Bok, cure, evo me opet
Ovo je na kraju ispao malo podulji, ispovjedndnički post...ponovo tražim utjehu.

Sveki je malo prije odvela malu, zvala sam ju uplakana, na rubu, nekoliko puta sam viknula na malu i shvatila da se mora maknuti od mene dok se ne regeneriram. Jučer/danas sam (bila) pred slomom, urlala sam i tukla po jastuku, isplakala more suza...

Uglavnom, ovaj tjedan nam je bio paklen. MD je u srijedu otišao na put i vraća se večeras kasno, mi ostale same, obje pod virozom (začepljen nos i temperatura, ona proljev i povraćanje na dva dana, ja grčeve; plus, njoj izbijao i peti zub, nije falilo urlanja), bilo je svega, nekako smo se provukle kroz to. Njoj je prije došlo i prije se oporavila, jučer je već bila sasvim ok, ja još vučem posljedice...

Njeno se spavanje sve ove mjesece nije popravilo. I dalje ide spavati oko 8, i onda se budi svakih pola sata do sat vremena, ovoga tjedna i svakih 15 minuta dok ne dođem spavati kraj nje, onda se intervali malo produže.
Uglavnom, moje (naše) se večeri i dalje (već 8 mjeseci) sastoje od toga da šapćemo i budemo nečujni, i da ju svakih pola sata-sat uspavljujemo (ja na sisi, MD u naručju). Kad dođem leći kraj nje, buđenja se prorijede, ali do jutra ih ima najmanje 4-5 (u boljim noćima).

Jučer sam pukla.
Imale naporan dan. Nakon što je zaspala navečer, probudila se nakon pola sata. Pa je uspavam. Pa nakon 5 minuta buđenje. Pa je uspavam. Pa ne mogu izać iz sobe jer se stalno budi. Pa plače ko kišna godina. Pa je dižem, svaki put kad je dignem, ona se ugasi, onda hoće van iz sobe, hoće u dnevnu, ustanovljujem da je ništa ne boli, vraćam je u sobu, dajem cicu po deseti put, pa me štipka po vratu i sisama, ja mičem ruku, ona plače, pa urla... i tako nekoliko puta...prolazi sat, sat i pol, na kraju legnem kraj nje i na kraju snaga je odlučim pustiti da urla...ona urla sve jače, lupa nogama i rukama, bacaka se po krevetu, kašlje, zagrcava se..nakon 15 minuta je ipak dižem, ona istog trenutka prestaje plakati, zagrcava se još pola sata, jedva nekako zaspe u 23:30. Budi se nakon sat vremena, liježem kraj nje..i onda do jutra "spavam" u pozi tako da ona može imati cicu u ustima, tako da se može popeti na mene, a svaki put kad se sama makne s mene, probudi se i počne plakati pa opet na mene... Ujutro u 7 već me počela mlatiti po licu i pokazivati prema vratima... A meni glava ko balon. I baš ne mogu, i osjećam da mi ide na živce, ali se dižem.... I onda se dignemo, a ona ne želi s mene, spuštam je kod njenih igračaka, ona dopuže do kuhinje, uhvati se za moje noge i zahtijeva da je dignem, kuham kavu s njom na rukama, štipka me, pa cendra...reagiram nervozno, povisujem ton, pa se sjetim da sam i večer prije nekoliko puta povisila ton na nju, pa me počne prati savijest...pa puknem i rasplačem se...i tako plačem, a ona me gleda...a meni je žao, osjećam neopisivu ljubav...i to da mi trenutno jako ide na živce..i da me jako boli glava i da nemam snage za još jedan dan...odlučim zvati sveki da je pokupi i zaštiti od mene.
I dođe i skupi ju, ja ostajem u suzama, glava mi se hoće raspuknuti...

Sva sreća da imam svekrvu i svekrva koji žive blizu i divni su ljudi. I starce koji žive na 15 minuta autom i uskoče kad treba. Ne znam kako bih da sam sama. Ovoga tjedna sam se stoput sjetila samohranih roditelja, ljudi bez pomoći bake i djedova...
Ne znam jesam li ja takva mimoza...ma nisam, u životu sam lavica, imam snage i energije, ali dijete me baš iscrpljuje. Imam osjećaj da joj nikad nije dovoljno, da stalno traži još i još, više nego joj ja mogu dati, pa me stalno pere savijest da nisam dala dovoljno...

