Pobjedi li pravda na kraju(ili je zlo ipak vjerovatniji ishod)?

[seni]

[QUOTE=aleksandra70vanja;2387408

a sanaderu sad nije lako
ali je osigurao svoju obitelj debelo
i svi oni koji su bili oko njega ne moraju idućih nekoliko generacija razmišljati o financijama
i ne zamjerite mi što ne plačem nad njegovom tužnom sudbinom[/QUOTE]

alex, ako te tjesi, ja ali ni najmanje ne suosjecam ni sa njim, ni sa njemu slicnima.
i jako me zanima, sto sada kazu oni, koji su u njemu vidjeli jedan krasan, obrazovan i kultivirani lik. jelte jos i zastupnika "vrijednosti". no kako se kaze, narod bira, pa bira.

no postavlja se pitanje, kako je moguce, ako ce biti tako, da jelte on sve te ukradene novceke ne vrati?
odgovor je prilicno jasan. dok se vecina da zamajavati sa "kruha i igara", odnosno zrinski -frankopanski i cirilica, bit ce nam tako, kako nam je.

[Sumskovoce]

Želim reči da je tu svatko od nas otvorio barem jednu temu (ili sudjelovao na njoj) o odlasku na more, kupnji skupe torbe djetetu, ekspres lonca, eko povrća, skupe kozmetike za dijete, kolica,... Nebitno, da ne nabrajam dalje.
Dakle u svemu tome gdje nam je teško, opet se ima više nego što smo imali mi kao djeca (ja).

I bez obzira koliko zvuči smiješno mislim da svatko od nas može još uvijek negdje "ušparati" i ostaviti nešto djeci, ali se za to moramo nečeg odreči.
Da li to želimo? Ne.
E pa moji su se odricali svaki dan preko 60 godina.

Da li ja želim tako živjeti? Ni u ludilu.
Mislila sam da će nam biti puno bolje.

Baš sam o ovome pisala - točno to.

[ana.m]

Anemona ja mislim da smo mi svi ovdje vrijedni i radimo i mučimo se da imamo koliko toliko normalan život. Nitko tu ne bi pisao da ga nije briga...
Radi se o tome da se pitamo zašto uz toliki trud i rad mora biti baš tako teško!!
Zašto čovjek koji želi raditi ne može naći posao!? A neka tamo šuša ga dobije bez pola muke iako je za isti posao 90% manje kompetentna!!??
Zašto je sve naopako??
Zašto mama kojoj je dijete zaista bolesno ne može dobiti dopust za to dijete, a ova druga koja ima zdravo koristi to pravo jer eto ima nekog u nekoj stranci!!??
I naravno povrh svega nema morala!!

Niej meni problem raditi, ali me jako jako bole ovakve stvari!!

[Anemona]

ana.m i mene boli sve to što i tebe, ja samo tvrdim da danas nije ništa teže nego što je bilo prije.
Nije prije tekao med i mlijeko.
Bili su problemi itekako, ali druge vrste.

Smatram da svako razdoblje u povijesti nosi svoje probleme, nema idile i vjerujem bez obzira na sve da smo mi u daleko najpovoljnijem razdoblju.

[cipelica]

u osamdesetima moja je obitelj živjela na golom betinu, spavali smo na daskama, gorila je samo jedna žarulja, more sam vidjela sa 13 godina, a moji roditelji su radili od jutra do mraka (i mi često s njima). nikada nismo bili siromašni jer se oni nisu tako osjećali niti su ikada komentirali to što drugi žive bolje. danas znam koliko smo malo imali. kuću su napravili, djecu su podigli.
iako su tada mislili da je najvrijednije što nam ostavitljaju kuću, to nije tako ispalo.
matrijano gledano najveća ostavština nam je motivacija. nas četvero, završili u roku, jako dobri u struci, nitko ne živi s roditeljima.
iako danas moja obitelj daleko bolje živi, brine me što mi djeca odrastaju u društvu u kojem su se vrijednosti pogubile.
važni parametra za razvoj moje motivacije bili su vrijednosti roditelja( i društva) i stalna borba.

[palčica]

Trudim se ne razmišljati o tome - želim vjerovati da i takvima sve dođe na naplatu, na koji god način.

