li u gostima. svoj dom ipak poznajem i znam gdje su veće šanse da će se ozlijediti ili razbiti nešto. a u tuđoj kući to ne mogu znati.
hm...nije sve u odgoju i onome sto dijete nauci doma.
sjecam se kad je starija dolazila u goste baki, bakin stan nije bio babyfriendly i bilo je xy stvari na komodi koje nisu bile za diranje.
al dijete istrazuje i vidi nesto na dohvat ruke i zanima ga, pa je to uzimala. nesto je bilo krhko pa se i slomilo.
doma na komodama nije imala nista, sve sto nije bilo za nju bilo je na polici koju ne moze dohvatiti.
dijete je bilo frustrirano jer je samo slusala nemoj, to nije za tebe, a nju je sve to sareno i slatko mamilo. a ja sam bila na rubu zivaca.
s druge strane, ona je pocela crtati s nekih godinu i nesto malo mjeseci. nisam se slozila s idejom da dio zida bude njoj na raspolaganju jer sam znala da cu joj tesko objasniti da je samo taj dio zida za nju.
od uvijek je crtala samo po papirima.
a onda je jednom iz cista mira s dvije i pol posarala flomicima sebe i novi parket.
niej to nigdje vidjela. dijete je tada odlucilo da zeli istraziti.
nije nikad vise ponovila, ali je eto, u naletu inspiracije, probala.
ne zelim uopce suditi o djetetu i njegovom odgoju. u stanu mi je razumljivo da dijete nece biti svaku sekundu pod nadzorom, i ne treba, to je poznati teren, no u nepoznatoj sredini mi je malo neshvatljivo da je dijete pusteno bez nadzora odrasle osobe da moze toliko isarati zid.
kad bi nama dolazila djeca na igru, micala bi plasteline i flomice tako da do njih ne mogu bez da nas pitaju, a kada pitaju znamo sta ce raditi i da ce biti pod nadzorom. i stariji od 3g.
eh, da je sve u odgoju i onome što se uči doma, sva bi braća i sve sestre - bili isti
a nisu
joooj ovo i mene frustrira. pogotovo kad dijete često boravi kod baka ili slično, pa već znaju što će biti. i onda 10x u minuti ne ovo ne ono!:cupakosu: pa nek maknu stvari koje se mogu razbiti a ostave one koje smije dirati. i napomeneš usput što se smije a što ne. uštediš živce i sebi i djetetu.:-)Citiraj:
leonisa prvotno napisa
i onda poslije svega kad mi kažu, primjer, taj cvijet na donjoj polici je otrovan, a stoji tu već dva mjeseca i ko zna kolko puta ga je mali dirao a ja ne znam jer nisam cvjećarka i ne volim drugome praviti reda po kući. uf
Citiraj:
apricot prvotno napisa
na prvu sam i ja promislila da je ustvari odgoj ovdje zakazao, ali onda sam se ja postavila u tu situaciju i
definitivno vidjela sebe u toj dječjoj sobi kako ko kvočka visim nad svojom M (2g i 3mj) i mislim da se ne meni to ne bi moglo dogoditi
Veliki potpis! Nemam sta puno dodati. Stvari definitivno nisu crno bijele I treba se maknuti iz svojih cipela.Citiraj:
Zuska prvotno napisa
Nikada mi nece biti jasno zasto neki smatraju da jedan obrazac odgoja djeluje jednako na razlicitu djecu.
Moja J jako dobro zna sti smije a sto ne smije, medutim ona ce pokusati tu granicu prijeci sto puta dok ce od prijateljice mala to pokusati 20 puta I ako ona to gleda iz svojih cipela moze jedino zakljuciti da je ona puno uspjesnija u odgoju, a zapravo se radi o dvoje potpuno razlicite djece.
