ali svakako da bi mi koristilo da sam mogla s nekim razgovarati o tome, i da su me naučili kako se bolje nositi sa uzrocima mog okp-a
Printable View
ali svakako da bi mi koristilo da sam mogla s nekim razgovarati o tome, i da su me naučili kako se bolje nositi sa uzrocima mog okp-a
nažalost, ovo drugo nije istina. U pravilu s OKPom pojedine kompulzivne radnje se relativno lako rješavaju, ali budući da je u podlozi osoba sklona velikoj anksioznosti, to je sve privremeno, nakon nekog vremena pojave se neke druge. A rješavanje same anksioznosti je malo teže i s različitim rezultatima, zavisi o više faktora.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ja ne znam skoro pa ništa o tim poremećajima kod djece pa neću se zalijetat, ali ne bih rekla da se baš poremećaj može dijagnosticirat u tako ranoj dobi. Dijagnosticirane su vjerojatno kompulzivne radnje.
I točno je da neka djeca razviju te neke kompulzivne radnje i da one budu samo faza koju prerastu i poslije budu normalna djeca. Djeca vole pravila i točno-krivo i rituale po defaultu, pa onda nekad pretjeraju.
Ali neka djeca su anksioznija i onda to samo raste i slaže se jedno na drugo.
Ne znam koliko je psihoanaliza učinkovita za ovo, vjerojatno uz dobrog terapeuta nekad i je, ali psihoanaliza u pravilu dulje traje, krene od stoljeća sedmog pa na ovamo. KBT (kognitivno-bihevioralna) ima dosta veliku (dokazanu) uspješnost općenito za anksiozne (morala bih pogledat doma točan postotak)
Pa ali moj pristup problemu je sad bez posjeta stručnjaku. Sad jer sam stručnjaku već bila az moje prvo ne dijete. Ja sam prvi put o tome razgovarala sa stručnom osobom kad je ruke prao moj 11ipogodinamlađi brat o kojem sam brinula. On je ruke prao toliko dugo i često da sam s 18 godina otišla psihologu na razgovor. I sad kad mi je treći sin ove zime prao ruke, mogla sam biti kuul. Spočitnulo mi se da olako dajem savjete koji nisu primjenjivi za svu djecu. Osjećam kao da poznajem mitovski pa i njenu malenu, ovako preko foruma, jer na ovoj temi i sličnima sam pisala i kad su nam ta perorukuća djeca bila stara godinu dana, pa mi se činilo da u slučaju okp očekivanog po dobi mogu jednostavno prenijeti što mi je teta psiholog rekla daaavno. Ima li drugačijih pristupa, sigurno. Ali ovo moje ignoriraj, ne upozoravaj, ne nagrađuj niti kažnjavaj i u ostalim situacijama pomogni djetetu da se osjeća ugodno mi se čini teškim mainstreamom. Nit mi se problem malene od mitovski čini radikalnim posebno zahtjevnim pa u skladu s time i moj neradikalni savjet.
Ako je poanta u tome da je taj problem poseban i govori o zahtjevnosti malene, a he...ne slažemo se.
Mene zapravo zanima kako je mitovski rješala one situacije u parku... ne jer sam znatiželjna i želim se osobno prepucavat s mitovski, već jer imam sličan problem sa svojim sinom pa bih rado napokon čula kako su oni to rješavali. Možda štogod može i meni pomoći. Ja ove teme čitam kako bi mi se otvorili vidici da budem bolji roditelj nego jesam i s tom namjerom i pišem. I nikako ne uspijevam shvatit ali stvarno ne uspijevam, zašto ovoliko prepiske oko toga da ne treba reagirat na sam čin pranja ruku.
Čekam odgovor svih čija djeca imaju socijalne poteškoće, bez obzira jesu li zahtjevna, nadprosječna, ispodprosječna, pametna, glupa....
e, tebe sam čekala :DCitiraj:
tangerina prvotno napisa
a jesam li dobro shvatila da, za razliku od psihoanalize, KBT se ne bavi uzrocima problema, il sam si ja to pojednostavila?
I osobno se grozim kbt... eto da se raztkrijem, iako sam vidjela da je učinkovita, bar na razini simptoma. Nažalost, u kontaktu sam s raznim psiholozima i psihijatrima bila od rane dobi, puno sam ja promišljala propitivala... a tu me se doživljava kao protivnika stručnjaka, kao nekog tko eto misli da je to ništa. A to nisam pisala, već da je to uobičajen problem te dobi koji roditelji trebaju rješavat ...
