Draga
mi smo uvijek tu prema tome nisi sama nikada.
puno pusa
Printable View
Draga
mi smo uvijek tu prema tome nisi sama nikada.
puno pusa
Patik, draga moja,
pokušavam razumijeti to što sad prolaziš i da te boli činjenica da tvoji najbliži nisu bili uz tebe u najtežim trenucima...koji su to razlozi i "opravdanje" zbog čega nisu mogli doći kad se sve dogodilo i što su ti oni na kraju točno rekli, nije mi poznato...kilometri, financijska situacija, suočavanje s tobom i sa gubitkom (da li je njima ovako bilo lakše)...ipak, mislim da bi lakše prihvatila sve da si svoju tugu podijelila s njima, da su ti tada dali prijeko potreban zagrljaj. Ali nemoj im zamjeriti, draga, kao što ni ti tada nisi znala što radiš, niti što govoriš (onda kada si rekla da nije potrebno da dolaze), vjerujem da ni oni nisu znali kako bi postupili...pretpostavljam da se i oni danas pitaju jesu li trebali otići i da ih sigurno boli činjenica što nisu bili na Patrickovoj sahrani i na takav se način oprostili s njim...
Ali, nažalost, vrijeme ne možemo vratiti i ispraviti neke pogreške, pa tako ne mogu ni oni... Možda jedino da porazgovarate o svemu bez optuživanja, zašto, kako, zbog čega... Onda ne bi ni oni više bili "kritični" prema tebi i očekivali od tebe nešto na što ti trenutno nisi spremna...
I, draga moja Patik, mislim da ćeš biti NAJBOLJA MAJKA jednog dana (kada ti budeš spremna) svome djetetu i molim te da nikad više ne pročitam da si se zapitala tako nešto...osoba si puna topline, ljubavi i razumijevanja za druge i tvoja će djeca (namjerno kažem djeca, jer mislim da bi bila velika šteta da ne podijeliš jednom svu tvoju ljubav) imati NAJ, NAJ, NAJBOLJU MAMU NA SVIJETU!!! :heart:
MIšekice draga,
samo hrabro, u prošlom postu sam prepoznala taj optimizam koji nam je svima prijeko potreban za krenuti dalje...svi ćemo još imati tih "faza tugovanja" i normalno je da bude tako, samo je bitno da ih na kraju bude što manje...i da se na kraju, uvijek možemo nasmiješiti na spomen naših Anđelčića.
Naravno da ste moje majke HEROJI, jer ovo što smo prošle velika je tragedija i bol (i to sve jako dobro znamo) i moj ste UZOR i PODRŠKA i vjerujem da ćemo se jednom zajedno iščupati iz ovog vrtloga tuge i boli... Ljubim, draga! :love2:
Nina, najdraža, moraš isplakati svoju tugu i bol...pa sve smo mi povremeno tužne i plačljive mame...i srce naše krvari i onda kada se smijemo (ne govorite što je lažan osmijeh...mi smo ga izmislile), ali sve je to dio našeg tugovanja i onda kada sve to jednom prihvatimo, kada se uistinu pomirimo u svom srcu, moći ćemo krenuti dalje...Citiraj:
nina70 prvotno napisa
I ne pitaj se, draga, kako ti ga je mogao uzeti...ne osuđuj Ga, velik je i on nam ne uzima (osobno, kad sam proživjela svoju tragediju, taj dan sam se milijun puta naljutila na Njega i milijun puta Mu se ispričala), ali na kraju sam pronašla utjehu u vjeri...
Iako smo ostale uskraćene za zagrljaje i poljupce naše dječice, vjerujem da je njima tamo Gore sada lijepo i na njih pazi Ona...naša Majka, dala im je svima anđeoski poljubac i čuva ih, sve dok mi jednom ne dođemo Tamo i budemo sretni zauvijek...:heart:
Ipak, do tada, do našeg konačnog smiraja, mi moramo proživjeti ovaj Zemaljski život koji nam je dan i iskoristiti svaki dan na najbolji mogući način...srca moramo ispuniti veseljem i ljubavlju, a On će nas sve nagraditi jednog dana i ispuniti tu našu prazninu, nadoknaditi naš gubitak i ono što nam je "uzeo"...
Ljubim vas sve, drage moje...
Draga athana, hvala ti na ovom postu :heart: Iskreno se nadam da ce uskoro doci Zelja u nas dom, i da cemo vodjeni njom jednoga dana moci grliti svoju bebicu...Oprosti, draga athana, trebalo bi biti obrnuto, da ja tjesim tebe a ne ti mene, jer je tvoja bol svjezija...Kako se ti nosis sa svime? Ljubim te i grlim :love2:Citiraj:
I, draga moja Patik, mislim da ćeš biti NAJBOLJA MAJKA jednog dana (kada ti budeš spremna) svome djetetu i molim te da nikad više ne pročitam da si se zapitala tako nešto...osoba si puna topline, ljubavi i razumijevanja za druge i tvoja će djeca (namjerno kažem djeca, jer mislim da bi bila velika šteta da ne podijeliš jednom svu tvoju ljubav) imati NAJ, NAJ, NAJBOLJU MAMU NA SVIJETU!!!
Kad sam vec navratila da odgovorim athani evo da posaljem i svim drugim mamama pusu!
Nadam se da ste mi malo bolje! Optimisticna nam je rodila!Jeeeeee!Nadam se da cemo uskoro moci slaviti nove trudnoce i nova rodjenja!!Da, da, tikice ;)
A ja...kao sto sam i ocekivala...magla, hladan zrak na obrazima...miris snijega u zraku...budi ponovno sve stare emocije, sva sjecanja iz trudnoce...Cesto premotavam film u glavi, dan poroda, sve ono sto sam radila u trudnoci...tesko mi je zamisliti da sam bila nasmijesena po ovako groznom vremenu...ali jesam, bila sam...jer je bilo nesto sto me grijalo pod srcem i lupkalo uvijek tako jako, pa se mama nije osjecala sama...O Boze, kako nedostaju ti dani...Prekosutra ce biti sedam mjeseci od poroda...zamisljam skoro svaki dan koliki bi sada bio i sto bi znao...kako bi mi osmijehom uljepsao dan...Sestra prica o svom malenom kako se smije, a mene srce steze, jer ja svog ne vidim...sigurna sam da se smije i da je sretan, ali barem da mi jednom u san dodje da vidim kako izgleda danas...
