SikaPika, ti želiš posao i auto ti treba - ishodi to da ga kupite i prihvati posao.
Printable View
SikaPika, ti želiš posao i auto ti treba - ishodi to da ga kupite i prihvati posao.
prihodi moraju pokriti troškove, to je možda ipak uvjet za kupnju auta,ne ?
XCitiraj:
pikula prvotno napisa
Auto je uglavnom prema mojem iskustvu "rupa bez dna" i ako je ikako moguće ja bih gurala bez auta.
Iskreno, prihod od zaposlenja na 4 sata uz putovanje, kupnju auta, benzin, troškove servisa, troškove popravaka (ako je stariji auto), gume (zimske/ljetne),... ustvari "ne pokriva" auto.
druga stvar je ako je taj auto neophodan za ostatak života i ako će sve to zajedno biti ulaganje u bolju budućnost.
Slažem se s ovim.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Kad se jednom krug zatvori, pitat ćeš se kako ste uopće mogli biti bez auta... Držim ti fige za posao, da sve bude dobro. To je važno. Sretno!
majoslava, napisala sam da baka, moja divna susjeda, o kojoj sam pričala, sigurno to nije očekivala, a kamoli tražila do djece. Ali eto, dogodilo se i meni je to poticajno i lijepo za podjeliti s drugima, ne neki plan ili obaveza za djecu, nego priča o ljubavi i zajedništvu.
Bilo bi divn oda radiš na pola radnog vremena i imaš auto, samo ja se bojim da želje nisu isto što i realni okviri. Jati želim da ti i tvoj muž dođete zajedno do toga što je najbolej za vas kao obitelj i da uz Božju pomoć to i posignete, ako i propustiš koja otvorena vrata putem, sigurna sam da će se otvoriti koji prozor, kad možda uopće nećeš očekivati.
Možda se u školi možeš dogovoriti da ti tu satnicu koji bi odradjivala stave u 2, maksimalno 3 dana. U tom slučaju čak ni to putovanje ne bi bilo neki preveliki problem, a onda eventualno možeš vidjeti kako bi se u tu priču uklopila kupovina auta.
Eh cure moje, sad ćete reći, valjala se brda, rodio se miš.
Nakon što sam noćas napisala post, probudila se moja curica i otišla sam do nje. Ušuškala se, pomazila... i od jednom shvatila da me još treba, potpuno, svaki dan. Nekako mi se u glavi sve posložilo (valjda sam trebala napisati "na papir") i pao mi kamen sa srca. Kada sam MM jutros rekla odluku, bio je sretan i nekoliko puta danas ponovio Maši da ju njezina mama neće ostaviti (dramoser).
A auto, auto će mi biti još neko vrijeme tiha patnja. Anemona je u pravu kada kaže da je auto rupa bez dna, samo što ja o tome nisam praktično razmišljala, ni o popravcima, registraciji, tehničkom...
Ono što sam ja željela je bilo krenuti raditi, početi sticati iskustvo, sad pola radnog vremena pa onda više i tako. No, onda si mislim, pa valjda će biti prilika i kasnije, a kada je već takva situacija, bolje je da budem s djetetom što duže. Osim toga, mislim da bi ipak bilo previše stresno i za nju i za mene tih prvih mjesec, dva dok deda ne bi otišao u mirovinu pa bi ju danas čuvala jedna osoba, sutra druga, bili bi stalno u nekoj žurbi zbog posla, a mi inače laganini pripremamo hranu, lagano jedemo... Ma znam, djeca su prilagodljiva, ali nekako mislim da ju ipak još trebam poštedjeti toga.
U mom je srcu sad nekako sve sjelo na mjesto.
Hvala vam na podršci i oprostite što sam vas ugnjavila dugim postom.:heart:
Ja cu biti srecom u poziciji da mogu birat,sada sam misljenja da se ne zelim vracat na posao a mozda nakon godinu dana doma poludim i shvatim da mi treba da se vratim ...najveci ce mi problem biti ne zaradjivat, znamo svi da je posao majke/zene/domacice jako tezak a bez godisnjeg i nije placen tako da bi ja mogla reci muzu da mi mjesecno uplaciva cifru na racun da se osjecam bolje...:) supruga nema doma po 6mj godisnje,velika je kuca za odrzavat i znam da cu bit dovoljno zaposlena,nije da necu znat kud sa sobom...ali mislim da ce me vise ispunjat uloga majke nego trenutni posao kojeg ne smatram nekom velikom karijerom,nego samo izvorom prihoda...ako moja placa ne bude presudna za nas zivot mislim da sam puno vrijednija i potrebnija doma...nadam se da cu se snaci u toj ulozi!
