SB, mislim da se u mojoj obitelji to neće dogoditi :mrgreen: :škartoc:
Printable View
SB, mislim da se u mojoj obitelji to neće dogoditi :mrgreen: :škartoc:
Ali da, slažem se da nikako nije dobro kad se dođe do OPK
samo to nema veze sa samostalnošću
Nisam napisala kakvo je stanje kod nas.
Cura od 5,5 godina (cca), ne voli biti sama, još uvijek se uspavljuje tako da netko kod nje leži i spava s nama u krevetu.
Prespava kod bake bez problema ali ni tamo ne želi spavati sama.
Jede sama, oblači se sama (pomognem kad se žurimo ili kad nešto zapne), sprema se na spavanje sama ali često uz natezanje. Nismo je učili vezati žnirance, ali pretpostavljam da bi se to moglo.
Unazad pola godine počela je i pospremati igračke, kad joj ja kažem. Ponekad pomogne u kuhinji, zainteresirana je za kuhanje i ja je nešto pustim, a nešto ne (najčešće jer se žurim skuhati ručak da jedemo prije 18h :roll: )
U komunikaciji je dosta otvorena, ali spora, i treba joj vremena pogotovo kad govori s nepoznatima. Voli plaćati račune kad smo u kafiću, to lagano potičem, kao i da sama naruči ili ode po čašu vode, ali je nisam nikad pustila samu u dućan (nije nam blizu). Puštam je da se sama igra oko kuće :selsko dijete:
Ne pliva još i ne vozi bicikl, ali kako sam rekla mislim da to uopće nije vezano uz temu. Pomalo je previše oprezna, bar za moje pojmove.
Danas dođem s posla i dočeka me dijete da je jeo sladoled i sam išao kupiti.
Pitam baku. Stvarno, želio je sladoled, dala mu je novce i otišao je u trgovinu kupiti.
Nije nam trgovina ne znam kako daleko, ali meni je tu bitniji dio da se on osjeća sposoban otiči sam, dogovoriti s trgovcem što želi, platiti,... U svakom slučaju bitnije mi je da želi i zna "odkomunicirati tu situaciju".
(Na stranu to što mi se ne sviđa da je danas jeo sladoled).:roll:
Dodatak: ili npr. nedavno maškare. Išao je u maškare s 2 djece svoje dobi (još jedna mama i ja smo bile u pratnji) i moje dijete je jedino bez problema zvonilo na nepoznate kuće, pjevalo, razgovaralo,...
Taj dio samostalnosti mi je bitan, kao što je več netko napisao tehnikalije se nauče, ali ovaj dio teže.
Ne raduj se prerano... moj odavno sam kupuje i sladoled u dućanu i sličice na kiosku, ali je neki dan dramio kad sam ga htjela poslati u pekaru po kruh, jer da se "srami" :roll:Citiraj:
Anemona prvotno napisa
To bih ja nazvala "selektivnom samostalnošću" :mrgreen:
Ma meni je i selektivna bolja nego nikakva.:mrgreen:
da odgovorim na pitanje:
Moja djeca kod mene dok su neće raditi ništa, jer će ih život već dočekati sa svojim obvezama.
Kod mame nisam kuhala ( čistila jesam ) pa danas čudesa znam skuhati, nisam zbog nedostatka treninga od malih nogu u tom smislu zakinuta.
Nekako želim da uživaju u svojoj obitelji, iako ne tvrdim da bi manje uživale kad bi trebale stavit tanjur u sudjericu, ali to je stvar osjećaja, ono nešto suptilno.
Moje dijete se danas skida prije spavanja i promatram je ponukana ovom temom, a ona slaže odjeću koju nosi u košaru za prljavo. Puno toga se pokupi, uče gledajući.
Jučer mi skuhala kavu, vidjela na mojoj faci da bi me jedna jača spasila, a to se ne uvježbava!
To mi znači, da skuži što bi nekog razveselilo pa mu to priredi, napravi krevet jer je ustala prije svih, ali ne zato što se mora, nego sama procjeni da je to ok. Kad u vrtićkom dvorištu mladju sestru uvede medju svoje cure :heart: pa ona nesto objasnjava a velike curice je pozorno slušaju. To je isto vrsta samostalnosti po meni.
