I inače potpisujem ovo martino i čokoladno opcenito, Tanju i Mimu o blatu, casu o frižiderima i verteks o onom fizičkom odgoju.
i inače najbolji način da djeca postanu spretna, usredotočena, je da im damo da nose, prenose, razbiju, pouke, postanu pažljiviji, spretniji...pa kako su naučili hodati, nego da su puno puta pali, digli se, nesigurno teturali...
Nisam zbilja ničiji post smatrala zlonamjernim. Svjesna sam nekih svojih tereta, ...čini mi se. Jedan je da se izražavam relativno suhoparno i što to kad je napisano ispada dosta strogo. Baš često mi se dogadjalo kad bih upoznala neku forumašicu - A ti si Jelena!?! Ono, imala bih osjećaj da su očekivali neku zvijer. Ono totalno sam razočarenje :lol:Citiraj:
casa prvotno napisa
Drugi teret je što i sama propitkujem postoji li razlika u mom roditeljstvu od biološkog. I tu si mi baš lijepo napisala ovaj post i zapravo me raznježio. Ja želim čuti da nema razlike, da sam ja samo obični roditelj.
seni, ja bih ono najrađe da se mogu sjesti s djetetom i lijepo mu reći - ajde nemoj sad radit gluposti, vikend je, bolje nam je da smo svi sretni i uživamo, nego da radiš spačke i da se međusobno nerviramo. Najgore je što ja to tu i tamo kažem, a onda dijete propitkuje je li me dobro shvatilo pa me zna pitati - mama, je l sad uživamo? Ili naprosto konstatira da mu je baš lijepo i da uživamo. Mislim da je većina nas strože odgajano i učimo na greškama svojih roditelja. Druga vremena. A opet kad vidim neke ljude za koje znam da su imali popustljiv odgoj - čini mi se da je strogost manje zlo. Ništa, treba balansirati.
A sto se tiče reda, urednosti, pospremanja igračaka, njih za ruku pa to sve s njima. Dok im se te radnje ne automatiziraju.
Moj je "Zvonko" bio puno gori. Imala je nekog psića, mini-plišanca na privjesku, stalno ga je sa sobom nosila u šakici. Jednom je pesonja u parku pao ravno na pseći drek, a ja sam ga, zgrožena, iz sanitarno-higijenskih razloga pokupila maramicom i bacila u koš za smeće uz prigodna uzaludna objašnjena.
Već DESETU godinu, čim zajeseni, ona obilježava njegovu pogibiju jednim žalobnim "sjećaš se, mama, kad si mi psića bacila u smeće, a mogli smo ga oprati ... "
Moj odgoj nije bio popustljiv. :mrgreen: Nikako. I moje granice su bile uvijek manje vise jasne.
samo meni je frižider frižider, a ako je djetetu zabavan, to je njegov izbor.
bome bi se rado sjela s tvojim sinom ispred tog frižidera, da mi ispriča sto ga to fascinira. :heart:
i inače ja poznajem jako malo roditelja/odraslih ljudi koji imaju strpljenja djeci “objašnjavati” svijet, ovako kako ti radiš. Pa shodno tome mi je vise nego razumljivo da tvoj sin ne sjedi samo pred lego kockama, nego cijeli svijet doživljava kao jednu veliku kutiju privlačnih pralina!
Zaista je odličan u razgovoru, nema ispade bijesa, kad napravi glupost naljuti me, ja ne vičem jako, ali se i brzo spustim i on se isto brzo spusti, zato i možemo fino razgovarati poslije kratke svađe. Ja sam taj pattern ponašanja naučila baveći se timskim sportom, pogotovo u muškom društvu, gdje su si za vrijeme igre na pas mater, a poslije sretno sjednu na pivo.
Situacija od jučer - ide vratiti nešto moje na mjesto (sam se nudi), baci, umjesto da odloži i sve mi poruši. Počne se smijati. Ja mu kažem potpuno ležerno - nije ti to za smijat se, nego lijepo reci - mama, oprosti porušio sam sve. I on se prestane smijati, zaista ponovi tu rečenicu, podigne s poda što je porušio, zajedno posložimo i nastavimo gdje smo stali kao da se ništa nije dogodilo. Ma super je to dijete, nije da sam sve fulala :)
Moji Zvonki...
ne samo da mi oci zasuze kao Mimi, kad se sjetim, nego me je sram pred samom sobom. A nadam se da ih je kćer zaboravila... na sreću mi ih ne spominje kao coksina curka...