U obitelji imam primjer osobe koja se udala za nazovimo ga poduzetnikom. Tu su estetske operacije, jahte, vile, kupovanje ispita na fakultetu, šoping u Milanu, pozlaćeni namještaj, skupi automobili, putovanja, apartmani na moru i na skijalištima. Jako se hvale, jako su ponosni što je taj jedan dio obitelji lijepo profitirao, oni to percipiraju kao veliko postignuće. Mm i ja smo do svega došli svojim radom i odricanjem, bez ičije intervencije i pomoći - bilo nam je teško, bilo nam je krasno, je nam krasno, no meni to ima svoje čari i zato smo toliko povezani i cijenimo svaki i najmanji napredak. Imam koliko mi treba, naravno, slažem se s vama, ima dana kad bih se voljela više opustiti, impulzivno nešto kupiti. Ponekad, kad sam loše raspoložena, mi bude žao što ljudi poput dotične imaju sve na pladnju dok se puno kvalitetniji ljudi muče i do svega težim putem dolaze. No, gladna nisam i sjetim se da ima puno takvih oko mene. Više mi je žao svojih roditelja, cijeli su se život mučili, odricali, radili, bili pošteni i tako nas odgajali i sada, pred penziju umjesto da uživaju oni brigu brinu.

[aleksandra70vanja]

je li ovo što se događa kriza morala?
ne znam
pogotovo se ne mogu složiti da je uzrok u godinama ateizma iza nas
možda ovaj tekst
http://pollitika.com/kriza-morala-uz...-nasem-drustvu
mada mi ni on ne daje objašnjenje zašto je došlo do svega ovoga

[flopica]

Anemona nisu nekima nikad tekli med i mlijeko i ne treba idealizirati ništa
ali draga moja u vrijeme dok su moji roditelji bili u mojim godinama oko nas nije bilo nezaposlenih
ne sjećam se da su nekome stambeni krediti visili ko omča oko vrata, pa i većina je ljudi bila sss i pristojno živjela od rada

a što se tiče sanadera i njemu sličnih, meni jedna stvar nije jasna
osim što je naravno u zatvoru gdje mu je i mjesto, tko će namiriti novce koje nam je lapio?
mislim savršeno mi je jasno da je kazna lišenja slobode u redu, slažem se
ali meni nije dovoljna
ona predstavlja društvenu osudu neprihvatljivog ponašanja
ali ponavljam, GDJE su novci?
njegove obitelji mi nije žao ni najamanje
žao mi je pače svih onih obitelji koje djeci ne mogu priuštiti fakultet
koji ne mogu platiti režije
koji ne znaju za more
koji u dućanu gledaju kako kupiti 20 dag mesa i od toga napraviti pošten ručak
e njih mi je žao

[flopica]

i ne znam da li pravda pobijedi na kraju
za sebe jedino sigurno znam da ne umijem i ne želim drugačije
da je za mene jedino ispravno raditi onako kako treba
po savjesti koju imam po poštenju koje mi je usađeno kao u kamen uklesano
po osjećaju za ljude oko sebe, nepoznate i poznate
po marljivosti, radu, trudu, postizanju uspjeha vlastitim snagama

za mene je jedino tako moguće i na koncu isplativo
jer taj osjećaj iznutra, ta živa tvar koja me pokreće može jedino tako opstati
ako bi prestala tako funkcionirati mislim da bih umrla iznutra

[Peterlin]

je li ovo što se događa kriza morala?
ne znam
pogotovo se ne mogu složiti da je uzrok u godinama ateizma iza nas
možda ovaj tekst
http://pollitika.com/kriza-morala-uz...-nasem-drustvu
mada mi ni on ne daje objašnjenje zašto je došlo do svega ovoga

Ja mislim (ali to je samo moje mišljenje) da se mi ne mičemo iz krize i ne idemo nikamo jer oni koji su na vlasti vide samo jedan horizont, a to je izborna godina. Ne možeš ti u takvim uvjetima napraviti ni poštenu reformu zdravstva, ni školstva, a o gospodarstvu od kojeg sve kreće da i ne govorimo...

Ne bih sad opet započinjala one svoje žalopojke o tome kako se previše uvozi, kako se sustavno gase radna mjesta i slično... Ne znam gdje je izlaz. Ali znam da krizu sustavno podupire i stanje duha - nonstop nam se pune glave s tim što sve nemamo, a trebali bi kao imati (pa klinci čiji roditelji ne plaćaju topli obrok u školi imaju najnovije mobitele, na primjer) i skoro sve je tako.