Sjećam se kako mi je prijateljica A pričala sa zgražanjem o zajedničkom izletu sa prijateljicom B i kako je sin ove druge radio grozne stvari uz prisutnu mu majku. Mjesec dana poslije prijateljica A je došla kod mene, žena se opustila i u tren oka potomak mi je iščupao lajsnu, bacio je kroz balkon susjedu u besprijekoran vrt, pokvario parlafon i svašta nešto. Njoj je bilo kod nas lijepo, ugodno - znam da je dobra majka, jel. Kad su otišli ja sam trudna plakala kako ne želim djecu, a mm je šutio i pio pivo na podu. :lol:
Sada spokojno spava u krevetu i naš potencijalni uništavač lajsni (no, ja znam da postoji apricot ako budemo morali drugima nakon odlaska u goste renovirati stanove). :raspa:
A moje potomče se našaralo...isto dob od cca dvije do dvije i pol. I ne da mu nisam dala da šara, nego sam skrivala bojice(flomiće su tek jesenas dobili kad je stariji krenio u školu :)), no đaba i skrivanje, ukrade starijem bratu kojem sam uporno nudila bojice. Dakle cca pola godie je šarao po zidu, ja mu lijepo objasnim nudim mu papire, hamere (ajde to je nekad iz znalo upaliti), kad pošara zid govorim mu da to nije lijepo, da to sada moram čistit i blabla...no nije vrijedilo.
Starijem sam jednom rekla da se to ne smije, da ima papire.
Granice se moraju postaviti, no ima različite djece. Moj manji je poput Mitovskine J, i upočetku mi je bilo jako teško slušati od mojih najbližih kako ga ne učim reda, a učim majke mi. I tako ja sada imam jedno lijepo odgojeno dijete i jednog kojeg sam razmazila, a zanimljivo puno stroža sam bila sa malim nego sa A.
Inace, primjetila sam kod moje cetverogodisnjakinje da u nacelu jako dobro zna sto se smije a sto ne. I kad smo u gostima nema sanse da napravi neku takvu glupost, cak sad pustam i mladjeg povremeno s njom (ne na dugo naravno) jer voli glumiti policajca nad njim. Ali doma, doma je druga prica. Jednostavno kad je doma ona je puno opustenija i malo se "zanese" pa napravi glupost koju znam da zna da se ne smije. No ne mislim da je to do nedostatka odgoja niti cak ispitivanje granica, jednostavno joj popusti samokontrola, malo se zaboravi. Ipak je jos malo dijete.
neki ljudi odgajaju čudovišta ali to nema veze s rodom
nije rode bilo prije 20 godina pa sam upoznala ohohoho neodgojenaca
osim toga, što znači uopće odgoj po rodi ili bilo čemu?
mrzim svrstavanje u ladice
uopće ne znam zapravo kako neko sebe uspije svrstati u forme
zapravo me živcira to postrojavanje - naglašavanje - zajedničko spavanje, nošenje, dojenje
kao da je postalo neki must have, nešto što moraš ako misliš da te se ozbiljno doživi kao roditelja
iako ja sve navedeno radim ali iz nekog svog osjećaja iznutra, a isto tako ne mislim da me to čini boljom od mame X koja to ne radi
jedino važno u cijeloj priči jest da daješ neprestano sve najbolje od sebe, da se trudiš, učiš, da istinski mariš za svoje dijete/djecu
nisam ni rekla da je tvoje dijete neodgojeno, uostalom ne poznajem ni tebe ni tvoje dijete. samo sam komentirala da se sa tvojim stavom ne slažem.Citiraj:
apricot prvotno napisa
moja Klara se s nekih 3 godine počela konstantno sama igrati u sobi, do tada se to svodilo na malo soba, malo dnevni boravak. ali kad bi i bila u sobi, nismo konstantno bili s njom, ostavljali smo ju i samu.
isto tako u gostima. igrali su se u dječjim sobama, gdje nema staklenih vaza ili staklenki kiselih krastavaca, noževa i slično. naravno da to ne znači da smo ih puštali satima da budu sami, uostalom klinci bi svako malo došli i do nas ili bi mi škicnuli tu i tamo, ali definitivno ne bi došla nekome u goste pa da onda svi zajedno budemo u dječjoj sobi.
a flomiće su cure počele koristiti valjda s nekih godinu i nešto, ne sjećam se točno. hvala Bogu (očito smo imali sreće), pa im nikad nije palo na pamet probat šarat po zidovima. xy upozorenja je bilo da se ne crta po stolu, nego po papiru.