Drago mi je da imam vas, uz vas cu lakse podnijeti ovu hladnu zimu...NAdam se da ce uz proljece doci i sreca, mozda u obliku jednog plusica, tko zna...pa da nam iduca zima bude manje tuzna, jer ce jedan drugi ANdjeo umanjiti svu tu bol...tko zna...kako god, nek nam je svima dragi Bog na pomoci, da odlucimo ispravno kako dalje nastaviti...Pusa svim mamama Andjela!
Drage moje evo ulovila tren vremena da se i tu javim...
Sada kad imam dijete u rukama, shvatila sam da su svi strahovi kroz koje sam prolazila s ovom trudnocom bili zanemarivi,jedva da se sjecam povremene panike i strepnje. Naravno da je sve ispalo na kraju ok. Svako ima svoj put. Samo sto neko odmah pogodi pravi a neko malo luta do svog cilja. Osjecam se kao da ga imam oduvijek. Bez strah i s tolikom sigurnosti mu prilazim od prvog dana,kao da mi nije prvo dijete a u povijerenju nikad do sada nisam drzala dijete u rukama. Jednostavno, ne zelim i ne mogu se vise bojati svega i svacega. Previse sam ga cekala da bih vise bila u strahu,vrijeme je da se pocne zivit punim plucima.
Drage moje svima vama zelim da sto skorije dozivite ove emocije i ovu snagu. Za majcinstvo se isplati sve potrpiti.
Evo i mene da vam se javim curke.Vidim ima nas ovdje novih,sto mi je pretuzno citati.Svaku vasu rijec razumijem i razumijem bol sto prozivljavate jer sve sam to prosla i mislila sam da ta bol nikad nece prestati,vise sam vjerovala da ce postati veca.Vrijeme je ucinilo svoje,naucila sam se nositi s tim,ali da je prestala,vjerujem nikad nece,jos mi zasuze oci citajuci neke vase postove i ne trazite razlog zasto se to dogodilo jer naci cete se u labirintu neznanja,bolje smognite snage da ostanete jake.Svima vam saljem veliki zagrljaj,posebno Patik jer se nadjem u svakoj njenoj rijeci.
Draga moja renchy, tako mi je drago da si se javila!!!Puno puta sam pitala da li zna netko nesto o tebi! Mada sam se nadala kad se javis da ces se javiti sa drukcijim vijestima, ili?? Nema nikakvih novosti? ;)Znas na sto mislim... Jesi se uspjela koliko toliko oporaviti?
Da, imas pravo...zbilja se covjek nauci nositi sa svime, ali zivjeti zivotom od prije, nemoguce...Nekad imam osjecaj da sam ostala u tom vremenu, jer su mi te misli i uspomene toliko jos prezentne, da imam osjecaj da se to prije mjesec dana desilo, a ne prije sedam mjeseci...i tako bih voljela nastaviti dalje, sanjariti opet o trudnoci, ali ne ide...moje maleno mi tako fali...
Necu vas vise dusiti svojim postovima...valjda cu i ja nekad ugledati svoje svjetlo na kraju tunela. Za sada molim i postim za druge, kojima je Bozja milost potrebnija nego meni.
Ljubim vas drage moje!Cuvajte mi se!
Draga Optimistična,
primi moje najiskrenije čestitke povodom rođenja tvoje bebice:heart:...jako me veseli pročitati tako lijepu vijest...i nadam se da ćemo i mi jednom imati priliku objaviti ovakav post! Uvijek mi ulije dodatnu nadu kad jedna "od nas" dobije "drugu priliku" i ponovno se susretne sa čarima majčinstva!
Ljubi svoje malo zlato...zaslužila si nakon toliko vremena čekanja...vjerujem da daje posebnu snagu, samo hrabro, želim ti puno lijepih i sretnih novih trenutaka, da ih proživiš onako kako si sama rekla - punim plućima!!
Patik moj,
mislim da doista nije bitno tko, kada i koga tješi i da ne postoji "hijerarhija" za nečiju bol...bitno da smo mi ovdje jedna za drugu kada nam je to potrebno, da pružimo jedni drugima utjehu, makar i samo jednim postom podijelimo bol...
Želim ti da što bezbolnije podnosiš ove hladne dane koji dolaze i bude novu bol...zato piši, mila, piši...na ovim stranicama nalazimo snagu koja nam je potrebna da ne pokleknemo pred sutrašnjim danom.:love2:
I da ti pokušam odgovoriti na tvoje pitanje:Kažem, pokušam, jer doista ni sama sebi ne mogu dati konkretan odgovor...kada bih rekla: dobro!, bojim se da bih pretjerala sa isuviše pozitivnim odgovorom... Nalazim se u svakom vašem postu, u svemu što ste prolazile i još uvijek prolazite, u drušvu mi je lakše jer nekako skrenem misli, ali kad ostanem sama, tišina jako boli...tišina koja kao da je glasnija od bilo kojeg vriska! Preksutra će biti dva mjeseca kako se moj Ivano rodio, a sve mi se čini tako daleko (valjda sam razum pokušava "požuriti" vrijeme), no ipak, bol je još tako intezivna...još uvijek me boli kada vidim roditelje koji guraju kolica (ne mogu odagnati misao da sam i ja tako trebala šetati sa svojim anđelčićem), boli me prazna sobica koja kao da još čeka njegov dolazak...ali sam prestala tražiti razloge zašto je sve tako moralo biti, jer kao što je i Renchy napisala, svaki put bi se našla u labirintu neznanja...Citiraj:
Patik_moj <3 prvotno napisa
Često se zagledam u njegovu sliku i pitam se kakav bi sada bio...