Ne možeš ti financirati zdravstvo i školstvo odlukom ministarstva. Lovu treba negdje netko zaraditi. A to se već 20 godina sustavno urušava, ne ulaže se u tehnologije, misli se da će nas spasiti greenfield investicije itd. i zapravo mi se čini da ipak pomalo tonemo. Svaka čast turizmu, ali ne mogu 3 mjeseca sezone hraniti cijelu Hrvatsku 12 mjeseci. Država ne radi svoj posao kako treba. Zašto je tako rekoh u prvoj rečenici. Oni koji bi prvi trebali podmetnuti leđa i donijeti neke odluke ne rade to kako treba, bar se meni tak čini. Možda je to zato jer se u periodu do izbora ni ne stigne nešto suvislo započeti. Ili na bitnim mjestima nema ljudi koji zaista razumiju problematiku. Stručni i obrazovani ljudi nisu dovoljno uključeni (vjerojatno ih se sustavno gura na marginu). Netko je svojevremeno napisao ovdje na forumu da samo za stranke i vlast ne treba nikakva kvalifikacija u ovoj zemlji... I ne razumijem što se čeka. Pa nije cjelokupno stanovništvo sposobno za samozapošljavanje, niti je to uopće izvedivo. Male firme žive i opstaju u sjeni velikih. Ako nema velikih, nema ni malih. Pa ne stvara se nova vrijednost iznajmljivanjem gradskih stanova.... Ufff... moram prekinuti jer ovo vodi u slijepu ulicu i samo mi diže tlak.

A što se morala tiče - pa ne čudi me da smo došli tu gdje jesmo... Kako da odgajam djecu da budu radini i pošteni kad (kao prvo) radnih mjesta nema koliko bi trebalo, neke perspektive nema, a klinci gledaju kako najbolje žive oni koji su svoj status postigli svime samo ne poštenim radom... Pa nisu klinci blesavi! Za koliko kišobrana ili bicikla radi jedan liječnik cijeli mjesec? Za koliko radi blagajnica? Koliko boca se može skupiti (a sad hoće i tu jadnu naknadu ukinuti, jedini izvor keša za beskućnike). Ne kažem da ne treba biti nezahvalan - Anemona ima pravo, vidjeli smo mi svakakvih vremena - ali ne treba se miriti da ne može biti bolje. I ja se nadam da moja djeca neće morati potegnuti nekamo da im bude bolje nego da će moći ostati ovdje. S druge strane - da pitaš Nijemce je li bilo bolje u sedamdesetima ili sada, mislim da bi dobila isti odgovor kao i da pitaš štajaznam moju svekrvu kojoj su to bile zlatne godine.

[seni]

palcica, ne razumijem sto je krivo kod "doticne". sto se bogato udala? to je zivot.
ako nista nije pokrala, niti se sukobila sa zakonom, ne razumijem zasto bi bilo kome bilo krivo sto ona ima sve "na pladnju".

[Mima]

Nisu visili stambeni krediti oko vrata kad ih se nije moglo niti podići.
I prije deset godina se super živjelo, ja se sjećam - kupovali su se stanovi, dizali krediti, kupovali auti, plazme, skupo namještali stanovi. Ljudi su trgovali dionicama, svaki drugi kojeg znam postao je burzovni mešetar.
Dok se balon nije raspuknuo, tako to bude - živi se na kredit pa kad pukne onda se pada u siromaštvo, kako osamdesetih tako i danas.

[palčica]

palcica, ne razumijem sto je krivo kod "doticne". sto se bogato udala? to je zivot.
ako nista nije pokrala, niti se sukobila sa zakonom, ne razumijem zasto bi bilo kome bilo krivo sto ona ima sve "na pladnju".

Što je sve to na pladnju zbog nelegalnih poslova. Što se za to zna, a eto, u nas se tako može. Nije mi krivo.

[Anemona]

Nisu visili stambeni krediti oko vrata kad ih se nije moglo niti podići.

X
Ili ih je mogao dobiti podoban, kao i telefon, kao i benzin, kao i kavu, kao i mjesto u vrtiću,...

flopice, ja ne idealiziram ništa, ali želim reči da na način kako su moji u ono doba živjeli "pristojno" od svoga rada, mogu živjeti i ja danas, ali ne želim - jer je bilo preteško, prenaporno,...

Da li ti želiš živjeti "pristojno" od svoga rada a da radiš 8 sati na poslu, pa još 8 (ponekad i više sati) doma - svaki dan, svetke i petke,...?

[Anemona]

Nisam ja zato zadovoljna današnjim vremenom, treba mijenjati svašta, trulo je svašta, ali smatram da će se promjena dogoditi, da je čak več i počela (mic po mic).

