Odgoj djeteta s "visokom razinom potreba", po Sear

A bome moj stariji je naporan i težak (uz sve druge dobre osobine :) ), a mlađa to nije . :)
Iako je on ima potpuno normalnu i prirodnu okolinu od kada je stigao iz rodilišta, a ona je ima sve (ali baš sve ) predispozicije da postane naporna i zahtjevna zbog svog zdravstvenog stanja , operacija i hospitalizacija kojima je izložena od rođenja.
Kad smo ju muž i ja držali na rukama u bolnici čekajući prvu operaciju osim što smo se zahvaljivali što je živa , zahvaljivali smo jel smo vidjeli da je ona rođena kao potpuno drugačiji karakter (od svog brata) i samim tim će joj sve što mora proći u životu biti lakše .

Ne znam zašto bi me vrijeđalo kad netko kaže da mi je dijete zahtjevno, pa to je činjenica, postoji i razlog za to . Srećom sad znam i razlog pa mi se lakše nositi sa njegovim potrebama .
Mislim da je potpuno demotivirajuće (i pogrešno) za roditelje pričati da su oni svojim odgojem i reagiranjem na ispunjavanje potreba isključivo odgovorni za sve dječje reakcije (i za svaki način dječjih reakcija).

Naravno da je odgovaranje (ili neodgovaranje ) na potrebe bitno, naravno da je odgoj bitan , ali to nije jedino što određuje naše reakcije.
Ne razumijem zašto se misli da se djeca rađaju kao prazna ploča? Pa nismo svi jednaki, netko ima plave oći , netko zelene, netko je spretan motorički , netko nije...zašto je onad nevjerojantno da se određena djeca rađaju puno osjetljivaija na podražaje ili imaju puno veće potrebe za podrškom da se nose sa izazovima života?

Citiraj:

---

mikka prvotno napisa

to je ono o cemu sam pisala vec na jednoj temi, za neku djecu treba 100% energije a za neku 500%.

:)

---

kao što su različita djeca, tako su različiti i roditelji, odnosno njihova količina energije. i to treba isto uzeti u obzir. :mrgreen:
npr. moja prijateljica se prije posla digne u 6 ujutro, otrči po bilo kojem vremenu 5 km, odvježba pol sata joge i skuha na pol ručak.
i u tom ritmu nastavlja do pola noći, kad ide spavati. užasno puno radi, čita, ide na fitnes, pliva, druži se, ide u kazalište, na izložbe, izlazi vani, vodi dijete na treninge, radi s njim zadaću, kuha....
ja pola tog vremena - odkrmim. :mrgreen:
iako kad gledam oko sebe isto mi se čini da imam više energije od puno njih.

tako da je i zahtjevnost jedna subjektivna kategorija. kad se navikneš na dobro, onda ti je i mali pomak od toga - zahtjevan.
imam još jedan primjer. faks. mm sad studira i ima nekakvu skriptu od 15 strana za naučiti i to mu je problem. i je, jer ti je problem nakon toliko godina neučenja - učiti. a onaj ko mora učiti anatomiju ili građansko pravo, 15 strana mu se čini ko neki uvod :mrgreen:

a isto se slažem sa zadnjim postom od sirius. naročito ovo:

Citiraj:

---

Mislim da je potpuno demotivirajuće (i pogrešno) za roditelje pričati da su oni svojim odgojem i reagiranjem na ispunjavanje potreba isključivo odgovorni za sve dječje reakcije (i za svaki način dječjih reakcija).

---

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

A što bi rekla na to da neki ljudi daju sve, 100 % i da im je uvijek dijete na prvom mjestu, da su im uvijek zvijezde u očima i osmijeh na licu kad pogledaju svoje dijete ili samo pomisle na njega, kad se raduju svakom trenutku s njim, a dijete je ipak jako, jako zahtjevno?

Postoji nešto i izvan našeg osobnog iskustva. Neki ljudi imaju iskustvo koje mi nemamo, bilo bi lijepo priznati i prihvatiti to.

---

moram priznati da ne razumijem tvoje pitanje, a nejasan mi je i ovaj zadnji komentar (s obzirom da si quotala moj post)što bi to trebala priznati i prihvatiti? pa i sama sam postala mama '95, tad nije bilo ni kompa, ni roda, dapače bilo je poprilično kaotično, većinu trudnoće provela sam u atomskim skloništima i nitko mi nije govorio o AP-u (povezujuće roditeljstvo sam čitala kad sam rodila mlađe dijete, dakle prije 3,5 god) ali sam nagonski svoju bebu stalno imala uz sebe, prala sam suđe i dijete nosila u "klokanici" i stalno joj pričala, mazila je i pazila ko kap vode na dlanu. i ne mislim se nikome ispričavati zbog toga. isto tako ako komentiramo, ovdje virtualno, ili bilo gdje reći ću da postoje ljudi koji nisu u stanju prepoznati potrebe svoje djece (ne trude se naoružati literaturom ili izmjenjivati iskustva) ili još gore, djecu doživljavaju kao gnjavažu i radije idu "linijama manjeg otpora" kako bi izbjegli suvišne napore. i zbog ove spoznaje se ne mislim ispričavat nikome. i još da objasnim pojam "zahtjevno dijete" ne znači da je dijete neodgojeno, lošeg ponašanja i sl. već dijete koje je znatiželjno, inteligentno, uvijek teži da dobije još više informacija, izazova, interakcije.