Što se tiče cura gore, čitam naknadno i nisam sigurna jesam dobro pohvatala bit postova, ali čini mi se da pričate o istoj stvari
casa nije ovaj put osjećala potrebu tražit savjet stručnjaka jer je već bila i čini joj se da zna točno šta će joj reć i već to i sama radi. Pa ako procijeni jedan dan da su stvari ipak žešće od njenih postojećih alata, tražit će valjda opet. Tako sam ja to shvatila.
Ja sam pisala na temama s pelenama, prošli tjedan skidala sam maloj pelenu i totalno me zatekla svojom anksioznom reakcijom na to. Bome sam to odmah stavila kao priority no 1, ali naravno dijete ne smije skužit da ti je to priority no 1 (pa izgledaš ko casa ležerno, iako naravno sve pratiš), upotrijebila sam sve čega sam se domislila kao mogućeg rješenja, i da je stvar potrajala dan-dva duže odmah bih išla kod nekoga. Osim fizički, stvar se zna dodatno i psihički zakomplicirati zbog neadekvatne reakcije roditelja.
ah to roditeljstvo, izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti
Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
bavi se uzrocima, ali se bavi uzrocima baš tog problema, tj krene od problema pa prema dolje (unutra) koliko treba da se on riješi
ne rješava sve šta treba od početka
casa, pa to je ok, ne odgovara svakome svaki pristup, a naravno stvar je i u čovjeku koji ga primjenjuje
mislim ja te kužim ako već imaš neko iskustvo sa svim tim, da ćeš drugačije pristupit od nekoga tko takve reakcije nikad nije vidio
imaš već neke alate u rukama, samo treba ko i inače držat otvorene oči i chekirat da li to funkcionira
A za nekakanje sam lijepo odmah napisala da sam dala čepić al se to prečulo...
Uvijek se sve svodi na ne znaš ti kako je to ako netko drugačije razmišlja. Mogu ja znati kako je to i razmišljat drugačije. A to je na topicima o nesuradljivijoj djeci obično kao sf.
Pa nije valjda čepić rješenje za nekakanje.
pa čepić i onaj smoki od mekinja i jogurt i već što se daje za omekšavanje stolice je pomoćno rješenje, jer ako dijete duže zadržava stolicu ona postaje tvrđa i onda je veći rizik da će kad se napokon pokakaka to bit još i bolno, ko što je Kaeein dječak pritom zaradio i fisuru, i onda normalno da će dijete bit još više strah od kakanja
A što jest? Mislim dijete ne kaka četiri dana... Pa zar nećeš dat glicerinski čepić da se pokaka? Mislim ne razumijem što ćeš. Ne možeš dugoročno rješavat stvar kad se stolica nakuplja u debelom crijevu... Ne znam, ali eto aj ne bih kao kaae čekala i malo korigirala prehranu. Dal bih čepić, korigirala prehranu i rješavala problem tamo gdje je nastao, u životu, ali prvo bih dala čepić.
ali u pravu si nije rješenje, jer treba riješiti strah
I djeca koja zadržavaju stolicu su fakat česta. Mislim nije to neki neobičan problem. To je ono ako imaš dvoje djece, gotovo sigurno ćeš to doživjet. Ili ne?
Čepić je krajnje sredstvo jer se dijete mora pokakati, a nije rješenje problema, čak se uopće ne preporučuje (iz pedagoških razloga) - osim kao krajnje sredstvo.
Pa je rješenje, ono kratkoročno koje omogućava da uopće možeš dugoročno rješavat problem. Vi kao da mislite da ja mislim da daš jednom čepić i problem magično nestane.
Pa, dobro, mima, što bi ti napravila da dijete ne kaka 5 dana?
Dala bih mu čepić.
Pa zašto je onda problem da bih i ja dala....
A tko je rekao da je to problem?
A Mima bome te ni ja ne mogu upratit :-)
Pa ti si napisala da nije valjda čepić rješenje... i da je sve jednostavno dok ti dijete ne kaka 5 dana... na što sam ja odgovorila da bih dala čepić pa je krenula rasprava o nekakanju.. I objašnjavanje da je to simptom... A ja čvrsto vjerujem da na ovoj temi baš svi razumiju i prihvaćaju da su nekakanje i pranje ruku simptomi nekih drugih stvari.
ne nego si ti napisala da nekakanje nije nikakav problem, nakon što su druge forumašice na temi napisale da su imale problema kod skidanja pelene, i time argumetirale zahtjevnost svoje djece, jer si ga ti riješila čepićem i paženjem na prehranu mjesec dana.
naravno da svi to razumiju.Citiraj:
casa prvotno napisa
rekla bih da je ovo mimoilaženje iz prostog razloga što su neki roditelji, na žalost, upoznali i puno težih lica okp-a i anksioznosti u svojoj obitelji od, recimo, nekakanja.
dok se drugima svijet vrti oko nekakanja.
casa, sve si napisala vrlo jasno, uopće ne mislim da igdje pojednostavljuješ problem, baš naprotiv! meni se čini da radiš na njemu na jedini mogući način.