I da ne ispadne da lako meni govoriti, jer sjedim na novcima - nije, imamo mi i kredit i debeli minus, nedavno sam bila više mjeseci na minimalcu, a bome i na neplaćenom,...

[seni]

Što je sve to na pladnju zbog nelegalnih poslova. Što se za to zna, a eto, u nas se tako može. Nije mi krivo.

e, to nisam razumijela iz prvog posta.

[flopica]

krediti su se mogli dobiti, ne pričajte koješta
kakvi podobni, pričam o normalnim, prosječnim ljudima
u firmama 80 -tih
vraćali su se daleko lakše i jednostavnije
nekome nisu ni trebali, neko je uvijek imao pšodršku roditelja i obitelji
moja mama je buila samohrana i nije joj bilo lako
ali je imla posao i znala da neće ostati bez njega
imala je i plaću koju je redovito dobivala, dizala kredite za namještaj, za prozore, vraćala uredno
nije svaki put bilo lako ali je sigurno bilo lakše nego sada

meni je dosta što ne znam hoću dogodine uopće biti na poslu ili birou. opet.
u tom smislu mislim da je teže - ma čemu sam uložila svoje zdravlje, vrijeme, novce u školovanje, čemu?
najgore mi je što ja osobno ne vidim nikakav napredak, nikakvu svijetlu točku
a što se tiče rada na zemlji, gle i ja imam zemlju i radim, sadim, stvaram
nije mi žao i nije mi teško, ali to sam ja i svjesna sam da nekoga drugoga ne mora zadovoljiti takva situacija
kako god okrenem meni se stvarno danas čini sve deset puta crnje i gore
a sutra crnje od crnjeg

[flopica]

sad sam se nakon svega napisanog i pročitanog toliko izdeprimirala da se idem maknuti na recepte i pozeleni

[aleksandra70vanja]

kako nije bilo kredita
pa većina ih je imala
i sagradila kuće na njima
a poslije, kad su kola krenula nizbrdo, vraćali rate kredita u vrijednosti kutije šibica

[cvijeta73]

palčice, obzirom da je rijeka selo...koja je ta? može i na pp

šala, šala.

[Anemona]

kako nije bilo kredita
pa većina ih je imala
i sagradila kuće na njima
a poslije, kad su kola krenula nizbrdo, vraćali rate kredita u vrijednosti kutije šibica

U tom razdoblju ih je svakako bilo.
flopice, što misliš kako se odrazilo na stanje u državi kad su se masovno digli baš ovi krediti koje spominje aleks?
Digneš kredit za kuću, u vrijednosti cca 3 auta, a vratiš vrijednost lošijeg bicikla.
Onome koji je dobio taj kresit, bilo je svakako ok, ali negdje se moralo odraziti taj manjak.

Bez obzira što ovdje nije tema 100% materijalno, ali treba razmisliti što smo imali mi kao djeca, a što imaju naša djeca?
Mislim da je velika razlika.

[Mima]

kako nije bilo kredita
pa većina ih je imala
i sagradila kuće na njima
a poslije, kad su kola krenula nizbrdo, vraćali rate kredita u vrijednosti kutije šibica

Stambenih kredita baš i nije bilo kao niti stanova koji bi se njima kupovali.
Gotovo da nije bilo stanogradnje - oni rijetki ljudi koje znam da su kupili nove stanove čekali su ih godinama.
A ovo sa kreditima koje je pojela inflacija je isto jedan zanimljv fenomen koji dobro ocrtava na čemu se temeljilo kratkotrajno socijalno blagostanje u ex Yu. Jer taj je novac itekako netko vratio - vratile su ga banke, drugim riječima država koja se zadužila i napodizala kredita i onda ih plasirala u "bolji život".

[aleksandra70vanja]

kod nas je bilo i stanogradnje i stanova
dio su kupovale firme i dijelile svojim radnicima, a dio je bio za tržište

[Anemona]

Slažem se s Mimom, nije bilo kredita/stanogradnje, stanove su dobivali podobni, a kasnije je bilo ovih kredita koji se nikad nisu vratili.

Mislim i meni bi sad pasao kredit od 500.000,00 kn, a da vratim 5.000,00 kn, ali ne vjerujem da bi to pomoglo budućem blagostanju u našoj RH.

