x na mc
za veceru nesto brzinsko, kruh i namaz, pahuljice s jogurtom, bilo sta gotovo za minutu. ili ostaci od rucka ako ima.
 |
|||
|
|
|||
x na mc
za veceru nesto brzinsko, kruh i namaz, pahuljice s jogurtom, bilo sta gotovo za minutu. ili ostaci od rucka ako ima.
Mene su te njihove procedure uništile ovo ljeto - u 21 su još sva djeca vani, a oni tuuuuule...
Stvar smo riješili ucjenom, ako spavaš popodne možeš biti vani do mraka.
mi smo kolica spremili čim je prohodala maltene, samo iznimno smo ih koristili, tipa velika udaljenost, velika žurba... puno smo šetali i to nam je bio spas, šetnja do obližnjeg kioska po kruh je znala trajati uru. isto je bila stalno i stalno neka priča, ovako kao kod ifi. tako sam kupovala pažnju, mada sam se i nanosala pošteno. ali kad bi mi prekipilo lijepo bih je spustila i kratko i odrješito rekla da ne mogu i neću više i šlus! ona se stalno na to bunila i žalila kako nju niko nikada jadnu ne nosi, međutim ja bih mirno pošla dalje i obično je ipak kaskala za mnom.
a što se tiče ovog stavljanja u krevet ranije, to je u našem slučaju bila istina! evo i večeras sam s manjom imala maratonsko uspoavljivanje jer sam je propustila staviti u 10 min. krize koja ju je bila uhvatila. treba paziti na te detalje jer oni znaju uštediti živaca i živaca...
ja sam kolica tek pocela koristiti s preko godinu dana
ali malo i rijetko, jer na kraju zavrsim da ju nosim pa da jos i kolica moram gurat, ne hvala. znali su se i svadat ko ce se vozit u kolicima, razlog vise da ih ne koristim
radije samo nosim, a i prije mi se smiri (nemam zdravstvenih tegoba, osim sto sam overweight)
ja se isto slažem da djeca trebaju rano u krevet. ali, mi se čini da se samo deklarativno slažem :D jer to nikako ne možemo izvestiIfigenija prvotno napisa
mi se trudimo strpati ih u sobu do 20:45 pa priča pa gašenje svjetla
al većinu večeri krenemo prema sobu poslije 21. i ne naspavaju se (6:30 je buđenje) jer pričaju u krevetu, izlaze van, ispituju me neke gluposti
razlog je klasika.. dolazak kasno s posla, jelo, igranje, nekad šetnja, knjižnica i ja to ne mogu, ne mogu
večere su nam prilično skromne :D tako da mi to nije problem, ali mi je fali biti s njima pa mi se odlazak u 19:30 čini prerano :/
Posljednje uređivanje od Anci : 20.10.2012. at 23:21
Ja se isto trudim da idu rano, ali kad se krenemo igrati, maziti, pjevati, zaglavimo svaku večer kao u studenskom domu :/ Ali, od sutra počinjem živjeti normalno, pa će sve doći na svoje mjesto :iluzija:
joj i nama je rano lijeganje jednostavno nemoguća misija
što zbog ovog posao/nedovoljno druženja s djetetom faktora,
što zbog relativno dugog spavanja popodne od 13-15,30 u prosjeku,
što zbog izlaska popodne u šetnju ili nešto obaviti, a želim da i ona bude s nama
i još niza faktora jednostavno mi je 21,00 - 21,30 sat koji se onako sam nametne za spavanje,
ali me ni to ne bi mučilo da od tada do spavanja ne prođe i 45 min i više, te bi da joj se čita, te bi pila mlijeko,
te bi se grlila, te bi da je nunamo i pjevamo, te bi u svoj krevet, pa opet nazad s nama
....ma ne znam više....ja nekako mislim da moja ni u ludilu
ne bi mogla zaspati prije 21, ne znam, možda sam totalno u krivu
a ni moj mm ne pomaže, ja sam mu čak predlagala "stavimo je u 20,30 leći, pa nek i traje tih 45 min i onda to više nije 22,15, nego 21,15"
ali ne želi strah ga je da je samo ne izludimo više
pa ti budi pametan
p.s. imali smo noći plakanja i traženja da ide iz sobe
koji bi se redovito poklopili sa razvojem govora i sl.