Ovo je istina. Ali radi se zapravo o tome da ako tvoje dijete nešto iskušava 100 puta ili je u samo u dobi/fazi kad iskušava 100 puta, nevažno, da ćeš ti nastojati tih 100 puta biti kraj njega, a nećeš sjediti i piti kavu i ne vidjeti što tvoje dijete radi. Ili čak, slijegati ramenima ili se praviti da ne vidiš (što sam ja doživjela). I možeš unatoč tome u svim ostalim segmentima biti predivan roditelj, ali ako tako pristupaš konkretnoj situaciji, onda po meni ipak zakazuješ u tom segmentu i ne budem te baš zvala u goste. Samo to. A pored toga možeš biti majka 100 puta bolja i uspješnija od mene (ako se to uopće može mjeriti). I naravno, ne mislim pri tom na tebe, nego si 'ti' u ovom opisanom slučaju samo neka majka A, B ili C.Citiraj:
mitovski prvotno napisa
Ja isto ne volim kategorizaciju i davanje naziva roditeljskim stilovima jer je po meni roditeljstvo prije svega odnos između dvije osobe. Međutim, ti neki nazivi mogu biti korisni za razumijevanje teme o kojoj se govori. Pa ako ti kažem da prakticiram AP stil roditeljstva, onda znaš otprilike na što mislim. A da li to znači da i dojim i nosim i zajednički spavam, ne znači nužno. Ja recimo ne radim skoro ništa od toga više, ali ipak bih mogla reći da prakticiram AP. Tako da nije to niz alata, nego pristup koji je tim alatima olakšan. I vjerujem da ga većina roditelja koristi instiktivno kao i ti. A vjerujem da neki misle da ga moraju koristiti da bi ih se ozbiljno shvatilo kao roditelje, da si to dobro rekla. Iz toga proizađe da ga ili A) koriste pa su silno nesretni jer je to teško ako u to ne vjeruješ ili B) ne koriste i ljuti su jer misle da ih se zbog toga ne shvaća ozbiljno kao roditelje. Ali što me netko drugi ima shvaćati ovako ili onako, osim mog djeteta. To je kao da želim da me društvo shvati ozbiljno kao prijateljicu moje prijateljice ili partnericu mog partnera.Citiraj:
flopica prvotno napisa
A sto napravite kad vam dva mala cudovista doista dodju u goste a mama sjedi ko fikus i blazeno gleda u to? Ili u najboljem slucaju kaze nemoj teta ce se ljutiti (i to kaze da je jedva ja cujem, mali hahar ne cuje niti da je ista izgovorila, a kamoli njemu). I onda moram ja intervenirati jer ce mi ovaj pol stana raseliti u druge prostorije, dok i moje dijete hoda za njim i drzi prediku da mu neke njegove stvari ostavi na miru. Inace bih mu roditelje cesce pozvala u goste i na rucak ali pored njihovih dvoje sinova to je stres koji si ne mogu priustiti pa ih otrpim kad mi se rodi beba, kad netko ima rodjendan i protokolarni minimum prihvatljivosti
U takvim situacijama ja reagiram i kažem i djetetu i roditeljima pa nek shvate kako hoće, ali ne dozvoljavam nikome da mi razvaljuje stan ili sobu od kćeri.
I da se nadovežem na dvogodišnjake i trogodišnjake koji "istražuju" zidove sa flomasterima; to naprosto nije točno. Djeca jako dobro znaju što smiju, a što ne. Mala koja je meni išarala pol stana doma smije šarati po zidovima. Njima je to normalno. Roditelji su rekli da ona šara po zidovima pa kad ju prođe oni će pofarbati stan, a do tada nema veze. I naravno da je ona zaključila da može šarati i kod mene i drugdje i to napravila.Jer je njoj to dozvoljeno, dakle- tako je odgajana.
Sva druga djeca koju poznajem, a dolaze iz zaista različitih obitelji, ne šaraju. Jer znaju da se to ne smije. Bez obzira koliko godina imaju.
