Pobjedi li pravda na kraju(ili je zlo ipak vjerovatniji ishod)?

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

kako nije bilo kredita
pa većina ih je imala
i sagradila kuće na njima
a poslije, kad su kola krenula nizbrdo, vraćali rate kredita u vrijednosti kutije šibica

---

U tom razdoblju ih je svakako bilo.
flopice, što misliš kako se odrazilo na stanje u državi kad su se masovno digli baš ovi krediti koje spominje aleks?
Digneš kredit za kuću, u vrijednosti cca 3 auta, a vratiš vrijednost lošijeg bicikla.
Onome koji je dobio taj kresit, bilo je svakako ok, ali negdje se moralo odraziti taj manjak.

Bez obzira što ovdje nije tema 100% materijalno, ali treba razmisliti što smo imali mi kao djeca, a što imaju naša djeca?
Mislim da je velika razlika.

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

kako nije bilo kredita
pa većina ih je imala
i sagradila kuće na njima
a poslije, kad su kola krenula nizbrdo, vraćali rate kredita u vrijednosti kutije šibica

---

Stambenih kredita baš i nije bilo kao niti stanova koji bi se njima kupovali.
Gotovo da nije bilo stanogradnje - oni rijetki ljudi koje znam da su kupili nove stanove čekali su ih godinama.
A ovo sa kreditima koje je pojela inflacija je isto jedan zanimljv fenomen koji dobro ocrtava na čemu se temeljilo kratkotrajno socijalno blagostanje u ex Yu. Jer taj je novac itekako netko vratio - vratile su ga banke, drugim riječima država koja se zadužila i napodizala kredita i onda ih plasirala u "bolji život".

kod nas je bilo i stanogradnje i stanova
dio su kupovale firme i dijelile svojim radnicima, a dio je bio za tržište

Slažem se s Mimom, nije bilo kredita/stanogradnje, stanove su dobivali podobni, a kasnije je bilo ovih kredita koji se nikad nisu vratili.

Mislim i meni bi sad pasao kredit od 500.000,00 kn, a da vratim 5.000,00 kn, ali ne vjerujem da bi to pomoglo budućem blagostanju u našoj RH.:lol:

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

kod nas je bilo i stanogradnje i stanova
dio su kupovale firme i dijelile svojim radnicima, a dio je bio za tržište

---

Kod nas nije bilo - imali smo ravno 4 zgrade. Jedna je bila policijska - za komandire koji su došli iz drugih dijelova Jugoslavije i 3 za komandire vojske i slične funkcije.

Mislim nije ni danas sjajnije kod nas, kasnije su izgrađene još cca 4 zgrade, ili čak 5.:mrgreen:

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Bez obzira što ovdje nije tema 100% materijalno, ali treba razmisliti što smo imali mi kao djeca, a što imaju naša djeca?
Mislim da je velika razlika.

---

pa je velika razlika. u mom slučaju - na gore. imala sam npr svake godine 7 dana skijanja u italiji. to si sad ne mogu priuštiti eto već petu godinu za redom. :-/
a mama i tata (dok nije umro, kad sam imala 9 godina, a sestra 4) radili u normalnim firmama, nikakvi direktori, visokoobrazovani.
bome, lijepo se živilo. imalo se. nije se trošilo na skupe igračke i odjeću, na gluposti iz milera i dm-a, al za skijanje je bilo. i ljetovanje. i bar dva put godišnje neki put.
a ti nisi imala barbi, to znamo :mrgreen: :love:

Ne bih rekla da su stanove dobivali podobni - dobivali su ih ljudi koji su pripadali jednoj određenoj klasi, radničkoj klasi u većim poduzećima koja su mogla kupovati stanove i stambeno zbrinjavati svoje radnike.

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Gotovo da nije bilo stanogradnje - oni rijetki ljudi koje znam da su kupili nove stanove čekali su ih godinama.
".