iako bi ona svaki put kada bi je u tom plakanju i histeriji
pitali što joj je, je li se nečega prepala, obavezno pokazala prozor i rekla "boji maka (mraka)"
a ni moj mm ne pomaže, ja sam mu čak predlagala "stavimo je u 20,30 leći, pa nek i traje tih 45 min i onda to više nije 22,15, nego 21,15) ali ne želi strah ga je da je samo ne izludimo više
pa ti budi pametan
Posljednje uređivanje od Blekonja : 21.10.2012. at 01:01
oprostite na ovom duplanju rečenice
prošle mi 2 min za editiranje
Uključujem se na temu.. nisam sve čitala, samo ovih zadnjih par postova gdje govorite o spavanju..
moje su danas zaspale u ponoć.. luda sam već..
bude se rano, cijelo vrijeme su u pokretu, ni jest ne mogu mirno.. inače spavaju popodne pa onda i kužim da im se navečer baš ne spava, ali danas smo skroz aktivni i opet nisu zaspale ranije.. starija se umori i spavala bi, ali mlađa u 23 h skače kao da je podne, glupira se pa joj se starija smije ili pak viče na nju jer ne može spavat..
Imamo kao nekakvu rutinu prije spavanja, večera, još malo igre, pospremanje, higijena i spavanac. prije samog spavanja čitamo priče, ljubimo se, poželimo si laku noć..
no, nažalost, većina večeri završi tako da ja vičem da moraju spavati.. a to mi se uopće ne sviđa, grozno se osjećam, ali jednosatvno nemam više snage..
uglavnom, naš problem je (jedan od) što je mlađa hiperaktivna. ne gasi se od jutra, od kad otvori oči. non-stop brblja, non-stop skače, penje se , trči.. kad kažem non-stop stvarno mislim non-stop.. ni jesti ne može u miru nego visi naglavačke sa stolca.. ne znam više šta da radim.. užasno sam umorna
imam malu bebu, ali ni bebač ni starija kćer zajedno me ne iscrpe fizički ni psihički kao L. Ona me uopće ne doživljava, namjerno ili nenamjerno više ni sama ne znam. npr. pošaljem ju na wc, ona si tamo nađe nešto s čim se zaigra i popiški se nasred kupaone. zaboravi što je trebala. pošaljem ju u sobu da si obuče gače, ona ode i nema je neko vrijeme. odem vidjeti gdje je, a ona onako gologuza u kutiji s igračkama.. Da može do lustera, sigurna sam da bi visjela s njega.. Prije 2 tjedna smo bili u svatovima, cijelu večer pa noć sam ja trčala za njom i jedva ju sustizala jer bi u par sekundi bila na drugoj strani sale i zbrisala van. srećom, bila sam u balerinkama jer bi si inače polomila noge.. neumorna je..
uh, mogla bih pisati do sutra i nizati primjere.. uvijek je bila živo dijete, ali zadnjih par mjeseci je nemoguća. možda je uzrok svemu tome što je dobila brata pa tako reagira ili se neka faza samo s tim poklopila.. Skoro su joj 3 godine..
Dajte mi neki savjet inače idem doktorici po tablete za smirenje (nisam još sigurna za koju od nas dvije)
klaudija draga, nije čudno da si na izmaku snaga
ovo s tvojom L. kao da opisuješ moju stariju, ali ona je sad skoro 9 i puuuno je bolje. iako, iako ima ona i danas "momenata". još uvijek zna otići u sobu po nešto i toliko joj pažnju odvuče nešto sasvim drugo pa ni ne obavi ono prvo. recimo krene spremiti knjige al onda vidi blok, uzme olovku i crta. a ja je čekam u dnevnom da obavi pošto je pošla.
i isto tako je visila stalno odnekud, ma i sad ona stalno neke špage radi, vješa se, rasteže na pilates lopti, trese nogama dok jede, oči lete na sto strana, priča, misli, ne miruje nikada.
a što se kolica tiče, toliko smo ih minimalno koristili da sam ih zapravo spremila čim je prohodala jer su samo zauzimala prostor i još su ko nova ovu mlađu dočekala
Eto pa sad nek netko kaže sva su djeca zahtjevna, da, samo ima nekih ekstrema. Nemam ti neki pametan savijet jer ga i ja tražim, a i meni bi nekada trebale ove tablete za smirenje. Moja J. je isto s 1,5g bila zvijezda na svadbi na kojoj smo bili kumovi. Uglavnom plesala je od 15 do 03, svih 200 gostiju je došlo pitati kako se zove i koliko je stara jer joj se nisu mogli načuditi i onda smo je u 03 stavili u auto i radili krugove da je uspavamo.
