Citiraj cherry prvotno napisa Vidi poruku
ja sam se prije nepuna 2 mjeseca vratila na posao nakon 2,5-godišnjeg izbivanja....
još čekam da se kockice slože, jer, zasad je, grozno.
da se, razumijemo, ja imam finu plaću (meni se čini), ok posao, malo nekad šizoidnu okolinu na poslu, ali s par ok, pa, skoro mogu reći, frendica, jedini veći minus je šefica sklona podvalama, krađi zasluga i blagom iživljavanju, ali na to sam oguglala.
dakle, ja smatram da mi na poslu nije loše i nije mi teško biti ovdje, samo po sebi.
ali, ubije me i kida mi dušu napola kako naš obiteljski život izgleda sada:
jutro - vriska, plač, nezadovoljstvo, večer - isto.
Ili su umorni, ili su ljuti, ili mi nešto zamjeraju, a ja im se naprosto ne mogu posvetiti taj tren jer se oblačim i trčim na bus i šaljem poljupce kroz zrak.
Ne znam.
Kći je ujutro koma, do večeri mi oprosti, ali ju je ulovila faza priljepka kao nikada u životu, toga sam se i bojala... (inače, krenula je na adaptaciju u 9. mjesecu i tako je fino odlazila u vrtić, mahala mužu na rastanku, a sad, koma, plače k'o ljuta godina)
Sin ujutro još bude ok volje, ali se njemu nakupi valjda frustracija preko dana, pa je navečer mrgudast dok ja ne pogodim što njega muči i udobrovoljim ga.
Dok zbrojim minimum kućanskih poslova nužnih za funkcioniranje, vikend druženja/ručkove s babama i didovima, kronični umor i latentna nezadovoljstva, ne ostaje mi ništa.
Muž je nezadovoljan, njegove su se zadaće sad povećale, ja sam poprilično nedostupna, kako njemu, tako i sebi samoj.
Mi se uvijek volimo i pričamo, brak nam je dobar, ali ga sad baš i ne njegujemo kako smo navikli...
Svima je neopisivo gore.
Voljela bih reći da držim stvari pod kontrolom, ali sam izgubljena u vremenu i prostoru i sanjam godišnji i slobodne dane...
E, sad, da vi ne pomislite, pa normalno da ti je loše kad kukaš, a ne, ja sam navukla 'happy face' i hrabro se držim da svi ne potonemo..

Naprosto, nedostaje vremena...
A meni bome i hrabrosti za neke poveće financijske rezove
koji bi mi možda omogućili da budem kod kuće...
Jer sanjam i promjenu stana i još neke sitne pogodnosti...

Ma, ne trebate mi ništa savjetovati, samo me potapšajte po glavi jadnu i nesposobnu
Draga Cherry, mislim da točno znam kako ti je. Već sam tri puta imala duge pauze kod kuće (od otprilike po dvije godine) i ne da mi je i samoj trebala prilagodba, nego i svima mojima doma. Osjećala sam kao da je sav teret ovoga svijeta na meni. Nakon nekog vremena 'odrađivala' sam sve automatski i sve manje mislila na sebe jer su obaveze preuzele svoje, a ukućani su se naravno privikli, jer ili tako, ili nikako. Radit moram, nažalost, a san mi je biti 'mama kod kuće'. Kad to možda i jednog dana budem mogla ostvariti, oni će narasti, pa ću im samo smetati. Zato, iako je jako teško sve uskladiti, ipak bolje da radim, samo kod nas nema ono - četiri sata - što bi za svaku mamu bilo najbolje.