Mislila sam na tvoju tvrdnju da je zahtjevno dijete ono koje nije dobilo odgovor roditelja na svoje potrebe. Sve ovo što ti pišeš o svom djetetu i ja sam radila sa svojim sinom i puno više od toga. Usuđujem se reći da je povezanost između nas rijetko jaka i da sam na sve njegove potrebe odgovorila. On je ostao zahtjevan, jer to proizlazi iz njegovih osobnih značajki, a ne izvanjskih okolnosti.

Mislim da nije u redu diskutirati tako da naše iskustvo postavljamo kao mjerilo za svako tuđe osobno iskustvo. Drugim riječima, ako si ti odgovorila na sve potrebe svog djeteta i ono nije zahtjevno, zaključuješ da su zahtjevna ona djeca čiji roditelji nisu odgovorili na njihove potrebe. Pri tome ne dopuštaš da postoje drugačija iskustva, drugačija djeca. Nisi jedina, ovaj topik općenito izgleda kao razgovor gluhih. Sit gladnome ne vjeruje, to je to.

Moram se referirati na ovo što kaže Beti 03 o tome da bi je uvrijedilo kad bi joj netko rekao da joj je dijete zahtjevno i da bi to bio znak njezine nedostatnosti i neuspješnosti. To je razmišljanje na krivom putu. Ne proizlazi sve iz nas roditelja - djeca su osobe i imaju svoju osobnost. Zahtjevnost vrlo često proizlazi iz jake osobnosti i visokih sposobnosti djeteta, takav je slučaj mog sina. Nije me toga sram, dapače, i znam se s time nositi. Dijete mi nije neodgojeno, nego je pametno, zainteresirano, puno ideja, željno istraživanja. Sretna sam što je takav, ali da je zahtjevan, jest.

Citiraj:

---

Zdenka2;1754972[B prvotno napisa

][/B]Mislim da nije u redu diskutirati tako da naše iskustvo postavljamo kao mjerilo za svako tuđe osobno iskustvo. Drugim riječima, ako si ti odgovorila na sve potrebe svog djeteta i ono nije zahtjevno, zaključuješ da su zahtjevna ona djeca čiji roditelji nisu odgovorili na njihove potrebe. Pri tome ne dopuštaš da postoje drugačija iskustva, drugačija djeca. Nisi jedina, ovaj topik općenito izgleda kao razgovor gluhih. Sit gladnome ne vjeruje, to je to.
.

---

Melem na ranu

ja se slažem, i bezveze mi je da se uopće dovodi u vezu odgovaranje na djetetove potrebe i zahtjevnost. to mi uopće nema veze jedno s drugim.

nego, mene zanima, obzirom na moj prethodni post i različitu količinu energije koju imamo, koje karakteristike mora imati dijete da bi se objektivno svrstalo među zahtjevne?
najozbiljnije pitam, nije nikakav sarkazam, ako tako zvuči, baš me zanima što mislite o tome?

evo - vidim da se radi razlika između djece, kad dobiješ drugo dijete onda postaješ svjestan (ne)zahtjevnosti onog prvog. a da dobiješ treće koje je još zahtjevnije, onda onaj prvi vjerojatno više ne bi bio zahtjevan. :-/

npr. moja M je prvih mjeseci bila stalno, ali doslovce stalno na cici - inače je bio plač. nije se htjela baš ni nositi, nije htjela dudu, jedino što je htjela je cica u ustima. al nekako to nisam doživljavala kao zahtjevnost jer mi je uglavnom pasalo ležati s njom na kauču :mrgreen:
e sad, kad imaju neke zahtjeve koji mi ne pašu, to mi je užasno zahtjevno.

jel sam fulala ceo fudbal il mislite da ima nešto i u tome? :mrgreen:

Zdenka 2 je napisala"Mislila sam na tvoju tvrdnju da je zahtjevno dijete ono koje nije dobilo odgovor roditelja na svoje potrebe. Sve ovo što ti pišeš o svom djetetu i ja sam radila sa svojim sinom i puno više od toga. Usuđujem se reći da je povezanost između nas rijetko jaka i da sam na sve njegove potrebe odgovorila. On je ostao zahtjevan, jer to proizlazi iz njegovih osobnih značajki, a ne izvanjskih okolnosti....."

:-o
ako ćeš još jednom pročitati cijeli moj post uvidjet ćeš da si pogrešno percipirala ono što sam napisala. još jednom pišem i tvrdim da su zahtjevna djeca ona koja su "potrebita" tj traže stalno nove izazove, komunikaciju, i nipošto se ne radi o djeci čiji roditelji nisu spremni odgovarati na njihove zahtjeve jer takva djeca, na žalost, nauče da ne mogu dobiti punu pažnju, pa je prestanu i tražiti.
a o tome kakva si ti majka i koliko više od mene daješ svojem djetetu, who cares, smiješno je što si se obrušila na takav način, jer nit se poznajemo niti što jedna drugoj na osobnoj razini imamo dokazivati.