Posljednje uređivanje od mitovski : 21.10.2012. at 08:20
Uključujem se na temu.. nisam sve čitala, samo ovih zadnjih par postova gdje govorite o spavanju..
moje su danas zaspale u ponoć.. luda sam već..
bude se rano, cijelo vrijeme su u pokretu, ni jest ne mogu mirno.. inače spavaju popodne pa onda i kužim da im se navečer baš ne spava, ali danas smo skroz aktivni i opet nisu zaspale ranije.. starija se umori i spavala bi, ali mlađa u 23 h skače kao da je podne, glupira se pa joj se starija smije ili pak viče na nju jer ne može spavat..
Imamo kao nekakvu rutinu prije spavanja, večera, još malo igre, pospremanje, higijena i spavanac. prije samog spavanja čitamo priče, ljubimo se, poželimo si laku noć..
no, nažalost, većina večeri završi tako da ja vičem da moraju spavati.. a to mi se uopće ne sviđa, grozno se osjećam, ali jednosatvno nemam više snage..
uglavnom, naš problem je (jedan od) što je mlađa hiperaktivna. ne gasi se od jutra, od kad otvori oči. non-stop brblja, non-stop skače, penje se , trči.. kad kažem non-stop stvarno mislim non-stop.. ni jesti ne može u miru nego visi naglavačke sa stolca.. ne znam više šta da radim.. užasno sam umorna
imam malu bebu, ali ni bebač ni starija kćer zajedno me ne iscrpe fizički ni psihički kao L. Ona me uopće ne doživljava, namjerno ili nenamjerno više ni sama ne znam. npr. pošaljem ju na wc, ona si tamo nađe nešto s čim se zaigra i popiški se nasred kupaone. zaboravi što je trebala. pošaljem ju u sobu da si obuče gače, ona ode i nema je neko vrijeme. odem vidjeti gdje je, a ona onako gologuza u kutiji s igračkama.. Da može do lustera, sigurna sam da bi visjela s njega.. Prije 2 tjedna smo bili u svatovima, cijelu večer pa noć sam ja trčala za njom i jedva ju sustizala jer bi u par sekundi bila na drugoj strani sale i zbrisala van. srećom, bila sam u balerinkama jer bi si inače polomila noge.. neumorna je..
uh, mogla bih pisati do sutra i nizati primjere.. uvijek je bila živo dijete, ali zadnjih par mjeseci je nemoguća. možda je uzrok svemu tome što je dobila brata pa tako reagira ili se neka faza samo s tim poklopila.. Skoro su joj 3 godine..
Dajte mi neki savjet inače idem doktorici po tablete za smirenje (nisam još sigurna za koju od nas dvije
Čestitam na trećoj bebici, nisam znala
Joj, znam... mislim da ima samo jedna riječ - pomoć pomoć pomoć, jer sve mi možemo kad smo normalne. Ja sam se spašavala u periodima kad smo imali didu i baku u blizini i znala sam dan prosjediti gledajući u praznu točku na zidu...Ali, kad uđeš u krug umor-živčanost-prenesem živčanost na dijete-umor i tako u krug... e tu više ne znaš tko pije, a tko plaća Neka djeca jesu komad posla više, to je istina...
Drži se!
Ifigenija, netko je na topicu spominjao tvoj "strogi trening spavanja", pa daj udijeli koju rečenicu nama očajnima. Meni konkretno nije toliki problem da zaspe koliko taj da se u neku uru probudi i onda čeka jutro (ne smije iz kreveta dok ne svane).
U stvari mu se svaka frustracija odrastanja prelama preko tog spavanja (bolje rečeno nespavanja) pa sam se više pogubila kad je nespavanje uzrok a kad posljedica.
Ja sam trenutno u ovom krugu i ne znam kako da se izvadim a i MM...mi na žalost nemamo niti smo ikada imali pomoć baka-djedova...imamo još i moju bolesnu mamu koja je kao dijete pa i njoj treba pomoć i baš smo uh umorni i nemamo već 2,5g vrijeme za nas dvoje, niti minute i to baš fali, da makar sjednemo zajedno na kavu i buljimo u jednu točku....nije lako. Ono malo energije što imaš iscrpi to duracell dijete i onda ne ostane više ništa energije za nas dvoje.
mitovski, probajte se prvo dobro naspavati naizmjenice, pa onda korak po korak, dan po dan.
Ovakav tempo je koliko mi se čini veliki test za brak, ili ga učvrsti ili ga dobrano rasklima.