---

kako misliš nije bilo stanogradnje :?:
i koji to podobni su dobivali stanove?

cvijeto73, nemoj mi dirati u njezino veličanstvo Barbiku.:lol:

Moram nešto napisati, pa kako ispadne. Naravno da su moji roditelji sami odabrali rad, rad, rad, to je bio njihov osobni izbor, (ok proguran od strane sveki.) :mrgreen:, mogli su oni odabrati radije ljetovanje svake godine, ali onda ne bi stvorili što su stvorili.
Oni su stvarali za djecu, umjesto da su uživali u trenutku kad su mogli.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

kako misliš nije bilo stanogradnje :?:
i koji to podobni su dobivali stanove?

---

Nije bilo puno stanova na slobodnom tržištu, a još je manje bilo ljudi koji su ih mogli kupiti.
Vi hoćete reći da je ikada prije stambenog buma od prije 10 godina u Hrvatskoj bilo moguće ušetati u banku, dići povoljan stambeni kredit i kupiti stan?

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

kako misliš nije bilo stanogradnje :?:
i koji to podobni su dobivali stanove?

---

U mojem postu ti je opisano kako je bilo kod nas.

Želim reči da u nekakvoj radničkoj klasi, bez velike žrtve, ne ide pod ruku "stvaranje" i "uživanje", ni nikad nije išlo.

Nama svima bi pasalo da od rada možemo i dobro živjeti, priuštiti si razne užitke (skijanja, ljetovanja) i još stvoriti za djecu. E pa ne ide to tako. Na žalost.

opet ja, kao iz paralelnog svemira
moja mama, samohrana, radila je u drvnoj industriji
njie bila na rukovodećem mjestu, bila je šefica jednogo odjela
dobila je stan za nas dvije
i danas živi u tom stanu, u zgradi gdje je pola stanova koje je kupila ta firma za svoje radnike
druga polovica stanova je bila na slobodnom tržištu
jedino je ona u toj zgradi bila u administrativnim poslovima, s fakultetom
svi ostali susjedi su bili "obični" radnici, dakle ni malo podobni
naš stan je iste kvadrature kao i stan od susjede
i ona je bila prije moje mame na listi i imala je pravo prva izvlačiti "iz šešira" broj stana
žena je bila kuhinjska radnica
i prva je birala jer je bila prva na listi
tako da ne znam gdje je tu bila podjela po podobnosti
(ne kažem da nije imala pravo na tu prednost, niti da ju je moja mama trebala imati, žena je bila prva na listi, ali samo hoću reći da tu podobnosti nije bilo)
ali nije bilo podobnosti
bar ne u firmi gdje je moja mama radila i koja je mene odškolovala
moram li reći da više te firme nema, da je nestala u pretvorbi?

Anemona, vjerojatno stvarno jest bilo tako u manjim mjestima.
U Zagrebu radnik u većem poduzeću nije morao biti podoban niti na koji način da bi dobio stan.
Velika poduzeća su gradila/kupovala stanove i dijelila ih radnicima po rang listama i nije tu bila potrebna nikakva (politička) podobnost.
No, kakvu su recimo kalvariju roditelji mog muža prošli da dođu do stana (bili su učitelji) - oni sigurno nikad ne bi rekli da je u socijalizmu bilo lako doći do krova nad glavom.
Pa i cijela serija u Šurdi je snimljena na tu temu :mrgreen:

Idemo realno, ako mjesto ima 4 zgrade (po 3 kata) , svaka ima 6 dvosobnih stanova i 3 minijaturna stana. To je 24 dvosobna i 12 minijaturnih. Gdje tu može dobiti stan "samohrana majka šefica iz drvne industrije", pored policijskih i vojnih komandira koji nikako nisu mogli biti iz okolice?
Vjerujem da je u gradovima tipa Zagreba, Rijeke,... bilo mjesta i za ostalu "raju", ali mala mjesta su definitivno mikrokozmos za sebe.
Probajte, možda vam se svidi.:lol:

jbg, ta moja samohrana je iz malog mjesta
kod nas nije bilo vojnih komandira
možda smo zato imale sreću