Ja uvijek mislim da je biti ucitelj poziv, pa da otuda ta moja sklonost objasnjavanju svijeta. Sjecam se da sam s prvim u dobi od godinu i po dosla do toga kako se naprave stakla od pijeska secuci centrom i gledajuci izloge. Sad sam toliko napredovala da do toga dodem s otprilike pet godina. Al nije mi tu poanta kad sto objasnjavat, vec to da dijete trazi emocionalan odgovor na emocionalni izljev. .ja bi kiglu/ bacam blato, a ne znanstveni. Naravno, djeca se nauce zainteresirano slusati o staklu i pijesku kako bi udovoljili maminim streberskim prohtjevima. I zato je jos vaznije da mama osvijesti da razina racionalno objasnjenje nije uvijek ona koja djetetu treba.
Sta da vam kazem, ja sam na srecu vrlo zaboravna osoba, jerbo sam imala hrpu tih Zvonka, s njih cetvero nakupi se...
Ja ovu situaciju interpretiram drugačije: djetetu si skrenula pozornost na to da su mu cipele blatnjave. Nakon tvog komentara ih je pogledao i ustanovio da imaš pravo. I on ih je pokušao očistiti na način sukladno uzrastu. Vrlo jednostavno. Ti si kriva. :trep: Razlozi mogu biti razni: da ti udovolji i očisti si blatnjave cipele, ili mu i samom smeta da izađe iz kuće prljav, itd… nema tu kalkulacije ni dišpeta.Citiraj:
Jelena prvotno napisa
A da odgovorim na tvoje pitanje, po tvojim postovima zaključujem da si sasvim običan roditelj koji se trudi dati najbolje te da razlog nije posvajanje već si takvog karaktera. :love2:
Vezano za trganje knjiga… sjećam se kao danas.. da se nije smjelo, da će se roditelji ljutiti…da će vjv biti posljedica…ali taj unutarnji poriv.. učini to, učini, da čuješ opet taj tako zanimljivi zvuk.. ali ne smije se... ali taj zvuuuk....iiii....krrrrkkkk… tooo!.. uuuups!:o
Vi se ne sjećate takvih stvari? :lool:
Kod nas je mlađi sin starijem bacio njegovog Zvonka kroz prozor i to je priznao tek godinu dana kasnije. Ne znam kakav smajlić da tu stavim, pa neću nikakav.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
To je bilo u predškolskoj dobi.
Moji nisu baš trgali knjige, ali su spaljivali testove i bilježnice iz njemačkog kod nas na gruntu, u peći za kotlovinu :-)Citiraj:
alga prvotno napisa
Knjige nisam nikad trgala ni bacala, ali bilježnice i druge papire - oooo, daaaa... pa kako onda ne bih dozvolila djeci da naprave to isto? Manje furde u kući.
A joj, mislim da si tu zbilja fulala, ako je to komentar na moje objasnjavanje. Ne znam zasto mislis da jedno iskljucuje drugo. S puno djece vjerojatno i da. Al s jednim mozes razgovarati do mile volje. O temama koje ih zanimaju. Ne mogu mu ja nametnut da pricamo o elementima romantizma kod Beethovena, ako njega zanima cemu sluzi koji propeler na helikopteru i gdje helikopter ima auspuh.Citiraj:
casa prvotno napisa
(mislim, bilo bi odlicno da je vise djece, al tu vidim neku prednost)
Mislim da sam nasla odgovor na svoja pitanja. Hvala. Štono lili kaze, napreskokce, citam sto se uklapa.
Ma, nisam mislila konkretno na teme, vec na taj obrazovni ton. Ono, tamo gdje mama s djecom komentira stvari iz znanstvenog kuta, i djeca u ime suradnje govore na taj nacin o stvarima, tamo gdje mama komentira zdravoseljacki, i djeca tako, tamo gdje mama komentira umjetnicki aspekt, i djeca tako...bar u ovoh ranoj dobi. Naravno, roditelj se prilagodava djetetu temama, ali dijete pounutruje roditeljski stil. A to se nazalost ili nasrecu ne mijenja brojem djece.