[Anemona]

kod nas je bilo i stanogradnje i stanova
dio su kupovale firme i dijelile svojim radnicima, a dio je bio za tržište

Kod nas nije bilo - imali smo ravno 4 zgrade. Jedna je bila policijska - za komandire koji su došli iz drugih dijelova Jugoslavije i 3 za komandire vojske i slične funkcije.

Mislim nije ni danas sjajnije kod nas, kasnije su izgrađene još cca 4 zgrade, ili čak 5.

[cvijeta73]

Bez obzira što ovdje nije tema 100% materijalno, ali treba razmisliti što smo imali mi kao djeca, a što imaju naša djeca?
Mislim da je velika razlika.

pa je velika razlika. u mom slučaju - na gore. imala sam npr svake godine 7 dana skijanja u italiji. to si sad ne mogu priuštiti eto već petu godinu za redom.
a mama i tata (dok nije umro, kad sam imala 9 godina, a sestra 4) radili u normalnim firmama, nikakvi direktori, visokoobrazovani.
bome, lijepo se živilo. imalo se. nije se trošilo na skupe igračke i odjeću, na gluposti iz milera i dm-a, al za skijanje je bilo. i ljetovanje. i bar dva put godišnje neki put.
a ti nisi imala barbi, to znamo

[Mima]

Ne bih rekla da su stanove dobivali podobni - dobivali su ih ljudi koji su pripadali jednoj određenoj klasi, radničkoj klasi u većim poduzećima koja su mogla kupovati stanove i stambeno zbrinjavati svoje radnike.

[cvijeta73]

Gotovo da nije bilo stanogradnje - oni rijetki ljudi koje znam da su kupili nove stanove čekali su ih godinama.
".

kako misliš nije bilo stanogradnje
i koji to podobni su dobivali stanove?

[Anemona]

cvijeto73, nemoj mi dirati u njezino veličanstvo Barbiku.

Moram nešto napisati, pa kako ispadne. Naravno da su moji roditelji sami odabrali rad, rad, rad, to je bio njihov osobni izbor, (ok proguran od strane sveki.) , mogli su oni odabrati radije ljetovanje svake godine, ali onda ne bi stvorili što su stvorili.
Oni su stvarali za djecu, umjesto da su uživali u trenutku kad su mogli.

[Mima]

kako misliš nije bilo stanogradnje
i koji to podobni su dobivali stanove?

Nije bilo puno stanova na slobodnom tržištu, a još je manje bilo ljudi koji su ih mogli kupiti.
Vi hoćete reći da je ikada prije stambenog buma od prije 10 godina u Hrvatskoj bilo moguće ušetati u banku, dići povoljan stambeni kredit i kupiti stan?

[Anemona]

kako misliš nije bilo stanogradnje
i koji to podobni su dobivali stanove?

U mojem postu ti je opisano kako je bilo kod nas.

[Anemona]

Želim reči da u nekakvoj radničkoj klasi, bez velike žrtve, ne ide pod ruku "stvaranje" i "uživanje", ni nikad nije išlo.

Nama svima bi pasalo da od rada možemo i dobro živjeti, priuštiti si razne užitke (skijanja, ljetovanja) i još stvoriti za djecu. E pa ne ide to tako. Na žalost.

[aleksandra70vanja]

opet ja, kao iz paralelnog svemira
moja mama, samohrana, radila je u drvnoj industriji
njie bila na rukovodećem mjestu, bila je šefica jednogo odjela
dobila je stan za nas dvije
i danas živi u tom stanu, u zgradi gdje je pola stanova koje je kupila ta firma za svoje radnike
druga polovica stanova je bila na slobodnom tržištu
jedino je ona u toj zgradi bila u administrativnim poslovima, s fakultetom
svi ostali susjedi su bili "obični" radnici, dakle ni malo podobni
naš stan je iste kvadrature kao i stan od susjede
i ona je bila prije moje mame na listi i imala je pravo prva izvlačiti "iz šešira" broj stana
žena je bila kuhinjska radnica
i prva je birala jer je bila prva na listi
tako da ne znam gdje je tu bila podjela po podobnosti
(ne kažem da nije imala pravo na tu prednost, niti da ju je moja mama trebala imati, žena je bila prva na listi, ali samo hoću reći da tu podobnosti nije bilo)
ali nije bilo podobnosti
bar ne u firmi gdje je moja mama radila i koja je mene odškolovala
moram li reći da više te firme nema, da je nestala u pretvorbi?