Tanči, ne bih se složila da to što bojaju doma mora značiti da bojaju i drugdje. Kao što sam već negdje gore napisala, moj B je jedno vrijeme u stanu u kojem smo živjeli imao jedan mali komad zida koji mu je prije farbanja bilo dozvoljeno šarati. Nije drugdje šarao, znao je koji je to komad i nije mu palo na pamet da to radi kod nekog drugog. Meni je u redu da doma neke stvari radimo, koje kod nekog drugog ne radimo i obrnuto. I to je jako dobra prilika za naučiti dijete da nemamo svi jednaka pravila i iste granice i da se trebaju poštovati tuđe onakve kakve jesu. Isto tako, deda i baka su mu dopustili da po njihovom šanku lijepi naljepnice. Znao je da to smije raditi tamo na tom šanku. Nije ih stavljao na drugo mjesto, niti meni doma na šank, niti kod bilo koga drugog. Moguće da bi neko drugo dijete to zbunilo, njega nije. Isto kao što kad uđemo u dučan, pričamo normalno, a kad uđemo u knjižnicu pričamo puno tiše jer je tamo takvo pravilo i ako hoćeš ići u knjižnicu, moraš poštivati to pravilo.
Tiziana, ja u takvim slučajevima radim što i ti. Sama interveniram ako je nešto što me stvarno smeta i ne pozivam takve ljude kad ne moram jer mi takva druženja nisu ugodna. Ne znam za bolje rješenje, možda postoji.
ja porazgovaram s djetetom. lijepo, ali i uvjerljivo. ne obracam se mami ili tati, ne okrecem ocima, te pokusavam ne biti u modu (ah koji grozni roditelji, a prefise sam fina da im to kazem)Citiraj:
Tiziana prvotno napisa
ja se ufuram u mod: dijete radi u mojoj kuci nesto sto je meni neprihvatljivo. kako da to rijesim? koncentriram se na to da porazgovaram s djetetom / sprijecim ga / usmjerim na nesto drugo / maknem ono sto je "predmet zudnje".
ne biste vjerovali, ali to funkcionira. :-) odnosno funkcioniralo je , jer mi je cura sad vec velika.
bonis je sto nema ni zle krvi izmedu roditelja i mene. (ok , sigurno ima roditelja kojima je to neprihvatljivo, ali ovi iz mog kruga, su to prihvatili)
vjerojatno je vazno i to, da je djecu ne promatram (u tom kontekstu) kao neodgojene divljake, (mada ne dvojim, da mozda ima i takvih), nego narosto kao djecu.
moja se cura i nasarala po zidovima, i pentrala po stolu i posvuda, i hendlala uredaje, listala knjige...itd - kod nas doma, naravno.:-) naravno zato, jer je to nama bilo ok. (nije skoro nikada nista pokvarila, osim jednu kazetu - logicno htjela je vidjeti kakva je to traka unutra. a mi smo joj uvijek objasnajvali kako sto radi, i sto se kako hendla)
isto tako je od rane dobi razumijela, a mi smo je tome ucili, da u razlicitim kucama vaze razlicita pravila (koja nisu u vecini slucajeva bolja ili gora, nego naprosto drugacija). ja isto mislim da je saranje ili nesaranje zidova u vlastitoj kuci neutralno, dakle ni dobro, ni lose, ovisi o tome sto roditelji dopustaju. bitno je ito, da je sam ja ta pravila u drugim kucama takode dozivljavala neutralno. ona je to zaista jako brzo skopcala, i sve je funkcioniralo jako ok.
zapravo je bilo vise problema sa bakama, jer su one tu situaciju koju sam ja curi objasnjavala: kod nas doma mozes, kod bake ne mozes jer je to njoj neprihvatljivo / ne voli / smeta joj, dozivljavala na nacin kao da je ona nekako "losija", jer recimo ne voli pentranje po stolu.
trebalo je vremena dok smo je uvjerili da niti mi, niti dijete ne mislimo da su njena pravila losija ili bolja. naprosto su njena, a nasa su nasa.
tako da je dijete taj "pluralizam" pravila prihvacalo i razumijelo bolje i lakse, nego bake ili neki odrasli. :mrgreen:
i potpis na cipelicu, zusku i apri.