Primjer, dvije mladenacke prijateljice i ja na plazi sa sedmero djece i krene prica o zalasku sunca...jedna ima pricu o odlasku kako bi mogao doci nocni gospidar mjesec, jedna o tome kako boje stvaraju tu predstavu da bi mi znali da je vrijeme za spavanje, a jedna o tome kako se svi vrtimo ukrug i tako nekad vidimo suncr, nekad ne. I svaki aspekt je istinit, al govori puno vise o mami nego o zalasku. I kad smo shvatile, gledamo nasu djecu i izgleda da i nasa djeca drugacije a u skladu s mamom dozivljavaju svijet. Bar do sedme, osme godine...
P.S. meni je kemija slabija strana...
Mi imamo slikovnicu Laku noc! od skolske knjige. Meni uopce ne spada u prvi izbor, al malom da. To je definitvno za cca 4 godine uzrast. Nas mali stalno nosi lopticu da mu objasnim kako je jedna strana kuglice osvijetljena, a druga nije. Meni je to naravno suludo da mu detaljno objasnjavam "zalazak sunca", ali bas ta razina iz knjige mu je super. Mrvu prerano. Ali ju bas cesto izvadi.
Ja pak "suptilno" namecem jednu o posjetu pedijatru, al ne da se mali :lol:. Lijepo je sve objasnjeno, al neke stvari mi je tesko objasniti, jer je knjiga za bogate drzave. I onda pise da je u cekaonici od pedijatra kao u igraonici, a djeca se veselo igraju na slici. Dr. nije u kuti uopce. Dr dobro pozna svoje pacijente i uzima ih u krilo da si malo popricaju. Mislim, drago mi je da nas nasa dr bas i ne pozna :)
To me podsjetilo na moj prvi ivf gdje su me kod transfera pitali kakvu glazbu volim da mi puste. A drugom prilikom kad sam bila hospitalizirana sam ispunjavala upitnik je l mi bila fina hrana, s podpitanjima je l bila odgovarajuce temperature.
Ali da ti nista ne objasnjavas na taj obrazovni nacin, vjerojatno mu ni ta slikovnica ne bi bila napeta. Moja djeca recimo nemaju glazbeno poimanje svijeta. Meni je slon prdnuo u uho, se tako kaze? A znaju tko au bili Beatles ili tekstove tbf jer je to razina koja im ae nudi. Najstariji svira gitaru, ali je sve o glazbi naucio od ucitelja gitare. Tamo je stigao povijesno potkovan o bandovima, bez da je znao prepoznat motiv u pjesmi.
Pa da, ja ne bih nikad rekla nesto netocno (to my best knowledge) na takvu temu, kao one mame iz tvog primjera. Meni je to bez veze. Kad vec govorim, sto to ne bi bilo tocno.
A ovo za glazbu, tu si me ulovila. Ja sam mu jos kao bebi, dok smo cesto plesali, mijenjala "koreografiju" na svaki pocetak nove fraze. Svjesno. Jer sam vidjela kako to ljudi ne cuju. Nek se nadje. Nikad ne znas sto ce njegov mozak primiti. Je li to samo dodir, je li to ritam, je li melodija ili moze i malo vise. Nije bitno. Sto se kaze APP. Rado slusa muziku i plese, a sto se primilo, a sto je bilo vec upisano, nemam pojma.
Pricala sam s prijateljicom kako mi je prolio vodu od tempera dok sam se sekundu maknula od njega. Ona mi u cudu kaze da se to njoj ne bi dogodilo jer njen dvogodisnjak nikad ni nije slikao.
Nudim - nesto se primi, nesto ne. Jako rado slika. Nista losije od Murtica :)
meni su casine prijateljice bogate mastom. i nema mi veze tocno ili betocno. to je lijepa prica.Citiraj:
Jelena prvotno napisa
ja sam malisi dok je bio u tim godinama pricala i price, i objasnjavala kako i sto zaista jest. ali smo se uvijek vracali na price. time je razvijao mastu.
danas je pubertetlija koji obozava fiziku, ali i marvelove junake i fantasy
Ja mislim da i istinita priča ostavlja jako puno prostora za maštu. Pitanje je na koji način se predstavi. Na kraju krajeva kvalitetan SF je baziran na puno istine. Mislim baš da je među fizičarima najveći udio obožavatelja fantastike.