Sika pika, drago mi je da ti je srce na mjestu :) i ostatku familije.
zasad skulirana, meni je isto bio malo čudnjikavo biti bez prihoda, iako smo oduvijek imali zajednički budžet, zato smo se dogovorili da ja dobivam svoj budžet kad i mm plaću, iznos smo zajedno osmislili, kroz troškove koje pokrivam ja,koje on, što ide automatski u kredit, dodali svakom malo (stvarno siću), za kavice i sl. i od tad se ne osjećam ništa drugačije nego kad sam zarađivala pa su novci dolazili s mojeg računa. I sad kad nešto zaradim, to prvo od u zajedničku kasu pa djelimo početko mjeseca kad i sve, a ne kao prije obrnuto. Zapravo nije neka razlika matematički, samo u mojoj glavi :)
ja molim Boga da DOBIJEM posao, imam završen fakultet društvenog smjera, to sam stizala uz obitelj i svakako, ne želim se sjećati. bila sam kući dok sam učila, sad više ne bi ni u ludilu! ako me ovo iskustvo nečemu poučilo to je onda spoznaja da ja nisam za biti kod kuće, definitivno. kad je dijete bilo manje znalo mi je dobro doći, proveli smo lijepe trenutke u nekom svom svijetu, bez radnog vremena, ranojutarnjeg ustajanja,itd.itd. ali sad kad me dijete sve manje treba, kad muž ode za svojim poslom a ti ostaješ u 4 zida obavljajući zatupljujuće poslove, koje ja obavim brat bratu u 2 ure, to je za mene osobno strašno.
mislim da je jako bitno imati komadić svog života koji je odijeljen od kuće i obitelji, mislim da je lijep osjećaj ustati ujutro iz kreveta, oprati kosu, popiti kavu, našminkati se i izaći raditi! meni se iz ove moje današnje pozicije ta slika ljeska pred očima poput nekog divnog sna!;-)
Hmmm,pa da ustanem ujutro iz kreveta,nasminkam se i izadjem nemoram ici na posao!Kome je stalo do izgleda to ce raditi isao on na posao ili ne!Barem u ovoj drzavi ima nenormalno sredjenih zena koje takve idu na pjacu i na kavu! Ko da nemozes imat hobi koji zahtjeva ustajanje i odlazak nekud iz kuce,poanta je imati obaveze koje ne moraju biti 8h rada dnevno za poslodavca...naravno,pod uvjetom da ti o tome ne ovisi egzistencija!Ja cu si s viskom vremena radije naci neki hobi,tecaj jezika pa eto i humanitarni rad,volontiranje...ima toliko toga cime si covjek moze kvalitetno ispunit dan i iskrojit si dan po svome a ne da mi ga kroji netko drugi (poslodavac)!
SikaPika, ako ti je srce na mjestu, i ako si sretna - to je valjda to - u ovom trenu. Teško je ikome reći - je, to je prava stvar ili nije; ali ja mogu reći - razumijem te, donijela sam istu odluku kao ti, i nije mi žao ni trena. eto.
Mene ne brine što ne zarađujem svoju lovu, ne gledam to tako.
MM plaća račune kako stižu, namirnice kupujemo kako nam trebaju. Ostavimo lovu sa strane ako trebamo za nešto veće, a ostalo trošimo kako kome treba. Lova je uvijek na istom mjestu, kada kome treba, uzme s tim da drugome kaže. I oduvijek je bilo tako. Kada smo bili studenti, plaćao je onaj tko je imao. Nikada nije bilo pitanja i prigovora ja više, ti manje. Uvijek je sve bilo zajedničko, pa jedno vrijeme čak i roba (dok sam imala približno kila kao MM:lol:).