Ne znam niti jednu odraslu osobu koja ne zna zavezati vezice na cipeli, ali znam ih koji ne znaju započeti razgovor ili se gube u nepoznatom društvu.
ne očekujem da djeca budu samostalna meni nego sebi. jednom sam stajala u redu u jukićevoj. ispred mene srednjoškolka s mamom. djevojka je izgubila zdravstvenu a mama izašla s posla da joj pomogne. umjesto da joj dopusti da sama ispravi ono što je pogriješila, da nauči nešto o redovima i proceduri, odgovorna mama je izašla s posla i odgovorno s*ala pola sata o odgovornosti i neodgovornosti.
meni se čini da je u redu povremeno pomagati ali samo do granice koliko nam je istinski komotno.
ništa neće raditi kod tebe a već sad slaže veš u košaru i kuha kavu? misliš ništa neće na silu? ne kužim
meni je samostalnost unutrašnji osjećaj da čovjek nešto može i hoće. moji su samostalni kad peru zube. to znači da ih znaju oprati i da to žele. ne stojim iznad njih . sami pospremaju svoju sobu ali imaju pravo odlučiti da im se neda, pa im bude bomba nekoliko dana (a ja odlučujem hoću li pomoći ili ne). sami slažu svoj ormar i ja poštujem taj raspored. oblače se sami ali i donose odluku što će obući. ja nekad kažem svoje mišljenje ali odluka je njihova. kćer je krenula u prvi razred. samostalna je . sama se sprema, ide u školu(blizu nam je), sama odlučuje kad će pisati zadaću( fulala je dva,tri puta,učiteljica napisala da nema zadaću, i dobro, naučila se) sama odlučuje kad će i kako potrošiti džeparac..
a pomaganje u kući? kad dođemo iz trgovine svi nosimo stvari. dnevnu sobu navečer svi složimo pa se onda nešto igramo... živimo zajedno .
O ovome govorim od početka teme. To je i meni bitno.Citiraj:
mama_jos_malo prvotno napisa
Ovo i meni nije jasno.Citiraj:
cipelica prvotno napisa
Prva nisam tip osobe koja bi dijete nešto silila, ali pod naučiti uz mamu očito mislimo na iste stvari, a potpuno ih drugačije tumačimo.
Način na koji se nadam da će moje dijete naučiti npr. osnove o kolačima je kao i do sad - zanima ga pa mu dozvolim da pomaže, da uči, a ne sputavam ga da ne dira brašno radi nereda.
Drobi jaja, važe sastojke, objasnim mu razliku između glatkog i oštrog,...
Takve stvari djetetu ostanu, pa poslije zna osnovne tehnikalije kojim redoslijedom se što radi i slično.
Znači ne prisila, nego dozvoliti djetetu kad ga zanima da sudjeluje, ponekad ga i potaknuti da vidi nešto zanimljivo.
Osobno mislim da treba razlikovati kategorije samostalnosti i tu definitivno imam razlicita ocekivanja
Prvo i osnovno mi je briga za sebe, ona osnovna minimalna samostalnost u smislu samohranjenja, oblacenja i svlacenja, odlaska na wc, kupanja, brisanja, pranja zubi, umivanja, puhanja nosa, osiguranja vlastite zabave, komuniciranja vlastitih zelja i problema. I tu iskreno s cetiri godine pocinjem imati prilicno velika ocekivanja tj. ako mogu to svladati onda smatram da i trebaju svladati. Jer da, oni su nasa djeca, ali istovremeno oni su i svoje osobe i ako se mene pita trebaju poceti raditi na samostalnosti i samodostatnosti i ove osnovne radnje mi se cine kao prvi korak u izgradnji osobe koja je samostalna individua. I smatram da uspjesno obavljanje ovih osnovnih stvari izmedju ostalog potice njihovo samopouzdanje, pogotovo ako ih pohvalimo. Takodjer, tu je uvijek izvor nekih malih izazova i frustracija koje treba znati svladati, nositi se s njima, dozivjeti malu pobjedu u borbi s tvrdoglavim ciferom, kompliciranom majcom, ili polupraznom pastom za zube koja ne zeli van. S druge strane, jasno mi je da smo svi na nesto slabi i popustamo, recimo ja popustam kod oblacenja za vrtic jer mi se zuri, ali hranjenje, pranje zubi, tocenje vode kad je zedna, svlacenje cipela i jakne kad dodjemo doma, pranje ruku i sl, to znam da moze i to od nje i ocekujem.
