Grlim te puno :love2: !
Printable View
Grlim te puno :love2: !
Evo danas je 3 mjeseca kako me je moj maleni napustio. Opet je ponedjeljak, i opet je 21 datum. Svakim danom mi fali i sve bi dala da ga mogu vratiti. Ali to je nemoguce i život ide dalje, nastavlja se bez njega, a kako to ni ja ne znam. Nekad mi se čini da je to kratko vrijeme provedeno s njim bio samo san, nekad mi se čini kao da je već vječnost prošla, jer svaki dan dug je ko godina bez njega, a onda kad se osvrnem znam da je on stvarno postojao, i kad vidim brojku tri mjeseca, pitam se zar je već toliko prošlo? Danas bi on imao 5 i pol mjeseci, pravi malo dečko bi već bio.. Ponekad si ga zamišljam sto bi radio, kako bi izgledao... Uglavnom sve se svodi na jednu riječ, a to je TUGA.
Draga AdrianovaMamice, cesto se sjetim tebe i tvoje tuzne price. Drago mi je da si se javila, i da ipak iako ni sama ne znas kako, guras dalje. Hrabra si i nisi se prepustila, ne bi to svatko mogao. Svaka ti cast na tome :love2: Nisam strucnjak ali znam da se svakakve faze moraju proci nakon gubitka voljene osobe. Nadam se da si potrazila neciju pomoc jer stvarno mi je nezamislivo to proci sam.
Kako je tvoja djevojcica?
Draga :love2:
tuga i bol najveća.....želim ti snage i volje za život više od ičega....želim ti sunce nakon kiše....želim ti dugu...želim da ti Adrian pošalje svog bracu uskoro...
Hvala vam drage moje, i ja se nadam da ce nam Adrian skoro poslati jednog malenog cupavog bracu.. Moja kcerka je dobro, upisali smo se u skolu i na jesen krece u prvi razred. Sto se tice strucne pomoci, samo sam jednom bila na razgovoru kod psihologa, prije jedno 3 tj. Uglavnom se sa svime nosim sama, da je lako, nije, grozno je, ako uopce postoji ta rijec koja moze opisat gubitak djeteta, zivot bez njega. A o fazama ucim kako se suocavam s njima..
i ja se često sjetim, sama pomisao na tvoju priču me zaledi od straha na trenutak, pustim koju suzu za tvog Adriana i sve izgubljene anđelčiće, svakog roditelja koji je to doživio, nema ničeg goreg što se nekome može u životu dogoditi, ali ljudi nekako prožive i prežive, kako im je, znaju samo oni. :ghug:
:love2: drži se...
<3 drži se i ljubi svoju curicu!
Evo i cetvrti mjesec je pokucao na vrata bez njega.. :(
ne poznam ni tebe ni malenog Adriana ali dala bih isto sve na svijetu kad bih ti ga mogla vratiti :(
x :(Citiraj:
bucka prvotno napisa
baš sam jučer pomislila na tebe i Adriana
drži se, draga :love2:
Šaljem ti zagrljaj :heart:
I moj i tvoj sin otišli su 21. u mjesecu i nekako sam sigurna da su sada skupa, igraju se i smiju...
:love2:
Draga Adrianova majko...i ja sam izbgubila jednu bebu prije 4,5 godine i danas još uvijek razmišljam o njoj...kako bi izgledala,kakva bi osoba bila, što bi sve zajedno radile...sad bi već imala seku a mi bi imali dvoje djece....ta bol nije prošla,ali sam naučila živjeti s njom...nadam se da će i tebi vrijeme pomoći i da će postati podnošljivije...
Tek sam sad procitala ovu pricu.
Suze su samo tekle.
Imaj snage zbog kceri.
Saljem veliki zagrljaj.