Nisam se obrušila, ta optužba uopće nije na mjestu. U tvom postu je stajao opis tebe kao majke koja zadovoljava potrebe svog djeteta, pa sam i ja dala takav opis sebe. Ne znam zašto to meni ne bi bilo dopušteno. U tvom postu jest pisalo "ovisno o tome koliko i kako brzo se odgovara na potrebe djeteta, neka će postati zahtjevnija od drugih". Na to sam odgovorila na načelnoj razini, govoreći konkretno samo o sebi. Svoje sam rekla, a svađati se ne želim.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

ja se slažem, i bezveze mi je da se uopće dovodi u vezu odgovaranje na djetetove potrebe i zahtjevnost. to mi uopće nema veze jedno s drugim.

nego, mene zanima, obzirom na moj prethodni post i različitu količinu energije koju imamo, koje karakteristike mora imati dijete da bi se objektivno svrstalo među zahtjevne?
najozbiljnije pitam, nije nikakav sarkazam, ako tako zvuči, baš me zanima što mislite o tome?

evo - vidim da se radi razlika između djece, kad dobiješ drugo dijete onda postaješ svjestan (ne)zahtjevnosti onog prvog. a da dobiješ treće koje je još zahtjevnije, onda onaj prvi vjerojatno više ne bi bio zahtjevan. :-/

npr. moja M je prvih mjeseci bila stalno, ali doslovce stalno na cici - inače je bio plač. nije se htjela baš ni nositi, nije htjela dudu, jedino što je htjela je cica u ustima. al nekako to nisam doživljavala kao zahtjevnost jer mi je uglavnom pasalo ležati s njom na kauču :mrgreen:
e sad, kad imaju neke zahtjeve koji mi ne pašu, to mi je užasno zahtjevno.

jel sam fulala ceo fudbal il mislite da ima nešto i u tome? :mrgreen:

---

Ja sam se baš našla u ovome.

Ne kažem da su moja djeca nešto posebno zahtjevna.... NEKI njihovi zahtjevi činili su mi se strašno teškim ako ih ne bih bila u stanju ispuniti u tom trenutku, a s drugima (čak i težim) sam bez problema izlazila na kraj. I danas je tako.

Ont. Moj stariji koji je bio jako jaaako zahtjevna beba izrastao je u lako odgojivog školarca, a mlađi koji je bio pitoma beba-spavalica izrastao je u dinamičnog i zahtjevnog školarca. To ima veze s njihovom osobnošću, ali i s mojom. I tko zna kakve nas još promjene čekaju... ;-)

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

nego, mene zanima, obzirom na moj prethodni post i različitu količinu energije koju imamo, koje karakteristike mora imati dijete da bi se objektivno svrstalo među zahtjevne?

---

a ne znam točno, al evo kad je patronažna vidjela mog sina, tada starog samo 5 dana, rekla mi je da imam zahtjevno dijete. ja je tad uopće nisam kužila. mislila sam--pa bože moj, šta nisu sva djeca zahtjevna, bla, bla... Malo po malo se iskristalizirala ta zahtjevnost - od toga da je bio najbučnija beba, do toga da mu kožu neko dere ako ovaj tren, odmah i sad nešto nije onako kako on hoće. cicao je vječito, nije plakao jedino kad sam ga nosila (i to nisam smjela sjedit nego šetat s njim na rukama). nikad nije bio neki spavač, ni dan danas nije. do 3 godine nije odspavao u komadu jednu večer, a i od tada ih mogu brojit na prste. dok su ostali bebolinci istraživali park u 2m2, ovaj moj bi prošao cijeli park već nekoliko puta u 15 minuta i krenuo van parka...ima još toga, kad se sjetim dopisat ću...

sirius, jel te smijem citirati u potpisu? :-)
Ja si mislim da oni koji pišu da su sva djeca zahtjevna nikad nisu imala zahtjevno dijete.
Zapravo sigurna sam u to.

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

tvrdim da bih takvih mogla imati nekoliko odjednom. A Anitu jednu, i to jedva.

---

Istim rječima ja opisujem svoju situaciju.
(sad je pitanje jeli slučajno što se i kod mene i kod tebe "takvih bi mogla imati nekoliko" odnosi na drugo dijete, a
"jednu i to jedva" na prvo?)

Moj Do je dojio 24/7, dio toga je s vremnom zamjenilo nosanje i plesanje, duda, kolica, kinderbet nema šanse. Po cijenu uhoparajućeg neprestajućeg plača "svit se konča" stil eventualno, ali nitko nije izdržao da bi svjedočio :) s nepunih 8 mjeseci protrčao, s 8 i 20 dana vodi loptu po kuhiniji i pleše nasred sobe, okreće se oko sebe i ne pada (imam video dokazni materijal), progovrio prije prve godine čisto ko olliver mlakar pitanja 100 u minuti, tolerancija na gluposti i dosadu 0, može sjediti mirno i igrati šah sat vremena s 4 godine, čita knjige ko veliki, divan u društvu starijih, male bebe obožava, ali u gužvi, na rođendanima katastrofa. I mama ga obožava, predivan je, ali mama loše igra šah, popila kavu nije do njegove 4 godine jer se vero,penjo, pričo, izrađivao koješta i nije pao,nije niš zeznuo Bog uhvala, ali aj ti sjedni i ohani, ak se usudiš dok ti dijete od deset mjeseci trrčiii s loptom ili kad te osmogodišnjak pita koliko često treba ići na ispovjed i zašto i kako i čemu i...