Mene više živcira vrijeme koje MM ne provodi s djetetom. Odnosno, obaveze koje propušta jer, on radi. Nije meni teško sve to napraviti, ali nekada jednostavno vremenski ne stignem. No, on se lijepo naviknuo na to i sada kada je na praznicima, opet mi ne pomaže. Odnosno, nikada ne vidi sam. Znam da mu trebam reći, ali uvijek ga štedim pa na kraju poludim.
Na sreću, voli se igrati s Mašom i učiti je koješta, no počelo se događati da mu ona ne dopusti da ju hrani, presvlači, a to mi je bed. Ne želim da u tome pravi razliku između njega i mene. I on je skužio dokle je dovelo to njegovo nesudjelovanje pa se počeo malo više truditi.
sika pika, najvažnije da si ti mirna sa svojom odlukom da ti je srce na mjestu! mene nikada također nije patila raspodjela financija, sve je zajedničko i sve je dostupno meni jednako kao i mm koji te novce i zarađuje! ja sam osobno u fazi kad želim ustati, urediti se i otići ne van, ne na kavu nego baš na svoj posao. nije bit u šminkanju i uređivanju, nisam ni mislila da moraš imati posao da bi se našminkao i obukao. to je metafora za maknuti se iz 4 zida za ustati i otići raditi, živjeti, biti. pišem ovo iz jedne faze maltene očaja i depresije, no to je zaista druga tema! bitno da čovjek donese odluku kod koje će kad se na vagu stave svi plusevi i minusi, ona strana s plusevima debelo prevagnuti!
flopice, kužim, ja imam takvih dana, sada stvarno rijetko i onda se volim ovdje javit kao i onda kad mi je super doma. Ovo ne bi trebao biti topic hvalospjeva ostajanju doma,naravno da imamo dilema, sumnji, loših dana- hej, pa nije stereotip o depresivnoj kućanici koja jede bombonjere baš nastao ni iz čega ;)
Enivej, ako želiš ići raditi jer je to je tvoj život,ti nisi ti bez toga, reći ću ti nešto što možda ne želiš čuti, ali nadam se da te neće naljutiti. Super je da želiš ići raditi, želim ti da nađeš posao kakav želiš i kad želiš, ali mislim da je korisno dok si doma naći načina da istražiš druge strane svojeg idnetiteta, da skupiš lijepih i ispunjavajućih doživljaja, pa i savladanih poteškoća koje će rastegnuti tvoje sposobnosti na što ćeš biti ponosna. apsolutno te ne nagovaram da ne tražiš posao,dapače, ali spomenula si očaj i depresiju i podsjetila si me na neke moje trenutke kad nisam molga raditi, a htjela sam, jako. Mnogo sam toga propustila držeći se zubima za neke prošle "vlakove", kad sam počela učiti nove vještine preživljavanja, pa i uživanja, gradit neke nove odnose, interese, otvorio mi se puno bogatiji i intenzivniji život, ja sam postala puno više ja. Često vežemo idnetitet za nešto jako usko i ponašamo se kao da će nam nebo pasti na glavu ako se izmaknemo s te uske stazice, ali nije tako, ko što Pervan kaže, "vani život buja". Eto, sori , ako sam ti solila pamet, nemam loše namjere, stvarno :)
pikula, ma nisam doživjela tvoj post docirajući, dapače i sama sam na tragu takvom razmišljanju. najgore je kad vežeš sebe za nešto i misliš da te samo to i ništa drugo ne može ispuniti, inače kad si baziran na usko područje nije dobro. samo što se meni sada stvarno čini da se svemir urotio protiv mene, ima tu puno toga za reći a ipak ne želim u detalje o svojem životu ovako javno. uglavnom, nisam ja baš tipična očajna kućanica koja u daljinu zuri čekajući neke bolje dane, iumam dosta interesa, bavim se raznim stvarima, puno čitam, svašta nešto. samo kako da ti kažem, sve to ja bih mogla i uz pravi posao, da se tako izrazim, ne mislim nipošto da posao domaćice nije pravi, o je, ali za mene je toliko nepoticajan i neinspirirajući i nedovoljan za ispunjenost sobom. eto to sam ja. dopuštam da je neko drugi ispunjen i zadovoljan i ovakav i onakav, al ja nisam i gotovo. mislim, potrošila sam dosta godina i novaca, o zdravlju neću niti govoriti, da se školujem, da dobijem mogućnost raditi ono što ja želim, a sada to nikako ne mogu realizirati i zato sam frustrirana, jelte! a bogami mi i novci stvarno trebaju!
