Neznam kako da vise zivim...

[Tanči]

Srce moje maleno koliko mi samo nedostajes.. Koliko je malo vremena proslo, bol i dalje zivi u meni.. Sad u meni zivi i jedna mala beba, neznam dali je prerano dosla.. Mm kaze da sad moram prebolit Adriana, ne zaboravit, samo prebolit, ali ja to ne mogu, neznam dali se to moze? Pa kakva bi ja to osoba bila da ga prebolim? Jako mi je tesko bez mog sina, ova beba nije njegova zamjena, nego nova ljubav. I ja imam ljubavi za svu moju djecu, ali jos sam skrsena, no trudim se najbolje sto znam i teze to pokazujem.. ali nije dovoljno, nije dovoljno onima oko mene, bar tako kazu.. Po meni jako je malo proslo, a mm i ostali ponasaju se kao da su godine prosle.. i osjecam se tako neshvaceno, na rubu ludila kad mi kazu da ne zivim kak bi trebala.. I ne zivim, da zivim kako trebam moj bi sin bio tu.. Jucer dok sam bila na groblju, moje troje djece bilo je uz mene.. Jedno pored mene, jedno u meni i jedno u tom bijelom grobu... Samo tamo mi smo skupa.. Neznam vise sta da pisem..

I ja čestitam na trudnoći.
Žao mi je što toliko patiš pa ću ti reći da je normalan period žaljenja do 6 mjeseci nakon nemilog događaja.
Sve duže i dalje je depresija, a depresija je bolest i treba ju liječiti.
Žali se u srcu i to što tvoj muž i ostali ne pokazuju tugu ne znaći da ne tuguju i da im nije teško.
Ukoliko se zaista osjećaš jako loše, molim te potraži pomoć. I zbog sebe i zbog svoje djece, a pogotovo sada kad si trudna.
Govorim ti iz iskustva.

[sonata]

Bebica ti je dosla onda kada je trebala. Nista u zivotu nije slucajno, barem ja tako vjerujem...a tvoj djecak iako je bio kratko s tobom uvijek ce u tvom srcu imati jednaki dio kao i drugih dvoje. Majcina ljubav se dijeli na jednake dijelove i na onoliko djece koliko ih ima. Tko zna da ih neces imati jos...
Zelim ti svu srecu i da s ovom novom ljubavi lakse podnosis tugu zbog gubitka djeteta. A tvoji bliznji te moraju pustiti da ti tugujes onako kako tebi odgovara, svatko je bice za sebe...
Sretno draga i javljaj nam se!

[sonata]

Samo bih jos htjela napisati da mozda osjecas krivnju sto se veselis ovoj bebi i sto ju volis i da mislis da nije fer prema Adrianu da ne tugujes za njim nego si sretna. Nadam se da si svjesna da Adrian sigurno ne bi volio da prestanes zivjeti i da si nesretna. On je tvoj, volis ga iako ga nema, uvijek ces ga voljeti ali moras dalje, imas kcer i dijete na putu koji takodjer zasluzuju tvoju potpunu ljubav i posvecenost.

[Carmina406]

Sonata jako lijepo rečeno. Potpis

Adrianova mamice čestitke na trudnoći. Ništa u životu nije slučajno tako ni ova trudnoća. Ljubav se množi. Imaš kćer i bebu na putu,a Adriana zauvijek u srcu i nebu da vas gleda i čuva. On je voljen i sretan tamo gdje je sada,a i vi zaslužujete sreću. Cijela tvoja obitelj. Dopusti sebi da se raduješ upravo radi svoje djece,radi Adriana. Trudi se svaki dan da razmišljaš o lijepim trenutcima sa svojim Adrianom,čuvaj lijepe uspomene. Potrudi se da kad ga se sjetiš budeš sretna što je bio s vama,makar je bio kratko bilo je prekrasno. Pamti osmjehe i sreću. Vrijeme liječi sve rane koliko god nama bilo nezamislivo.