Ne znam kaj sam uopće htjela s tim postom, valjda malo dočarati situaciju, ali znam da nema smisla. Pedijatri skuže high need baby na prvi pogled, a to što ne može svatko, što sad. Obje moje pedijatrice su imale uvijek taj isti suosjećajni pogled ( mejšavina sažaljenja i divljenja LOL) , ah mama, tako je to kad imate zahtjevno dijete - Istina :)

krojachica, pa nije valjda to prenatalni odgoj utjecao, Do je bio takav od trenutka rođenja. Sve bebe su nježno plakale, Do je vikao. Svi su imali podoje, a ja jedan cijelodnevni podoj LOL, pa nisam umislila. Di se rodila i zaspala i gladna i žedna pajkila i smješkala se s infuzijom u glavi. Možda sam stvarno išla na krive koncerte sa sinom u trbuhu :)

Citiraj:

---

krojachica prvotno napisa

Istim rječima ja opisujem svoju situaciju.
(sad je pitanje jeli slučajno što se i kod mene i kod tebe "takvih bi mogla imati nekoliko" odnosi na drugo dijete, a
"jednu i to jedva" na prvo?)

---

slucajno. eno mikkino je drugo takvo.

cvijeto, jedno je razlika u karakterima i potrebama roditelja i djece. ovo je nesto posve drugacije. karakteri mogu biti posve kompatibilni, a da i dalje roditelj "pada s nogu".

Citiraj:

---

EvaMONA prvotno napisa

meda potpuno te razumijem. Najrađe bi ubila onog tko je multitasking postavio na pijedestal.
Isto tako razumijem što si negdje prije navela da nisi sigurna da li želiš imati još jedno dijete. Mislim da bi se mi puno bolje razvijali s E. da nas nije 4. Iako je beba meka, i puno mirniji tip, dijete traži svoje, a E. ponekad to ne može podnijeti, a kako je po prirodi empatična ne iskaljuje ljubomoru na seki nego ona postane vrlo komplicirana za suživot i u biti njoj sve teže pada.

---

da, do sad bi najcesce dobila napadaj panike na pomisao o drugom djetetu, a sada me vec brinu racionalni strahovi, prvenstveno moje zdravstveno stanje, u kombinaciji s brigom oko poroda. i D je slican ko i tvoja curica, on nije tip sakom u glavu nego svemu emocionalno i intelektualno prozivljava

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

ja se slažem, i bezveze mi je da se uopće dovodi u vezu odgovaranje na djetetove potrebe i zahtjevnost. to mi uopće nema veze jedno s drugim.

nego, mene zanima, obzirom na moj prethodni post i različitu količinu energije koju imamo, koje karakteristike mora imati dijete da bi se objektivno svrstalo među zahtjevne?
najozbiljnije pitam, nije nikakav sarkazam, ako tako zvuči, baš me zanima što mislite o tome?

---

iskreno, glupo mi je ista vise pisati kad vidim komentare u stilu ja sam najbolja majka i najvise volim svoje (najbolje) dijete.
al evo, cvijeta je uvijek ok i fer, pa cu odgovoriti sto mislim

ja bi rekla da je zahtjevno dijete kad isprobas sve humane metode, a nista ne pali. ili treba jako, jako dugo da se pokazu neki rezultati (ne dani, nego mjeseci, pa cak i godine).

Kada pomislim da ću možda imati još djece (nadam se da hoću), uhvati me panika jer ne mogu zamisliti da će biti jednako dobri kao Maša.
Kada čitam postove većine vas koje imate zahtjevnu djecu, shvatim da je po mnogo toga i moje dijete zahtjevno.
Prvih mjeseci stalno na siki; noć nije prospavala nikada (sada spava najduže 2 sata u komadu); mjesecima danju nije htjela spavati nego sam ju morala nositi (kad stanem, budi se); čim se probudi, stavlja mi slikovnicu u ruke; stalno u pokretu; traži pažnju; želi sudjelovati u svemu; osjećajna; nikada ne jede bez dodatnog sadržaja (igračke, slikovnice, po najnovijem karte).
No, s druge strane, s njom je sve lako. Odemo u trgovinu i njoj je sasvim dovoljno pokazivati na policama ono što prepoznaje, od mene tražiti potvrdu da je to to, pomaziti se s medom, stavljati stvari u kolica, iz kolica na blagajnu, dati prodavačici Konzumovu karticu, pokušati ju spremiti u novčanik, bez dreke ja bih ovo ili ono.
Kada se noću probudi, objasnim joj da ja moram još to i to (piškiti, piti vode), ona leži i čeka. No, nikada joj se nije omaknulo da u međuvremenu zaspe.
Kada pravim ručak, stoji na stolici, pere posuđe, soli hranu, miješa.
No, nikada ne plače (osim ako se baš jako udari što je rijetko jer je uvijek oprezna pa rijetko pada), ne cendra (ok, u zadnje vrijeme ju je počela hvatati tantrumska faza, ali ništa strašno).
Imam strašno puno povjerenja u nju (zapravo i previše jer je ona ipak malo dijete koje nema dovoljno iskustva, no nastojim joj sve pokazati neka zna što joj se može dogoditi u danoj situaciji) i mislim da ona to osjeti pa vraća na svoj način. Recimo, sada se u dva koraka popne preko kutije za igračke na kauč, no, to nikada ne radi kada mi nismo u sobi. MM se ljuti što ju ostavim da glavinja po cijelom stanu i što ne hodam stalno za njom, ali ja vjerujem da ona neće napraviti neku glupost dok mene nema uz nju.

