sss prvotno napisa
Potpuno mi je jasno da nisam dobila sve što su mogli pružiti. Tih mjesec i pol što su proveli gore su mi bili izrazito stresni. Za neke stvari jednostavno nisam vidjela opravdanje. Npr. kome bih ja smetala da sam malo posjedila kraj inkubatora, sebe radi, ako ne radi djeteta. O nekom maženju van termina dojenja nisam ni sanjala, jer to jednostavno ne ide. Dovoljno čudnih pogleda smo izazvali suprug i ja kad smo postavljali normalna pitanja s glavom i repom, na koja su trebali uložili mrvicu truda da odgovore. Pitali su što smo po struci da tako detaljno i točno ispitujemo.
Najviše me zasmetala organizacija dojenja - svakih 3 sata pola sata dojenja, po mami, ne po bebi! Pa sam ja dvije bebe dojila jednako dugo kao druge mame jednu. I baš kad je to jadno stvorenjce koje tek razvija refleks sisanja nešto poteglo, sestra ga uzme, jer mora i drugi doći na red. Nema veze što bi onaj prvi baš jeo (jer sam ga prvih 10 minuta pokušala razbuditi), sad drugi ima svojih 15 min i onda se moram maknuti sa stolice. Naime, stolica ima 6 i moraju se isprazniti za drugu turu. Nije važno što iza zidića ima još praznih stolica, na tima sjede mame djece koje nisu na neonatologiji pa nas ne smiju miješati. Kad sam pokušala nešto reći pedijatrici, odgovor je bio da je kod učinkovitog dojenja djetetu dovoljno 15 minuta za hranjenje (s facom - što ja sad izvoljevam, vjerojatno ne dojim dobro). Nije mi samo jasno kako dijete koje se nije trebalo roditi još bar mjesec i pol dana i ima oko 2 kg može učinkovito sisati, tako da mu je 15 min. sasvim dovoljno.
Znam, ima tamo puno neopravdanih postupaka i bila sam jadna, nemoćna i potištena zbog toga. Ipak, ima i svijetli primjer prekrasnog liječnika, koji je uvijek strpljivo, sa smješkom i ohrabrenjem odgovarao na sva naša ''prezahtjevna'' pitanja, pa tako i na ono što da učinimo ako nam dijete prestane disati kod kuće. Ja se to nikad ne bih sjetila pitati, ali suprug je i on nam je ukratko objasnio. To nam je zatrebalo prvi dan kod kuće, kad sam djetetu doslovce spasila život umjetnim disanjem, jer sam znala što napravti. Većina ljudi kasnije je komentirala da mi se dive i da oni ne bi znali što napraviti.
Eto, npr. zbog takve jedne korisne stvari koju sam ponijela iz bolnice, tijekom vremena sam spremna zaboraviti na sve druge, loše stvari koje nisu utjecale na naš kasniji obiteljski život.