Ja sam u tom krugu. Jutros se osjećam kao da sam pred slomom živaca, dođe mi da se idem prijaviti na psihijatriju da tamo odspavam jedno par dana.
Ne mogu više.
Umjesto da se budim sretna kraj svog djeteta, da jutro započnem novom energijom i igranjem sa svojom bebicom, ja je ne mogu gledati ni slušati, ide mi na živce.
Peče me savijest, grozna sam sama sebi, upravo sjedim na wc-u ko fol, a zapravo kradem minute plakanja i jadanja dok se MM igra s njom u sobi.
Noć mi više nije samo nespavanje, već maltretiranje do krajnjih granica. Nakon jučerašnjeg vrlo napornog dana, večer je započela tako da je T. zaspala oko 20:40, spavala sat vremena, i onda se do pola noći budila svakih 20 minuta...
Od pola noći, kad sam išla leći, budila se svakih nekoliko minuta, došlo je 2-3 ujutro, a ja nisam oka sklopila. Onda je zaspala, a meni krcat mjehur. Nekoliko puta pokušala sam se iskrasti s kreveta, ali svaki put kad sam se pomakla, počela se buditi...i tako sam trpila neko vrijeme, ne mogu samo otići na wc jer ako se probudi, može pasti s kreveta (jednom je) iako je ograđen jastucima.... Onda sam probudila MM (koji je bio na godišnjici mature) da bude s njom (naravno, budnom) dok ja odem na wc (a ona urla jer sam je otišla). Nakon toga se rano jutro pretvorilo u nekakvo nacicavanje, pa spavanje na meni, pa odlazak s mene, pa guranje i udaranje nogama, pa opet pentranje po meni...ako spavam na leđima, spava na mojim sisama, ako spavam na trbuhu, spava na mojim leđima, ako ne spava na meni, gura me nogama, cendra, premeće se po krevetu... A ne mogu niti dojiti u snu jer dok doji na jednoj sisi, drugu štipa, zavrće, nateže i moram tu sisu pokrivati jednom rukom, onda ona lupa po mojoj ruci, miče ju...i naravno, da ne mogu spavati ni tad...
Negdje u 7 počela me lupati po licu, vikati iz sveg glasa, digle smo se u 7:45. Nakon 15 minuta njoj se već spava, zijeva, ali puna je energije, onako nervozne (jer joj se spava). I neumorno vozi auto po stanu, viče iz sveg glasa, pa cendra, pa se penje na mene....i tako sto nekih radnji, a ja na rubu... Nemam snage za ništa, samo pazim da se ne povrijedi i to je moj maksimum. Nervira me to njeno cendranje i nervoza, vodim je u sobu, spava joj se za poluditi, ali ne - ona neće zaspati. Udara, premeće se, ja pjevam, grlim ju, ništa ne pali i tako 45 minuta... Očajna sam, vlastito dijete mi ide na živce. MM se diže, uzima ju, a ja sve bliže odluci da prestanem dojiti. Ona obožava siku, ja obožavam dojiti, nikad nismo imale nikakvih problema, nikad štrajka...ali ja jednostavno više ne mogu trpjeti te noći, kad je na meni noću, ne osjećam se više kao majka, nego kao objekt na koji se naselio nametnik koji isisava ne samo mlijeko, nego energiju iz tijela i mozga.
Nisam sigurna ni da mogu nastaviti spavati s njom. Ne znam kako ću dalje, nemam snage za prolaženje kroz urlanje zbog uskraćivanja sise ili premještanja u njezin krevetić, ali znam da ne mogu više ni ovako.
Oko sebe stalno srećem majke čija djeca, bebe, ili spavaju normalno ili im se bude po 2-3 puta noću (i to je problem), nitko nema takvu situaciju kao ja. Jesam li ja nekako dovela do toga? Je li to rezultat AP-a čija načela primjenjujemo? Sumnjam u sebe, sumnjam u nas...Zbog iscrpljenosti i neispavanosti danju imam kratke živce, ne znam kako me MM trpi, planem često, osjećam da naš jako trpi zbog ove situacije...Kad je kući, brine se o maloj isto kao i ja, ali noći su moje, on spava u drugoj sobi i uskoči kad je drama. Ajme, kako sam nepovezana.
Iako počinjem raditi teč početkom godine, sad početkom studenoga idem na jedan poslovni put od dva dana i pitam se možemo li MM i ja te dvije noći ikako iskoristiti. Ako preživim do tada... I ostanem normalna.