I slažem se s Cvijetom kada kaže da puno ovisi o roditelju, to kako doživljava dijete. Osobno imam prilično energije za puno toga i zapravo sam i sama zahtjevna osoba (uglavnom prema sebi i tek nešto malo prema MM) i nikada u bilo kojem trenutku mi nije teško učiniti za nju. Ono, da mi je tlaka, da mi se sad baš ne da, da bih radije nešto drugo...

A kada se spomene zahtjevno dijete, odmah se sjetim male Ume Gradac. Ona mi je pojam zahtjevnog djeteta jer druge nisam upoznala.

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

krojachica, pa nije valjda to prenatalni odgoj utjecao, Do je bio takav od trenutka rođenja. Sve bebe su nježno plakale, Do je vikao. Svi su imali podoje, a ja jedan cijelodnevni podoj LOL, pa nisam umislila. Di se rodila i zaspala i gladna i žedna pajkila i smješkala se s infuzijom u glavi. Možda sam stvarno išla na krive koncerte sa sinom u trbuhu :)

---

u mojem slučaju, moje dvoje djece je od dana rođenja (ali i prije rođenja)
raslo u dosta različitim uvjetima, ja sam bila drugačija, MM,
naš odnos i još mnogo drugih okolnosti (i postojanje/nepostojanje ultraturbo
starije sestre je jedna od okolnosti - i prenatalno i posnatalno).
Djelomično u tome vidim razlog što se po nekim stvarima one jako razlikuju.
Naravno, puno je točaka koje vidim kod njih za koje mogu reći da su baš njihove od začeća,
ali postoji mnogo, za mene odraslu ne toliko važnih događaja, koje su u njihovim malim životima imale
značajan utjecaj.

nosis je sat, dva, tri, a ona vristi. das joj sisu, poklopa, ispljune i nastavi vristati. odes na sekundu iz prostorije, vristi. stavis je u as, vristi. stavis je u kolica, vristi. stavljas je u maramu, vristi. ili ako joj je dobar dan ne vristi nego protestira, gunda, kmecka i slicno. no i to nakon nekog vremena ode u vristanje. (vrhunac je bio ove godine na moru kad smo zbog kise dva dana bile zatvorene u kuci pa su susjedi mislili da smo otisle doma jer je nisu culi da urla).

spava u komadu 45min do maksimalno 2 sata. preko dana se nekad budi i svakih 10min. ako usred noci moram na wc, odmah se probudi i vristi.

jede samo uz zabavu (s izuzetkom banane i vocnog jogurta), uz obavezno povremeno protestiranje (dobar dan) ili plakanje (los dan). no ono sto najvise frustrira je da nije da ona ne zeli jesti, ali ponekad protestirajuci pojede sve sto smo joj pripremili i ocito joj je bilo okej i ocito je bila gladna, ali je svejedno kod svakog zalogaja kenjkala bi ili ne bi. nekad to radi i s vodom. i to me izluduje zato sto s jedne strane imam osjecaj da je maltretiramo i silimo obzirom da toliko uporno protestira, a s druge ne zelim da bude gladna kad vidim da uz svo to silno navlacenje ipak pojede dosta toga.

na najmanju naznaku monotonije, protestira i ako ne reagiras u roku 15 sec to obicno prijede u vristanje.

ona nije hiperaktivna i ziva, cak stovise uzasno je oprezna. svaki novi pokret ili vjestinu prvo vjezba i vjezba i vjezba i tek kad "skuzi" kako nesto ide krene malo odlucnije. nista ne radi na naglo. tak da bar u tom smislu nije zahtjevna. kad je u dobrom raspolozenju mozes je staviti na pod, sjesti pored nje i ona ce se igrati neko vrijeme i nece se dovesti u nikakvu opasnu situaciju. to nam zadnjih mjesec dva, sluzi kao nekakvo vrijeme za mali obiteljski odmor.

u meduvremenu smo savladali dosta tih njenih zahtjeva, odnosno naucili smo citati znakove i skuzili neke fore koje joj odvuku paznju od nastupajuceg ili potencijalnog nezadovoljstva koje ona izrazava jako dramaticno uz puno decibela pa dio dnevnog vristanja uspijemo eliminirati. jer jednom kad njezino nezadovoljstvo ode u vristanje i snazni protest treba dosta energije da se primiri. ali mislim da jos nije bilo dana u kojem se ona bar zbog necega nije naljutila i vristala. no, stvarno je dosta iscrpljujuce biti stalno ko neki radar koji prati svaki njezin mig kako bi predvidio eksploziju i pravovremeno reagirao da se to sprijeci. i tako 24/7.

kad god sam se zalila na sve to, onda su mi frendice govorile "cek da pocne puzati neces je moci ostaviti ni sekunde". al meni to nije nista novo jer ne mogu je ostaviti ni sekunde otkad se rodila (prva 3 mjeseca ni dok je spavala). ja hodam po gradu i cudim se kad vidim klince koji mirno, budni sjede u kolicima dok mame s nekim razgovaraju ili nesto obavljaju. to mi je cisti SF. ni mei tai nije garancija da cu uspjeti nesto obaviti bez njenog protesta.

a kaj se tice toga da nisu djeca zahtjevna nego mi ne mozemo zadovoljiti njihove potrebe. ja jos uvijek ne mogu dokuciti zasto je ona povremeno vristala po 45 minuta bez prestanka. bila bi nahranjena, presvucena, prikladno obucena, i ja bi je nosila. ali ona vristi i vristi i vristi....