kužim, naravno. Sretno traženje posla i to je posao :)
e ja već 3g tražim neki posao koji bi mogla raditi doma da bar do škole ostanem s malom,ali ništa....ok ja još studiram izvanredno...ali htjela bi si zaraditi...loša strana;MM misli da ne mora ništa, sve u kući i oko male je na meni...on ima svojih hobija a ja ne stignem ni učit....tipa ti si doma,24h s malom,kuhaj,peri čisti svaki dan.i ja plaćam račune jer dobivam s burze neku siću i dobila sam otpremninu,ali on se pravi kao da on sve plaća....ok većinom da,kredit račune...ali ja svaki tjedan idem u dućan,ostavim po 500kn,kupujem sve što treba maloj o odjeće i obuće,isto tako i sebi i isto tako i sve poklone za njegovu rodbinu i sva vjenčanja itd......mrzim kad ljudi misle a i moj muž onako u sebi, da živim na njegov račun...od14g ni dana nisam bila bez svog novca...i onda si pomislim, šta bi bilo da sam ja kućanica (i da si to možemo priuštit,jer sad ne možemo) mislim da bi MM opet prigovarao....svi njegovi prijatelji stalno govore;šalji ju radit,od kad moja radi normalna je.....kao da ja sjedim doma,kao da se kuća sama čisti,ručak sam sprema....da ja bi voljela raditi i ići na posao,ali onda se sjetim da će me uz moju posao još sve ovo čekat kad dođem doma a njega ne...........i zato bi htjela raditi od kuće, da si sama mogu organizirati vrijeme, za kućne poslove,ono od čeg bi zarađivala i za djete, da još par godina budem s njom dok ne krene u školu,a onda joj i tako više neću trebat........
ma kaj te ne bi trebali kad krenu u školu, uvijek te trebaju, samo na drugi način, ali naravno ako ti se ide raditi i računica vam drži vodu, i tebi sretno s traženjem posla
Uh, ja imam puno više posla sa sinom od kad je u školi. Prije sam radila i on je bio u vrtiću. Sad sam kod kuće , ispraćam ga i dočekujem sa ručkom (nije u boravku), kasnije mu pomažem oko zadaće, nakon toga još vožnja na treninge ( to tata najčešće odrađuje, ako nije na putu). U svakom slučaju bilo bi jako , jako nezgodno da nisam kod kuće sa mlađom kćeri. MM je vozač, često službeno odsutan, a vrlo često sazna samo -dan ili dva ranije da mora na put.
ah koja divna tema... ja sam trenutno na porodiljnom s drugim i UZIVAM... kao nikad do sad, bas razmisljam kako bi bilo divno ostati doma do njegove 3. godine, a kako je moj stariji princ krenuo u skolu ove godine, ispalo je odlicno.. No bajke su jedno, zivot je drugo... da nema ove recesije mozda bih se jos odlucila biti doma, plus sto imam profesiju da mogu raditi do doma, ali jednostavno u danasnje vrijeme posla je sve manje i manje, a sretnici su oni koji uopce i imaju stalni posao, i tako sto odlucih?! uzivati u trenutku ... a mozda tko zna kad vremena budu bolja... no do tad ce moji odrasti. No sto sam htjela ja podijeliti s vama je, osjecate li grizu savjesti sto ste doma, tipa zavrsila sam magisterij doktorat a evo me radim sarmu?! kod nas u drustvu je vjecno prepucavanje ( a ja bih rekla i zavist) kucanice vs. busy mums. I vec me ove moje plase, uzivaj sad jer kad se vratis na posao bit ces hrcak do penzije.. ajme. Grozno bas razmisaljam o svim tim mojim prijateljicama, educiranim, pametnim, ljepoticama kako su u biti nesretne jer umjesto fency sastanaka i vecera s raznim disama dale bi sve da su s djecom.. kako tuzno a znam da to i mene za par mjeseci ceka. No sad pocinjem filozfirati: hocu reci kako se covijek mijenja, s prvim sam jedva cekala doci na posao "među ljude", a sad najradje ne bih ni sisla sa svog brda nego bih vjecno ostala sa svojim malisanima kuhala, peglala, prala i tako.... a sad laku noc zelim svima... divna tema