Kucanski poslovi su mi sasvim druga kategorija, stepenica iznad, i to ne ocekujem s cetiri, pet godina ali s devet, deset mislim da cu sigurno ocekivati jer smatram da je dijete do tada dovoljno razumno da shvati da svi zivimo zajedno, svi pridonosimo neredu, necistoci i inom i svi trebamo i sudjelovati u rjesavanju toga, a tu je i korist da ce jednog dana kad odu zivjeti sami da znaju da se smece baca u kos za smece, da prljavo rublje se stavlja u kos za prljavo rublje a ne na podu sobe, da prasina je nesto sto se brise a ne nestaje carolijom dok oni spavaju itd.
Drustvenost, otvorenost i komunikativnost mi nisu isto sto i samostalnost, to mi je vise karakterna osobina koja se moze izmijeniti ako se potrudimo ali ne vidim nikakvu korelaciju izmedju pricanja s nepoznatim osobama na cesti i redovnog hranjenja petogodisnjaka... S time da ovo drugo osim u iznimnim slucajevima ne smatram da je OK, iako naravno ne kazem da drugi ne moraju biti istog misljenja...
ali je začetnica teme počela govoriti upravo o tim stvarima: jedu li, odijevaju li se, peru li zube... samiCitiraj:
Anemona prvotno napisa
jer je o petogodišnjacima teško govoriti sa te neke druge strane
mislim da je rijetko tko od nas u poziciji da iskušava njihovu samostalnost sa 5 godina (?!)
mogu govoriti o tovorenosti, komunikativnosti, povjerenju i nepovjerenju... ali samostalnost...
moje mlađe dijete, dakle. ne želi ići sa tetom na tjedan dana na more (starija je htjela) ili ne želi izaći iz našega kreveta... ali se apsolutno snalazi u nepoznatim situacijama, zapodijeva razgovore, sudjeluje...
to nije samostalnost; on se takav rodio i bio bi takav (u manjoj ili većoj mjeri) i bez našega utjecaja.
silly... istovremeno ista stvar
Citiraj:
cipelica prvotno napisa
e ovo je nešto na što sam doslovno alergična
kad vidim srednjoškolce koje roditelji vuku kao da su smanjene mentalne sposobnosti
to mi puno govori o jednima i drugima - nagledala sam se toga i kod prijema na faks?!
što se tiče samostalnosti meni je važno da dijete obavlja neke bazične stvari - one koje će mu pomoći i dobro doći da ih zna
važno je da se zna pobrinuti za sebe - da zna pripremiti neki obrok a ne da čeka nas s posla i crkava od gladi
da zna sama napisati domaći, da zna koji su joj prioriteti jer dok ne obavi zadatke ne može van - time uči o raspolaganju vremenom
da sama obavlja higijenu, dobro smješno bi bilo da u 3. razredu mora imati pomoć pri odijevanju, tuširanju itd.
bitno mi je i da čisti nered za sobom - stavlja prljavo u koš, cipele, jakne, torbe, rekete, opremu na svoje mjesto - jer ako to ne učini onda taj posao ostaje meni
i ako to ne nauči onda ne zna gje joj je što pa kad joj zatreba sljedeći put nastaje problem - kasni jer ne može pronaći stvari - a ako aksnimo onda smo nerovozni i svađamo se - znači meni je pospremanje stvari na svoje mjesto užasno bitna stavka
u dobi od 5 godina bilo mi je važno da sama obavlja toalet, nauči se obrisati, pustiti vodu i oprati ruke
da se sama zna obući, zavezati cipele
da zna pravila prometa - jako bitno
već sam je znala pustiti do dućana po kruh iako je bilo u neposrednoj blizini ali bilo je prometno
da zna npr. moj broj telefona u slučaju neke nužde iako je rijetko bila bez nadzora, ma skoro nikada - možda na 10 min.