O tajuska, tako si to lijepo opisala :) nisi luda. To je takvo dijete. Ako si sigurna da je zdrava i da ne vrišti s razlogom, onda dobro došla u klub.Tako je bilo i kod nas.

zdrava ko dren. kihnula nije u ovih 10 mjeseci. doc se svaki put divi kak lijepo napreduje. malo fali zeljeza, al to je normalno za dojenu djecu. cak i urin gledali, sve 5.

da, da, klub nam je super :)

Uh, tajuska, nikada više neću ni pomisliti da mi je dijete zahtjevno. :-)

Citiraj:

---

SikaPika prvotno napisa

Prvih mjeseci stalno na siki; noć nije prospavala nikada (sada spava najduže 2 sata u komadu); mjesecima danju nije htjela spavati nego sam ju morala nositi (kad stanem, budi se); .

---

Pošto je na E. dobro utjecalo zahlađenje (još je jado moj i meteoropat, na majku, što da kažem) i zadnji tjedan nam dani imaju samo malo valova, a puno izjavljivanja ljubavi, pjesmica i svega što lako stavlja osmjeh na lice, mogu se malo osvrnuti na postove nekoliko mama s mlađom dječicom.
Što se tiče spavanja, seke su obe cicoholičarke i uopće ne znam kako smo E. uspjeli sa 17 mj. bezbolno (u procesu od 2 mj.) odviknuti od cice. Ali do tad niti jednu noć nisam prospavala (čak niti onu "dječju noć", famoznih 5h u komadu), ali zato nakon što je prestala cicati sljedeću noć je prespavala, i sljedeću i sljedeću i tek negdje nakon 2 tj. sam se usudila to reći na glas. To je bilo za mene jedno divno postignuće (odmah da se ogradim- ne odgovaram nikoga od produljenog dojenja ili tandema, samo dijelim svoje iskustvo) i mislim da se tako odrazilo na njen san jer smo s cikanjem završili vrlo postepeno i uz njen pristanak.
Svaki bitan, sličan ili različit korak gdje se desi neka pozitivna prekretnica u ponašanju ili navikama djeteta u biti nama daje potvrdu da iako često vrludamo ipak znamo što je dobro za naše zahtjevno milo malo.
Nadam se da takva konstatacija pomaže vama koje imate jednogodišnjake jer će sve više takvih trenutaka/pomaka biti.
Na pitanje što definira zahtjevno dijete već smo dosta toga pobrojale od početka ove teme, pogotovo kad se tiče malih beba, a ja bih najviše šizila kad bi mi svi govorili:" Pusti je neka malo njurga; moja nujurga pola sata pa se tek onda rasplače" i sve u tom stilu. Nikad nisam uspjela shvatiti što to znači jer se E. nikad nije bunila nego je svaku potebu instantno izražavala vrištanjem takvog intenziteta da sam ja doslovno trčala iz dr. sobe na prvi zvuk, jer ako je ne bih zaustavila u prvih 30 sek. tebalo bi mi pola sata i više nosanja i ... da se počne smirivati.
Također mislim da se ne treba prepucavati u vezi toga čije zahtjevno dijete je zahtjevnije tj. tko se tu bolje snašao. Ja sama za sebe povremeno mislim da sve to super hendlam i mnoge žene u okolini mi se dive na stpljenju i požrtvovnosti (a ja to niti ne vidim jer smatram da je normalno tako voljeti i odgajati dijete), a povremeno (do često) mislim da sam nedorasla (energijom i smirenošću) odgoju svog sve pametnijeg 3-g. djeteta.
Mislim da bi većini nas na ovom topicu povremeno trebao dobar savjet kako rješavati neke konkretne situacije i prilika da se bez osude možemo pojadati kad se osjećamo da nam je svega preko glave, a pogotovo našeg predivnog prezahtjevnog djeteta.
Tako razmišlja jedna mama koja ima manje energije od prosjeka, ali joj mozak i dalje dobro radi pa se trudi.

Divan post,Evamona!

:heart: pikula

Citiraj:

---

EvaMONA prvotno napisa

Ja sama za sebe povremeno mislim da sve to super hendlam i mnoge žene u okolini mi se dive na stpljenju i požrtvovnosti (a ja to niti ne vidim jer smatram da je normalno tako voljeti i odgajati dijete), a povremeno (do često) mislim da sam nedorasla (energijom i smirenošću) odgoju svog sve pametnijeg 3-g. djeteta.
Mislim da bi većini nas na ovom topicu povremeno trebao dobar savjet kako rješavati neke konkretne situacije i prilika da se bez osude možemo pojadati kad se osjećamo da nam je svega preko glave, a pogotovo našeg predivnog prezahtjevnog djeteta.