Tisuću stvari mi prođe kroz glavu, koje i ne mogu prenijeti sve na ovaj "papir"...nedostaje, jako nedostaje...ali moram dalje, u nadi da će uskoro zakucati jedno malo srce ispod moga, u kojem ću prepoznati dio njega...
Toliko od mene za sada...sve vas :heart:
o da...Citiraj:
Athana prvotno napisa
ja sam znala tjednima nakon gubitka znala reći.. idem zaspati da se u snu probudim...
jer moji snovi su bili divni.. u njima sam i dalje bila trudna... u njima sam imala velike planove za porod, veliku želju da ga upoznam..
meni su jave bile horor... taj period sam uglavnom na apaurinima prespavala
athana......
kao prvo hvla na cestitkama
kao drugo, dva mjeseca je jako malo. Sve mi smo se mjesecima borile s depresivnim stanjima. Ja sam trazila i strucnu pomoc. Moras znati (nece ti trenutacno biti neka utjeha) to stanje tog intenziteta ce proci. Jer ce morat. Sve mi smo poslje pobacaja zadrzale zelju da ipak imamo dijete tj. da opet pokusamo. Iskreno receno kroz vrijeme ces naucit okrenut novi list jer bi inace u novoj trudnoci poludila od tuge,brige i nerodjeno dijete bi jako patilo. ja to okretanje lista prozivila dvaput. Potpuno je jasno da nitko iz svoje koze ne moze van, ali nastavit ces zivit i s vremenom pocet konkretno razmisljat o novoj trudnoci,tu na rodi se upisat na odbrojavanje u pdf-u prije trudnoce i vec tada ces biti super. Pusti tijelu da zacijeli i kreni na preglede a nadam se da vec sad pijes folnu za matrnicu.
Drage moje,
ovih dana se nisam javljala jer sam bila u velikoj guzvi...privatno i na poslu...u guzvi, koja mi ne dozvoljava susresti se sa svojim osjecajima kao sto sam to prije mogla...plakati kad sam imala potrebu i tugovati...
Zatomljujem osjecaje i mislim da sam dobro, a u biti ko ludjakinja ne skidam oci sa tudje djecice...u restoranu moram pitati zenu da li smijem pogledati njenu bebicu...osjecam se kao ludjakinja...Sastanem se sa bivsim kolegama i kazu da je jedna kolegica vec treci put postala mama. I iako bih se vec trebala koncentrirati na predavanje o ne znam ni ja vec cemu, ja razmisljam o tome, kako je to moguce da su sve bebe vec rodjene, samo moj Patrick nije smio zivjeti, samo moj muzic i ja nismo smjeli osjetiti radost zivota s njim...Onda promatram trbuh zene koja nam drzi prezentaciju, vani ceka njen suprug sa bebom starom pet tjedana i prisjecam se sebe pet tjedana nakon poroda...samo tuga i bol...a ona je nasmijana, samouvjerena i sretna...oci joj sijaju kad pogleda bebicu, a ja zamisljam kako bi mm izgledao da drzi Patricka u rukama...I boli, boli, neopisivo boli...
Iduci vikend je krstenje, na koje idemo...ne znam ni sama sto da ocekujem od sebe...sto ako se rasplacem, sto ako poludim i ne mognem se smiriti ?Dosta mi je vise da me dozivljavaju kao ludjakinju i da kvarim drugima raspolozenje. Zasto ne mogu osjetiti tu prokletu zelju za drugom bebom? Zasto ne mogu zivjeti normalno? Zasto ne mogu biti uz svog Andjela...drage moje...danas boli neopisivo...samo bol i praznina...Ljubim vas
Optimistična, tako sam sretna zbog tebe i tvoje bebice.
Draga Athana, hvala ti na svim tim lijepim riječima (ja baš nemam dar da tješim druge :(
Sve je točno što si rekla samo u praksi to nije lako. Jučer mi je palo na pamet da nikad više neću biti potpuno sretna. Ne znam da li me razumijete, ali nekako mislim da će u svakom sretnom trenutku uvijek biti prisutna i tuga... Zavidna sam vama koje imate utjehu u vjeri. I ja molim sve svece da mi ga čuvaju gore, ali još uvijek ne mogu u crkvu - ne ljutim se ja ni na koga ali ne mogu...
Draga Patik, shvaćam tvoju gorčinu zbog tvojih bliskih, ali vjeruj, bol bi bila jednako jaka kao sada. Nakon poroda sam bila sva šokirana u nekoj prostoriji gdje mi je došao samo muž. Željela je doći još jedna meni bliska osoba a ja je nisam pustila. Sada mi je žao jer znam koliko se radovala mojoj bebici, ali tada nisam željela da me itko vidi onako jadnu, nesretnu i tupu.... I ja sam pomislila kako nitko nije vidio mog prekrasnog dečka i zato im je moj gubitak imaginaran, ali baš zato ih i manje boli. Možda je i bolje tako jer je moja patnja dovoljno velika za sve njih. Pusa svim mamama....
drage cure
prvo zelim iskoristiti prilku da cetitam optimisticnoj na njenoj bebici. nadam se da uzivate skupa u grljanju i mazenju. nadam se da cemo sve mi sa ovog foruma uskoro ponovno postati mame, biti opet sretne i grliti svoje bebice.