To sam napisala, ne znam gdje si ti tu pročitala da je problem rješen jednim čepićem i s mjesec dana pažnje na prehranu i da to nije problem. Valjda ga nisam dovoljno dramatično predstavila... I dalje mi to nije strašno...Citiraj:
casa prvotno napisa
Pročitala sam točno u tekstu u kojem si sad citirala samu sebe.
A sad mi se stvarno više ne da po tome, tko želi pročitat. može pročitati... Tko želi da mu kažem da su mu problemi golemi, a dijete prezahtjevno jednostavno će morati pričekati da dorastem do toga jer očito nisam. Ja sam svašta doživjela u svojoj obitelji, od napadaja panike, nekakanja, mucanja, tikova, pranja ruku, repetitivnih radnji, shizofrenije, alzheimera i sa svim tim se nosila. Pa ne pišem ja ovako jer ne znam da okp može biti strašan već baš jer znam
Casa sve si kristalno jasno pojasnila, stvarno nema potrebe za ikakvih dodatnim pojasnjenjima.
Pa al kažez da sam ja napisal da to nije nikakav problem a aj napisal djeca nose probleme. Kažeš mjesec dana i jedna čepić, ja napisal dala čepić i idućih mjeseci imala problem... Mjeseci... jecao...
Pa eto, meni nije jasno da ti možeš napisati da je pranje ruku do krvi normalna faza za koju samo treba čekati da prođe, ako si i sama doživjela strašne okp-ove u svojoj obitelji.
I slažem se, ne da se niti meni više po tome, stvarno mi nije cilj nadmudrivanje tko će koga.
(ok, nekad kad mi je zabavno mi JEST cilj, ali ovo mi nije zabavno)
Samo da dodam, što je tko doživio u svojoj obitelji i sa kakvim se problemima nosi u životu, to mi na forumu - ne znamo. Znamo samo ono što je netko spreman napisati.
Pa al mene baš ono iznenađuje.. Ja i tebe miam a i lili75 i mitovski doživljavam kao da se znamo. Ono pišem uvijek vrlo otvoreno, pisala sam i o svim tim problemima... I pišem da bih saznala štogod novo... Ajmo se pliiiiz vratit na park u kojem se dijete ne zna pridružit igri...
ja sam casu razumjela ovako: pranje ruku kao prisilna radnja je učestalija pojava od ijedne te vrste. nije normalna, ali je dovoljno učestala.
drugo: da, možeš samo čekati da prođe. to je jedina terapija.
naravno, radit ćeš na problemu koji je to uzrokovao, detektirat ćeš ga i raditi na njemu. stalno to casa ponavlja.
edit: nećeš raditi na samom pranju ruku, nemaš tu što raditi.
Hvala ti adiomare... Imaš li ti kakvih iskustava s tim da se ne zna pridruzit igri, a da nije sram već socijalna nekompetentnost to što koči dijete? Ajmo sad pliiiz po tome...
I ja sam casu tako shvatila.
Mislim da je glavna zabuna oko onoga: to nije zahtjevno. Mislim da je ogromnom postotku ljudi ta situacija zahtjevna.
A što se igrališta tiče, casa, nisi baš puno ni napisala o čemu se radi, ili sam ja zaboravila. Koliko je dijete?
ne, nemam iskustva niti znam kako bih da imam, i meni puno pomažu ovakve teme.
ali drago mi je da ima roditelja koji su spremni ovako iskreno i otvoreno progovoriti jer volim razumjeti i dajem sve od sebe da što bolje razumijem ljude sa drugačijim problemima oko sebe.
i jako me zbunjuje kada netko otežava komunikaciju umjesto da da sve od sebe da se razumijemo i bolje.