Ma nisi ti kriva, ovako je bilo i kod nas, puno je lakše kad počnu spavati noć...ali da je lako nije.
Joj Zuska koma! Kao da sebe citam prije godinu dana. Ujutro sam znala MMu vikati da cu se baciti s balkona. I ozbiljno to mislila
Hej, pa nije li neobično da sva djeca o kojoj se ovde priča periodično vrlo loše spavaju? I da im se periodi često poklapaju?
E. i T. su zadnja dva-tri dana nemogući i po danu i po noći, srećom pa H. ništa ne dira.
Ništa čudno što te dijete ne doživljava. Ni mene moj ne doživljava kad zovem, vičem, govorim... Kao što je napisala MC s tako malom djecom nema koristi od puno priče, dogovaranja i slično (osim kad su u dobrom raspoloženju, barem po mom iskustvu). Tu pale kratke, jasne upute i fizička prisutnost i djelovanje. Ja svog ne puštam samog u wc upravo iz ovih razloga koje navodiš. Da ga pustim samog oprati ruke, našao bi si milijun i jednu zanimaciju koja bi ga tamo zadržala do beskonačnosti. Ako ga ujutro nisam presvukla i obavila higijenu ODMAH čim je otvorio oči, on će se već zaigrati s nečim, i nastaju svađe zbog prekidanja igre i oblačenja. Zabrane rijetko upale, skoro svaki put moram ustati i oduzeti mu ono što ne smije dirati ili ga maknuti. Ukratko, manje pričati, a više djelovati, to ti je moj jedini savjet.Uključujem se na temu.. nisam sve čitala, samo ovih zadnjih par postova gdje govorite o spavanju..
moje su danas zaspale u ponoć.. luda sam već..
bude se rano, cijelo vrijeme su u pokretu, ni jest ne mogu mirno.. inače spavaju popodne pa onda i kužim da im se navečer baš ne spava, ali danas smo skroz aktivni i opet nisu zaspale ranije.. starija se umori i spavala bi, ali mlađa u 23 h skače kao da je podne, glupira se pa joj se starija smije ili pak viče na nju jer ne može spavat..
Imamo kao nekakvu rutinu prije spavanja, večera, još malo igre, pospremanje, higijena i spavanac. prije samog spavanja čitamo priče, ljubimo se, poželimo si laku noć..
no, nažalost, većina večeri završi tako da ja vičem da moraju spavati.. a to mi se uopće ne sviđa, grozno se osjećam, ali jednosatvno nemam više snage..
uglavnom, naš problem je (jedan od) što je mlađa hiperaktivna. ne gasi se od jutra, od kad otvori oči. non-stop brblja, non-stop skače, penje se , trči.. kad kažem non-stop stvarno mislim non-stop.. ni jesti ne može u miru nego visi naglavačke sa stolca.. ne znam više šta da radim.. užasno sam umorna
imam malu bebu, ali ni bebač ni starija kćer zajedno me ne iscrpe fizički ni psihički kao L. Ona me uopće ne doživljava, namjerno ili nenamjerno više ni sama ne znam. npr. pošaljem ju na wc, ona si tamo nađe nešto s čim se zaigra i popiški se nasred kupaone. zaboravi što je trebala. pošaljem ju u sobu da si obuče gače, ona ode i nema je neko vrijeme. odem vidjeti gdje je, a ona onako gologuza u kutiji s igračkama.. Da može do lustera, sigurna sam da bi visjela s njega.. Prije 2 tjedna smo bili u svatovima, cijelu večer pa noć sam ja trčala za njom i jedva ju sustizala jer bi u par sekundi bila na drugoj strani sale i zbrisala van. srećom, bila sam u balerinkama jer bi si inače polomila noge.. neumorna je..
uh, mogla bih pisati do sutra i nizati primjere.. uvijek je bila živo dijete, ali zadnjih par mjeseci je nemoguća. možda je uzrok svemu tome što je dobila brata pa tako reagira ili se neka faza samo s tim poklopila.. Skoro su joj 3 godine..
Dajte mi neki savjet inače idem doktorici po tablete za smirenje (nisam još sigurna za koju od nas dvije
Zuska, i opet, znam kako ti je. Znam taj osjećaj premorenosti, kad usred noći ridaš i plačeš kao budala... Svoj savjet sam ti već dala... Što se AP tiče, nije svaka metoda u potpunosti primjenjiva na svako dijete, u to sam čvrsto uvjerena. Ja ti preporučujem da zadržiš svoj mir i stabilnost, i da kao sretna i naspavana majka uspostavljaš povezanost sa svojim djetetom danju. Ako to zahtijeva prestanak noćnog dojenja i stavljanje djeteta u zaseban krevet, pa neka.