što se tiče jela bilo mi je dovoljno da samostalno jede i uzme čašu vode - ništa više
kuhanje nikako, osim uz mene kao dio zabave
išla je u susjedstvo na igru s drugom djecom ali ja sam stalno bila na balkonu i to je to
To me podsetilo na priču moje prijateljice koja se hvali svojoj baki kako njen mali dvoipogodišnjak broji do deset na engleskom. Na to njena baka kaže: čekaj, jel beše još se*e u gaće? De majketi nauči ga na wc, kakav engleski sa 2 godine!
pa ne možemo se svi jednako razvijati u svakome smjeru
pa šta onda što sere u gaće
prestat će
ali će znati jezik
apricot, jasno je to meni. Ponavljam ponovno da od početka teme želim reči da su te stvari jedu li sami, peru li zube, brišu li guzu,... u toj dobi skoro pa nebitne naspram druge strane.Citiraj:
apricot prvotno napisa
Svako dijete će naučiti oprati zube, jesti sa žlicom,... samo je bitno ne sputavati ih, ne ići u krajnost, ali mnogo djece će puno teže "naučiti" adekvatno komunicirati s drugima i snači se u životu. To je bitno.
Sad ćeš reči, ali to nije tema.:mrgreen:
Nije, ali nakon nekih postova na početku teme dalo se zaključiti da djeci skoro pa život ovisi o tome da li sami peru zube, da li donesu tanjur u sudoper, da li pokupe mrvice,... a to je kilometrima daleko od istine.
Dodatak: zašto uopće o tome pišem?
Zato jer sam sa svojim djetetom prošla od situacije poprilične nesamostalnosti, pa preko promjene gledišta u mojoj glavi do prilično velike samostalnosti, u dosta stvari prilično veče od vršnjaka.
Znači cijela ta nekakva samostalnost u tehnikalijama je vrlo podložna utjecaju roditelja, znači da se može prilično lako korigirati.
(Naravno da je dio u karakteru, neka djeca od kad govore viču, pusti, sama ću,... a neka viču pomozi, daj,...).
To što se može lako korigirati meni nekako pokazuje da nije toliko bitno. Kod djeteta su mi bitnije stvari koje ne možeš tako lako korigirati - tu dolazi ta snalažljivost, komunikativnost, upornost,...
Naravno da preko ovih "nebitnih" stvari utječemo i na bitne, ali ne u tolikoj mjeri da bi mi bilo presudno da dijete od 4 godine pod obavezno nosi tanjur u sudoper.
:zapetljana:
:mrgreen:
nije problem u djetetu. djeca se ne razvijaju linearno i nisu sva ista.međutim, ako ima baš puno stvari koje zdravo dijete ne može i neće (ne u zadanom trenutku nego u dužem periodu) mislim da se roditelji trebaju zapitati zašto je je to tako.
u smislu nema obveze, da je stavila robu na stolac ne bih je poslala da nosi u kupaonicu, cipele da ostavi razroko ne bih je vraćala da složi... (kava je iz kofi mašine, stisneš gumb i voila, ali ne bitno)Citiraj:
cipelica prvotno napisa
A da je bacila jaknu nasred poda u hodniku, jednu cipelu lijevo od jakne, a drugu pod krevet u sobi, skolsku torbu pod stol u kuhinji, i tako svaki dan? Bi li ju onda vratila?
Ja stalno vracam, a ko da zidu govorim.
meni je samostalnost i sposobnost odlučivanja s kim će i kada pričati. mi smo živjeli vani. kad smo se vratili nisam ih tjerala da ljube rodbinu i pozdravljaju nepoznate susjede. njima su to bili stranci. i nije lijepo izgledalo, odrasli se kao nešto napadno trude a oni se sakrivaju iza mene. sad se ne sakrivaju, pozdravljaju i komuniciraju normalno. nije to samo stvar karaktera.
a mi uvijek u neku filozofiju, i najjednostavnije stvari uspijemo zapetljati :mrgreen:
nemam pojma kakvi će biti kao odrasli ljudi, al mi je bezveze sad vidjeti školarce koji ne znaju vezati cipele, ne znaju sami jesti, ne znaju sami ići u dućan. školarce koji ne znaju voziti biciklu, ne znaju plivati, koji zovu mama za svaku pi*dariju. a šta ne?
xCitiraj:
cipelica prvotno napisa
ne govorim ajde reci dobar dan, pozdravi tetu/striceka.
