Printable View
uf, i ovo mi je skoro u rangu s Modrobradim. :/Citiraj:
lovely___love prvotno napisa
ajde, jedino je kraj sretan pa pretpostavljam da bi se i meni kao djetetu svidjelo. jer kao što je netko već spomenuo, u toj dobi je nekako najbitnija ona poruka da dobro pobjeđuje zlo.
Prokna i Filomena :scared:Citiraj:
Kloto prvotno napisa
Ja imam 4-godišnjaka i ne znam kako da mu uvedem temu smrti (i kad bi uopće trebala). Recimo, prije par mjeseci smo dobili novu knjigu bajki koja je po meni bila prebrutalna za dijete te dobi jer ne znam kako on uopće poima neke koncepte (vještice, nadnaravna bića, smrt) - ne znam kako da mu objasnim da to nije stvarno (naravno osim smrti), može li on to razumjeti i hoće li se bojati. Na kraju sam odustala od te knjige jer mi se učinilo da nije spreman.
Meni se čini da se više mame brinu oko toga je li dijete spremno na bajke s ubojstvima, nego sama djeca :mrgreen:
Oni rano mogu shvatiti razliku između bajke i realnosti, i samim tim prihvatiti smrt nekog od likova ili ne prihvatiti. Ja sam svojem čitala Grimmove bajke bez problema, nikad nije pokazao da bi ga nešto uzrujavalo. Ali se zato znao rasplakati na sasvim realistične dječje knjige - npr. na neki roman Milivoja Matošeca ili, još gore, Mire Gavrana :škartoc: Gdje nema mrtvih, ali ima prestrogih i nepravednih roditelja, i sličnih realnih životnih situacija.
Ipak, mislim da bi i roditelj trebao biti načistu zašto uopće čita djetetu bajke, ako mu ne sjedaju. I za koju verziju bajke će se na kraju odlučiti.
Ja sam svojem dok je još bio posve mali (a pod utjecajem pročitanog na forumu) znala prepričavati ublažene verzije bajki, ali sam se pritom tako glupo osjećala, da sam jako brzo odustala od te prakse. A njemu je bilo svejedno, glavno da se priča :mrgreen:
Vjerojatno si u pravu.
Pratim vas, ali nisam stigla komentirati....
Dakle, priča počinje ovako: nabavim ja Smjehuljici (27 mj) kostim za maškare, jedini koji je bio u ponudi na burzi.. Crvenkapicu.
I odjenem ju u preslatku opravicu, ona sva sretna, poziram, ne skida to sa sebe... i ja shvatim da dijete ne zna (a bilo bi uredu da zna) čiji kostim nosi... i krenem joj pričati priču. I stanem. Pa kud sam joj obukla kostim nekoga tko će završiti u vučjem trbuhu? Aaaaah.
Pa otvorim topic...
Pa ispričam light verziju kako se Crvenkapica izgubila u šumi i kako joj je prijatelj vuk pomogao naći put do bakicine kuće... a mala me gleda totalno nezainteresirano...
I čitam topic... da u pravu ste, ne treba ih korigirati, ne treba ih poljepšavati... slažem se s kolektivnim nesvjesnim, s rutvicinim i Zuskinim komentarima s prve stranice... ali mi se čini da je ona ipak premala za to.
Ah.
Koje je onda pravo doba za početi čitati Grimma, Andersena...? I s kojom pričom početi?
Za sad se držim Vuka i tri praščića i Ružnog pačeta, to mi je ok...
E da... od Djevojčice sa žigicama sam imala traume... valjda ih još imam.
Grčku mitologiju sam obožavala... nije mi se ništa činilo strašno. :) Valjda zato jer sam iz ateističke obitelji, pa sam znala da je sve to samo dobra izmišljotina. :lol:
A zapravo... želim da vjeruje u čaroliju... Kompliciram, znam. :)
Mojca, vjerojatno je pravo pitanje kad smo MI spremni djeci to čitati, a ne kad su oni spremni poslušati.
Prema mom iskustvu (dječjem, ne roditeljskom) prije bih rekla da može biti prekasno za strašne bajke nego prerano... Iz ranog djetinjstva uopće ne pamtim ta rana čitanja kao ništa strašno... Kad smo već kod Crevnkapice - evo primjera: Prvi san u životu koji pamtim je "prerađena" Crvenkapica. Progutao me vuk, ali ne samo mene, nego i moju baku Ankicu + naš stari radio :mrgreen:. Bile smo u vučjem trbuhu, baka je rekla da treba navinuti radio na najjače i plesati, da nas drugi čuju... a onda su došli susjedi (dječak moje dobi s tatom, bratom i velikim njemačkim ovčarom) i izvukli su nas van. Kako - nemam pojma, tehnički detalji nisu bili bitni. :mrgreen:Taj san je bio zapravo sanjan kao crtić - atmosfera vesela i neopterećena, bez obzira na strašna zbivanja...
Kasnije... prve traumatične su mi bile Ewaldove knjige Tiho jezero i Dvonožac, ali tada sam već debelo znala čitati. Nisu bile moje, našla sam ih kod druge bake i dede (pripadale su mojoj najmlađoj teti) i pročitala - nitko me nije kontrolirao ni rekao da to eventualno nije za mene. I danas se sjećam da mi je bila nepoznata riječ "mogila".