Gledam majku Dražena Petrovića kako čuva uspomenu na svog sina. Ponosna i velika. Budi i ti ponosna. Za mene si već velika i hrabra. Želim ti svu sreću..i tebi i tm,kćeri i tom malom životu koji raste u tebi.

[željkica]

Draga čestitam ti na trudnoći jako sam sretna zbog tebe,sretno!!!!!Adrian

[mamaD&I]

Od srca čestitke na trudnoći, sretno i hrabro dalje!!!

[Shania]

suza suzu stiže...srce mi puca nad vašom boli...kad bi mogla zagrlila bi vas
moja najdublja sućut, čuvali ga andjeli

[baka]

Ovim dirljivim ispovijestima o gubitku djeteta, podsjetile ste me na priče muževe i moje bake koje su rodile, jedna 16 puta, a druga 12 puta. U to doba djeca su češće umirala u ranoj dobi i radi banalnih infekcija, pa je odraslu dob doživjelo pola od živorođenih. Ali bake su rekle da nije prošao dan da se nisu sjetile svoje prerano otišle djece. To je taj instikt majčinstva i to je ta iskra ljubavi kod žena koja nam napokon znači život čovječanstva.

[AdrianovaMamica]

Bebo moja puno falis svojoj mami... I peti mjesec je prošao da te nisam vidjela, poljubila ti obraze... Volim te svim srcem najdraže moje maleno..

[sonata]

za Adriana

[KarloVita]

Drži se draga budi hrabra! Danas su puna dva mjeseca bez moje anđelice, a osjećam se kao onaj prvi dan, prvi tren kad su mi rekli da njeno srce više ne kuca...

[AdrianovaMamica]

Negdje sam pročitala da najbolji poklon koji žena moze dati Bogu je anđeo.. Ali ja bi radije da je moj sin ostao sa mnom.. Pitam se nekad tko ga sad pazi, tko mu ljubi obraze kad ne mogu ja.. I stvarno se nadam da svaki poljubac koji utisnem u njegovu sliku nađe put do njegovih malenih obrazica..

[Apsu]

Ne mogu ni zamisliti

[Yummy_mummy]

Draga AdrianovaMamice, sjetila sam se jedne dobre knjige koju sam davno procitala. Zove se Koliba i govori o covjeku koji je na najstrasniji moguci nacin izgubio voljenu kcerku. Nekoliko godina kasnije ima susret sa Bogom u toj fatalnoj "kolibi".
Ono sto me se dojmilo je kako su sva ta djeca radosna sa Bogom i kad god mi usnemo, zapravo se pridruzujemo i provodimo vrijeme sa njima. Vecinom se tih snova ne sjecamo, a ako ih se sjetimo, na zalost, budemo jako zalosni...

Negdje sam pročitala da najbolji poklon koji žena moze dati Bogu je anđeo.. Ali ja bi radije da je moj sin ostao sa mnom.. Pitam se nekad tko ga sad pazi, tko mu ljubi obraze kad ne mogu ja.. I stvarno se nadam da svaki poljubac koji utisnem u njegovu sliku nađe put do njegovih malenih obrazica..

[AdrianovaMamica]

Nisam čitala tu knjigu, ali sjećam se da mi je mama pričala davno o toj knjizi i bas o tom susretu čovjeka s Bogom.. Potražiti cu knjigu pa ju pročitati..
U početku sam sanjala često Adriana, a zadnji put sanjala sam ga točno 3 mj nakon njegove smrti, san je bio tako stvaran, ja u njemu svjesna stvarne situacije, izgrlili smo se kad sam ga tamo ugledala.. I od tada nisam ga sanjala, moram reci da mi to fali jer to mi je bio jedini način kad sam ga jos imala uz sebe, osjećala kraj mene.. Tako bi voljela opet ga sanjati, ali bojim se kako vrijeme prolazi da je to možda bio njegov oproštaj..