Povezujuce roditeljstvo se ne svodi na to da je roditelj rob djeteta. Treba znati odrediti svoje granice. S obzirom da se djetetu moraju postavljati granice, cesto se roditelji poskliznu na postavljanju svojih granica.
I ja imam lose noci. Mala se probudi pa trazi jednu sisu, pa drugu sisu, pa ceskanje po ledjima. Dok to obavim, ja sam budna po puška u 2 u noci.... A slomljena ujutro. Ako zavrsim prije nego je naumila, zadere se ko jarac. Nije to plač, nego deračina. Al mi stalno isprobavamo neke sheme da to traje krace i rjedje. Da ne pokusavam rijesiti problem i postaviti stvari kako MENI odgovaraju bila bi luda ko kupus.
xJa ti preporučujem da zadržiš svoj mir i stabilnost, i da kao sretna i naspavana majka uspostavljaš povezanost sa svojim djetetom danju. Ako to zahtijeva prestanak noćnog dojenja i stavljanje djeteta u zaseban krevet, pa neka.
žrtva do granica kad ima smisla, ali ovo, zuska, nema nikakav smisao, ni za tebe, ni za bebu. ni ona se na ovaj način ne naspava, a kamo li ti.
ja sam uvijek bila ona struja koja smatra da majka slobodno može biti egoističnija i ne toliko požrtvovana koliko od nje društvo očekuje. tj. jedno je kad dijete zavatri ili se dogodi nešto neočekivano ili kad se dojenje tek uspostavlja i sl. pa moramo biti budne noć-dvije-tri, tjedana i sl., ali načelno mislim da je bitno da majka brine prije svega o svom vlastitom snu (i zdravlju). jer preumorna mama je smorena, nervozna i nesretna mama. a takva mama djetetu ne treba.
sretno!
Slažem se. U svakom odnosu svi moraju imati osnovne potrebe namirene. Ne govorimo o tome da imamo pravo svaki dan 8 sati gledati sapunicu, ali spavati - definitivno. No, ja u slučaju te žešće djece nisam našla rješenje i ne znam kako to spavanje provesti u djelo. S jednim djetetom sam znala, s drugim nikako nisam
ifigenija,Slažem se. U svakom odnosu svi moraju imati osnovne potrebe namirene. Ne govorimo o tome da imamo pravo svaki dan 8 sati gledati sapunicu, ali spavati - definitivno. No, ja u slučaju te žešće djece nisam našla rješenje i ne znam kako to spavanje provesti u djelo. S jednim djetetom sam znala, s drugim nikako nisam
Ma nije vam nedojenje noću garancija za bolji san, meni se potrefilo da baš ovaj nedojeni ima problema. U stvari ništa nije pomoglo, ni ignoriranje, ni gomila duda u krevetu, ni crtići, ni douspavljivanje. On se do nekih 2-3 godine budio s vriskovima, u najgorem periodu svakih 10 minuta.
Ali da sam ga kojim slučajem dojila sigurno bi prestala nadajući se poboljšanju. Ovako jedino nisam probala ostavit ga da se isplače, ali da nije krenulo nabolje i to bi vjerovatno došlo na red.
Ifigenija, piši malo o ovome ako ti se da. Koje metode, kako je prihvatio...Kad je imao 2 godine imali smo odvratnu fazu učenja spavanja koju ne bih poželjela najgorem neprijatelju.
Hvala na čestitki
Čestitam na trećoj bebici, nisam znala
Joj, znam... mislim da ima samo jedna riječ - pomoć pomoć pomoć, jer sve mi možemo kad smo normalne. Ja sam se spašavala u periodima kad smo imali didu i baku u blizini i znala sam dan prosjediti gledajući u praznu točku na zidu...Ali, kad uđeš u krug umor-živčanost-prenesem živčanost na dijete-umor i tako u krug... e tu više ne znaš tko pije, a tko plaća Neka djeca jesu komad posla više, to je istina...
Drži se!
kod mene nažalost pomoći nema.. MM radi non-stop i to malo kad je doma spava.. svi ostali, a ima ih dosta, imaju svoje brige i nemaju baš vremena.. i o tome bi se dalo raspravljati, ali dobro..