Marta, ne bih, naci ce stvari gdje ih je i ćušnula, a onda će biti zgužvana jakna i gubit će vrijeme u potrazi za drugim parom cipele, e tu je belaj, nju to živcira, usporava...I onda sama zaključi da je lakše složitipa kad treba kuda, sve je spremno čeka
Ovaj moj nije takav, on krene cviliti i derati se da ce zakasnit i nema nikakvog pojma gdje je sta ostavio. A ja ne mogu pustiti te stvari po podu, jer ovi ostali onda gaze po tome. Oni su druga prica.
kad malo zaborave gdje što stoji ja potpuno prestanem pospremati. dan, dva, pet...kad nastane potpuni nered svi se vrate na normalu.
baš sam ovo pomislila. nije da nema odraslih ljudi koji to nikad ne nauče :mrgreen:Citiraj:
marta prvotno napisa
moja djeca nemaju obveze u smislu bacanja smeća, pranaj suđa i sl.
no, mislim da nije dobro za njih da je umjesto njih radim stvari koje mogu sama. to je nekad bilo hranjenje i oblačenje pa su to počele raditi same. sad je to jakna na podu u hodniku. jer ta jakna nije neki posao, ali kad živiš u kućanstvu, a jaknu bacaš svaki dan na pod i prljavi veš ostavljaš na podu, onda je i neki izraz i poštovanja prema ostalima i poštovanja tog našeg zajedničkog života da dijete tu jaknu spremi na mjesto. sve drugo je, da prostite, zahebavanje. mene :mrgreen:
a sad, jel vid samostalnosti to da dijete hoće pričati sa svima i ići na izlete, dalo bi se diskutirati
nepoštovanja, hoću reći :mrgreen:
Anci, totalno se slazem, to kontinuirano razbacivanje stvari naokolo meni ide na zivce radi mene. Boli mene dupe sta ce on s tim stvarima raditi kad se odseli. Hoce li drazat robu u sodoperu, cipele pod jastukom, a hranu u krevetu, njegova stvar. Al dok je ovdje, kod mene, hocu red kakav takav. Jer JA tako kazem.
samo sam htela da naglasim kako je ta samostalnost u oku posmatračaCitiraj:
apricot prvotno napisa
većina dece je ovih dana u pelenama do tri godine
i niko ne misli da će zbog toga biti nesposobni u životu, i nisu nesposobni
a inače se slažem sa Anci, nema mi smisla da svakodnevno za dete od 4, 5, 6 godina radim stvari koje ono može samo
smeta mi kad plaču ali pregrizem to u sebi. kako će naučiti ako mi neprestano ispravljamo i pomažemo. kad cvili bori se da bude po njegovom. meni to pokazuje da je u psihološkom smislu zdravo dijete ali i da se u okviru obitelji ima pravo izraziti. mi smo tu da im pokažemo što nam je ok a što ne. ako su razbacali neka nađu. mogu i plakati po putu , preživjet ću ja to
vezanje žniranaca nije mjera ničega. nemali broj puta mi se desilo u dvorani da mi desetogodišnje dijete stavi nogu ispred i kaže 'možete mi zavezati žnirance?'
nježno ja to kažem da ne mogu, pa uče i nauče.
Po toj logici ništa nije mjera ničega, jer smo na početku - roditeljska intervencija ispravi što treba.Citiraj:
cipelica prvotno napisa
Svi ovi nabrojani dijelovi samostalnosti su odraz što je kojem roditelju bitno.
Ako je meni bitno da dijete samo jede ranije ću ga na to navikavati, ako je nekome bitno da posprema krevet, na tome će inzistirati,...
Moje dijete je bilo nešto motorički slabije, a naučio je voziti bicikl i plivati puno prije od motorički jače djece, jer je meni bilo bitno da ga "pogurnem" u tom smjeru.
....
moj je jednostavno nesamostalno dijete(sad ce 4 i pol g)... tek se nedavno poceo sam oblaciti, i jos uvijek se ne oblaci sam svaki put, jedva zna cipele sam obuti
koliko god ja vec godinu dana navaljujem da neke stvari radi samostalno, tek je sad spreman
jede sam, ponekad uz moju intervenciju
zube zeli sam prati-ali to je stvar koja se ne preporucuje zbog kvalitete pranja, tako da ja perem
ruke pere sam
pliva od 3 godine
bicikl jos vozi sa pomocnima, ne pokazuje interes da se skinu, pa ne forsamo
nije mi u interesu da je ovisan u svemu, al pustam da razvoj ide svojim tempom u skladu s njegovim mogucnostima i potrebama
Kako se sve izrelativiziralo u ove 4 stranice.