[Yummy_mummy]

Nabavi ti lijepo jedan prelijepi balon (onaj od helija), lipo ti njemu napisi pismo, zalijepi ga za balon i posalji u nebo. Znam da zvuci kao glup savijet ali zaista moze djelovati terapeutski xx
Ljubim te i nemoj mi biti previse zalosna. Na putu je nov zivot kojega se treba docekati sa radoscu

[*mamica*]

I ja čestitam na trudnoći.
Žao mi je što toliko patiš pa ću ti reći da je normalan period žaljenja do 6 mjeseci nakon nemilog događaja.
Sve duže i dalje je depresija, a depresija je bolest i treba ju liječiti.
Žali se u srcu i to što tvoj muž i ostali ne pokazuju tugu ne znaći da ne tuguju i da im nije teško.
Ukoliko se zaista osjećaš jako loše, molim te potraži pomoć. I zbog sebe i zbog svoje djece, a pogotovo sada kad si trudna.
Govorim ti iz iskustva.

Oprosti, ne znam otkud ti ova informacija, ali nije baš točna. Kada sam ja išla psihologinji nakon gubitka djeteta, ona mi je objasnila faze žalovanja i rekla mi je da ako se dulje zapne u jednoj fazi (dakle cca godina dana), da onda treba potražiti pomoć.

Također mi je objasnila fenomen zvan "navezanost na mrtve" ili "odanost mrtvima" - kada osjećamo krivnju zbog prvog iskrenog smijeha, prvog sata, dana, koji je prošao da nismo pomislili na svoje voljene umrle, zbog novog djeteta koji dolazi... to je normalan osjećaj, ali također treba potražiti pomoć ako ga se s vremenom ne uspijemo riješiti.

Oh, da barem sve traje samo šest mjeseci! Ja sam čak najgora bila nakon prvih godinu dana. Do tada sam imala neki zid ili stanje šoka, nesvjesnosti, ne znam kako bih to uopće nazvala. Tek tada me puklo. I bilo mi je jako teška činjenica kada sam rodila svog sina da znam da imam dvoje djece i da sam ih dvoje trebala držati u zagrljaju, a tu je samo jedno.

Sada se, pak, pripremam na činjenicu da ću iduću godinu gledati vršnjake svoje kćeri kako odlaze u školu, a nje nema.

Eh, da je barem samo šest mjeseci u pitanju..

[zekana]

Čestitam od srca na novoj trudnoći Nadam se da će s vremenom sve biti lakše i da će malena bebica tvom životu dati ljepotu koja će zasjeniti bol. Po svim pričama je jasno da bol ne nestaje, ali vjerujem da postoje događaji u životu koji ljepotom svog postojanja umanje bol. Ja se rasplačem čim uđem na ovu temu, toliko bole vaše priče i pisanje, suosjećam sa svakom riječi iako nisam proživjela takvu bol. Ali volim vas što ste jake i što vas u životu dočekaju radosti poput drugog djeteta Stvarno od srca želim sve najbolje...

[Tanči]

Oprosti, ne znam otkud ti ova informacija, ali nije baš točna. Kada sam ja išla psihologinji nakon gubitka djeteta, ona mi je objasnila faze žalovanja i rekla mi je da ako se dulje zapne u jednoj fazi (dakle cca godina dana), da onda treba potražiti pomoć.

Također mi je objasnila fenomen zvan "navezanost na mrtve" ili "odanost mrtvima" - kada osjećamo krivnju zbog prvog iskrenog smijeha, prvog sata, dana, koji je prošao da nismo pomislili na svoje voljene umrle, zbog novog djeteta koji dolazi... to je normalan osjećaj, ali također treba potražiti pomoć ako ga se s vremenom ne uspijemo riješiti.

Oh, da barem sve traje samo šest mjeseci! Ja sam čak najgora bila nakon prvih godinu dana. Do tada sam imala neki zid ili stanje šoka, nesvjesnosti, ne znam kako bih to uopće nazvala. Tek tada me puklo. I bilo mi je jako teška činjenica kada sam rodila svog sina da znam da imam dvoje djece i da sam ih dvoje trebala držati u zagrljaju, a tu je samo jedno.