[Mima]

Anemona, vjerojatno stvarno jest bilo tako u manjim mjestima.
U Zagrebu radnik u većem poduzeću nije morao biti podoban niti na koji način da bi dobio stan.
Velika poduzeća su gradila/kupovala stanove i dijelila ih radnicima po rang listama i nije tu bila potrebna nikakva (politička) podobnost.
No, kakvu su recimo kalvariju roditelji mog muža prošli da dođu do stana (bili su učitelji) - oni sigurno nikad ne bi rekli da je u socijalizmu bilo lako doći do krova nad glavom.
Pa i cijela serija u Šurdi je snimljena na tu temu

[Anemona]

Idemo realno, ako mjesto ima 4 zgrade (po 3 kata) , svaka ima 6 dvosobnih stanova i 3 minijaturna stana. To je 24 dvosobna i 12 minijaturnih. Gdje tu može dobiti stan "samohrana majka šefica iz drvne industrije", pored policijskih i vojnih komandira koji nikako nisu mogli biti iz okolice?
Vjerujem da je u gradovima tipa Zagreba, Rijeke,... bilo mjesta i za ostalu "raju", ali mala mjesta su definitivno mikrokozmos za sebe.
Probajte, možda vam se svidi.

[aleksandra70vanja]

jbg, ta moja samohrana je iz malog mjesta
kod nas nije bilo vojnih komandira
možda smo zato imale sreću

[Anemona]

jbg, ta moja samohrana je iz malog mjesta
kod nas nije bilo vojnih komandira
možda smo zato imale sreću

Da ne ispadne da ja tebi ne vjerujem, vjerujem ti itekako, jednostavno pišem kako je bilo u našem mjestu.
Susjedno malo mjesto je imalo jako razvijenu tekstilnu industriju i oni su išli u stanogradnju i tu su stanove namjenski dobivali njihovi (nepodobni) zaposlenici.

[palčica]

palčice, obzirom da je rijeka selo...koja je ta? može i na pp

šala, šala.

Štaš od nje......i nije Barbie iz Rijeke.....

[vertex]

Ja mislim da smo mi svi nekako zadojeni tom idejom zasluživanja. A bojim se da toga nema. Ma nisam prva koja to piše na ovoj temi, ali evo, tako mislim pa mi sad došlo da napišem. Radila sam cijeli život pa sam zaslužila odmoriti se... Poštena sam i vrijedna pa sam zaslužila da mi bude dobro...Mislim da su to iluzije. Tko bi nam to trebao osigurati tu zasluženu nagradu?
Nešto ovisi o nama, puno toga o sreći i okolnostima, vremenu i mjestu na kojem živimo. Ne slažem se da nikad nije bilo gore, koliko god mi sve češće pada mrak na oči i imam dojam da nam je društvo na svom nivoima pokvareno. Šta to znači nikad? U doba feudalizma, u srednjem vijeku, između dva rata? U doba industrijske revolucije?
Razumijem da nije utjeha da je nekome gore, ni ne treba biti utjeha nego, kako se to kaže na hrvatski, reality check.

[Mima]

Ha ha - što rekao Osip Mandeljštam svojoj ženi - odakle ti ideja da bi baš ti trebala biti sretna?

[vertex]

Ha ha - što rekao Osip Mandeljštam svojoj ženi - odakle ti ideja da bi baš ti trebala biti sretna?

Tako, da. Iako drugi dio mene isto misli da bih baš ja trebala biti sretna :D

[ina33]

Ja mislim da smo mi svi nekako zadojeni tom idejom zasluživanja. A bojim se da toga nema. Ma nisam prva koja to piše na ovoj temi, ali evo, tako mislim pa mi sad došlo da napišem. Radila sam cijeli život pa sam zaslužila odmoriti se... Poštena sam i vrijedna pa sam zaslužila da mi bude dobro...Mislim da su to iluzije. Tko bi nam to trebao osigurati tu zasluženu nagradu?
Nešto ovisi o nama, puno toga o sreći i okolnostima, vremenu i mjestu na kojem živimo. Ne slažem se da nikad nije bilo gore, koliko god mi sve češće pada mrak na oči i imam dojam da nam je društvo na svom nivoima pokvareno. Šta to znači nikad? U doba feudalizma, u srednjem vijeku, između dva rata? U doba industrijske revolucije?
Razumijem da nije utjeha da je nekome gore, ni ne treba biti utjeha nego, kako se to kaže na hrvatski, reality check.