Prepuštena sam samoj sebi i definitivno sam u tom krugu začaranom o kojem pričaš..
danas nam je još donekle dobar dan, ali već sad se moram psihički pripremit na večerašnje uspavljivanje..
a to kako ona spava po noći je strašno, svugdje je samo ne na krevetu, spava naslonjena na krevet s nogama na podu.. srećom, krevet je onaj koji se izvlači pa je jako nisko..
kod nas se definitivno ne zna tko pije tko plaća..
Kod nas često ne pale ni te kratke upute, a fizički ne mogu baš uvijek biti prisutna jer je njih troje i vrlo često bi trebala biti na 3 mjesta odjednom.. zabrane definitivno ne pale, djelujem koliko mogu, nekad jednostavno ne mogu..
evo danas su išle u dvorište igrati se, ja pogledam kroz prozor a ova na vrhu ograde, samo što se ne prevrne.. srce mi je stalo, izletila sam van i skinula je.. to nije ni prvi a sigurno ni zadnji put.. svaki put(kad vidim) skinem ju, kažem da je opasno ali ništa..ne dopire do nje.. mislimd a sam problaa sve žive metode, ali ne ferma me nimalo..
Ifi, preporuku za tablete molim
NormabelKod nas često ne pale ni te kratke upute, a fizički ne mogu baš uvijek biti prisutna jer je njih troje i vrlo često bi trebala biti na 3 mjesta odjednom.. zabrane definitivno ne pale, djelujem koliko mogu, nekad jednostavno ne mogu..
evo danas su išle u dvorište igrati se, ja pogledam kroz prozor a ova na vrhu ograde, samo što se ne prevrne.. srce mi je stalo, izletila sam van i skinula je.. to nije ni prvi a sigurno ni zadnji put.. svaki put(kad vidim) skinem ju, kažem da je opasno ali ništa..ne dopire do nje.. mislimd a sam problaa sve žive metode, ali ne ferma me nimalo..
Ifi, preporuku za tablete molim
Što se tiče metode - u sobu, svaki put kad izađe, mirno mu objasniš da mora natrag u krevet. I tako tjedan dana po pet sati svaku večer. Idući tjedan - dva sata, a onda povremeni ispadi i živčanjenje... njegovo... naše tek posljedično i nakon stotog upozorenja da je vrijeme da ide u krevet.
Jako je dobro izmoriti ih pošteno. Oni obično imaju preveč energije, ali tu je kvaka 22 - umoran si, i gledaš zaleć, a trebalo bi ić na nasip i tjerat dijete trčat :/ Nije lako... Vi cure s aktualnim problemom tih aktivnih kikača si rentajte zajedničkog trenera za dva sata dnevno
Što se tiče metode - u sobu, svaki put kad izađe, mirno mu objasniš da mora natrag u krevet. I tako tjedan dana po pet sati svaku večer. Idući tjedan - dva sata, a onda povremeni ispadi i živčanjenje... njegovo... naše tek posljedično i nakon stotog upozorenja da je vrijeme da ide u krevet.
Jako je dobro izmoriti ih pošteno. Oni obično imaju preveč energije, ali tu je kvaka 22 - umoran si, i gledaš zaleć, a trebalo bi ić na nasip i tjerat dijete trčat :/ Nije lako... Vi cure s aktualnim problemom tih aktivnih kikača si rentajte zajedničkog trenera za dva sata dnevno
Sve smo to već probali (i upalilo je) ali ja jednostavno ne znam na koji način ga privoliti da kad zaspe nastavi spavati. Imam osjećaj da on i u snu vrti neke filmove, prije neku večer se probudio oko 4 (i mene, i mm, i T.) s pitanjem "je li 6x8=80?" Kad sam kroz zube promrmljala 48 (greška, znam da se nisam smjela upecati na priču, uhvatio me nespremnu) onda se naljutio jer - on je to izračunao! Ja ne znam! Ma šuuuuti dok ne svane!
Tako i ja jutros. I prije nekoliko dana. I prije toga....ma ono, traje to...
Joj, cure, hvala na podršci i savjetima, u pravu ste - trenutno ova situacija nikome ne odgovara, neispavane smo obje, nešto moramo promijeniti. Složili smo se oko toga danas MM i ja. Samo ne znam otkuda početi...
Mitovski i LolaMo, jeste li poduzimale neke korake ili ste samo čekale da vam počnu bolje spavati? Sori što gnjavim, ali trebaju mi priče za inspiraciju.