Sada se, pak, pripremam na činjenicu da ću iduću godinu gledati vršnjake svoje kćeri kako odlaze u školu, a nje nema.

Eh, da je barem samo šest mjeseci u pitanju..

Apsolutno je točna informacija.
Pitaj bilo kojeg psihijatra.
Meni su to tri različita doktora rekla, od toga jedan koji radi u Centru za krizna stanja na Rebru i četvrta, psihijatrica- moja sestrična s kojom mogu pričati o svemu i kad poželim.

[sirius]

Psihijatri i psiholozi imaju prilicno razlicite poglede na iste stvari.
Za zdrave ljude , u teskim situacijama su prvo psiholozi. Pa ako treba tek nakon toga psihijatri.

[Mojca]

Apsolutno je točna informacija.
Pitaj bilo kojeg psihijatra.
Meni su to tri različita doktora rekla, od toga jedan koji radi u Centru za krizna stanja na Rebru i četvrta, psihijatrica- moja sestrična s kojom mogu pričati o svemu i kad poželim.

Koma.
Kao da su ljudi strojevi pa rade po dijagramima.


Zalovanje je individualan proces i vrlo je neumjesno davati ovakve komentare.

[Tanči]

Sve ima svoj rok trajanja.
Kažu za zaljubljenost-ljubav tri godine, i kako ja svog muža volim 23?
Zato jer se to s vremenom mijenja.
Ali htjeli vi to priznati ili ne, ni jedna ne voli svog muža isto sada kao i kad se tek zaljubila u njega.
Isto je sa svim vrstama osjećaja.
Aktivni period žaljenja jest šest mjeseci, nakon toga osoba žali i dalje, ali počinje jesti, spavati...počinje dolaziti k sebi, ako to izostane, osoba treba stručnu pomoć jer znači da je u depresiji.
Ne ulazim u domenu psihologije i ne omalovažavam iako sam je i sama slušala i polagala i zapravo jako volim psihologiju, ali mislim da su psihijatri ipak potrebniji da ne kažem stručniji u slučaju da se žalovanje ne smanjuje.
Centar za krizna stanja na Rebru je odlično mjesto gdje se može doći bilo kada i bez uputnice i gdje radi odličan tim liječnika koji će sigurno pomoći, ali moram naglasiti da oni očekuju da se uključi obitelj pa će tako sigurno doktor kontaktirati npr. muža ako nije došao sa ženom i sl.
To nisu ni male, ni jednostavne situacije.
Treba ih liječiti, treba potražiti pomoć, a filozofiranje u rukavicama preko foruma neće popraviti stanje. Dapače, vrlo je neumjesno.

[Boxica]

Sve ima svoj rok trajanja.
Kažu za zaljubljenost-ljubav tri godine, i kako ja svog muža volim 23?
Zato jer se to s vremenom mijenja.
Ali htjeli vi to priznati ili ne, ni jedna ne voli svog muža isto sada kao i kad se tek zaljubila u njega.
Isto je sa svim vrstama osjećaja.
Aktivni period žaljenja jest šest mjeseci, nakon toga osoba žali i dalje, ali počinje jesti, spavati...počinje dolaziti k sebi, ako to izostane, osoba treba stručnu pomoć jer znači da je u depresiji.
Ne ulazim u domenu psihologije i ne omalovažavam iako sam je i sama slušala i polagala i zapravo jako volim psihologiju, ali mislim da su psihijatri ipak potrebniji da ne kažem stručniji u slučaju da se žalovanje ne smanjuje.
Centar za krizna stanja na Rebru je odlično mjesto gdje se može doći bilo kada i bez uputnice i gdje radi odličan tim liječnika koji će sigurno pomoći, ali moram naglasiti da oni očekuju da se uključi obitelj pa će tako sigurno doktor kontaktirati npr. muža ako nije došao sa ženom i sl.
To nisu ni male, ni jednostavne situacije.
Treba ih liječiti, treba potražiti pomoć, a filozofiranje u rukavicama preko foruma neće popraviti stanje. Dapače, vrlo je neumjesno.