draga patik nemoj biti tuzna. tocno znam kako se osjecas. ja isto stalno gledam male bebe, djecu, trudnice i sretne roditelje kako setaju sa svojim bebama u kolicima. onda se ulovim kako razmisljam o nama i nasoj sreci i kako nismo imali priliku provozati ju u kolicima i kako su kolica doma i stoje prazna. od takvih razmisljanja se osjecam jos gore i nemogu si pomoci. mislim da bi sve trebale razmisljati o tome sto nas ceka u buducnosti. kako cemo opet biti mame i gurati svoje bebe u kolicima. kako cemo nasim drugim kcerima i sinovima pricati o njihovim braci i sestrama koji su gore na nebu i koji ih cuvaju. i kako su ti nasi andjeli posebni. draga moja drzim ti fige da prezivis krstenje i da se tamo osjecas dobro koliko je to moguce. velika je stvar sto se tvoj zivot vratio u normalu koliko toliko i sto imas svoje svakodnevne obaveze koje obavljas kao sto je to bilo i prije. kao sto si i sama rekla u tim trenucima nemas se prilike susreti sa svojim osjecajima. ja jos nisam dosla do te faze. na posao se vracam kroz koji mjesec i iskreno receno toga se najvise bojim....toga sto me tamo ceka, tog stresa oko posla, susreta sa ljudima i stalnih pitanja sto se dogodilo. drzi se draga patik puno mislim na tebe!
draga nina70
tuga ce uvijek biti prisutna i nece nestati. mozemo se samo nadati da ce nam sa vremenom biti malo lakse i da ce vrijeme uciniti svoje. to ne znaci da vise nikada u zivotu necemo osjetiti istinsku srecu. moramo se nadati da ce se to dogoditi kad tad i da ce nad nasim zivotima ponovno zasjati sunce. trebamo pozitivno misliti i truditi se sto vise mozemo. kada ces skupiti snage odi do crkve mozda tamo nadjes snagu koja ti je potrebna. nemoj se prisiljavati na nista...vremena je dovoljno.
drage mame andjela sve vas puno ljubim
Drage mame andjela,vec nepunih 5mj.sam i sama mama malog andjela po imenu Bruno,citajuci ovaj forum(svaku vecer)imala sam potrebu napisati koju rijec.Vrijeme leti,meni je stalo,a sve oko mene puno ne razumjevanja.Jos se ne osjecam spremna za radnu okolinu,al me niko ne razumije,jel trazim mozda previse?!?Grozim se od recenica,jos ste mladi,imat cete jos djece,hallllo al necu imati mog malog Bruneka.Ponekad se osjecam nemocno i da me niko ne razumije,ispricajte me jos jednom na ovakvom gore-dole postu,al morala sam nesto napisati jer me vi mame sigurno razumijete.
Pusa svi mama andjela
Ne želim zvučati grubo, ali moraš se vratiti u život. Svoga Bruna nikad zaboraviti nećeš, no živjeti treba, jer koja je alternativa?
Da li si bila kod psihologa ili psihijatra?
Rađati dijete koje nije živo je trauma koju samo mi koje smo to prošle znamo kolika. I dugo treba tijelu i duši da ozdravi. Ne znam, ali ja nisam ista kao prije i nisam se vratila na onu lakoću postojanja. a prošle su duge godine.
Unatoč optimizmu, unatoč još troje divne djece koju sam još rodila, uvijek je prisutna misao: mogla je biti i četvrta.
S godinama dođu dani kad ne pomisliš na bebu, ali onda te nešto opet podsjeti i bol je ista. Naročito su teške godišnjice, ali to znaš.
Zato te molim, radi tebe, radi bebinog tate, radi svoje obitelji a i radi svog Bruna, pokušaj se vratiti u kolotečinu.
Nije lako, ali što prije počneš živjeti i izvan svoje tuge, svima će biti lakše. Jer, imaš oko sebe ljude koji te vole i teško im je gledati te tako tužnu. A nađi vrijeme i mjesto u kojem ćete ti i tvoja tuga biti same, jer bit će ona dio tvoga života još dugo.
A za drugu bebu će doći vrijeme, osjetit ćeš želju i potrebu. Ima vremena.
Meni dragi i bliski roditelji anđela, sinoć su dobili živog i zdravog sina, nakon puno godina čekanja :heart:. Da je moje dijete, ne bih mogla biti sretnija.
zato što ga nisi otpustila od sebe...Citiraj:
Patik_moj <3 prvotno napisa
onog časa kada ga otpustiš od sebe tvoja bebica će naći svoj mir a tvoje tijelo i duša biti će spremno za novi početak....
to je meni rekao psiholog, to je meni rekao i svećenik.... duše treba otpustiti jer i nima je lakše... anđeli pripadaju nebu, oni pripadaju Bogu...
Bok! Evo moje iskustvo. Vratila sam se na posao nakon nepuna 2 mjeseca bolovanja, radim već 3 mjeseca, većina u mojoj okolini je i zaboravila što se dogodilo. Nitko više ne pita kako sam. Naizgled sve djeluje normalno.
A ja???Prošli mjesec mi je bio jako težak, prošao je dan očekivanog termina poroda, rodile su tri moje prijateljice, s kojim sam upočetku uživala i zajedno proživljvala mučnine, strahove, komplikacije. One sad već šetaju kolicima svoje malene a ja obješenih ruku pored njih... Gledam njihovu dječicu, zamišljam svoju kakva bi bila, zamišljam kako bi mi život izgledao.. Mada uz svu bol i strah imam jaku želju za trudnoćom. Moram još neke stvari posložit na poslu pa sam odlučila u 12. mjesecu opet uradit obradu, potražit nekoliko mišljenje, izabrat jedan plan, stisniz zube i uz Božju pomoć početkom iduće godine krenut u akciju. Vrijeme leti, godina za godinom a ja stojim na mjestu. Nemam nekih prohtjeva u životu, zbrinuta sam stambeno, posao siguran, ništa mi više ne treba nego jedan mali zagrljaj i moj život će biti ispunjen..
mackulina, mislim da si u pravu, treba pustit andjele, da odlete u vječnost.. tad će i njima i nama biti lakše. Znam to jer svoja dva sam pustila, normlano često mislim na njih i pomolim se da me čuvaju. Ali curicu još nisam, ne mogu, želim je još uvijek tu , kraj sebe, želim je sanjati,želim joj pjevati, maziti njenu igračkicu koju nikad nije vidjela,tugovati za njom. Znam vremenom će doći dan kad ćemo se pozdraviti, ali još nije..