Meni nije toliko stvar ni u jednoj toj konkretnoj stvari, zna li i kada zavezati žnirance ili oprati zube, koje kućanske poslove radi a koje ne, stvar je u tome da roditelji trebaju imati uvijek upaljen kritički glas koji propituje "radim li umjesto nje(ga) stvari koje on(a) može i treba sam(a)?", točno onaj glas koji je ponukao otvaračicu teme na prvi post.
Jer prečesto vidim roditelje koji to stvarno čine, ovaj primjer sa srednjoškolkom i zdravstvenom npr. Dijelim ured s firmom koja zapošljava mlade ljude od dvadesetak godina, i gotovo svakodnevno vidim da se netko s roditeljima dođe prijaviti za posao, još im roditelji i diktiraju što da pišu u formular. Poslodavcima, naravno, rolete padnu na oči.
A da ne govorim koliko tek roditelja piše domaće radove s djecom, čitaju lektire, pa i dolaze ovdje na forum pitati da objasnimo nešto što je samo dijete moglo pročitati u knjizi.
ja bi nadodala da mene uzasno smeta sto se takve stvari smatraju kao nekim prekretnicama. ono, da li se samo oblaci: check; da li pere zube samostalno: check; da li se samo obuva: check; da li brise dupe: check; dijete moze u skolu, samostalno je i zrelo.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
a puno je bitnija ona recenica od par posova vise: nema odrasle osobe koja ne zna vezat znirance, ali ima koje ne znaju zapocet razgovor.
jer eto, dijete je samostalno, čekirali smo kucice u rubrici samostalnosti, no stajat ce izgubljeno na hodniku jer ne zna/ne smije/ne moze pitati nekog za smijer.
karikiram, al mislim da se kuzi poanta.
Tako je leonisa!:klap:
opet mogu potpisat anemonu, kao i njen prethodni post o korigiranju i ucenju te savladavanju.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
kako je i moja bila hipotona vjezbacica, motorika mi je bila bitna pa je prakticki od rodjenja plaivala, rolala, romobilala, klizala, skijala je prije vecine svojih vrsnjaka, od 3. je isla na neki sport i na kraju na testiranju je bila motoricki iznad prosjeka. tada mi je to bilo bitno.
kada mi je zbog trbuha u trudnoci bilo bitno da ju ne stavljam u kadu, da ju ne dizem, da ju ne brisem, mazem kremom, sapunam, "radila" sam na tome da to sama usvoji, pa je na kraju otisla u kupaonu, skinula se, usla u kadu, nasapunala se, saprala (otusirala), izasla van, obrisala, namazala kremom, oprala zube, obukla i izasla iz kupaone.
kad mi je bilo bitno da razvije "samostalnost" u ophodjenju s drugim ljudima, da pobijedi barijere sramezljivosti i nesigurnosti, radili smo na tome. u par mjeseci druga je osoba.
sad skupljam snagu da se uhvatim u kostac s organizacijom i brigom za svojim stvarima.
naprosto, ono sto je roditelju u odredjenoj fazi bitno, roditelj na to obraca paznju. ako meni nije bed sto ne zna vezati znirance jer joj ne kupujem cipele sa znirancima, necu vidjeti u tome djetetovu nesamostalnost, dok ce netko drugi kome je to bitno vidjeti u mom djetetu izrazito nesamostalnu djevojcicu koja ne zna zavezati znirance.
Uvijek sam poticala samostalnost kad je pokazivao interes pa je tako s 15 mjeseci sam isao po stepenicama na gore. S dve g samostalno spremao igracke. Sam ide pisati i kakati oduvijek. To sam u paketu s skidanjem pelene obavila. Dakle i skinut i staviti gace sam. Jede sam, oblaci se i svlaci. Sam zaspiva od malo prije drugog rodjendana. Interes za bracni krevet nikad pokazao. Sad s 4 g smo usavrsili urdno stavljanje potkosulje u gace a maje u hlace.
Pomaze kod spremanja stola, sam brise prasinu s igracka kad vidi da ja brisem prasinu po kuci. Sam hoda bez kolica po gradu od 14 mjeseci.