Mada, nebitno - po meni je bitno da radiš s djetetom ono prema čemu imaš sklonosti, što te i samog zabavlja, jer tu možeš biti najzanimljiviji, iz pluća i udaha izbacivati primjere i kombinacije.
istinita prica su cinjenice. ovo su bajke. i tesko je usporedivo. ja sam tip mastarija, ti si tip cinjenica. i to je ok. svatko na svoj nacin objasnjava. i nije svako objasnjenje primjenjivo u svim situacijama.
ja sam malisi pred spavanje pricala bajke (ne grimma, moje, izmisljene), ali u toku dana sam objasnjavala u cinjenicama
Seni, samo da ti zahvalim na 4 posta u ovom nizu. :kiss:.Citiraj:
seni prvotno napisa
Pročitala sam ih više puta, ali još nemam ništa za odgovorititi na njih ;).
P.S. Da, dobro je sjecas, to je mala s kupusom, borovnicama i skidanjem gume s vrata (copirajt 2017., a 2018. vam nisam ni spominjala :mrgreen:).
Ja malo kasnim na temu pa ću ko iz vedra neba. Moja J. je rođena da bi ispitivala i kršila granice. Moja najbolja prijateljica kaže da mi je J. poslana kao učiteljica :-)
Mene pere grižnja savjesti kad postupim u suprotnosti s onim što mislim i naravno onda kad ja nisam dobro pa dođe do raspada sistema i reagiram loše.
Inače sam u onoj grupi koja će skinuti vrata... do prije par mjeseci smo imali obrisane sve programe crtića na tv-u 8 mjeseci jer je napravila nešto užasno. Nije mi bila namjera tako dugo, ali je to ispalo jako pozitivno po nju pa sam malo produžila.
Ona je definitivno dijete koje te milion puta dovede do toga da staneš i ne znaš kako da reagiraš.. lakše mi je bilo kad sam čula da i psihologicu i psihoterapeuticu dovede do toga :mrgreen:
Nema recepta... lakše je postalo negdje nakon 6. godine, od razdoblja prije imam PTSP.
Sad su drugi izazovi, npr. škola, ono što hoće napravi, ono što neće ne napravi pa dubili mi svi na glavi, pa onda sjedimo doma po 3 sata da to napravi, ali iz škole uredno dođe prazne bilježnice. Da nam iscrpi svu energiju ne moram ni reći, ali lakše nam se nositi od onog trenutka kad smo shvatili da ona nikada neće biti lako suradljivo dijete.
Eh, još jedna stvar.. kad vidi da može manipulirati nekim ili da je netko jako blag onda to iskoristi dobro debelo. U školi je vidjela da učiteljica ne prati tko šta radi i nema kontrolu i tu si je uzela maha. Na plivanju je pokušala ali ju je trenerica 2 puta dobro srezala i više ne pokušava i obožava trenericu i plivanje.
Uvijek mi je lakše kad se ti javiš Mitovski ;). Kao lakše ;).
Meni je super ova fora s vratima, ali evo realno, ja ne znam u kojem trenutku bi ja skinula vrata. Jer i ova moja teška, i ovaj moj stariji “lagani” kad su u elementu, u elementu su... bijesa, ljutnje... čega god svega. I sad dakle scena, on je ljut i lupa vratima. Ja dođem i skulirano skidam vrata. Ono što on u tom trenu radi je to da me sigurno vuče za noge i ruke i ne da mi da to radim. I još je više bijesan i ljut. Ja uopće ne vidim tu scenu s vratima. Ja njemu moram reci nešto stvarno gadno da se smiri i prestane. Tek kad ga rasplacem će se smiriti.
O njoj da ne pričam... i ona lakoća kako izgovarate “kifla je ili da ili ne ili sutra i idemo dalje”. Kifla može biti samo da, ako je ne ili sutra ne mogu dalje jer imam petogodišnji tantrum na sred ceste.
No, ona je druga priča. U kontekstu ove teme me više muči to što s njim u takvim trenucima ne znam što bih trebala napraviti da se on smiri i prekine neko nepoželjno ponašanje. Ona me muči na puno više nivoa 8-).
Pa, recimo, ti skidas vrata i on na tebe nasrne pa ti zgrozeno zajedno ili bez vrata, odes. Bez ijedne rijeci. Ako se napad nastavlja drzis ga. Sve bez rijeci. Kad napad prestane, i dalje sutis. Nakon par aati konstatiras Sad si me napao i to se vise nece dogadati. . Iako, iskreno, ne mogu zamisliti da ijedno id moje troje starije djece u dobi od 17,9 i 8 godina nasrnu na mene. Dvogodisnjak me zna ici udariti i ja ga drzim dok ne stane. Ne kaznjavam to nikako, ne drzim prodike, vec kad se smiri kazem To se ne radi. I kraj price. Nemam s njim nikakve razgovore, obecanja, analize.. Tako sam i s njima.