Nije stvar samo u nespavanju...Mada, da mi je netko rekao da mogu 8 mjeseci nespavati i funkcionirati, ne bih vjerovala. A vjerovatno me čeka još dosta mjeseci...prepustila sam se tome, ne tražim više recepte ni savjete...
Ali jučer, subota, cijeli smo dan bile kod kuće, same, padala kiša...a dan mi se sveo na njeno uspavljivanje, i tako uvijek kad nije na čuvanju. Digle se u 8. U 11 joj se počelo spavati...pa se budi nakon pola sata, pa je uspavljujem....pa se probudi nakon sat vremena...pa nakon dva sata joj se ponovo počne spavati...pa je uspavljujem...sat vremena...pa zaspe, pa se budi, pa opet dolazim pa malo zaspe i evo već 17:30! A u 20:00 sve opet izpočetka....Aaaaaa...i cijelo to vrijeme, zapravo cijeli dan, sam tiho, hodam na prstima, a budi ju sve, poštar koji zvoni, vlak koji prolazi, sirene koje se čuju u daljini, netko priča na ulici... Ako ne spava, nervozna je. U pauzama između spavanja pripremam joj jelo koje inače kod moje mame jede, doma neće. Doma uglavnom hoće cicu. U pauzama se igramo, ako slučajno krenem raditi nešto (tipa pospremati suđe), dolazi do mene i primi se za moje noge. Moram to raditi s njom u rukama. A ima 10 kila. To što je na čuvanju preko tjedna kod moje mame me doslovno spašava....i fizički i psihički. Kod moje mame je ok, ali tamo se s njom bave i moj tata, dođe i moja baka, teta i njena kći, tamo jede, čak i bolje spava (iako ponekad samo na rukama).
Najmanje je naporna kad smo negdje, pa koristim svaku mogućnost da odemo u grad, mrzim dane kad pada kiša ili kad smo bolesne..

Velim, nije stvar samo u nespavanju. Izluđuje me njena navika, već je ima mjesecima i ne znam kako da je odučim, štipkanja mog vrata i predjela grudi...dok cica, dok se uspavljuje, navečer, danju, noću, sve me boli, ali onda jednostavno ne miruje ni s rukama, ni s nogama. Teško se smiri, ja joj doslovno moram držati ruke da me ne štipa, grebe ili da mi ne zavrće drugu slobodnu bradavicu, to me toliko izludi, a nju izludi jer joj držim ruke... A dojenje...To je bacanje na sise, urlanje od radosti kad ih vidi, pa malo jednu, malo drugu, pa im se smije, pa ih štipa i zavrće, pa doji iz stojećeg stava (poza psa u yogi), pa se nekako prebaci na bok i penje se po meni, a cijelo vrijeme drži sisu u ustima....ma, ono, egzibicije....
Stalno joj objašnjavam da me ne smije štipati, grepsti (o rezanju noktiju neću), gristi (bilo je zadnjih dana ugriza skoro do krvi), ljutim se na nju, uzimam sisu, sve radim što sam čitala da pali, ali ništa. Njene reakcije su plač (kao da je uvrijeđena), ili se smije (kao, mama se ljuti, baš fora) ili okrene glavu od mene (ne sluša me dok joj govorim).

Zbog svega navedenog se danas osjećam promašaj. Noćas sam razmišljala o povezujućem roditeljstvu kao nečemu što me dovelo do ovoga...ili gdje sam to pogriješila u AP-u.

Mislim, ima u našem odnosu svakoga dana divnih trenutaka. Ona je veselo i bistro dijete od uskoro 13 mjeseci, pleše i pjeva, lista slikovnice i raspoznaje hrpu pojmova, kad nešto želi znati, pokaže i traži da imenujem, naučila je slagati lego kocke jednu na drugu, mijenjati programe s daljinskim, zna što je gdje u stanu i zašto služi (koš za smeće pa kupi smeće i nosi u koš, cvijeće miriši itd)...

Ali, ja se sve češće pitam je li problem u meni da se nakon samo jednog dana kad sam sama s njom osjećam kao da me pregazio tenk.
Pitam se i koliko ću još moći izdržati ovaj tempo s njenim (ne)spavanjem. I kako si ponovo vratiti dijelić života. Npr. dođe mi da nakon godinu dana pogledam neki film navečer. Ili Horizonte ili Paralele. Glupo zvuči, ali stvarno mi je počelo ići na živce to da nemam dva sata u komadu navečer za sebe.
Pitam se i gdje sam to pogriješila, jesam li nešto mogla bolje i drugačije...jer očito jesam...srećem druge roditelje...djeca im imaju rutinu, ritam, spavaju...
Pitam se hoće li biti bolje ako prestanem dojiti. Noćas sam bila uvjerena kako s tim prestajem vrlo skoro.
Pitam se i koliko je uopće realno razmišljati o drugom djetetu kad jedva hendlam ovo. Bila sam uvjerena da ću odmah ići na drugo dijete, ali sad imanje drugog djeteta dovodim u pitanje... ne mogu si zamisliti prolaziti sve to s još jednim, odnosno s dvoje u isto vrijeme...ma ono...Vrapče.

I onda me peče savijest...zbog svih ovih pitanja i problema...osjećam se nezahvalno jer zapravo imam zdravo i veselo dijete...i ima toliko ljudi i dječice s većim problemima...
Ne znam, vrtim se u krug. Baš sam umorna.

Imam li uopće problem ili je stvar u meni...?
Ono, što bi neki rekli, sva su djeca zahtjevna...
Propitujem sve.
Jer ako je u meni problem, tj. u tome da mi je majčinstvo preveliki izazov, možda bolje do kraja odustati od ideje drugog djeteta.
Idem kliknuti prije nego prebrišem sve ovo...