glede toga do kad nas djeca trebaju meni su neke od najinspirativnijih priča roditelja koji su ostali doma one kad su odlučili uloviti zadnji vlak prije odlaska djece na fax i te priče o tome kako su gradili dan po dan od temelja odnos sa svojom skoro odraslom djecom, divno. Nikad nije prekasno za imati topli dom u koji si uvijek dobrodošao, nekog tko je tamo i može sve stati taj tren kadj se dogodilo nešto zbog čega ama baš nitko drugi neće ni trepnuti, bilo da si mali pa si se nečeg uplašio, malo veći pa su te stariji dečki gurnuli u blato, još malo veći pa te prvi put dečko pozvao u kino, pa si skupljao novac za majcu i sad ti ju je frendica kupila zadnju pred nosom ili si saznao da nisi upao u ljetni kamp.
PA čak i mi odrasli toliko puta želimo nešto nekome ispričati taj dan, odamh podjelit is nekim nešto što nas je razveslilo, rastužilo, i to ne usput, nabrzinu, nego baš onako da te čuje, da se razveseli s tobom, ponekad je samo to ono što nam promjeni loš dan u dobar dan, a tek djeci...