---

veeeeeliki potpis!

i da, i ja sam dobivala savjete da je pustim da njurga. na sto sam samo mogla reci ha-ha-ha ;)

kad smo vec kod savjeta. mene stvarno brine ovo s jelom.
dakle, pocela sam raditi i ona mora jesti krutu hranu dio dana. nemrem joj dati cicu ak kenjka. a neke stvari jede samo ako ju se zabavlja. i to izgleda ovako.
otvorimo knjigicu i svaka stranica je jedan zalogaj. ili uzmemo neku igracku pa njome masemo, lupkamo i slicno. ili joj damo nesto u ruku pa se s tim zabavlja. i dok to radimo ona uredno ko pticica otvara usta i jede. no, cim to prestanemo, ili joj knjigica, igracka i ostalo dosadi, odmah krece protest i okretanje glave. cim nademo novu zanimaciju ona opet otvara usta. u cijelom tom procesu je puno kmecanja, pa i plakanja i svega. ne guramo na silu u usta naravno, ali opet joj na neki nacin odvlacimo paznju kako bi ona sam otvorila usta, a mi turnuli zlicicu. kad vise nikakvo odvlacenje paznje ne pali, i ona vise ne otvara usta, prestajemo je hraniti. uglavnom, imam problem s tim jer mi se to cini ko previse nagovaranja i na neki nacin ko da ju silimo da jede odnosno ko da ju varamo da otvori usta. ne znam kak da to opisem. a ako prepustimo tome da joj dajemo hranu bez zabave samo onoliko koliko ona bez dodatnih zanimacija sama otvori usta, mislim da nebi jela nista ili bi jela samo jogurt.

stvarno ne znam kaj da radim s tim....

Niš, od sad pa do druge godine će sigurno naučiti jesti samostalno uz toliko truda i volje koju opisuješ. U međuvremenu, napuni baterije svoje baterije prije hranjenja :)

Citiraj:

---

tajuska prvotno napisa

kad smo vec kod savjeta. mene stvarno brine ovo s jelom.
dakle, pocela sam raditi i ona mora jesti krutu hranu dio dana. nemrem joj dati cicu ak kenjka. a neke stvari jede samo ako ju se zabavlja. i to izgleda ovako.
otvorimo knjigicu i svaka stranica je jedan zalogaj. ili uzmemo neku igracku pa njome masemo, lupkamo i slicno. ili joj damo nesto u ruku pa se s tim zabavlja. i dok to radimo ona uredno ko pticica otvara usta i jede. no, cim to prestanemo, ili joj knjigica, igracka i ostalo dosadi, odmah krece protest i okretanje glave. cim nademo novu zanimaciju ona opet otvara usta. u cijelom tom procesu je puno kmecanja, pa i plakanja i svega. ne guramo na silu u usta naravno, ali opet joj na neki nacin odvlacimo paznju kako bi ona sam otvorila usta, a mi turnuli zlicicu. kad vise nikakvo odvlacenje paznje ne pali, i ona vise ne otvara usta, prestajemo je hraniti. uglavnom, imam problem s tim jer mi se to cini ko previse nagovaranja i na neki nacin ko da ju silimo da jede odnosno ko da ju varamo da otvori usta. ne znam kak da to opisem. a ako prepustimo tome da joj dajemo hranu bez zabave samo onoliko koliko ona bez dodatnih zanimacija sama otvori usta, mislim da nebi jela nista ili bi jela samo jogurt.

stvarno ne znam kaj da radim s tim....

---

tajuska, jeste probali baby led weaning, mislim da je to zgodno rjesenje za takav karakter :)

nismo. citala sam nesto o tome, ali nikako da se odvazim probati....narocito sad kad radim...

Citiraj:

---

tajuska prvotno napisa

kad smo vec kod savjeta. mene stvarno brine ovo s jelom.
dakle, pocela sam raditi i ona mora jesti krutu hranu dio dana. nemrem joj dati cicu ak kenjka. a neke stvari jede samo ako ju se zabavlja. i to izgleda ovako.
otvorimo knjigicu i svaka stranica je jedan zalogaj. ili uzmemo neku igracku pa njome masemo, lupkamo i slicno. ili joj damo nesto u ruku pa se s tim zabavlja. i dok to radimo ona uredno ko pticica otvara usta i jede. no, cim to prestanemo, ili joj knjigica, igracka i ostalo dosadi, odmah krece protest i okretanje glave. cim nademo novu zanimaciju ona opet otvara usta. u cijelom tom procesu je puno kmecanja, pa i plakanja i svega. ne guramo na silu u usta naravno, ali opet joj na neki nacin odvlacimo paznju kako bi ona sam otvorila usta, a mi turnuli zlicicu. kad vise nikakvo odvlacenje paznje ne pali, i ona vise ne otvara usta, prestajemo je hraniti. uglavnom, imam problem s tim jer mi se to cini ko previse nagovaranja i na neki nacin ko da ju silimo da jede odnosno ko da ju varamo da otvori usta. ne znam kak da to opisem. a ako prepustimo tome da joj dajemo hranu bez zabave samo onoliko koliko ona bez dodatnih zanimacija sama otvori usta, mislim da nebi jela nista ili bi jela samo jogurt.

stvarno ne znam kaj da radim s tim....

---

Tako je bilo s mojom E. Stvarno smo sve, ali baš sve pokušavali da to dijete nešta pojede i jedino šta je palilo su bile metode slične vašima. Sama je počela pokušavati jesti jako rano, već negdje sa 7 mjeseci, kak je sama prosjedila i bilo joj je interesantno negdje do 9.mjeseca - naravno u to vrijeme sama nije usjevala skoro ništa pojesti, ali okusila bi, pa se trudila i činilo mi se da će to brzo uz toliko truda sama savladati, a onda je negdje od 10. mjeseca prestala s interesom za samostalno hranjenje i to je trajalo negdje do 18 mjeseci - ne bi ni pkušala, ništa i ni u kojem slučaju!!!!! Od 16-17 mjeseci kao opet nešta bi, ali rijetko i samo određenu hrnu, tako da ju obavezno mi hranimo, uz to da joj se uvijek daje žlica i prvo sama pokuša.....pa onda nekad ako neće sama prekinemo, pa poslije ponovo......ali uglavnom završava na tome da će jesti ako ju netko hrani. Sad sam malo skrenula s teme, ali oprostit ćete mi valjda i to je dio karaktera visoko zahtjevnog djeteta.
Inače sve drugo hoće sama, obuva se sama - neuspješno uglavnom, ali hoće obavezno, oblači se sama po pola sata i to baš s interesom.....