a ti si izgubila dijete pa iz osobnog iskustva pišeš?? ako nisi, onda oprosti, ali ti filozofiraš!
psihijatri su doktori medicine, sa specijalizicijom iz psihijatrije, čitaj između redaka - svrstavaju ljude u tablice!
a to tako baš i ne ide u ovom slučaju! svaki čovjek ima svoj način prolaženja faza žalovanja, nekome treba duže, nekome kraće...
također, gubitak djeteta spada u nešto najgore što čovjek može doživjeti, to nije nešto prirodno pa da eto tek tako se pomiriš s tim...

također samo pisanje ovdje na ovom podforumu, samo saznanje da nisi jedina, da te netko razumije o čemu pišeš puno pomaže
i uvijek će se naći netko tko te može uputiti u pravom smjeru...ali ponovo smatram da to može samo osoba koja je i sama prošla istu stvar...
ja osobno sam svojim iskustvom (što vezano za birokokraciju, što psihološki) pomogla dvjema djevojkama i neizmjerno mi je drago zbog toga da sam im olakšala bar malo o tom trenu...

[Tanči]

U mojem potpisu nikad nećete pročitati što sam izgubila, koliko i kada, ali to ne znači da ne znam o čemu pišem.
Boxica, ne napadaj me i ne provociraj.
Moj prvi anđeo bi sada imao 25 godina, toliko o tome.
Psihijatri su liječnici koji liječe ljude.
Zar je to tako teško shvatiti?

[*mamica*]

Tanci, nije tesko shvatiti i sigurno nije zdravo prepustiti se bolu i dopustiti da upravlja nama i nasim zivotom.

Ali moras shvatiti da ne tugujemo svi na jednak nacin i jednako dugo.

Moj je prvi poriv bio da se bacim na posao (odmah sam pocela raditi) i spavala sam dugo, dugo, dugo... klasicni simptomi su dosli puno puno kasnije i otrijeznjenje je bilo bolno.

Isto moras shvatiti da nisu ni sve situacije jednake. Ja sam davno unaprijed znala ishod kod svog djeteta i mogla sam se oprostiti od nje i donekle pripremiti, ali Adrijanova mama je lijecnicima predala pravo - zdravo dijete na rutinsku operaciju. Sok od gubitka i iznenadne boli sigurno su puno veci i jaci, a jos kad pridodas hormone, cinjenicu da je to bio postporodjajni period, dojenje...

Naprosto je okrutno reci - hej, moras ozdraviti u roku od 6 mj. A da je neumjesno podrzavati nekoga u utapanju u boli - isto se slazem.

[Mojca]

Žao mi je što toliko patiš pa ću ti reći da je normalan period žaljenja do 6 mjeseci nakon nemilog događaja.
Sve duže i dalje je depresija, a depresija je bolest i treba ju liječiti..

Tanči, nemoj se ljutiti, a što je onda ovo paušano postavljanje dijagnoze?
Izrečeno unutar 6 mjeseci od gubitka. Zato jer su tri psihijatra to rekla?

Mislim da se nitko od nas tko nije roditelj anđela ne smije osjećati pozvanim govoriti o tome koliko taj proces traje i kako treba izgledati, posebno ne stavljati granice.

Oprosti, Adrianova mamice, zbilja nije ok da se na ovoj temi raspravlja o tome koliko je normalno žalovati i koliko nije, ali ovaj citirani post me je zabolio, iako nema veze sa mnom.

[Tanči]

Uopće me niste shvatile.
Niti malo.
Vadite mi riječi iz konteksta i secirate.
Nemam snage za dalje, odoh...