Pepeljuga, fora nick :) Sarmu sam radila i dok sam radila, i dok nisam. Okej, manje sam je kuhala, imala sam i dadilju (makar sam očito home-freak jer joj nisam dala da kuha, osim iznimno, kad je bila frka na poslu), ali sam je kuhala na brzinu. A trenutno me šora kriza - jer sam izolirana. Ovaj naš izbor ima nezgodnu manu da povremeno budemo u teškoj izolaciji - mm uzeo godišnji, nabrijali se na bogat društveni život i puno lijepih stvari, i na koncu se svi razboljeli, na rate...tri tjedna izolacije jer je prvo mm njegovao mene, onda svi skupa djecu, i na koncu ja njega - nisam mogla izać iz kuće nikako... sad smo zdravi, ali mi se auto pokvario i nije mi da s djecom idem uokolo busom jer mi nije na ruku... iz svoje bih kože iskočila. Ali to je kriza. Par kavica, izlazaka, neki lijepi susret, malo vremena za moje hobije - i bit će veselije i bolje... I kad radiš imaš povremeno krize da bi iz kože iskočila - možda su drugog tipa (bude ti dosta jurnjave i svega) - ali isto su mučne... koliko se sjećam :)
glede toga do kad nas djeca trebaju meni su neke od najinspirativnijih priča roditelja koji su ostali doma one kad su odlučili uloviti zadnji vlak prije odlaska djece na fax i te priče o tome kako su gradili dan po dan od temelja odnos sa svojom skoro odraslom djecom, divno. Nikad nije prekasno za imati topli dom u koji si uvijek dobrodošao, nekog tko je tamo i može sve stati taj tren kadj se dogodilo nešto zbog čega ama baš nitko drugi neće ni trepnuti, bilo da si mali pa si se nečeg uplašio, malo veći pa su te stariji dečki gurnuli u blato, još malo veći pa te prvi put dečko pozvao u kino, pa si skupljao novac za majcu i sad ti ju je frendica kupila zadnju pred nosom ili si saznao da nisi upao u ljetni kamp.
PA čak i mi odrasli toliko puta želimo nešto nekome ispričati taj dan, odamh podjelit is nekim nešto što nas je razveslilo, rastužilo, i to ne usput, nabrzinu, nego baš onako da te čuje, da se razveseli s tobom, ponekad je samo to ono što nam promjeni loš dan u dobar dan, a tek djeci...
pepeljuga, drago mi je da ti se sviđa tema :) piši nam
Ponekad se osjetim tako, gle na što sam spala, perem istu stvar stoti put, ja sam nekad radila to i to, a ovo je radila bedinerica i sažalijevam se ko koza, a onda došeta klinac i pita te nešto na što nikad ne bih znala odgovor da nisam studirala i radila što sam radila il idođe muž i kaže da mu je dan bio koma i da je bila frka i znam daj esuper damsam radila jer mogu reći znam kako ti je i ako ti se nepriča o tome nemoj i ne durim se kad ode šetat pesa, jer sam i ja radila i znam kako su mi išli na jetra oni koji bi me usred neke frke tupili da im objašnjvam što se dogodilo. I tako puno toga što drugi plaćaju ja odradim s klincima jer imam to obrazovanje i iskustvo da mogu i znam da ništa od mog znanja ne odlazi u vjetar, štrecne me ego ponekad, ali to je dobri stari tašti ego i samo odmahnem rukom na njega, već ga znam.
pikula, kako je točno to što si napisala. I meni tako poznato.
I Ifigenijino iskakanje iz kože, ponekad, isto i meni dođe. I mi kurimo poslije skijanja. Ja najgore.