Vjerovatno si u pravu. :)Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Kad se rodila dobila je krasnu knjigu Grimmovih bajki od moje sestrične... spremila sam ju za do daljnjega...
Popodne ju vadim na svjetlo dana.
Konkretno, na temu Crvenkapice u vučjem trbuhu: maloj djeci to nije traumatično, jer u jednoj fazi odrastanja ona zaista misle da ih je mama pojela prije nego su se rodili (to je mene pitao moj sin, a navodno je to uobičajeno pitanje i kod drugih 3- ili 4-godišnjaka).
I moj mlađi je pitao isto pitanje. Sa znatiželjom, bez i trunke straha.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
ovoga se ne sjećam... uh, to je tek kraj...Citiraj:
rossa prvotno napisa
Samo da stavim link na staru temu gdje se isto raspravljalo o bajkama:
http://forum.roda.hr/threads/77484-B...u-vjere)/page4
Meni je Modrobradi bila najdraža priča iz djetinjstva. Točno se sjećam osjećaja koji je u meni izazivao neposluh žene koja otključava zabranjena vrata.
Temu smrti je možda najbolje uvoditi kad se dijete susretne s njom. Ove smrti u pričama moji nisu doživljavali kao nešto realno.
Moj je htio škarama izvaditi bracu iz maminog trbuha dok sam bila trudna :-)Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Raspravljali smo naime kako će braco van pa je njegov logičan zaključak bio - škarama...
Inače sam totalno za to da se djeci bajke čitaju kakve jesu, jedino birati bajke koje razumiju (u tom smislu primjerene za dob)...
život je takav kakav je i nema smisla da ih čuvamo pod zvonom jer onda dobiješ osobu koja u starijoj dobi uopće nije realna i ne može se pomiriti sa svijetom - dobrim a pogotovo zlim... imam u svojoj okolini takvih primjera kolko hoćeš... pa ljudi lupe glavom u zid sa 25 godina i shvate da baš nije sve onako kako im je mama pričala :-/
Nedavno sam čitala knjigu "Beba filozof" u kojoj razvojna psihologinja objašnjava trenutne spoznaje o tome što se dešava u glavama male djece.
Ima jedan dio o zamišljenim prijateljima i igri pretvaranja kod čini mi se trogodišnjaka. Tu ona objašnjava da se pokazalo kako djeca jako dobro shvaćaju razliku između stvarnosti i mašte, suprotno nekadašnjem mišljenju psihologa. I da je upravo zamišljenje i pretvaranje jako važno za njihov razvoj. Možda se to odnosi i na bajke i priče?
Sent from my GT-I8190 using Tapatalk
Je vjerujem da su bajke i te kako važne, samo pitanje kad i kakve.
moj ima 2 godine i već mu neko vrijeme pričam bajke prije spavanja. crvenkapica mu je najdraža, valjda bi je slušao sto puta. najčešće su na repertoaru crvenkapica, 3praščića, priceza i žabac, 7kozlića, a sad i knjiga o džungli. ništa ne uljepšavam, i ja sam obožavala bajke i ne sjećam se da sam se bojala ili da sam te "strašne scene" zamišljala zaista strašnima. crvenkapicu pogleda zadnjih dana s tatom, iz grimmovih bajki, i kada vuk napadne crvenkapicu a ona zove "upomoć!upomoć!" on crkava od smijeha.
vidis ja se jako dobro sjecam straha i nelagode sto su ivicu i maricu odlucili ostaviti u sumi.Citiraj:
Zuska prvotno napisa
ili kad je bambiju umrla mama.
djevojcica sa sibicama mi je bila prestrasna. smatrala sam to prvim hororcem.
nađi pravi način za ispričati crvenkapicu (možda sa zatvaranjem u ormar?) jer ti je kći prekokrasna u kostimićuCitiraj:
Mojca prvotno napisa
moja verzija crvenkapice:
mama i crvenkapica peku kolace baki jer je bolesna
vuk živi u blizini i namiriše kolače koje obožava i želi ih ukrasti crvenkapici
prati je putem i sazna gdje ona ide i preduhitri je
baka vidi vuk kako se približava kući i sakrije se u ormar
vuk se oblači u baku i legne u krevet
dolazi crvenkapica i dijalog nam je dalje poznat ,samo sam ja izmjenila kada pita za zube da vuk skoči i želi ukrasti kolače,u taj trenutak ulaze lovci i sa štapom udaraju vuka i on se prestraši i ode duboko u šumu
baka izlazi iz ormara,crvenkapica,ona i lovci jedu kolače
čića mića:-)
a kako to onda ide s kazalištem lutaka?
ja sam ko dijete redovito išla na skoro sve predstave jer mi se otac kretao u tim krugovima i pisao je dugo kazališne kritike pa mi je tamo bilo ko i doma.
i sjećam se da su skoro sve bajke bile skoro doslovno prenesene s kniževnih predložaka. neki put bi se i jako razočarala jer su neke scene odstupale, ali znam da bi mi Crvenkapica bez lovca Luke i sve što zatim ide bila jako krnja :/
odavno nisam bila u kazalištu lutaka. moja djeca su već odrasla, a i njih je više vodio dida tj. moj otac. zadnji put sam gledala mislim baš Crvenkapicu u sklopu kolegija na faxu, ali nisam primjetila da su bog zna što mijenjali. i kako onda djetetu pričati jednu verziju i onda tamo odgledaju nešto skroz drugo? ja bi jedino pomislila da me je netko dobro preveslao :mrgreen:
U Trešnji upravo igra promijenjena Crvenkapica.