Žao mi je...:cry:
I meni je dijete umrlo nakon poroda. I isto tako sam se osjećala kao i ti i kao sve na ovoj temi s gubitkom djeteta. Najradije bih se bila prepustila tuzi i očaju, ali to što sam imala starije dijete prisililo me da to nekako svladam.Citiraj:
zadarmamica prvotno napisa
Jer to dijete treba mamu koja funkcionira, koja se s njim igra i veseli.
Pokušaj da kad god se sjetiš svog anđela, pomisliš i na dijete koje imaš i koje te treba i zaslužuje svoju mamu.:heart:
Srce moje maleno koliko mi samo nedostajes.. :cry: Koliko je malo vremena proslo, bol i dalje zivi u meni.. Sad u meni zivi i jedna mala beba, neznam dali je prerano dosla.. Mm kaze da sad moram prebolit Adriana, ne zaboravit, samo prebolit, ali ja to ne mogu, neznam dali se to moze? Pa kakva bi ja to osoba bila da ga prebolim? Jako mi je tesko bez mog sina, ova beba nije njegova zamjena, nego nova ljubav. I ja imam ljubavi za svu moju djecu, ali jos sam skrsena, no trudim se najbolje sto znam i teze to pokazujem.. ali nije dovoljno, nije dovoljno onima oko mene, bar tako kazu.. Po meni jako je malo proslo, a mm i ostali ponasaju se kao da su godine prosle.. i osjecam se tako neshvaceno, na rubu ludila kad mi kazu da ne zivim kak bi trebala.. I ne zivim, da zivim kako trebam moj bi sin bio tu.. Jucer dok sam bila na groblju, moje troje djece bilo je uz mene.. Jedno pored mene, jedno u meni i jedno u tom bijelom grobu... Samo tamo mi smo skupa.. Neznam vise sta da pisem..
Draga Adrianova mamice... Prvo, čestitam ti na trudnoći, pročitala sam da jako žudiš za malom bebom u svojim rukama. Želim da ti trudnoća prođe prekrasno, da sve bude u redu i da dobiješ svoj maleni smotuljak u ruke i da budete sretni.
Ovo što se tvoj m i ostali ponašaju kao da je sve normalno i da je jako puno prošlo, to je samo njihov način kako da se bore sa time što se dogodilo. Ti si majka, tvoje dijete je umrlo i svakoj majci je teško, mogu reć i nemoguće, staviti blokadu na taj događaj. Ti si bila glavni glumac u djetetovom životu i dijete je bilo glavni glumac u tvom. Svi ostali su bili sporedne uloge i njima je lakše staviti blokadu i ponašati se kao da je sve ok.
Ali to ne znači da je njima dobro, da im nije teško i da negdje iza tih blokada ne pate isto kao i ti. Samo, ti si hrabra, ti ne držiš osjećaje u sebi nego si realna, i bravo za to.
Stvarno ti čestitam na bebi :) Nije zamjena, nikad neće biti, ali vjerujem da je puzzla koja će barem malo zakrpati dio koji fali :heart:
I ja čestitam na trudnoći.Citiraj:
AdrianovaMamica prvotno napisa
Žao mi je što toliko patiš pa ću ti reći da je normalan period žaljenja do 6 mjeseci nakon nemilog događaja.
Sve duže i dalje je depresija, a depresija je bolest i treba ju liječiti.
Žali se u srcu i to što tvoj muž i ostali ne pokazuju tugu ne znaći da ne tuguju i da im nije teško.
Ukoliko se zaista osjećaš jako loše, molim te potraži pomoć. I zbog sebe i zbog svoje djece, a pogotovo sada kad si trudna.
Govorim ti iz iskustva.
Bebica ti je dosla onda kada je trebala. Nista u zivotu nije slucajno, barem ja tako vjerujem...a tvoj djecak iako je bio kratko s tobom uvijek ce u tvom srcu imati jednaki dio kao i drugih dvoje. Majcina ljubav se dijeli na jednake dijelove i na onoliko djece koliko ih ima. Tko zna da ih neces imati jos...