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

jbg, ta moja samohrana je iz malog mjesta
kod nas nije bilo vojnih komandira
možda smo zato imale sreću

---

Da ne ispadne da ja tebi ne vjerujem, vjerujem ti itekako, jednostavno pišem kako je bilo u našem mjestu.
Susjedno malo mjesto je imalo jako razvijenu tekstilnu industriju i oni su išli u stanogradnju i tu su stanove namjenski dobivali njihovi (nepodobni) zaposlenici.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

palčice, obzirom da je rijeka selo...koja je ta? može i na pp :lool:

šala, šala.

---

Štaš od nje......i nije Barbie iz Rijeke.....8-)

Ja mislim da smo mi svi nekako zadojeni tom idejom zasluživanja. A bojim se da toga nema. Ma nisam prva koja to piše na ovoj temi, ali evo, tako mislim pa mi sad došlo da napišem. Radila sam cijeli život pa sam zaslužila odmoriti se... Poštena sam i vrijedna pa sam zaslužila da mi bude dobro...Mislim da su to iluzije. Tko bi nam to trebao osigurati tu zasluženu nagradu?
Nešto ovisi o nama, puno toga o sreći i okolnostima, vremenu i mjestu na kojem živimo. Ne slažem se da nikad nije bilo gore, koliko god mi sve češće pada mrak na oči i imam dojam da nam je društvo na svom nivoima pokvareno. Šta to znači nikad? U doba feudalizma, u srednjem vijeku, između dva rata? U doba industrijske revolucije?
Razumijem da nije utjeha da je nekome gore, ni ne treba biti utjeha nego, kako se to kaže na hrvatski, reality check.

Ha ha - što rekao Osip Mandeljštam svojoj ženi - odakle ti ideja da bi baš ti trebala biti sretna?

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Ha ha - što rekao Osip Mandeljštam svojoj ženi - odakle ti ideja da bi baš ti trebala biti sretna?

---

Tako, da. Iako drugi dio mene isto misli da bih baš ja trebala biti sretna :D

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Ja mislim da smo mi svi nekako zadojeni tom idejom zasluživanja. A bojim se da toga nema. Ma nisam prva koja to piše na ovoj temi, ali evo, tako mislim pa mi sad došlo da napišem. Radila sam cijeli život pa sam zaslužila odmoriti se... Poštena sam i vrijedna pa sam zaslužila da mi bude dobro...Mislim da su to iluzije. Tko bi nam to trebao osigurati tu zasluženu nagradu?
Nešto ovisi o nama, puno toga o sreći i okolnostima, vremenu i mjestu na kojem živimo. Ne slažem se da nikad nije bilo gore, koliko god mi sve češće pada mrak na oči i imam dojam da nam je društvo na svom nivoima pokvareno. Šta to znači nikad? U doba feudalizma, u srednjem vijeku, između dva rata? U doba industrijske revolucije?
Razumijem da nije utjeha da je nekome gore, ni ne treba biti utjeha nego, kako se to kaže na hrvatski, reality check.

---

Potpis, jezgrovito i duhovito! Mislim.... ne znam gleda li itko od vas KlasikTV, i svu tu tugu... nedavno je bio film Vlak bez voznog reda.. ne moramo niti toliko daleko ići, ja se sjećam svog djetinjstva i robne kuće... a vjerojatno ko što je sad u Kubi. Sjećam se da sam 3 godine molila mamu da mi kupi jedne te iste cipele, kako bi se prošle raspapaale, jer su mi sve druge bile koma. Znam da sam imala strahove što ću ako te moje..."kraljevske", koje mi se jedine sviđaju, prestanu proizvodit? Ne kažem da sadašnje vrijeme nema svojih problema, i da ne bi super bilo dignut kredit, ko u osamedesetima... pa vratit siću, ali to sve dođe na naplatu.