Malaluce draga i sve cure koje se ovako osjećate znajte da niste jedine i same.Kroz isto razdoblje u svom životu prolazim,rodila sam svoju malenu dušicu prije skoro mj i pol dana u 24tt.Bol i patnja koju iz dana u dan prolazim su neizdržive i nevidim izlaz,a imam osječaj da sam sama u svemu.Ljudi ne shvačaju ili samo djelomično jer nitko se nemože poistovjetiti sa nama, majkama naših malenih Anđeleka osim nas samih koje to proživljavamo.Da ne pričam u koliko sam se ljudi razočarala nakon svega ovoga jer te žele utješiti pa opale takve glupe stvari kao npr."Pa tako je moralo biti,pa bit će još dječice,nemoj se uzrujavati."Kako da se ne uzrujavam,pa to je bilo moje dijete koje je raslo pod mojim srcem i koje sam očekivala sada u studenom.I "pa budi sretna imaš dvoje zdrave i žive dječice".Pa znam ja to sve nemora mi to niko govoriti i naglašavati i prezahvalna sam Dragom Bogu na tome daru,ali zar nemam pravo oplakivati i žalovati za svojim djetetom koje više nije samnom,koje neću maziti,ljubiti i gledati kako raste iz malene curice u prekrasnu djevojku i ženu.Znam da bi mi htjeli pomoći ali sa ovakvim riječima ne.Ali i mi same nesmijemo gubiti vjeru i nadu da će biti bolje jer znamo da hoće ali vrijeme treba proći,nikada nećemo zaboraviti jer ovo nas je obilježilo za cijeli život.I ja se nadam novoj trudnoći i da sve prođe super,ali bez nekih pregleda i nalaza kao npr.na trombofiliju nesmijem ni pomisliti na slj.trudnoću dok se ne otkrije razlog tome što je mojoj dušici prestalo srčeko kucati.Čekamo još i njezine nalaza pa čemo vidjeti.Samo Boga molim ako sam ju tako prerano izgubila da mi nešto kažu kao uzrok pa da znam šta trebam a ne da ja cijelu slj.trudnoću strepim iako znam da će strah uvijek biti prisutan.Zato zahvaljujem od sveg srca na ovom forumu(iako bi najbolje bilo da ga uopće nema,da se takvo što nije nikada dogodilo nijednoj majčici)jer jedino se mi ovdje razumijemo u potpunosti.Velika pusa svima Vama HRABRIM MAJKAMA MALENIH ANĐELEKA.:angel::heart:
Danas je 5mj.od kako je moj Bruno postao andjeo i danas mi je posebno tezak dan.Draga hope123,hvala ti na toplim rijecima i sve sto kazes kao da mi misli citas.Imam prekrasnu curicu(2,5god.) Koja mi daje snagu za zivotom i zahvalna sam sto je ziva i zdrava,al mi uzasno fali moj mali smotuljak.......jos nije doslo vrijeme da ga pustim od sebe,ipak je kucalo njegovo srce tik do mojeg skoro punih 9 mjeseci..........
Znam,znam sve znam kako ti je,ja mislim da će meni biti najteži dan kad mi je trebao biti termin 23.11.i dan Svih Svetih jer nemogu vjerovati da ću od ove godine paliti i jednu svjećicu za svoje djetešce.Sada to pišem i kao da se to meni ne događa,kao da ću se probudit iz najružnijeg sna i reći si "o hvala ti Bože sve to ipak nije istina."Ali nažalost to nije tako. Kako i sama kažeš imaš svoje malo zlato koje te voli i daje ti snagu za dalje i sretne smo što nas ipak grle malene ručice.Naravno da ti fali tvoj anđelek kao i meni,jer toliko je bilo planova i ljubavi za moju dušicu ni sama neznam kako više dalje bez nje.Nepuštam je i nemogu još na to ni pomisliti.Evo jučer sam se sjetila njezinog zadnjeg udarca i kao da sam znala da je to bio oproštajni nemogu ni opisati imala sam loš predosjećaj jer samo mi majke to nešto osjetimo.Nadam se da ćemo vrlo uskoro sve mi mame Anđela biti u novim trudnoćama i roditi živu i zdravu dječicu,a do tada nam jedino preostaje vjerovati u bolje sutra.Ljubim tebe i tvoje malo blago:heart::love2:
Evo i mene, drage moje...
Nisam se javljala nekoliko dana iako vas redovito čitam i mislim na vas... Više nego obično, izgubljena u posljednje vrijeme između zdravog razuma i svojih emocija, teško slažem riječi...misli jednostavno takvom brzinom prolaze kroz moju glavu da ih ni sama ne uspijevam "pohvatati"...
Prošli vikend smo mm i ja bili na jednom dječjem rođendanu (inače, sina moje drage prijateljice), skupilo se društvo, svi veseli...a u meni praznina...sjetila sam se kako smo posljedni put pričali da će društvo uskoro biti bogatije za jednog malog člana...a njega nema...Citiraj:
Patik_moj <3 prvotno napisa
Dvije poznanice već u visokom stupnju trudnoće maze svoje trbuščiće i smješkaju se, a ja im zavidim...one će biti uskoro majke...grliti i ljubiti svoju dječicu...a naše su ostale prazne...
Šetam gradom i gledam majke koje guraju kolica...a onda skrenem pogled jer ne mogu vidjeti bebu...sve tako prokleto podsjeća na moje zlato, a on nije tu...