Voljela bih još dodati koju riječ u vezi razlike starog i novog odgoja, iz vlastite perspektive, samo kao djeteta;
Ja sam bila JAKO dobro odgojeno i fino dijete, skupa sa bratom. Došli bismo u goste, moji bi sjedili i pričali s domaćinima, a nas dvoje bi se mirno -satima- igrali u susjednoj sobi. No, upravo smo tako odgojeni ZATO što smo DOBIVALI batine. Barem u našem slučaju ne vrijedi ona da su djeca koja tuku drugu ona koja dobivaju batine doma. I baš zbog toga što se sjećam koliko sam se jadno osjećala kao dijete jer su sve moje potrebe bile stavljene na zadnje mjesto, jer smo morali ispasti fini i dobro odgojeni pod cijenu batina, ne želim to raditi svojem djetetu. Ne želim da bude papak kao ja koji trpi, trpi, trpi, ne zna reći ne jer su ga tako naučili, već hoću da bude hrabar i samosvjestan, pa makar neke bakice komentirale kako je neodgojen.
P.S. Moji su starci, hvala Bogu, svoju grešku u odgoju shvatili do moje 8. godine i JAKO su se promijenili, ali dio štete se ne može sanirati. Barem ja tako mislim.
xCitiraj:
seni prvotno napisa
jos jedan iks.
I još jedan...
Ja baš volim što je moje dijete malo čudovište. 8-)
a kad smo kod šaranja po zidovima...
kod nas doma u načelu nije dopušteno šaranje po zidovima. dakle, nismo hrabrili djecu da svoju kreativnost realiziraju po zidovima. pa tako j nikad i nije šarao po zidovima. al je zato m svaku priliku koristila da malo pošara nešto :lool:
a najsmješnija scena, čini m ise da sam o tome pisala već... dakle, m, 2-3 godine, sama u sobi, mi u dnevnom. i onaj tako dobro poznati filing tišine, kad znaš da nešto ne valja, al ti tako paše ta tišina da pustiš malo nek traje pa kud puklo. ko to nije doživio nek digne ruku :mrgreen:
i, sad već sa strahom, krećem prema sobi, a ona u kutu sobe, s flomasterom šara po zidu. vidi mene na vratima, čuje moje ne, i krene brzo brzo šarati po zidu, ne bi li što bolje iskoristila vrijeme koliko mi treba od vrata sobe do nje, znajući da nakon tih mojih par koraka dolazi kraj zabavi.:lol:
to je toliko bilo smiješno, taj njen :slavodobitno_paničan_domislila sam se kako zeznut mamu: izraz lica, da je vrijedilo svake šare na zidu, vjerujte :mrgreen:
Cvijeto kao da sam ja ovo pisala.
Isto je A radio sa tipkovnicom, udara po tipkovnici i kada ja viknem ne on ubrza da što više puta udari dok ja dođem do njega.
:heart:
Ovo me samo podsjetilo kako su mi brzo djeca narasla.... Mlađi je imao epizodu šaranja zida (ne flomasterom nego voštanom bojicom - bili su premali za flomiće kad se to dogodilo). Poslije je dobio kanticu s bojom i kist, pa smo zajedničkim snagama popravljali štetu...
A stariji je isto bio štetočinja u ograničenom opsegu - imam jednu fotografiju borbe s Diners časopisom, kad ga je sredio bolje od rezača papira, na sitne sitne komadiće!
Znali su jako dobro što se ne smije. Nije se smjelo igrati s pravim alatom ako netko od odraslih nije bio blizu. Naš mlađi ipak nije mogao odoljeti i jednom je ustao u cik zore (koja je to bila motivacija - on je inače spavalica)... MM je bio doma, ali je spavao i kad je ustao zatekao je maloga kako si je kliještima za blankiranje otkinuo komadić kože s lica. Krv mu je je curila, a ovaj je šutio jer je znao da radi ono što ne smije...
Smjehuljica je jučer izvadila škare, one tupe, kratke... usmjerila si ih prema trbuhu i stisnula. Stradala je samo majica. Imamo njen prvi modni remake. ;)
Gdje je bila mama? Pospremala i zvala ju da se pridruži... :roll:
naravno ono kad sam napisala da bi ja kao kvočka stala nad njom da ne išara nešto,
odnosilo se na to da smo "u gostima"
mi u kući definitivno već dobrih par mjeseci imamo išarane zidove i od obične kemijske, a kamoli ne od flomića, ne zato
što joj je to dopušteno kući, nego čisto zato što kući nije tako pod budnim okom više kao što je i dalje u gostima i tako po meni jednostavno mora biti,
razliku mora razumjeti
a ovo cvijeto o divnoj tišini i paničnom šaranju :lol::lol:
kao da pišeš o mojoj M
Ha, ha, da ovo je i kod nas s tastaturom i mobitelom.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Što se tiče šaranja zida, to je kod nas ovako izgledalo:
zalijepili hamer na stup i objasnili joj da samo tu može crtati. Međutim, ona je u nekom trenutku pošarala drugu stranu stupa pa smo joj objasnili da se tu NE šara, dakle, rekli smo preko nekoliko puta NE, pokazali na zid, i rekli DA,pokazali na hamer. Shvatila je poruku.