Nisam gledala, ali znam da je znatno promijenjena.
mravak, sviđa mi se ova tvoja verzija. Usvajam.
:)
Meni ovdje nedostaje poanta priče. Jedna verzija je da je mama rekla Crvenkapici da ne razgovara sa nepoznatima, a ona je nije poslušala nego je pričala sa vukom i rekla mu gdje ide. Druga verzija je da joj je mama rekla da ide oko šume, a njoj se nije dalo, pa je skratila put kroz šumu, gdje ju je sreo vuk. Uglavnom, Crvenkapica nije slušala i zato se sve to dogodilo... i naravno da će ubuduće slušati mamu :-)Citiraj:
mravak prvotno napisa
da, to je poanta, a po meni vuk obično u pričama predstavlja sve realne životne opasnosti (loše društvo, bande, kocka i droga npr u današnjem svijetu, nekakav nemoralni put koji se čini kao lakši i kraći put, a onda te proguta), i onda vađenje Crvenkapice iz trbuha vuka ima itekako smisla, predstavlja mogućnost da se izvučeš iz tog žrvnja :stating the obvious:
Do sada nam je ova moja verzija bila ok jer je bila mala(pricam joj ovu pricu od godinu dana pa do sada. 2,5god.),a sada kako raste i sazrijeva ubacit cu i to da dobijemo poantu priče.Citiraj:
bella77 prvotno napisa
Hvala
Ima li koja prica da je poanta da trebs mami dati ruku dok se šetamo po cesti?
Dok smo same je ok,ali kada ima drustvo svojih vrsnjaka :-o
Mislim da svaku pricu treba prilagodit starosti djetetu.
Napisala sam svoju soft verziju koju pricam dok je mala.
Ima vremena za orginalnu Crvenkapicu.
X!Citiraj:
mravak prvotno napisa
E, baš mi je drago da ste našle rješenje... Uostalom, djeca će se i tako sresti s raznim verzijama iste priče, koje ponekad i nemaju puno toga zajedničkog osim naslova.
Ja još pamtim kako je moj L. za lektiru u trećem ili čak četvrtom razredu iz školske knjižnice posudio Nazorovog Bijelog jelena, a ispalo je da je to - slikovnica... Srećom, uz malo rovanja po dedinom podrumu našao se i original. Djetetu je bilo ok i kratka priča (čak i više) i original. JA sam bila ta koja se šokirala na skraćenu i iskasapljenu verziju.
X potpuno se slažem!Citiraj:
mravak prvotno napisa
I moja je do nedavno na spomen vuka skoro u afan padala
sad je to već druga priča
sve u svoje vrijeme kao i za sve!
Potpis! Nisam za light verzije. Ako nesto nije za bas malu djecu, onda je bolje pricati price koje su za to pogodnije, a ove druge citati u originalu. Mene do dan danas progone Pepeljugine sestre koje su si rezale nozne prste da stanu u Pepeljuginu cipelicu, no ne bih mijenjala to iskustvo. :lol:Citiraj:
bella77 prvotno napisa
Ja moram tužno priznati da su svi ti negativni likovi u liku vještica, vukova i drugih stvorova djelovali na moju malecku tako da sada ne želi uopće ići u kazališta (u koja smo do treće godine naprosto išli svaki vikend). Zadnji put na Crvenkapici, točnije samom pokušaju ulaska u kazalište, plakala je kao kišna godina i morali smo izaći iz predvorja nakon dugog navlačenja a da nismo ni ušli u dvoranu :-( Sad mi govori da želi ići gledati jedino Miffy.
Imamo slično iskustvo s kazalištem - to je uvijek drugačije nego kad klincima čitaš pa si mogu zamisliti stvari kako je njima prihvatljivo, a ne gledati onako kako im drugi prezentiraju. Za moju djecu najbolje kazalište u toj dobi bila je lokalna knjižnica i lutkarske predstave Vande Vilić (Kazalište Let :heart:). Ali od čitanja bajki u originalu nikad nismo odustali. Klinci ih pamte (naročito mlađi) u izvornom obliku i nisam primijetila da bi ih to traumatiziralo. Stariji nikad u životu nije imao ni ružne snove ni more, mlađi je jednom u dobi od 2 godine sanjao par puta neku kravu koje se preplašio (kad smo vidjeli krave na selu, žive - valjda mu je to izgledalo zastrašujuće veliko) ali bajke - ma nula bodova! Kazališne predstave su drugo i nisu im se sviđale (Trešnja).Citiraj:
andream prvotno napisa