BB pa ne prođe to lako, da ja obrišem programe a ona to prihvati. To je bila ogromna scena, ona je vrištala, ali je napravila nešto što je ja smatram zahtjevalo od mene da reagiram i oduzmem ono što joj je tada bilo najdraže. Samo sam ja, ne samo ja nego i MM izveli mirno i hladno. Kratko i jasno sam joj rekla, ovo što si sad napravila je nedopustivo, posljedice toga su te i uopće ne želim raspravljati, a ti kad razmisliš o tome što si napravila možemo razgovarati i maknula sam se. Ona je tad svisnula, scena je bila užasna i mučna ali ja sam bila sigurna da je tada to tako trebalo biti.
Može li se postaviti granice bez grubosti/urlanja/prijetnji... nastavi niz
Slučajno sam naišla ovdje, ustvari trazim temu o noćnom piškenju, za sestru, pa evo pošto imam mnooooogo iskustva sa teško odgojivim djetetom da napišem šta je nama pomoglo.
Nisam pročitala sve postove, možda je bilo sličnih savjeta, ako je zanemari.
Kao prvo Princeza je dijete sa dijagnozom, ali nama u centru za autizam su rekli da ova metoda pomaže kod mnoge djece bez dijagnoza, a to je naučiti se samokontrolirati, što "teško odgojivom djetetu" (bože, kako glup naziv:-(ali šta je tu je) teško pada.
Kod nas su, baš u ovim godinama, dani počinjali kao horor film na najpetnijem dijelu i tako završavali, i roditelji koji imaju suradljivo dijete, ne mogu ni sanjati što znači, ako teško odgojivo dijete, ŽELI kiflu pet min. prije ručka.
Da tu ne pomaže, ne , ni NE, ni znaš da će sad kod bake biti ručak,nemožeš sad dobiti kiflu, ni ako sad ne prestaneš večeras nečeš gledati crtić, takvo dijete iz ponosa neće večeras ni pitati dali smije upaliti tv, ono želi samo tu KIFLU.
Ne pomaže ni, sljedečih sedam dana nečeš ići na plivanje. Čak ne pomaže ni, ako odmah ne prestaneš urlati ostaviću te sad na auto putu samo samcato, pa ostavi ako hočeš, znaš da se neću pomaći smjesta sve dok se ti ne vratiš ili neko ne nazove centar za socijalni rad, ali ću bez prestanka urlati, hoćuuuuu kiflu.
Neko je gore spomenuo, da odlučno ostavi dijete, i da to pomaže, jer dijete primjeti dali misliš ozbiljno ili ne, ne ne on još nikad nije ostavio Princezu i njoj slične, ne pomaže tu nikakva odlučnost ni dosljednost tu se ide na život i kiflu ili smrt, druge opcije ne postoje. Mislim da mnogi roditelji znaju o čemu pričam.
Uglavnom situacija hoćukiflupetminutaprijeručka smo imali na pretek, npr. stojimo na kasi supermarketa sa punim kolicima a teta iza nas u svoji kolicima ima Frosch prašak za veš koji Princeza mrzi, i mi moramo iz istih stopa napustiti dućan, ne tu ne pomaže, okreni glavu i ne gledaj taj prašak, jer dobiješ odgovor, ne gledam ja njega ali znam da on gleda mene, ni poslije kad smo se navikli da imamo dijete gdje su sve oči uprte u nas, pa me nije bilo bed pitati tetu: molim vas, dali možete taj svoj prašak pokriti nečim da negleda u moju kćerku, začuđeni pogled ali ipak uslišana želja, ne ne nije pomoglo jer Princeza zna, da je prašak i ako pokriven tu prisutan i ona želi odmah napusti dućan, ni sve one prijetnje od negledanja tv do njene readoptacije....itd itd.