Sljedećih nekoliko puta kad je poželjela flomastere, igrala je taktično - došla bi do tih svojih šarotina na zidu, uperila prst u njih i vikala NE, gledajući nas. A onda bi stala ispred vrata sobe u kojoj su spremljeni flomići i pokazivala na hamer pa na sobu :) (Kao, starci, shvatila sam šta ne smijem, daj vamo flomiće).
Međutim, u nekom od tih crtanja, bio je trenutak kad se ipak nije mogla suzdržati i na brzinu pošarala i drugu stranu stupa, nakon čega je bila pokunjena, ali - vjerujem - da je uživala u tih par sekundi nepodopštine (jer bih i ja). Opet, pokazivanje pa NE itd.
Uglavnom, više ne šara po zidovima. Shvatila je da se to ne smije. A mi smo očekivali da će u prvo vrijeme šarati po zidu i pripremili smo se na to, nije nam to drama, zapravo još smo i dobro prošli.
Vjerujem da će biti još šaranja i još upućivanja što se smije, a što ne, ali to je proces učenja o pravilima. Sviđa mi se da dijete istražuje, pa makar se radilo i o šaranju po zidu (barem taj jedan, prvi put), sviđa mi se da dijete pokuša prekršiti poneko pravilo (a ne da sve posluša iz prve uvijek) i da na taj način dodatno upoznaje sebe i roditelje.
Nikad mi ta jako poslušna djeca nisu bila po ćeifu, čak ni kad sam ja bila dijete.
Ali, daleko je sve to od "čudovišta" ili bolje reći neodgojenih mališana koji stvarno doma nisu od staraca dobili osnove kulture ili s njima imaju dobar odnos pa se to manifestira na van...
Ja sve to vidim kao prva umjetnička djela.
:)
Istina, nezna, zato je na roditelju da reagira, meni to nije bio normalan prizor sve da mi je i majka sama donjela tu staklenku u goste. Da se razumijemo, ne krivim dijete, krivim majku koja ne reagira sva isprepadana mogućim traumama, emocionalnim hendikepima i dalje da ne nabrajam. Nikako nisam za to da se dijete udari po guzi, ali maknuti staklenku na neko neuočljivo mjesto i istrpiti nekoliko suzica uz zagrljaj meni se čini prihvatljiva opcija.Citiraj:
rehab prvotno napisa
A k vragu i vi saraci zida :mrgreen: sad se jos pitam jel mi dijete normalno jer mu nikad nije palo na pamet uresiti niciji zid - ni kucni ni u gostima! Inace, i ja bih pricom i skretanjem paznje bilo kom drugom djetetu osim ovog, on govor jednostavno ne razumije a cesto se pitam da li shvaca izgovoreno jer iako ima 3 g.i sam lose govori. Kao mala zivotinjica, da ga dignes u zrak jos bi mu ruke i noge nastavile raditi istu radnju kao na podu
:mrgreen:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
evo da se jos nadovezem. nismo mi sad ohrabrivali to neko saranje (ono saraj dijete, mi smo slobodumniroditelji koje necegusititvojukreativnost :-P), nego se to naprosto par puta dogodilo, a mi nismo od toga pravili frku. osim toga sarala je samo po dva zida i to olovkom. vjerojatno bi i mi je pokusali od toga oduciti da nam je recimo flomicima ili temperama posarala cijeli stan.