Ali i dalje sam zadovoljna doma. 8-)
ozdravite brzo :)
ivana zg nadajmo se poslu, uzdajmo se , tražimo, pa nešto će iskrsnuti valjda!
meni niko ne prigovara za financije, nikada i nije i iskreno, nemam taj osjećaj da sam na teretu al sam svjesna koliko bi nam jedna plaća olakšala neke stvari i planove. što se tiče zaposlenost u kući, nije meni uopće dosadno, i moje dijete nije u boravku pa je ručak već u pol 1 skuhan, pa treninzi dva puta tjedno, pa zadaće i nakupi se toga. i ja treniram jedanput na tjedan a i društvena sam pa bar jednom tjedno idem na kavu.
samo što meni to nije satisfakcija, ne čini me potpunom, meni fali taj jedan dio mene koji jednostavno hoće ići na svoj posao! kad čitam pikulu i ifigeniju npr., točno razumijem o čemu one govore i mogu ući u njihovu kožu. i meni je drago i super da su one sretne sa svojom životnom slagalicom i da se vide u toj ulozi , i baš vas volim čitati djevojke! al ja vidim da za mene to nikako nije opcija a mogu to sa sigurnošću tvrditi jer sam već dugo godina kod kuće.ja se osjećam kao da propuštam nešto jako važno u svom životu i mislim da bih sve svoje sadašnje poslove obavljala i uz redovan posao, i to još temeljitije i revnije nego sad...
to je sreća velika, ako to možeš i želiš.
:heart:Citiraj:
pikula prvotno napisa
E to je ono o čemu ja sanjam. Biti tu uvijek za svoje dijete.
ja sam se prije nepuna 2 mjeseca vratila na posao nakon 2,5-godišnjeg izbivanja....
još čekam da se kockice slože, jer, zasad je, grozno.
da se, razumijemo, ja imam finu plaću (meni se čini), ok posao, malo nekad šizoidnu okolinu na poslu, ali s par ok, pa, skoro mogu reći, frendica, jedini veći minus je šefica sklona podvalama, krađi zasluga i blagom iživljavanju, ali na to sam oguglala.
dakle, ja smatram da mi na poslu nije loše i nije mi teško biti ovdje, samo po sebi.
ali, ubije me i kida mi dušu napola kako naš obiteljski život izgleda sada:
jutro - vriska, plač, nezadovoljstvo, večer - isto.
Ili su umorni, ili su ljuti, ili mi nešto zamjeraju, a ja im se naprosto ne mogu posvetiti taj tren jer se oblačim i trčim na bus i šaljem poljupce kroz zrak.
Ne znam.
Kći je ujutro koma, do večeri mi oprosti, ali ju je ulovila faza priljepka kao nikada u životu, toga sam se i bojala... (inače, krenula je na adaptaciju u 9. mjesecu i tako je fino odlazila u vrtić, mahala mužu na rastanku, a sad, koma, plače k'o ljuta godina)
Sin ujutro još bude ok volje, ali se njemu nakupi valjda frustracija preko dana, pa je navečer mrgudast dok ja ne pogodim što njega muči i udobrovoljim ga.
Dok zbrojim minimum kućanskih poslova nužnih za funkcioniranje, vikend druženja/ručkove s babama i didovima, kronični umor i latentna nezadovoljstva, ne ostaje mi ništa.
Muž je nezadovoljan, njegove su se zadaće sad povećale, ja sam poprilično nedostupna, kako njemu, tako i sebi samoj.
Mi se uvijek volimo i pričamo, brak nam je dobar, ali ga sad baš i ne njegujemo kako smo navikli...
Svima je neopisivo gore.
Voljela bih reći da držim stvari pod kontrolom, ali sam izgubljena u vremenu i prostoru i sanjam godišnji i slobodne dane...
E, sad, da vi ne pomislite, pa normalno da ti je loše kad kukaš, a ne, ja sam navukla 'happy face' i hrabro se držim da svi ne potonemo..
Naprosto, nedostaje vremena...
A meni bome i hrabrosti za neke poveće financijske rezove
koji bi mi možda omogućili da budem kod kuće...
Jer sanjam i promjenu stana i još neke sitne pogodnosti...
Ma, ne trebate mi ništa savjetovati, samo me potapšajte po glavi jadnu i nesposobnu :)
Tapš,tapš :)
i meni je tako kad radim, samo zaboravim nakon nekog vremena kod kuće i onda ponovno pokušam. Ko onaj majmun koji digne kamen pa vidi zmiju pa se onesvijesti pa dođe k sebi pa "gle, kamen" i opet sve ispočetka...
