Zuska prvotno napisa
Ja sam u tom krugu. Jutros se osjećam kao da sam pred slomom živaca, dođe mi da se idem prijaviti na psihijatriju da tamo odspavam jedno par dana.
Ne mogu više.
Umjesto da se budim sretna kraj svog djeteta, da jutro započnem novom energijom i igranjem sa svojom bebicom, ja je ne mogu gledati ni slušati, ide mi na živce.
Peče me savijest, grozna sam sama sebi, upravo sjedim na wc-u ko fol, a zapravo kradem minute plakanja i jadanja dok se MM igra s njom u sobi.
Noć mi više nije samo nespavanje, već maltretiranje do krajnjih granica. Nakon jučerašnjeg vrlo napornog dana, večer je započela tako da je T. zaspala oko 20:40, spavala sat vremena, i onda se do pola noći budila svakih 20 minuta...
Od pola noći, kad sam išla leći, budila se svakih nekoliko minuta, došlo je 2-3 ujutro, a ja nisam oka sklopila. Onda je zaspala, a meni krcat mjehur. Nekoliko puta pokušala sam se iskrasti s kreveta, ali svaki put kad sam se pomakla, počela se buditi...i tako sam trpila neko vrijeme, ne mogu samo otići na wc jer ako se probudi, može pasti s kreveta (jednom je) iako je ograđen jastucima.... Onda sam probudila MM (koji je bio na godišnjici mature) da bude s njom (naravno, budnom) dok ja odem na wc (a ona urla jer sam je otišla). Nakon toga se rano jutro pretvorilo u nekakvo nacicavanje, pa spavanje na meni, pa odlazak s mene, pa guranje i udaranje nogama, pa opet pentranje po meni...ako spavam na leđima, spava na mojim sisama, ako spavam na trbuhu, spava na mojim leđima, ako ne spava na meni, gura me nogama, cendra, premeće se po krevetu... A ne mogu niti dojiti u snu jer dok doji na jednoj sisi, drugu štipa, zavrće, nateže i moram tu sisu pokrivati jednom rukom, onda ona lupa po mojoj ruci, miče ju...i naravno, da ne mogu spavati ni tad...
Negdje u 7 počela me lupati po licu, vikati iz sveg glasa, digle smo se u 7:45. Nakon 15 minuta njoj se već spava, zijeva, ali puna je energije, onako nervozne (jer joj se spava). I neumorno vozi auto po stanu, viče iz sveg glasa, pa cendra, pa se penje na mene....i tako sto nekih radnji, a ja na rubu... Nemam snage za ništa, samo pazim da se ne povrijedi i to je moj maksimum. Nervira me to njeno cendranje i nervoza, vodim je u sobu, spava joj se za poluditi, ali ne - ona neće zaspati. Udara, premeće se, ja pjevam, grlim ju, ništa ne pali i tako 45 minuta... Očajna sam, vlastito dijete mi ide na živce. MM se diže, uzima ju, a ja sve bliže odluci da prestanem dojiti. Ona obožava siku, ja obožavam dojiti, nikad nismo imale nikakvih problema, nikad štrajka...ali ja jednostavno više ne mogu trpjeti te noći, kad je na meni noću, ne osjećam se više kao majka, nego kao objekt na koji se naselio nametnik koji isisava ne samo mlijeko, nego energiju iz tijela i mozga.
Nisam sigurna ni da mogu nastaviti spavati s njom. Ne znam kako ću dalje, nemam snage za prolaženje kroz urlanje zbog uskraćivanja sise ili premještanja u njezin krevetić, ali znam da ne mogu više ni ovako.
Oko sebe stalno srećem majke čija djeca, bebe, ili spavaju normalno ili im se bude po 2-3 puta noću (i to je problem), nitko nema takvu situaciju kao ja. Jesam li ja nekako dovela do toga? Je li to rezultat AP-a čija načela primjenjujemo? Sumnjam u sebe, sumnjam u nas...Zbog iscrpljenosti i neispavanosti danju imam kratke živce, ne znam kako me MM trpi, planem često, osjećam da naš jako trpi zbog ove situacije...Kad je kući, brine se o maloj isto kao i ja, ali noći su moje, on spava u drugoj sobi i uskoči kad je drama. Ajme, kako sam nepovezana.
Iako počinjem raditi teč početkom godine, sad početkom studenoga idem na jedan poslovni put od dva dana i pitam se možemo li MM i ja te dvije noći ikako iskoristiti. Ako preživim do tada... I ostanem normalna.