Potpis, jezgrovito i duhovito! Mislim.... ne znam gleda li itko od vas KlasikTV, i svu tu tugu... nedavno je bio film Vlak bez voznog reda.. ne moramo niti toliko daleko ići, ja se sjećam svog djetinjstva i robne kuće... a vjerojatno ko što je sad u Kubi. Sjećam se da sam 3 godine molila mamu da mi kupi jedne te iste cipele, kako bi se prošle raspapaale, jer su mi sve druge bile koma. Znam da sam imala strahove što ću ako te moje..."kraljevske", koje mi se jedine sviđaju, prestanu proizvodit? Ne kažem da sadašnje vrijeme nema svojih problema, i da ne bi super bilo dignut kredit, ko u osamedesetima... pa vratit siću, ali to sve dođe na naplatu.

[Kosjenka]

ma imali smo puno manje. Sada trošimo više novca na masu drugih stvari pa nam se čini da imamo manje. Nije samo barbie. Sjetite se kuhinje svoje mame i njezinih frendica, ja pamtim samo jednu vrstu kuhinje. Doduše kaže mi mama da se moglo birati, da je bilo dvije kuhinje na izbor. Bio je jako skroman izbor namještaja, odjeće i obuće, hrane(slatkiša, što i nije tako loše),bijele tehnike....ma svega. Pa nije ni čudo da je bilo para za restorane, skijanja, izlete kada nisi imao na što drugo potrošiti.

[Jelena]

I meni se sviđa vertexin post o zasluživanju.
Pokušala sam nešto napisati o stavu i dobivanju, ali sam onda zaključila da je moja perspektiva vrlo atipična i da nije primjenjiva na puno situacija.
Meni financijski nije bilo bolje u Jugi, naprotiv, živjeli smo jako skromno i na skijanje su išle samo dvije cure iz razreda, a pumerice su bile jednake zgoditku na lotu. Ostalo mi je bilo bolje kad sam živjela kod mame i tate, nisam imala nikada novaca za išta, ali nisam imala ni nekih briga, osim učiti. Onima koji su tada radili, bilo je dobro, radilo se do 14 sati, a stizao si na posao i s posla puno brže nego danas u Zagrebu. Ja mislim da se onda zapošljavalo u svim tvrtkama ovako kako se sada zapošljava u gradskim i državnim. Ona zanimanja koja su deficitarna, za to je svejedno koji je društveni poredak i čija je tvrtka. Jedino što neka zanimanja postaju suficitarnim. Pred koju godinu od moje struke nije bilo ni jednog na zavodu za zapošljavanje, čim sam se prijavila, dobila sam u roku tjedan dana 3 ponude i svi su me htjeli primiti. Danas nije tako, ali je opet bolje nego u drugim zanimanjima.

Ne mogu reći da mi je loše. Pada mi plaća pomalo, al dobivam ju i nadprosječna je. Ipak, jako mi nedostaje pozitivna atmosfera tvrtki iz razvijenih zemalja. Ovaj cinizam ovdje mi je užasan.

[eris]

Tada ili sada, su dvije pa skoro neuporedive dimenzije, ako govorimo o očekivanju, strahovanju, interesovanju, mjerenju kvaliteta života. Većinu života naših roditelja krasila je neka vrsta opuštenosti, što mi volimo reći rahatluka. Živjela sam u gradu od 30.000 stanovnika, i obavezno, krajem proljeća, i početkom ljeta, nakon posla, tamo oko 5 roditelji svih uzrasta sa djecom svih uzrasta šetaju gradom, i neko svrati na sok ili sladoled, i to je to. Kako je ko bio obučen, ili kakav je automobil vozio, pojam nemam. Sjećam se moje radosti kada sam dobila ćelavu bebu, koja je bila oko 20 eura današnjih. Moju djecu, iskreno, teško je ičim ozbiljno obradovati, i to dugoročno. Ja još imam svoju ćelu bebu, eno je sjedi u kutu ormara.
Ozbiljniji problem je apatija i potpuna ravnodušnost, tako da danas živite u haustoru sa 25 stanova, a većinu komšija susretnete 3 puta godišnje, i nikada im niste ušli u stan. E onda naše nezainteresovano ponašanje ima smisao, jer ne znamo ih i ne tiču nas se.
Međutim, postoji jedan drugi horizont, koji nikako nije zanemariv, a to je da je čovjek društveno biće, rađa, razvija se i živi u zajednici, interakciji sa drugim ljudima i to na poslovnom, emotivnom, planu, i samo kao takav može opstati. To je utvrdila sociologija, a mi se uspinjemo dokazati da sve što ne dodiruje naš mikrokosmos nas ne treba da brine. Šta onda ostavljamo sljedećim naraštajima?!
I da su ovako razmišljali ljudi koji su dizali prve štrajkove, obznanili neka revolucionarna otkrića, i zato bivali kažnjeni, gdje bismo mi sad bili. Mišljenja sam da smo se previše, svjetlosnu godinu daleko, pomakelli od naše istorijske uloge reformatora civilizacije, i postali puki korisnici i uživaoci onoga što nam je potrebno.