Često razmišljam o tome kako su neke Europske zemlje naklonjene
majkama u smislu prilagođavanja radnog vremena individualnim potrebama.
Npr. zašto nebi majka mogla izabrati da radi polovicu ili 75% radnog vremena?
Ili da može izabrati da koristi više slobodnih dana u godini?
Poslodavcu bi trebalo biti svejedno jer bi je toliko manje i platio.
Ili da se više koristi rad od kućE?
Nikad mi nije bilo jasno, ako tako nešto funkcionira u NL, Britaniji ili Austriji
zašto ne može kod nas?
Krojačice, bojim se da u Hrvatskoj ljudi imaju sreće ako dobiju BILO KAKAV posao, i na žalost pod bilo kojim uvjetima, i za bilo kakvu plaću :( Tužno je u kojoj smo mi teškoj ekonomskoj situaciji! Da je prosperiteta, ja vjerujem da bi se lakše i mamama izašlo u susret. Em bi muževa plaća mogla pokriti troškove obitelji, pa bii žena bila u poziciji da bira kako će raditi, bilo bi više žena s tim radnim vremenom, pa bi ispunile praznine jedna drugoj... a ovako, ostaje nam samo da se nadamo i u okvirima svojih mogućnosti potičemo i molimo za oporavak naše zemlje.
Citiraj:
cherry prvotno napisa
Draga Cherry, suosjećam s tobom, točno znam kako ti izgleda :( Ali, ima to i dobru stranu, i stvarno te želim potapšati po ramenu i ohrabriti te.
Zbroji svoju situaciju, čisto ljudski, i pokušaj svima pružiti maksimalno, a i sebi, i nekako u cijeloj toj zbrci, ja sam sigurna, svi će pronaći nešto za sebe. Snagu, veću prilagodljivost, sposobnost, i isto tako onu dragocjenu svijest da ovaj svijet nije samo za to da našoj guzici bude ugodno, nego da i drugima budemo dobri, da se nečeg odreknemo i tako to.
I doći će sve na svoje :) tapš tapš tapš
Draga Cherry, mislim da točno znam kako ti je. Već sam tri puta imala duge pauze kod kuće (od otprilike po dvije godine) i ne da mi je i samoj trebala prilagodba, nego i svima mojima doma. Osjećala sam kao da je sav teret ovoga svijeta na meni. Nakon nekog vremena 'odrađivala' sam sve automatski i sve manje mislila na sebe jer su obaveze preuzele svoje, a ukućani su se naravno privikli, jer ili tako, ili nikako. Radit moram, nažalost, a san mi je biti 'mama kod kuće'. Kad to možda i jednog dana budem mogla ostvariti, oni će narasti, pa ću im samo smetati. Zato, iako je jako teško sve uskladiti, ipak bolje da radim, samo kod nas nema ono - četiri sata - što bi za svaku mamu bilo najbolje.Citiraj:
cherry prvotno napisa
pikula
Ifigenija
MariolaST
hvala vam :kiss:
ma, znam ja da će sve biti ok, nije meni ni sad tako loše, nisam luda pa da ne znam da ljudi imaju puno gore probleme, ali eto...
morala sam malo samu sebe sažalijevati...
najgore je što znam kako mi je bilo lijepo doma, baš sam uživala 8-)
Moje skromno mišljenje da mama može početi smetati tek kad djeca zasnuju svoju obitelj i to ako se ne može pomiriti s time da je to nova, druga obitelj, a za to često nije dovoljno samo da radi ili da je u drugoj kući. A moje osobno iskustvo je da mame koje su cijeli život bile šefice na poslu i te kako vole šefovati i dugo u mirovinu tako da to koliko ćeš ugnjaviti svoju djecu u konačnici ne mora nužno biti vezano za status zaposlenosti, više za satus u glavi :)Citiraj:
MariolaST prvotno napisa
Pikula, točno.
I isto tako mama smeta ako je dosadna, ako gnjavi djecu.
Nisam dosad vidjela da je dobra, nježna mama nekome na smetnji. tj, ako se zna maknuti, baviti nečim svojim i ne zabadati nos :)
A to se stigne, baš kako si rekla, i nakon posla, i vikendom.