Moj je "Zvonko" bio puno gori. Imala je nekog psića, mini-plišanca na privjesku, stalno ga je sa sobom nosila u šakici. Jednom je pesonja u parku pao ravno na pseći drek, a ja sam ga, zgrožena, iz sanitarno-higijenskih razloga pokupila maramicom i bacila u koš za smeće uz prigodna uzaludna objašnjena.
Već DESETU godinu, čim zajeseni, ona obilježava njegovu pogibiju jednim žalobnim "sjećaš se, mama, kad si mi psića bacila u smeće, a mogli smo ga oprati ... "