nasa je cura bila vise penjacica, ta se je pentrala svuda i stalno, a posto sam ja imale neke emocionalne issue sa drustvom mrtvih pjesnika, nisam je imala srca skidati sa stola, kad bi se ona na njega popela i nesto deklamirala. (ah ta sjecanja :heart:, pocinjem biti sentimentalna)
osim toga imala je fazu "skrivanjaa" tavica, poklopaca u recimo ormar u garderobi. ja onako bjesomucno trazim gdje li sam samo zametnula tavu, kad me ona vuce za ruku i vodi u ormar. onda je jedno vrijeme u onu platnenu ovjesenu "nesto" sa puno depica , gdje su stajale njene higijenske potrepstine, trpala sve i svasta sto bi joj se ucinilo zanimljivo. ali ajde, bar smo znali gdje da trazimo, kad nam je nesto usfalilo.
i posebna prica je bila "sila teze". jos je bila mala mrvica, sjedila bi u svom triptrapu i bacala npr. zlicu na pod. svak pad bi bio popracen fasciniranim uzvicima, pa onda - "mama digi", pa opet jovo na novo. doduse ocito je kuzila vise nego sto mi pretpostavljamo, jer nikad tako nije bacala case ili tanjure, nego zlice, vilice, komade kruha i slicne stvari koje se nisu razbijale.
osim toga, pravila su tu i da ih ponekad iskusamo, zar ne?:iskušenje::aparatic:
ovo nikako ne znaci da podrzavam razbijanje i divljanje u gostima ili kod kuce, samo hocu reci, da bih se ja iskreno zabrinula kada dijete ne bi naikad napravilo nesto i po svom ceifu.
potpuno je normalno. :mrgreen:Citiraj:
Tiziana prvotno napisa
puno puta sam cula price od roditelja koji su sve te sampone, arfove i slicno morali zakljucavati ili stavljati na nedostizna mjesta.
mi nismo nista premjestali, curi nikad nije palo na pamet takve stvari isprobavati. djeca su razlicita.
Citiraj:
seni prvotno napisa
i ja
Moj mlađi je samo jednom išarao zid ali to je bilo ludilo, nekoliko kvadrata flomastera i kemijske po zidu. Pa kad sam mu krenula objašnjavati da to nije ok, da se to ne radi, on mene odveo u svoju sobu di sam ja iscrtala sto tisuća crteža po zidovima. Mislim, možeš ti pričati koliko oćeš ali ono što dijete vidi, to i radi. Zašto bi moj crtež bio vrijedniji od njegovog?
netko je spomenuo onog mog malog s kojim sam se susrela..niti je agresivan, niti je neodgojen, ljubmoran je jer je dobio bebu pa se jadan nosi s tim kako zna. Ja to sve razumijem ali reakcija njegove mame mi je bila bezveze jer moja jednogodišnja kćer ne može biti njegov ispušni ventil, nek ona to rješava na drugačiji način a ne tako da ga puštaš da ozlijedi bebu pa onda na greškama ga učiš.
Zapravo, djeca su djeca i njima stvarno svašta pada napamet. Ali roditelji moraju odreagirati kako treba. Mene osobno zaboli kako će tko odgajati djecu ali nek se ne diraju u moje.
O, da, kuhinjski ormarić je imao ključ! Nije da su se nešto jako navlačili na to, ali me bilo strah jer te kemikalije nisu baš bezazlene.Citiraj:
seni prvotno napisa
Isto, mom starijem nikad na kraj pameti nije padalo raditi nepodopštine tipa šaranje zida - čak je pokušavao ukrotiti i mlađega, he he he... ali zato im je recimo palo na pamet probati pesje kekse i slično! Sigurno svaki roditelj može prijaviti zbirku bisera, ali nisu nužno sve iste.
Haha, to je moja malena radila sa kopanjem po odjeci i otvaranjem ladica u kuhinji. Taj izraz lica i brze bolje da napravi sto se ne smije dok je ne dohvatim - neprocjenjivo :mrgreen:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
S druge strane, netko je spomenuo figurice u bakinoj kuci, tako je bilo i kod nase bake, bezbroj figurica na sve strane, nadohvat ruke, zivi kic. Nikada niti jednu taknula nije i jos me baka hvalila kako sam je lijepo odgojila kada nista ne dira i da svugdje mogu s njom u goste. A ja nit luk jela nit luk mirisala :mrgreen: jednostavno je to nije zanimalo!