Srce moje maleno koliko mi samo nedostajes..

Koliko je malo vremena proslo, bol i dalje zivi u meni.. Sad u meni zivi i jedna mala beba, neznam dali je prerano dosla.. Mm kaze da sad moram prebolit Adriana, ne zaboravit, samo prebolit, ali ja to ne mogu, neznam dali se to moze? Pa kakva bi ja to osoba bila da ga prebolim? Jako mi je tesko bez mog sina, ova beba nije njegova zamjena, nego nova ljubav. I ja imam ljubavi za svu moju djecu, ali jos sam skrsena, no trudim se najbolje sto znam i teze to pokazujem.. ali nije dovoljno, nije dovoljno onima oko mene, bar tako kazu.. Po meni jako je malo proslo, a mm i ostali ponasaju se kao da su godine prosle.. i osjecam se tako neshvaceno, na rubu ludila kad mi kazu da ne zivim kak bi trebala.. I ne zivim, da zivim kako trebam moj bi sin bio tu.. Jucer dok sam bila na groblju, moje troje djece bilo je uz mene.. Jedno pored mene, jedno u meni i jedno u tom bijelom grobu... Samo tamo mi smo skupa.. Neznam vise sta da pisem..