...i nažalost, nikako da se probudim iz ovog ružnog sna...i kad se nasmijem, kao da nemam pravo na to...i kad uđem u neku životnu kolotečinu (vratim se nekim starim nedovršenim razgovorima, događajima), kao da ni na to nemam pravo...još se moram povući u svoju samoću i preboljeti sve...pustiti mojem Anđelu da raširi krila...Citiraj:
hope123 prvotno napisa
Ljubim vas sve, drage moje...do čitanja! :love2: :heart:
Drage mame anđela, ne stignem od posla svakoj posebno zahvaliti na lijepim i utješnim riječima. Da, nažalost najbolje tješimo i razumijemo jedna drugu. Život se svima nastavio, a nama, bez obzira što dani lete, kao da je stao.
Ne znam da li sam spremna ali sam se odlučila na novu trudnoću tako da krećemo u akciju.
Šaljem svima veliki zagrljaj i da što prije pronađemo svoj mir i smognemo hrabrosti da pustimo naše male anđeliće...
Sigurno jesi, draga Nina, ako ste se odlučili "krenuti" na drugo dijete... Želja je prvi znak da si spremna... Ja ti od svega srca želim da što prije ugledaš jedan plusić, koji će vratiti radost u vaš život! Samo hrabro, imaš Gore svoga Anđela koji će se pobrinuti da uskoro držiš svoj smotuljak u rukama... Ljubim te! :love2:Citiraj:
nina70 prvotno napisa
Draga nina70
samo hrabro naprijed. Od srca ti drzim fige i zelim da sto prije docekas svoj plusic! Sretno i neka ti sve ide po planu.
Pusa
Draga Athana
Znam kako se osjecas. Jos je malo vremena proslo i to je sasvim normalno. Iako nas je sve zadesila tragedija nas zivot ide dalje. Tesko se sa tim pomiriti jer je ipak ostala praznina. Dogadjaju nam se dogadjaji koje smo pomno planirale dok smo bile trudne, a jedan clan u tim dogadjajima nedostaje. Sve se cini kao neki ruzan san. Isto kako neke rijeke nestaju, prestaju, uljevaju se u drugu I postaju druga rijeka opet ulazecu u neku drugu..... tako su i nasi andjeli usli u nas zivot i postali dio nas zauvijek, iako fizicki nisu sa nama. Oni su dosli na kratko i nas zivot skroz promjenili. Nasi andjeli su bas nas odabrali da im budemo mame...sigurno su za to imali dobar razlog. Imas se pravo smijati i biti sretna jer je zivot jednostavno prekratak. Uzmi si vremena koliko trebas, ali znaj da nasi andjeli ne zele da smo tuzni. Znam da je to tesko jer i sama vodim tu borbu, ali trudi se koliko mozes. Sigurna sam da nas sve ceka bolja buducnost i da cemo jednog dana kada budemo spremne napokon gurale kolica. Tada ce se nasi snovi ostvariti
Pusa
Evo drage moje, da se i ja javim na kratko, jer moram za par minuta na fax...Krstenje je bilo i proslo...i bilo je teze nego sto sam ocekivala. Dani su mi prolazili sa teskim kamenom na srcu i gorcinom na licu...bilo je tesko prekrivati to zbog roditelja bebe koja ce se krstiti i sudjelovati u pripremama za taj veliki dan svakog roditelja koji se odluci na to...plakala sam i kad nisu suze bile na licu...iskreno, mislila sam da cu uspjeti to sve nekako proci i da ce biti lakse, a evo sada nakon sto se sve zavrsilo, stoji samo praznina...puno misli, puno novih ideja...puno puteva, a ne znam koji je pravi...Sestra me moli da krenem na novu trudnocu, ja obecam...ali potajno mislim, ma nema sanse, nisam spremna...nisam kako su gore neki napisali, pustila svoga andjela da odleti...Zelja nije tu i stoga se bojim poci na novu trudnocu...
Nadam se da cu stici jos malo vise pisati ovih dana jer vidim da ste vi bile vrijedne ;) Saljem vam veliku pusu!
Mišekice moja, nemam ti što drugo za reći, osim :love2:, hvala ti na tvojoj podršci (iako i sama u svojoj tuzi, nesebično pružaš nama ostalima riječi podrške i utjehe). Ljubim te, mila...:heart:
Citiram, draga, sa druge teme...Citiraj:
Patik_moj <3 prvotno napisa
Patik moj, nisi totalni slabić (jer nijedan slabić ne bi prošao kroz ovo što mi ovdje prolazimo, a zadržao zdravi razum, moje ste majke HEROJI, već sam nekoliko puta napisala, moji uzori i moja podrška u ovim teškim trenucima)...samo si povremeno dopuštaš trenutke slabosti, kao i svaka od nas, vjerujem, kada nas tuga nadjača, pa se ponekad izgubimo...ali bitno je da ponovno isplivamo na površinu i ne dozvoljavamo same sebi da potonemo...
Mila, možda bi se jednostavno trebala prepustiti, neka On odluči kako će i šta biti...dozvoli da ti pruži novu priliku za majčinstvo! Ako je odlučio uzeti tvog dječaka k sebi, možda te sad želi nagraditi, ne ograničavaj Ga! Previše razmišljanja i strah koji se u nama skuplja ne vodi nigdje...nekad trebamo pustiti stvari da idu svojim tokom, onako kako je određeno...