Pa mitovski je napisala da se malena ne zna pridružit igri u parku s djevojčicama koje poznaje pa tantrumira... Imam sličan problem... Moj ne tantrumira ali točno vidim da počinje ono uvlačenje u sebe, tikovi prstićima, kad treba pozdravit prijatelje... Vidim da mu je teško ostvarivat te prve kontakte stalno nanovo. Uspjeli smo doći do toga da ga druženej s nekim vršnjacima iskreno veseli ali nikako premostit taj prvi kontakt... To su valjda te iz spektra smetnje. Ja sam napisala tamo da ja započinjem kontakt pa se on ili pridruži ( velikom većinom) ili ne al eto bar vjerujem da primjerom uči kako ostvarit kontakt.. A rado bih čula mogu li više, bolje...
Ono što meni zapara uši je to da si ti Casa ili bilo tko drugi, a evo sad si to ti na temelju kako kažeš pranja ruku ili nekakve situacije iz parka zaključila da to nisu nikakvi problemi s kojima bi se trebalo nešto ozbiljno pozabaviti i kako to nije zahtjevno ili šta već, a to je zapravo kap u moru.
Ne smatram da moje dijete ima nikakve strašne probleme, nikakve nerješive probleme, ali vrlo dobro znam do kojih razmjera ide anksioznost kod mog djeteta.
Spomenuti ću samo da nam je u određenom trenutku s 2 različite strane stručnjaka bila predložena i mogućnost posjeta psihijatra, pa i mogućnost uvođenja lijekova. Na sreću uspjeli smo bez toga i uz pomoć psihologa riješili stvari, dobili dobre savjete koji su pomogli, uz nju smo, razumijemo ju, podrška smo joj.
Da je bilo poprilično teških trenutaka, je. Bilo je i trenutaka kad se i mi sami nismo mogli nositi s tim, pa smo i mi išli i idemo na roditeljske radionice i radimo i na sebi.
Pitaš me za rješenje situacije u parku. Nismo ju riješili u parku. Rješavali smo zapravo uzroke koji su dovodili do te i puno drugih situacija. Kod J. se radilo i o selektivnom mutizmu kao posljedice perfekcionizma tako da je situacija bila puno kompleksnija.
A ovo pranje ruku koje ti smatraš potpuno bezazlenim i koje najčešće i je mogu usporediti sa npr situacijom kad dijete ima temperaturu 39 ali je dobrog općeg stanja, jede, piški, kaka, veselo je i onda čekaš i ne trčiš odmah doktoru a dogodi se da ima temperaturu 37,5 i jako je lošeg općeg stanja i ti odeš doktoru, kažu ti šta si ga dovodila a onda dijete ostane hospitalizirano.
Moja J. je prije toga imala i te po tebi gore oblike OKP-a ali je bila puno bolje nego ovo kad je bilo s pranjem ruku i meni to nije bilo ništa alarmantno, rješavali smo to onako u hodu, a sada smo zapravo prvo primjetili da ima jaku anksioznost i da ju nešto strahovito muči, a tek smo onda primjetili pranje, tj. močenje ruku.
Ma mitovski tko je rekao da se tim problemima ne treba pozabaviti...
I situacija kod tvoje kćeri je puno kompleksnija od situacije mog sina koji ima smetnje iz autističnog spektra... Kako to znaš? Mislim pa nije valjda da si psiholog pa možeš procijenit a ne žeiš mi reći kako postupit u parku...
Pa znam ja da se situacija iz parka ne može rješit u parku... Al te ono ljudski pitam kako postupate u parku?
[QUOTE=casa;2989285]Pa mitovski je napisala da se malena ne zna pridružit igri u parku s djevojčicama koje poznaje pa tantrumira...QUOTE]
Koliko volim forum toliko i ne volim taj vid komunikacije, jer se toliko toga izgubi i toliko se toga ne može napisati i objasniti, a i ja nisam baš najspretnija s ovim oblikom izražavanja.
Da je stvar bila samo u tome da se ona ne može pridružiti igri i da tantrumira ne bih ja ni pisala na ovom forumu. Isto kao i ti imam svega u obitelji i nagledala sam se i nosila sa strašnim situacijama.
I meni ti to i dalje nisu strašni problemi već problemi koje roditeljstvo kao takvo nosi... Nekom je dijete perfekcionist, nekom je pothranjeno, nekom u pubertetu ne ide u školu... To ti je meni život, ne zahtjevnost. Meni, tebi i ostalima ne mora biti. Zahtjevno mi je kad ti je dijete nepokretno, kad ne govori, kad ima shizofreniju ili kad je na dopu...
Pa al akko se nosš s tim u parku? Možemo li o tome razgovarat nevezano za to imaš li ti ili ja zahtjevno meni ili tebi dijete?