[Trina]

Razlika između prije i sada je ta što se ljudi nisu morali brinuti za posao. Ko se zaposlio negdje nakon završene škole, tamo je ostajao koliko god je htio, ljudi su svoje čitave radne vjekove ostajali u istim firmama. I dizali su se krediti, dizale su se kuće, ali nitko se nije morao bojati hoće li biti sposoban vraćati taj kredit dogodine, za 10 godina..jer je imao posao. danas digneš kredit pa umireš od straha oće li ti se rata za godinu dana popeti za 50%, hoćeš li dobiti otkaz..sve je nesigurno.

[ina33]

.sve je nesigurno.

Takva je sad faza i kod nas i vani, u različitoj mjeri, ali bilo je još takvih faza, svjetskih kriza, da su ljudi gubili sve preko noći itd. Prije je bilo stila ili si se "snašao" tj. dobio od države, ili sei emigrirao pa se sve znalo i bilo je manje promjena. Sad je danas jesi, sutra nisi, ništa nije sigurno, danas zakon ovakav, sutra onakav, ovo s vrtićima u ZG-u je mala stvar, ali stvarno sve pari light show i pratiš zakone ko burze na dionici - što je danas "aktualno", ne vrijedi i za sutra. Ono što i meni fali je neki pozitivni entuzijazam... i ono što je kod nas jako je taj cinizam, nastao, pretpostavljam, čisto povijesno jer se država često shvaćala kao neki tlačitelj kojeg treba zmuljat, jer poštujući zakone ne možeš živit, a ne ko neki servis ili usluga građanima. Tako da je nama ta dihotomija postala normalna, ali postaje sve više normalno i to da si accountable za svoja djela - referiram se na ovo što je reklka cvijeta - koliko je članova elite u zatvoru, stalno neke afere, ali koje ne otaju samo natpisi, nego ljudi odlaze u zatvor.

[cvijeta73]

Ozbiljniji problem je apatija i potpuna ravnodušnost, tako da danas živite u haustoru sa 25 stanova, a većinu komšija susretnete 3 puta godišnje, i nikada im niste ušli u stan. .

probaj pozvoniti. neko mora prvi. možda se iznenadiš.

[ina33]

Ozbiljniji problem je apatija i potpuna ravnodušnost, tako da danas živite u haustoru sa 25 stanova, a većinu komšija susretnete 3 puta godišnje, i nikada im niste ušli u stan. E onda naše nezainteresovano ponašanje ima smisao, jer ne znamo ih i ne tiču nas se.

Pa znaš... nekima to tako paše . Neki nisu za te A-B-C kombinacije i druženja, meni rađe suzdražnost, nego prisnost, i to pogotovo kvartovska (ako se svadiš nemoš' nigdi pobić, tu ste svi, na hrpi, pa izbjegavaj onoga, ovoga itd.). Tako da... ako nekomke pozvoniš, a taj je od onih "ne otvaram vrata nenajavljenima", nemoj se začudit... i to je normalno... nekima, jel'te (anđeoski smajlić). Meni je to, konkretno, plus ovog vremena, kad se sjetim matere i none mi i količina vremena koje su provele živcirajući se sa susjedima (a nisu im mogle dirketno reći "ne paše mi da mi dolaziš u 10 i u 16 h svaki dan na kavu), rađe ovo današnje "dan, đenja".... osim ako baš ne skužiš da su ti neki super-super-super.

[ina33]

A još kad se sjetim da nam je uvijek none visila za glavom, a vrlo često i raznorazni susjdi (pri čemu se none živcirala što joj zvone, a nije imala muda ne otvorit, nego se živcirala kako svaki dan zvone u 10 i u 16 h kao za pit kavu, ali je uvijek otvarala i bila ljubazna).. pa onda svoje ekipe iz razreda od kojih je svaka imala takvu neku susjedu ili susjeda (i to u neboderu) koji ulazi u stan i gleda što se krčka... ma, koji put mi nisu loša ni ova vremena .