:love2:
Drage Athana i Misekica2011 hvala na potpori. Pod velikim sam stresom (i na poslu i doma) ali trudim se i držim ga pod kontrolom. Kad počnem pucat po šavovima onda duboko udahnem i kažem si: gusko, ne živciraj se oko gluposti (posla) - sve je to prolazno i nebitno....i odmah se oslobodim stresa. Više si ne želim dozvoliti živciranje oko posla ili materijalnih stvari (samo da to još dopre do moje podsvjesti :)
Draga Patik, daj si vremena. Već sam sto puta rekla da vjerovatno ne bih ni ja srljala u novu trudnoću da mi ne otkucava biološki sat. Nisam ni ja pustila svog anđela a već bih drugu bebu. Željela bih ga pustiti jer je teško podnjeti toliku patnju. Svaka ima neku svoju priču u pozadini koja utječe na naše odluke. Ti si se tako hrabro držala na početku pa je moguće da nadoknađuješ zatomljenu tugu. Slično je kod mene, toliko mi je bilo naporno na poslu zadnjih mjeseci da nisam stigla pomisliti na ništa osim posla. Međutim, kad ostanem sama nastane užas. Kad god sam besposlena misli krenu. Teško je, naročito što se nitko oko nas ne zna nositi s našom nesrećom. Sve je to ljudski i ako si same ne pomognemo neće nam nitko. Ja sam jučer popodne više od sat vremena tulila, a par sati kasnije sam se već smijala gledajući neki film. Mislim da će mi tako biti još dugo dugo. Vjerovatno sve imamo užasne oscilacije raspoloženja; kod mene to izgleda kao da stalno imam PMS. Samo da ja dobijem novu šansu i biti će mi malo lakše, u suprotnom ne znam kako ću dalje. Pusa svima...
Drage moje, vidim da ne pisete posljednjih dana, pa se nadam da ste mi dobro. Ja se evo uskoro spremam na poslovni put, nece me biti tjedan dana, pa da vam se javim i zazelim sve najbolje dok se ne vratim. Mom suprugu i meni je malo bolje. Malo manje stresa sa svih strana i uzivanje i obaveze sa nasim cetveronoznim ljubimcem su dobar lijek. I konacna odluka da necemo raditi na bebi do iduce veljace su veliko olaksanje. Bila sam glupa sto sam dala da pojedini ljudi uticu na mene svojim pricama, kako ce mi biti lakse kad rodim drugo i kako ne smijem vise cekati. Bio je to ogroman kaos, znate i same, pisala sam...
Ali otkako smo nas dvoje sjeli i porazgovarali o tome, odlucili smo da je jos uvijek prerano i da su rane jos svjeze. Odlucili smo isto razmontirati na pola djecju sobicu, posebno krevetic i komodicu za presvlacenje i kad dodje druga beba simbolicno smontirati, jer mislim da bi mi jako tesko bilo poloziti jednu bebicu tamo, gdje moj Patrick niti jednom zaplakao nije.
Eto, toliko o nama. Drago mi je da sam se i sama malo smirila i shvatila sto zelim i sto trebam, jer nekad je uzasno tesko slusati sam sebe...
Ljubim vas sve
Draga Patik
Drago mi je da ti je bolje i da si iskreno razgovarala sa svojim dragim o novoj trudnoci i svemu sto te muci. Sigurna sam da ti je to bilo jedno veliko olaksanje. Vas dvoje jedini znate kako se stvarno osjecate i sto je za vas najbolje. Nemoj se opterecivati sa drugima i biti pod pritiskom. Svatko ima svoj zivot i svoj izbor i tako im objasni kada te opet budu savjetovali da sto prije ostanes trudna. Ljudi nisu prosli to sto smo mi kao mame andjela pa vjerujem da nas niti nemogu u potpunosti razumjeti. Cesto nam u dobroj namjeri nesto kazu ili savjetuju i da mogu najradje bi ih u tom trenutku polila sa hladnom vodom kada cujem hrpu nekih gluposti tipa mladi ste imati cete jos djece itd. Mislim da nam nikada u zivotu nece biti lakse...biti ce nam samo malo bolje jer ce vrijeme uciniti svoje. Tezina i tuga ce uvijek biti oko nas i mi jednostavno moramo nauciti kako se nositi sa tim. Nadam se da ce nam buducnost svima biti ljepsa!
Drage cure da li je netko citao knjigu andjeli u mojoj kosi? Ja sam sada pocela i cini mi se prekrasna...preporucam.
pusa svim mamama andjela!:heart:
Imas potpuno pravo, misekice...ma da, najradije kantu hladne vode s ledom i kojom zabom unutra :D al dobro, dok god ja dodjem na to sto ja zelim a ne odlucim se onako kako mi drugi savjetuju, dobro je...
Knjigu nisam citala, mada sam i ja cula da je dobra, mozda ju danas cak kupim. Jel bi mi napisala samo tko je autor/autorica knjige? Ljubim puno i saljem veliki zagrljaj
Drage moje, javljam se na kratko da vas sve :love2: i :*
Nisam dugo pisala, bila sam kratka s vremenom, a i mm je bio na godišnjem, pa smo iskoristili ovo vrijeme da ga provedemo skupa, tako da sam rijetko sjedila za laptopom.
Neki dan sam prigodno obilježila i svoj ulazak u 30-e, kao neko prijelomno razdoblje moga života, sa toliko pozitive u sebi i pogledu na život...i sa jednom, jedinom, najvećom "željicom"...da će svi oni sljedeći biti puno veseliji, a naša obitelj mnogobrojnija za nekoliko malenih članova...i zauvijek u našim mislima i srcu naš :angel:
Patik moj, drago mi je da si i ti pronašla svoj mir i vjerujem da ti je nakon razgovora sa tvojim mužem sigurno lakše, barem u tom dijelu kad ste odredili neke svoje ciljeve, definirali svoje želje i uskladili se u tome... Na kraju, okolina je najmanje važna, bitno je ono što vas dvoje želite i čemu težite u svom životu...a s nadom i vjerom sigurno ni rezultati neće izostati. Ljubim te!
Iako sam se u posljednje vrijeme dosta okrenila svojoj staroj ljubavi - čitanju knjiga...i pročitala dosta dobrih naslova (koji su mi i sami pomogli da nekako prevladam ovo teško razdoblje i drugim očima pogledam svijet oko sebe), nikako da dođem do par onih koji me doista zanimaju...jer kad god dođem u knjižnicu, te knjige su već na posudbi...Osim "Anđeli u mojoj kosi", čula sam još i za "Stepenice do neba", "Anđeli će samo zaspati" i "Koliba", koje svakako prvom prilikom kada budu dostupne moram pročitati...i preporučujem ih i vama!