ma imali smo puno manje. Sada trošimo više novca na masu drugih stvari pa nam se čini da imamo manje. Nije samo barbie. Sjetite se kuhinje svoje mame i njezinih frendica, ja pamtim samo jednu vrstu kuhinje. Doduše kaže mi mama da se moglo birati, da je bilo dvije kuhinje na izbor. Bio je jako skroman izbor namještaja, odjeće i obuće, hrane(slatkiša, što i nije tako loše),bijele tehnike....ma svega. Pa nije ni čudo da je bilo para za restorane, skijanja, izlete kada nisi imao na što drugo potrošiti.

I meni se sviđa vertexin post o zasluživanju.
Pokušala sam nešto napisati o stavu i dobivanju, ali sam onda zaključila da je moja perspektiva vrlo atipična i da nije primjenjiva na puno situacija.
Meni financijski nije bilo bolje u Jugi, naprotiv, živjeli smo jako skromno i na skijanje su išle samo dvije cure iz razreda, a pumerice su bile jednake zgoditku na lotu. Ostalo mi je bilo bolje kad sam živjela kod mame i tate, nisam imala nikada novaca za išta, ali nisam imala ni nekih briga, osim učiti. Onima koji su tada radili, bilo je dobro, radilo se do 14 sati, a stizao si na posao i s posla puno brže nego danas u Zagrebu. Ja mislim da se onda zapošljavalo u svim tvrtkama ovako kako se sada zapošljava u gradskim i državnim. Ona zanimanja koja su deficitarna, za to je svejedno koji je društveni poredak i čija je tvrtka. Jedino što neka zanimanja postaju suficitarnim. Pred koju godinu od moje struke nije bilo ni jednog na zavodu za zapošljavanje, čim sam se prijavila, dobila sam u roku tjedan dana 3 ponude i svi su me htjeli primiti. Danas nije tako, ali je opet bolje nego u drugim zanimanjima.

Ne mogu reći da mi je loše. Pada mi plaća pomalo, al dobivam ju i nadprosječna je. Ipak, jako mi nedostaje pozitivna atmosfera tvrtki iz razvijenih zemalja. Ovaj cinizam ovdje mi je užasan.

Tada ili sada, su dvije pa skoro neuporedive dimenzije, ako govorimo o očekivanju, strahovanju, interesovanju, mjerenju kvaliteta života. Većinu života naših roditelja krasila je neka vrsta opuštenosti, što mi volimo reći rahatluka. Živjela sam u gradu od 30.000 stanovnika, i obavezno, krajem proljeća, i početkom ljeta, nakon posla, tamo oko 5 roditelji svih uzrasta sa djecom svih uzrasta šetaju gradom, i neko svrati na sok ili sladoled, i to je to. Kako je ko bio obučen, ili kakav je automobil vozio, pojam nemam. Sjećam se moje radosti kada sam dobila ćelavu bebu, koja je bila oko 20 eura današnjih. Moju djecu, iskreno, teško je ičim ozbiljno obradovati, i to dugoročno. Ja još imam svoju ćelu bebu, eno je sjedi u kutu ormara.
Ozbiljniji problem je apatija i potpuna ravnodušnost, tako da danas živite u haustoru sa 25 stanova, a većinu komšija susretnete 3 puta godišnje, i nikada im niste ušli u stan. E onda naše nezainteresovano ponašanje ima smisao, jer ne znamo ih i ne tiču nas se.
Međutim, postoji jedan drugi horizont, koji nikako nije zanemariv, a to je da je čovjek društveno biće, rađa, razvija se i živi u zajednici, interakciji sa drugim ljudima i to na poslovnom, emotivnom, planu, i samo kao takav može opstati. To je utvrdila sociologija, a mi se uspinjemo dokazati da sve što ne dodiruje naš mikrokosmos nas ne treba da brine. Šta onda ostavljamo sljedećim naraštajima?!
I da su ovako razmišljali ljudi koji su dizali prve štrajkove, obznanili neka revolucionarna otkrića, i zato bivali kažnjeni, gdje bismo mi sad bili. Mišljenja sam da smo se previše, svjetlosnu godinu daleko, pomakelli od naše istorijske uloge reformatora civilizacije, i postali puki korisnici i uživaoci onoga što nam je potrebno.