Citiraj:

---

nela08 prvotno napisa

Tako je bilo s mojom E. Stvarno smo sve, ali baš sve pokušavali da to dijete nešta pojede i jedino šta je palilo su bile metode slične vašima. Sama je počela pokušavati jesti jako rano, već negdje sa 7 mjeseci, kak je sama prosjedila i bilo joj je interesantno negdje do 9.mjeseca - naravno u to vrijeme sama nije usjevala skoro ništa pojesti, ali okusila bi, pa se trudila i činilo mi se da će to brzo uz toliko truda sama savladati, a onda je negdje od 10. mjeseca prestala s interesom za samostalno hranjenje i to je trajalo negdje do 18 mjeseci - ne bi ni pkušala, ništa i ni u kojem slučaju!!!!! Od 16-17 mjeseci kao opet nešta bi, ali rijetko i samo određenu hrnu, tako da ju obavezno mi hranimo, uz to da joj se uvijek daje žlica i prvo sama pokuša.....pa onda nekad ako neće sama prekinemo, pa poslije ponovo......ali uglavnom završava na tome da će jesti ako ju netko hrani. Sad sam malo skrenula s teme, ali oprostit ćete mi valjda i to je dio karaktera visoko zahtjevnog djeteta.
Inače sve drugo hoće sama, obuva se sama - neuspješno uglavnom, ali hoće obavezno, oblači se sama po pola sata i to baš s interesom.....

---

Tajuška, sad sam te baš utješila, jel da?! Sorry! :mrgreen:

Citiraj:

---

nela08 prvotno napisa

Tajuška, sad sam te baš utješila, jel da?! Sorry! :mrgreen:

---

:mrgreen:

E. je počela zaista i u potpunosti samostalno jesti ovu jesen (čitaj, kad je uvrtiću shvatila da nema druge). Prije se, moram se posuti pepelom, nisam previše niti trudila jer bi mi uvijek puno bolje (a bez trpanja) pojela kad ju ja nahranim. Da, gnjavaža je to i do nekih16,5 mj. je bilo jelo i uz knjigicu, i uz priču, ali ne mogu reći da je bila pretjerano zahtjevna za jelo nego joj je to bilo predosadno i zato bi odustala. Od kad je nekako u to doba motorikom dorasla svojoj urođenoj živahnosti počela je i zaista pošteno jesti i tražiti hranu.

ako vas tjesi, moja je rano pocela sama jesti (ono sto joj je pasalo) ali je instant siznula ako npr raspored stvari na stolu nije bio onakav kakvog je zamislila (trebam li spominjati koliki sam ocaj prosla dok nisam shvatila u cemu je stvar?). al hrana joj ni danas nije neki prioritet :D

ajme, ovo i moja Di radi! Znači ima nas još :) Tako je nama trebalo dosta vremena skužimo čemu šiza oko oblačenja odjednom oko dvije i po, a kad ono gđa se bunila oko izbora odjeće, kombinacije boja.... To radi i s tanjurima (naravno svi su nam različiti nakon 3 selidbe ;)), čašam itd

ma joj anita je s tim rano pocela
koja je to strava bila
muka mi cim se sjetim

sve super ide jesti juhu
da cu je stavit na stolac, ona pogleda na stol i
vristanje, bacanje (hvatam ju da ne razbije glavu od stol i ne padne i nije mi jasno wtf)
smirim ju jedva nakon 20 min
hoce jesti
dodemo do stola
opet
...
jesam se naplakala

a ja u zadnje vrijeme malo vise citam o autizmu i adhd-u i nailazim na puno podudarnosti sa ovim ponasanjima.

istina je da je kod nas stanje dosta zadovoljavajuce, ali to je zbog mog stvarno velikog truda i prilagodavanja koje opet uzima svoj danak. pocela sam se osjecati kao da hodam po jajima po kuci, strah me bilo ponekad napraviti krivi korak da ne izazovem reakciju. jer vise nisam mogla sto posto predvijdeti sto bi ju moglo izazvati, zbog promjena koje je izazvalo kretanje u vrtic i toga sto mi je umrla mama. i nevjerojatno je to da se u 90% stvari moze s njim fenomenalno dogovoriti, i puno stvari poslusa, neke stvari netipicne za njegovu dob, tete ga hvale bez prestanka, a ima situacija kad ga sitnica izbaci iz takta i nista ne funkcionira. i on je toga svjestan, cak sam kaze da ne moze prestati plakati na primjer.

sad mi je stvarno zao sto sam se oslanjala na ovu searsovu kategorizaciju, jer bilo bi mi puno lakse da sam otpocetka bila svjesna da to nije 'normalno' i pomalo počela osjecati krivnju jer ne mogu to sve hendlati, nakon nekoliko godina nespavanja i konstantnog svjesnog psihickog napora da izbjegnem krize. malo mi je to neozbiljno od njega, iskreno.