Toliko za sada od mene, sve vas grlim i pozdravljam, do skorog tipkanja...budite mi dobro! :love2:
Draga PatikCitiraj:
Patik_moj <3 prvotno napisa
Autorica knjige Andjeli u mojoj kosi je Lorne Byrne. Navodno da ima jos jednu odlicnu knjigu koju je napisala. Kada saznam naslov javim.
puse svima
Draga Athana
Zelim ti sve najbolje povodom tvog rodjendana sa malim zakasnjenje iako mislim da za dobre zelje nikad nije kasno. Drago mi je da pozitivno mislis i da se dobro osjecas. Drzim ti fige da ti se sve tvoje zelje ostvare sto brze :)
ljubim
Draga Athana,najljepše želje i da ti se ostvari sve što si želiš!Neka ti 30-a bude najljepša,da te za 31-u grle malene ručice oko vrata.Eto i meni je sutra 29,i točno 2mj otkako sam ostala bez svoje bebice.Neznam kako ću to izdurat,ali moram kao i ti misliti samo pozitivno i vjerovati da će ta biti ljepša nego predhodna.Neka nam je svima sa srećom.Ljubim vas sve.PUSA:kiss::love:
Draga Hope,
ne želim da ti se ostvare sve želje jer više nećeš željati...ne želim da ti se ostvare svi snovi, jer više nećeš sanjati! Želim da ti se ostvari onoliko želja i snova koliko ti je potrebno da budeš sretna!!! Sretan 29-ti rođendan, puno zdravlja, ljubavi i mir u duši, neka ti svaka sljedeća godina buda ljepša i sretnija...od :heart:
Također, zahvaljujem na lijepim željama i iskreno se nadam da ću 31. proslaviti sa svojom bebicom u rukama! :-)
Draga Mišekice, od :heart: veliko HVALA!!! Kako si mi ti, draga?
Ljubim vas...:love2:
Draga moja
drzim se ovisi kako koji dan ali trudim se. Tesko mi je kada idem doktoru, a u cekaoni puno veselih trudnica,kada vidim mame kako guraju kolica,igraju se sa svojom djecicom itd. ali to je normalno i tako mora biti. Sve mi je jos jako nestvarno. Ponekad se probudim i pitam se da li je to bila stvarnost ili sam sanjala. Ljudi kada me vide iznenade se kako se dobro drzim sa obzirom da nije proslo puno vremena. Neznam sta mi je gore kada lupe takvu glupost ili pak kada preko nekoga cujem da me netko drugi zeli nazvati pa nije siguran da li moze i da li da zove. Definitivno sada vjerujem u onu: u nevolji se pravi prijatelji poznaju. Puno sam bolje nego prije jer sam dobila odgovore na neka pitanja koja su me dugo mucila. USkoro se vracam na posao. Nadam se da cu uspjeti izdrzati taj stres koji me ceka. Sada vrijeme kratim putovanjima u dvoje i mogu samo reci da je super promjeniti mjesto,okolinu,drustvo itd. I malo se maknuti od svega. Slobodno vrijeme dijelim sa muzem,obitelji i prijateljima...misli ponekad ipak odlutaju ali trudim se.zapravo kada razmislim dosta razmisljam o buducnosti i svom malom savrsenom svijetu. Nadam se da cemo sve uskoro biti sretnije.
Drzite se sve i budite hrabre!
ljubim vas sve i cujemo se uskoro
Potpuno te razumijem, draga...meni osobno isto jako ide na živce kad mi ljudi kažu kako se dobro držim ili da dobro izgledam...vjerujem da ne misle ništa loše time, možda mi pokušavaju dati i kompliment (samo za doista drage prijatelje sam sigurna kako se samo dive mojoj hrabrosti), ali kad to čujem od nekih "prolaznika", kao da me ubodu tim svojim riječima...pa zar misle da mi nije teško, da ne osjećam još uvijek ogromnu tugu u svom srcu koja će uvijek tu biti i prisutna, ali ne mogu se samo "zavući" u kuću i izolirati od daljnjeg života...a ljudi kao da to ne shvaćaju! Ali iskreno, nemam im potrebu to ni objašnjavati...samo oni moji pravi prijatelji znaju kako mi je i svakako, vi ovdje koje se svakim danom borite s istim osjećajima... Nekako, za druge me nije ni briga...Citiraj:
misekica2011 prvotno napisa
Draga misekica2011, druga knjiga Lorne zove se "Stube prema nebu",procitala sam i nju i "Andjeli u mojoj kosi"prekrasne. Slijedecu koju zelim procitati je "Koliba".
Evo cure, jucer sam konacno cula dobru vijest,a to da su mi nalazi prekocepcijske obrade svi uredu,nema bakterija,nema trombofilije,tako da polako al sigurno mogu krenuti u akciju,a mom andjelcicu se blizi 6mj. I jako mi fali.
Pusa svima i cujemo se!
bok cure.. čitam vas i želim vas jako jako zagrliti..
nisam vam se dugo javila..ali evo da vam malo dam krila.. ja sam sada 22 tjedan trudnoće, nosim prekrasnu curicu s desne strane i dječaka s lijeve.. pomalo lupkaju i javljaju se ..
ovaj osjećaj je nezamjenjiv..i pomalo moja bol zacjeljuje.. termin mi je taman negdje krajem siječnja a nekako osjećam da će sudbina učiniti da to bude 24. na taj dan sam izgubila svoja dva anđela prošla.. Bog mi je uzeo ali Bog mi je i vratio sreću evo istom mjerom.. iako sam stalno u strahu od svega srce se ne predaje ..
i znam da nas čuvaju moja dva anđela..
želim vam svima drage moje da skupite snagu za dalje jednom ..