Zelim ti svu srecu i da s ovom novom ljubavi lakse podnosis tugu zbog gubitka djeteta. A tvoji bliznji te moraju pustiti da ti tugujes onako kako tebi odgovara, svatko je bice za sebe...
Sretno draga i javljaj nam se!
Samo bih jos htjela napisati da mozda osjecas krivnju sto se veselis ovoj bebi i sto ju volis i da mislis da nije fer prema Adrianu da ne tugujes za njim nego si sretna. Nadam se da si svjesna da Adrian sigurno ne bi volio da prestanes zivjeti i da si nesretna. On je tvoj, volis ga iako ga nema, uvijek ces ga voljeti ali moras dalje, imas kcer i dijete na putu koji takodjer zasluzuju tvoju potpunu ljubav i posvecenost.
Sonata jako lijepo rečeno. Potpis
Adrianova mamice čestitke na trudnoći. Ništa u životu nije slučajno tako ni ova trudnoća. Ljubav se množi. Imaš kćer i bebu na putu,a Adriana zauvijek u srcu i nebu da vas gleda i čuva. On je voljen i sretan tamo gdje je sada,a i vi zaslužujete sreću. Cijela tvoja obitelj. Dopusti sebi da se raduješ upravo radi svoje djece,radi Adriana. Trudi se svaki dan da razmišljaš o lijepim trenutcima sa svojim Adrianom,čuvaj lijepe uspomene. Potrudi se da kad ga se sjetiš budeš sretna što je bio s vama,makar je bio kratko bilo je prekrasno. Pamti osmjehe i sreću. Vrijeme liječi sve rane koliko god nama bilo nezamislivo.
Gledam majku Dražena Petrovića kako čuva uspomenu na svog sina. Ponosna i velika. Budi i ti ponosna. Za mene si već velika i hrabra. Želim ti svu sreću..i tebi i tm,kćeri i tom malom životu koji raste u tebi.
Draga čestitam ti na trudnoći jako sam sretna zbog tebe,sretno!!!!!Adrian :heart:
Od srca čestitke na trudnoći, sretno i hrabro dalje!!!:heart:
suza suzu stiže...srce mi puca nad vašom boli...kad bi mogla zagrlila bi vas
moja najdublja sućut, čuvali ga andjeli
Ovim dirljivim ispovijestima o gubitku djeteta, podsjetile ste me na priče muževe i moje bake koje su rodile, jedna 16 puta, a druga 12 puta. U to doba djeca su češće umirala u ranoj dobi i radi banalnih infekcija, pa je odraslu dob doživjelo pola od živorođenih. Ali bake su rekle da nije prošao dan da se nisu sjetile svoje prerano otišle djece. To je taj instikt majčinstva i to je ta iskra ljubavi kod žena koja nam napokon znači život čovječanstva.
Bebo moja puno falis svojoj mami... I peti mjesec je prošao da te nisam vidjela, poljubila ti obraze... Volim te svim srcem najdraže moje maleno..
:heart: za Adriana
Drži se draga budi hrabra! Danas su puna dva mjeseca bez moje anđelice, a osjećam se kao onaj prvi dan, prvi tren kad su mi rekli da njeno srce više ne kuca...
Negdje sam pročitala da najbolji poklon koji žena moze dati Bogu je anđeo.. Ali ja bi radije da je moj sin ostao sa mnom.. Pitam se nekad tko ga sad pazi, tko mu ljubi obraze kad ne mogu ja.. I stvarno se nadam da svaki poljubac koji utisnem u njegovu sliku nađe put do njegovih malenih obrazica..
Ne mogu ni zamisliti :love2:
Draga AdrianovaMamice, sjetila sam se jedne dobre knjige koju sam davno procitala. Zove se Koliba i govori o covjeku koji je na najstrasniji moguci nacin izgubio voljenu kcerku. Nekoliko godina kasnije ima susret sa Bogom u toj fatalnoj "kolibi".
