Odgoj djeteta s "visokom razinom potreba", po Sear

[Zdenka2]

mislim da su sva djeca po prirodi "zahtjevna" zapravo potrebita. ovisno o tome koliko i kako brzo se odgovara na potrebe djeteta, neka će postati zahtjevnija od drugih. moje obje kćeri (15 i 3,8 god) su zahtjevne i to zna biti naporno, ali vrijedi svakog truda
ova malena me ponekad toliko "iscentrifugira" da se osjećam k'o ižmikana krpa, ali neka, tako brzo odrastu i onda već dođu neke nove faze, potrebe i tak si pomislim "pa što je tih 4-5 godina intenzivnog žmikanja, kad osjećam da joj dajem sve što treba da bude sretna i zadovoljna, a onda sam i ja sretna i zadovoljna (i umorna)". gledam neku djecu naših prijatelja koja "rastu usput" i prestaju tražit puno jer su naučila da ne mogu puno dobiti. i žao mi je što neki ljudi ne razumiju da njihova djeca zaslužuju kvalitetnu komunikaciju i da su vrijednija od neke serije, filma i bogatog društvenog života.

A što bi rekla na to da neki ljudi daju sve, 100 % i da im je uvijek dijete na prvom mjestu, da su im uvijek zvijezde u očima i osmijeh na licu kad pogledaju svoje dijete ili samo pomisle na njega, kad se raduju svakom trenutku s njim, a dijete je ipak jako, jako zahtjevno?

Postoji nešto i izvan našeg osobnog iskustva. Neki ljudi imaju iskustvo koje mi nemamo, bilo bi lijepo priznati i prihvatiti to.

[tweetyx]

A što bi rekla na to da neki ljudi daju sve, 100 % i da im je uvijek dijete na prvom mjestu, da su im uvijek zvijezde u očima i osmijeh na licu kad pogledaju svoje dijete ili samo pomisle na njega, kad se raduju svakom trenutku s njim, a dijete je ipak jako, jako zahtjevno?

Postoji nešto i izvan našeg osobnog iskustva. Neki ljudi imaju iskustvo koje mi nemamo, bilo bi lijepo priznati i prihvatiti to.

moram priznati da ne razumijem tvoje pitanje, a nejasan mi je i ovaj zadnji komentar (s obzirom da si quotala moj post)što bi to trebala priznati i prihvatiti? pa i sama sam postala mama '95, tad nije bilo ni kompa, ni roda, dapače bilo je poprilično kaotično, većinu trudnoće provela sam u atomskim skloništima i nitko mi nije govorio o AP-u (povezujuće roditeljstvo sam čitala kad sam rodila mlađe dijete, dakle prije 3,5 god) ali sam nagonski svoju bebu stalno imala uz sebe, prala sam suđe i dijete nosila u "klokanici" i stalno joj pričala, mazila je i pazila ko kap vode na dlanu. i ne mislim se nikome ispričavati zbog toga. isto tako ako komentiramo, ovdje virtualno, ili bilo gdje reći ću da postoje ljudi koji nisu u stanju prepoznati potrebe svoje djece (ne trude se naoružati literaturom ili izmjenjivati iskustva) ili još gore, djecu doživljavaju kao gnjavažu i radije idu "linijama manjeg otpora" kako bi izbjegli suvišne napore. i zbog ove spoznaje se ne mislim ispričavat nikome. i još da objasnim pojam "zahtjevno dijete" ne znači da je dijete neodgojeno, lošeg ponašanja i sl. već dijete koje je znatiželjno, inteligentno, uvijek teži da dobije još više informacija, izazova, interakcije.