Razlika između prije i sada je ta što se ljudi nisu morali brinuti za posao. Ko se zaposlio negdje nakon završene škole, tamo je ostajao koliko god je htio, ljudi su svoje čitave radne vjekove ostajali u istim firmama. I dizali su se krediti, dizale su se kuće, ali nitko se nije morao bojati hoće li biti sposoban vraćati taj kredit dogodine, za 10 godina..jer je imao posao. danas digneš kredit pa umireš od straha oće li ti se rata za godinu dana popeti za 50%, hoćeš li dobiti otkaz..sve je nesigurno.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

.sve je nesigurno.

---

Takva je sad faza i kod nas i vani, u različitoj mjeri, ali bilo je još takvih faza, svjetskih kriza, da su ljudi gubili sve preko noći itd. Prije je bilo stila ili si se "snašao" tj. dobio od države, ili sei emigrirao pa se sve znalo i bilo je manje promjena. Sad je danas jesi, sutra nisi, ništa nije sigurno, danas zakon ovakav, sutra onakav, ovo s vrtićima u ZG-u je mala stvar, ali stvarno sve pari light show i pratiš zakone ko burze na dionici - što je danas "aktualno", ne vrijedi i za sutra. Ono što i meni fali je neki pozitivni entuzijazam... i ono što je kod nas jako je taj cinizam, nastao, pretpostavljam, čisto povijesno jer se država često shvaćala kao neki tlačitelj kojeg treba zmuljat, jer poštujući zakone ne možeš živit, a ne ko neki servis ili usluga građanima. Tako da je nama ta dihotomija postala normalna, ali postaje sve više normalno i to da si accountable za svoja djela - referiram se na ovo što je reklka cvijeta - koliko je članova elite u zatvoru, stalno neke afere, ali koje ne otaju samo natpisi, nego ljudi odlaze u zatvor.

Citiraj:

---

eris prvotno napisa

Ozbiljniji problem je apatija i potpuna ravnodušnost, tako da danas živite u haustoru sa 25 stanova, a većinu komšija susretnete 3 puta godišnje, i nikada im niste ušli u stan. .

---

probaj pozvoniti. neko mora prvi. možda se iznenadiš.

Citiraj:

---

eris prvotno napisa

Ozbiljniji problem je apatija i potpuna ravnodušnost, tako da danas živite u haustoru sa 25 stanova, a većinu komšija susretnete 3 puta godišnje, i nikada im niste ušli u stan. E onda naše nezainteresovano ponašanje ima smisao, jer ne znamo ih i ne tiču nas se.

---

Pa znaš... nekima to tako paše :). Neki nisu za te A-B-C kombinacije i druženja, meni rađe suzdražnost, nego prisnost, i to pogotovo kvartovska (ako se svadiš nemoš' nigdi pobić, tu ste svi, na hrpi, pa izbjegavaj onoga, ovoga itd.). Tako da... ako nekomke pozvoniš, a taj je od onih "ne otvaram vrata nenajavljenima", nemoj se začudit... i to je normalno... nekima, jel'te (anđeoski smajlić). Meni je to, konkretno, plus ovog vremena, kad se sjetim matere i none mi i količina vremena koje su provele živcirajući se sa susjedima (a nisu im mogle dirketno reći "ne paše mi da mi dolaziš u 10 i u 16 h svaki dan na kavu), rađe ovo današnje "dan, đenja".... osim ako baš ne skužiš da su ti neki super-super-super.