Uglavnom prvi put smo ugledali svijetlo na kraju tunela, kad su nam u centru pokazali metodu samokontrole, a to je od prilike išlo ovako. Objasnili smo joj (što je naravno do tad i znala, ali sad oficijelno) da mi roditelji odlučujemo dali će ona dobiti kiflu ili iz istih stopa napustiti dućan, i sve ostalo životno važno, ali pošto njoj teško pada da u mnogim situacijama ona ne donosi odluku o svom životu, ona ima na dan tri jokera (počeli smo sa tri tad je imala 4 godina a završili na jednom, dugo godina kasnije) koje ona može upotrijebiti, kad joj bude baš baš teško da mi donesemo odluku za nju, ili kad je njoj baš baš nešto važno u životu, kao npr kifla 5 min pred ručak. Iz početka bi Princeza svoje jokere (možete ih nazvati i želje, odluke ili bilo kako drugačije) upotrijebila najkasnije do 10 sati, a poslije bi urlala da su njoj tri malo, treba joj 2-3 više, nažalost tad joj ni 30 nije bilo dovoljno, ali uz našu napomenu da ipak svoje jokere treba mudro upotrebljavati, ne za svaku "sitnicu" Princeza je u međuvremenu, to vrlo lijepo naučila, tj. naučila se samokontrolirati.
Znači u vašem slučaju bi to bilo ovako: želim kiflu, ali sad češ kod bake dobiti ručak, ja ipak želim kiflu SAD, ok želiš li upotrijebiti svoga jokera za kiflu ili misliš da će u toku dana, biti situacije gdje će ti joker biti potrebniji...Princeza je vremenom vladala takvom samokontrolom, da su joj kasnije jokeri ostajali često ne upotrebljeni do spavanja, pa smo ih onda poklanjali lutkama, plišancima, bacali kroz prozor, zakopavali u cvijeće i sl.:-)
Možda se ovo nekome čini glupo, ali nama je spasilo život, a znam najmanje dvijeobitelji, sa djecom bez dijagnoze! koji su ovu metodu dugo godina sa zadovoljstvom koristili. Nadam se da sam dobro objasnila i da će bar još nekome pomoći. Ako ima pitanja rado ću odgoviriti.
Joj Davina super si objasnila! Hvala! :heart:
Ovo je izvrstan prijedlog, Davina! I dokaz kako mnoge metode namijenjene djeci s nekom teškoćom izvrsno funkcioniraju na običnoj djeci.
Jednostavno ne mogu vjerovati da dijete od 8 godina može učiniti nešto toliko loše da bude kažnjena sa 8 mjeseci negledanja crtića. To je strašna kazna. Užasna. Nevjerojatna. Neshvatljiva. I točka.Citiraj:
mitovski prvotno napisa
Nije kazna, koliko sam shvatila, zamišljena da traje 8 mjeseci, nego je negledanje TVa u tolikoj mjeri pridonijelo poboljšanju ponašanja da je Mitovski odlučila da mogu i bez toga.
TV je zaista nešto bez čega se može, dapače, moje su cure odrasle s 5-6 zemaljskih programa (ni danas nemamo više) koji su se "palili" za vrijeme Dnevnika, tj. uopće nisu gledale ništa, i na crtićima na CDu (koje sam ja spržila i strogo dozirala).
XCitiraj:
čokolada prvotno napisa
Slično je bilo i kod nas. Ne radi se o kazni nego o načinu života, a tv u ranoj dobi definitivno nije najbolji izbor.
Mi uopce nemamo tv vec jedno 10 godina.
Jokeri, pa sjajno, ja sam to dosad koristila samo u dućanu i za slatkiše, kako mi nije palo na pamet da to koristim i za druge situacije?! :) od sutra!
Da, bas fora s Jokerima.
Ja bas vidim kako nam ovaj godisnji dobro dodje da se svi super ponasamo.
(I mi smo godinama bez televizora bili, sad mali gleda cca koliko meni treba da se nasminkam ujutro za posao, i to ciljano 99% s hrt2 i pepu na HBOu, premotamo sve reklame na hrtu)
Danas smo bili u dućanu. Tražio me jednu žutu papriku i dobio. Ja te mesnate paprike rijetko kupim pa mu je valjda fora. Iako se on veseli i onim casicama s cherry paradajzima, još ako su šareni, ludnica :)
Mogla sam i odbit tu papriku, ne bi bilo drame.
Zasto bi odbila kupiti zutu papriku ?! :zbunj:
Jasni je da mozes odbiti kupiti sve sto se sjeti jer ti posjedujes novac i ti odlucujes, ali cemu ?!
Ali ste na internetu?Citiraj:
marta prvotno napisa