alope prvotno napisa
Dragi svi !!!
Ja bi vam željela ispričati svoju priču.
Moj mali je rođen sa hypospadijom. Ni ja, kao ni velika većina vas, nije nikada čula za to.
Bila sam u šoku, jer mom malom nešto nije u redu sa pišom.
Plakala sam i dugo sebe krivila radi toga, jer sam mislila da sam na neki način to u trudnoći potaknula.
Muž je krivio moju stranu, jer je to nasljedno.
Dugo sam odgađala da uopće pogledam o čemu se radi, jer , mislila sam, najgore je guglati.
Onda sam oko 8.mjeseca starosti svog malog, ipak proguglala i shvatila da to i nije tako baš strašno. Najradosnije mi je bilo saznanje da to nije bolest i da ne izaziva bolest.
Obavili smo pregled u Klaićevoj , doktor je bio mlad i zbunjen, ne sjećam se imena.
Rekao je da je mom malom potrebno napraviti 3 operacije. Prvo bi mu proširili postojeću rupicu, pa bi ju pomakli na pravo mjesto, pa bi izravnali njegovog pišu.
Bila sam u šoku.I odustala od operacije , jer nisam vjerovala da ne postoji doktor koji to ne može napraviti sve odjednom.
I opet sam guglala. I pronašla dr.Perovića.
Htjela sam naručiti dijete na pregled, ali dr. je , na žalost, u međuvremenu preminuo.
Stupila sam u kontakt sa dr. Đinovićem i naručila dijete na operaciju.
Trebala je biti sa 18 mjeseci njegove starosti.
Mali se razbolio i operacija je bila odgođena.
U međuvremenu sam ostala bez posla i upali smo u financijske probleme, te operaciju nismo imali od kuda da platimo.
Prolazilo je vrijeme, dijete je raslo...
Znala sam da ćemo kad tad to morati napraviti, ali nikako da se oporavimo...
Dijete mi je odjednom postalo bolesno, stalno je imao prisutnu bakteriju u urinu, visoke temperature, česti boravak u bolnici i vječiti antibiotici.
Kao razlog doktori su navodili hypospadiju i to što mu je mokraćni kanal stvarno jako uzak.
Rekli su da se zaista radi o zdravlju djeteta i da mu je operacija potrebna odmah.
Nisam imala što čekati više.
Novaca i dalje nisam imala, u međuvremenu sam bila i u postupku razvoda, dijete bolesno,...
U 13 mjeseci mali je popio 11 turi antibiotika + stalna profilaksa.
Zaista sam bila na rubu svega.
Opet sam proguglala , jer jednostavno nisam mogla shvatiti da u Hrvatskoj zaista ne postoji doktor koji to može jednako dobro napraviti kao i dr.Đinović.
Jedno sam bila sigurna, u Klaićevu ga ne vodim.
I tako sam naišla na dr.Luetića.
Na svim domaćim forumima, njegovo ime je spominjano sramežljivo, ali ipak sa više pozitivnih ishoda od bilo koga drugog u Hrvatskoj.
I tako sam nazvala Rebro i naručila malog kod njega.
Brzo smo došli na red i za pregled i za operaciju.
Doktor nije davao nikakve informacije oko mogućeg uspjeha ili neuspjeha.
Rekao je da će krenuti sa operacijom, pa će tek onda znati što i kako točno.
Niti nakon operacije nije rekao puno.
Ali operacija je prošla.
Na Rebru za kompletno osoblje imam samo riječi pohvale, ti ljudi zaista znaju šta čine i moj mali im nije bio prvi , niti jedini hypospadijevac.
U vrijeme operacije, upoznali smo dječaka koji je prvi put tada bio na op.hypo., dječaka koji je došao na kontrolu nakon 1.operacije i još uvijek je sve bilo u redu i dječaka koji je tada bio 4.put na operaciji.
U srijedu idemo na našu drugu kontrolu.
Prošlo je tek 3 mjeseca od operacije, ali moj mali još uvijek piški uredno i svima se hvali.
Kad piški vani, vježba daleko piškinje :)
Svjesna sam da nas još čeka dug oporavak i strepnja, ali iskreno vjerujem da je hypospadija iza nas.
Iako je bakterija i dalje prisutna i dalje bi trebao piti antibiotike, ali ja više ne želim da ih pije.
Tjeramo tu bakteriju vodom.
Pročitala sam negdje da je mokraća u stvari agresivna tekućina sama po sebi, a razne tekućine ju čine još agresivnijom.
Bojala sam se i još se bojim da bi mogla probiti u bilo kojem dijelu mokraćnog kanala.
Tako da moje dijete pije samo vodu, čistu vodu, i ujutro blagi čaj od kamilice sa listićem koprive.
Sol gotovo da i ne stavljam u jelo.
Eto, ovo je moja priča o hypospadiji.
Vjerujem da je dr.Đinović odličan stručnjak, ali uvjerila sam se da je i dr.Luetić znao operaciju kod mog malog napraviti u jednom aktu.
I zato sve mame koje su u istoj financijskoj situaciji kao što sam ja bila, mogu reći : i u Hrvatskoj postoji doktor koji to može napraviti. U Beograd uvijek stignete otići na "popravak" ako je potreban.
I još nešto bi rekla.
Žao mi je što se ovdje rijetko javljaju mame kao ja, koje su imale uspješne operacije u Hrvatskoj.
Za sve one koje ne vide nadu, izlaz i brinu se, shvatite da se na forume najčešće javljaju oni koji imaju probleme, rijetko ko se vraća kada se taj problem riješi.
Hvala dr.Đinoviću za sve savjete koje sam dobila vezane uz pišu mog malog (a imala sam pitanja).
I jedno veliko hvala dr. Luetiću, koji mi je vratio vjeru, a mom malom "pišu, velikog i lijepog kao prije" (tako moj mali kaže).