Ono sto me se dojmilo je kako su sva ta djeca radosna sa Bogom i kad god mi usnemo, zapravo se pridruzujemo i provodimo vrijeme sa njima. Vecinom se tih snova ne sjecamo, a ako ih se sjetimo, na zalost, budemo jako zalosni...
Citiraj:
AdrianovaMamica prvotno napisa
Nisam čitala tu knjigu, ali sjećam se da mi je mama pričala davno o toj knjizi i bas o tom susretu čovjeka s Bogom.. Potražiti cu knjigu pa ju pročitati..
U početku sam sanjala često Adriana, a zadnji put sanjala sam ga točno 3 mj nakon njegove smrti, san je bio tako stvaran, ja u njemu svjesna stvarne situacije, izgrlili smo se kad sam ga tamo ugledala.. I od tada nisam ga sanjala, moram reci da mi to fali jer to mi je bio jedini način kad sam ga jos imala uz sebe, osjećala kraj mene.. Tako bi voljela opet ga sanjati, ali bojim se kako vrijeme prolazi da je to možda bio njegov oproštaj..
Nabavi ti lijepo jedan prelijepi balon (onaj od helija), lipo ti njemu napisi pismo, zalijepi ga za balon i posalji u nebo. Znam da zvuci kao glup savijet ali zaista moze djelovati terapeutski xx
Ljubim te i nemoj mi biti previse zalosna. Na putu je nov zivot kojega se treba docekati sa radoscu
Oprosti, ne znam otkud ti ova informacija, ali nije baš točna. Kada sam ja išla psihologinji nakon gubitka djeteta, ona mi je objasnila faze žalovanja i rekla mi je da ako se dulje zapne u jednoj fazi (dakle cca godina dana), da onda treba potražiti pomoć.Citiraj:
Tanči prvotno napisa
Također mi je objasnila fenomen zvan "navezanost na mrtve" ili "odanost mrtvima" - kada osjećamo krivnju zbog prvog iskrenog smijeha, prvog sata, dana, koji je prošao da nismo pomislili na svoje voljene umrle, zbog novog djeteta koji dolazi... to je normalan osjećaj, ali također treba potražiti pomoć ako ga se s vremenom ne uspijemo riješiti.
Oh, da barem sve traje samo šest mjeseci! Ja sam čak najgora bila nakon prvih godinu dana. Do tada sam imala neki zid ili stanje šoka, nesvjesnosti, ne znam kako bih to uopće nazvala. Tek tada me puklo. I bilo mi je jako teška činjenica kada sam rodila svog sina da znam da imam dvoje djece i da sam ih dvoje trebala držati u zagrljaju, a tu je samo jedno.
Sada se, pak, pripremam na činjenicu da ću iduću godinu gledati vršnjake svoje kćeri kako odlaze u školu, a nje nema.
Eh, da je barem samo šest mjeseci u pitanju..
Čestitam od srca na novoj trudnoći :-) Nadam se da će s vremenom sve biti lakše i da će malena bebica tvom životu dati ljepotu koja će zasjeniti bol. Po svim pričama je jasno da bol ne nestaje, ali vjerujem da postoje događaji u životu koji ljepotom svog postojanja umanje bol. Ja se rasplačem čim uđem na ovu temu, toliko bole vaše priče i pisanje, suosjećam sa svakom riječi iako nisam proživjela takvu bol. Ali volim vas što ste jake i što vas u životu dočekaju radosti poput drugog djeteta :-) Stvarno od srca želim sve najbolje...
Apsolutno je točna informacija.Citiraj:
*mamica* prvotno napisa
Pitaj bilo kojeg psihijatra.
Meni su to tri različita doktora rekla, od toga jedan koji radi u Centru za krizna stanja na Rebru i četvrta, psihijatrica- moja sestrična s kojom mogu pričati o svemu i kad poželim.
Psihijatri i psiholozi imaju prilicno razlicite poglede na iste stvari.
Za zdrave ljude , u teskim situacijama su prvo psiholozi. Pa ako treba tek nakon toga psihijatri.