[Ginger]

Ja mislim da je numjesno raspravljati ovako na ovoj temi
Otvorite novu temu ili sto vec, jer ovo je Adrianova tema

AdrianovaMamice nadam se da ce ti s vremenom ipak postati malo lakse

[sasa]

Ja mislim da ste krivo shvatili Tanci. Mislim da ne htijela reci da ako je zalovanje i nakon 6 mjeseci razarajuce svakodnvno, razarajuce za dnevno funkcioniranje, da treba potraziti pomoc. I to je u redu- u krajnjoj liniji da osobi koja pati bude lakse. I mislim da su psihijatri dobar izbor. I ne znam kako tocno imaju razlicita gledanja na stvari od psihologa (?).
No naravno da su to samo nacelni okviri i da nitko ne ocukuhe da se u 6 mjeseci eto prestane zalovati i gotovo. Adrianova mamica, zao mi je zbog tvog gubitka.

[AdrianovaMamica]

Neznam sta da vam kazem.. Moj zivot ne stagnira, nego ide svaki dan novi dan.. u zadnje vrijeme uvijek nesto neda mi ni da se 5 min odmorim. Neki su dani laksi, neki tezi, neki zivcani, neki smireni.. Ja i jedem i spavam i cistim i perem i peglam, kuham i radim nered, radim sve sto treba, nisam zavucena negdje u mraku u kutu sobe. I boli me sto mog sina nema pored mene, i raduje me ova nova beba u meni.. Nosim se sa zivotom onako kako znam, onako kako mi je dato.. Moj sin umro je prije 5 mjeseci, imao je 2 mjeseca i 11 dana, do trena kad je umro bio je zdrava i normalna beba. I onda mi je odjednom samo otrgnut iz mog narucja.. I ako cu nekad bit bjesna mislim da imam svako pravo na to.. i ako cu nekad plakat mislim da imam pravo i na to, i na svaki drugi osjecaj..

[Charlie]

Naravno da imas. Drzi se!!!

[Beti3]

AdrianovaMamica, imaš sva prava da budeš tužna i bijesna i sve što želiš i koliko god želiš.

Od smrti moje beba prošle su duge godine, a tuga je uvijek tu. I nitko mi ju neće zabraniti, iako nitko ne želi pričati o njoj, i nikad nisu ni htjeli. Naravno da je tuga lakša kako prolazi vrijeme, i kako sam rodila drugu djecu, no ja se nikad nisam vratila u ono bezbrižno stanje duha u kojem je smrt djeteta nešto nemoguće.

Nova beba u naručju puno olakša tugu. Bit će bolje, AdrianovaMamice, svaki dan sve bolje, ali plač neće prestati, a potakne ga neka sitnica kao podsjetnik ili neki datum.

[strategija]

Čitam temu i suze mi idu pa izračunam da moja bebica danas ima 2 mjeseca i 11 dana. Godina i 8mj je prošlo od gubitka mojih anđela. I dalje me uhvati tuga i zaplačem zbog njih ali nisam depresivna. Naučiš živjeti s tim... Silno ti želim da ovo malo biće koje nosiš pod srcem unese u tvoj život radost i veselje.

[AdrianovaMamica]

Moj mali anđeo danas je navršio 8 mj gore negdje među zvijezdama... Zauvijek si u mom srcu bebo moja <3

[AdioMare]

Moj mali anđeo danas je navršio 8 mj gore negdje među zvijezdama... Zauvijek si u mom srcu bebo moja <3

[Riječanka]

[kljucic]

[Apsu]

Moj mali anđeo danas je navršio 8 mj gore negdje među zvijezdama... Zauvijek si u mom srcu bebo moja <3

[bucka]

[žužy]

[željkica]

[Ninunanu]

[sonata]

[vikki]

[AdrianovaMamica]

Ljubi mama zlato svoje, 10 mj punis danas, da si bar tu na jedan dan, da ga proslavimo skupa, a kad otkuca ponoc ti se vrati svome nebu..

[žužy]

[Apsu]

Ljubi mama zlato svoje, 10 mj punis danas, da si bar tu na jedan dan, da ga proslavimo skupa, a kad otkuca ponoc ti se vrati svome nebu..

[Riječanka]

[željkica]

[drama_queen]

<3