A još kad se sjetim da nam je uvijek none visila za glavom, a vrlo često i raznorazni susjdi (pri čemu se none živcirala što joj zvone, a nije imala muda ne otvorit, nego se živcirala kako svaki dan zvone u 10 i u 16 h kao za pit kavu, ali je uvijek otvarala i bila ljubazna).. pa onda svoje ekipe iz razreda od kojih je svaka imala takvu neku susjedu ili susjeda (i to u neboderu) koji ulazi u stan i gleda što se krčka... ma, koji put mi nisu loša ni ova vremena :).

ma meni su OK ova vremena. Imam susjedu s kojom popijem kavu jednom tjedno, a ostatak tjedna mi je draže popiti ju sama i čitati forum ili sa frendicom chatati, čitati knjigu/novine nego svaki dan piti s jednom te istom susjedom...

Ne mogu reči da osjećam otuđenost o kakvoj Eris govori.
Ne volim kad mi netko upada bezveze u kuću, tako da su posjete najavljene npr. SMS - om "Dolazim". Meni dovoljno.
Imam dobre susjede (mada to su isti obitelji još iz doba dinosaura).:mrgreen:

A i stambene zgrade kako sam več navela su vrlo male i malim brojem stanova, tako da se svi poznaju.

A ja se pak ne sjećam života sa šetnjom i sladoledom u pet popodne. Moji roditelji nisu tako živjeli, radili su osam sati dnevno kao i ja danas i popodneva su koristili za brzinsko obavljanje kućanskih poslova (kao i ja danas).

Mima, nisam baš skužila što si rekla.
Želiš reči da ti danas ideš na sladoled, a prije ne?:mrgreen:

Moje mišljenje je da danas puno više uživamo u životu i nekim sitnim (netko i krupnim) guštima.
Baš ta šetnja/sladoled, odlazak na izlet, kupnja nekih sitnica koje vesele tebe/dijete (parfem, neka knjiga, ma može i burek):mrgreen:,...
Toga prije nije bilo (barem ne kod nas), ostavljam mogućnost da je netko od vas i prije tako živio.

Dodatak: sukladno s tim i više trošimo, ali meni to znači da i više imamo.

O opuštenom životu Erisinih roditelja koji je sponeluna na prethodnoj stranici.

Bome ni moji nisu popodnevnima šetali, a radno vrijeme bilo je nekad i od 6 do 14! Popodne se radilo u kući i u vrtu.
Ajde, ljeti se išlo na kupanje.
Po gradu se šetalo samo nedjeljom kad bi svi dućani bili zatvoreni (osim slastičarni!) pa djeca nisu ni imala priliku što žicati.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Bome ni moji nisu popodnevnima šetali, a radno vrijeme bilo je nekad i od 6 do 14! Popodne se radilo u kući i u vrtu.
Ajde, ljeti se išlo na kupanje.
Po gradu se šetalo samo nedjeljom kad bi svi dućani bili zatvoreni (osim slastičarni!) pa djeca nisu ni imala priliku što žicati.

---

Ovoga se i ja sjećam... Na posao biciklom ili pješice, radno vrijeme od 6-14 kad nisu smjene (mama mi je bila med.sestra), a mi klinci smo isto tak imali bicikle i vozikali se okolo nakon što bi obavili "dnevna zaduženja" u vidu sitnih nabavki (kruh,mlijeko), pometanja balkona, rješavanja suđa, vješanja ili skidanja veša...

Vikendi su bili za odmor i obiteljska okupljanja - štajaznam, znali smo ponekad ići na izlete i na kupanje (vlakom) ili u Zagreb (vlakom - to mi je bio gušt), a ostale dane baš i ne pamtim da smo se šetali ili družili. Moji roditelji su imali krug prijateljia s kojima su se nalazili 1x mjesečno, pa bi otišli u nečiju klijet ili kod nekoga doma, a to bome rade i danas - odu povremeno barem na kavu. Susjedski odnosi nisu bili bozgnakak topli, ali su bili korektni. Nekak mi se čini da danas ima više problema sa nekulturnim i bezobzirnim susjedima, ali to je druga tema....