Pa kod nas se to popravilo preko noći s njenih 17mj kad sam joj ukinula cicu. Do tada se budila svakih pola sata. Ona tada već nekih mjesec dana nije htjela cicati po danu, cicala bi samo po noći i to svakih pola sata povuče i to je to i ja sam tada rekla dosta. Prvu noć se probudila, ja sam rekla cica spava, ona nikada više nije pitala i odspavala je cjelu noć i od tada spava noć. Zna se probuditi i tražiti vodu, ali ne kao prije.
Problem je bio što sam ja sebi utuvila u glavu da ću dojiti najmanje 2g i trebalo mi je puno da se pomirim s time da to njeno cicanje više nema smisla i da puno više smisla ima odmorna i naspavana mama. Da sam znala ukinula bih je prije iako mogla se ona i bez cice nastaviti buditi, eto imala sam sreće.
Kad razmišljam o razdoblju do njenih cca 1g mene hvata jeza, to je bilo nešto strašno i kako to objasniti nekome tko to nije isprobao. Uvijek ćeš ispasti razmažena. Što sve nismo pokušali da prestane plakati i da malo odspava, uh.
Meni je ona cijeli moj svijet okrenula naglavačke. Sve ono što sam mislila da je i da se može, ispalo je da ne može i obrnuto. Uvijek sam mislila ja ću svoje dijete odgajati s puno ljubavi, maženja, uvažavanja, naravno i nekih granica koje mora imati, odgajati ću ga ovako i onako i onda dođe J. sve to okrene naglavačke i kaže: 'Nebuš ti mene odgajala, nego ja tebe' i sad se ja moram pomiriti s tim i pronaći neki drugačiji način, a to nije lako.
Moj je isto poceo spavati ukidanjem cice s 18 mj (isto sam imala zelju dulje dojiti al nije imalo smisla iz vise razloga).
I onda sam ja bila valjda naspavanija, a i on ... I bas sam govorila kako je opcenito postao manje zahtjevan... Uzivali smo u toj nezahtjevnosti cca 10 mj i sad je opet postao ajme boze. Al mozda je sad faza, terrible 2... Al opet je lakse nego prvih 18 mj.
Al onih prvih 18mj... Djizzs... Kad se sjetim... Ne znam kako sam prezivjela. Drzite se zene, proci ce, valjda....
i ja se tješim da će proći.. sve se nadam da je faza..
a kako ju nakon ovoliko silnog zajedničkog uspavljivanja i straha od mraka (gori nam ono malo svjetlo od baby alarma) ostaviti samu u sobi???Normabel
Što se tiče metode - u sobu, svaki put kad izađe, mirno mu objasniš da mora natrag u krevet. I tako tjedan dana po pet sati svaku večer. Idući tjedan - dva sata, a onda povremeni ispadi i živčanjenje... njegovo... naše tek posljedično i nakon stotog upozorenja da je vrijeme da ide u krevet.
Jako je dobro izmoriti ih pošteno. Oni obično imaju preveč energije, ali tu je kvaka 22 - umoran si, i gledaš zaleć, a trebalo bi ić na nasip i tjerat dijete trčat :/ Nije lako... Vi cure s aktualnim problemom tih aktivnih kikača si rentajte zajedničkog trenera za dva sata dnevno
e to mene zanima i toga je mene strah za poludit
ima li za to metoda?
Posljednje uređivanje od Blekonja : 22.10.2012. at 00:03
Ne znam hoće li kome pomoći, ali mi smo (kad sam ja također bila na rubu živčanog sloma radi noćnog nasisavanja, nespavanja i uspavljivanja) probali sljedeće - tata ga je počeo uspavljivati. Imao je, mislim, nešto manje od 2 godine. Kratke upute - mrak je, spava se, zatvori okice (malo to elaborirao da mu bude zabavno). Pobrinuli bismo se da se ja tad ne pojavljujem i da me ne čuje. Stavio ga u krevet, ugasio i zatvorio vrata - mali zaspao. Ja skoro pala u nesvjest. Otada - kad god se probudi noću tata ga smiruje prema trenutnoj inspiraciji - uvijek lakše nego ja. Sad je veći i ima već neku naviku, ali kad god krene zezati ponovimo - mrak je, spava se, zagrli medu, zatvori okice. S vremenom je prestao tražit sisanje - tata ga je smirivao i njega nije ni tražio. Inače, mislim da je uvijek kriza kod tih noćnih buđenja. Kod nas najbolje pale razne gluposti, ali ono, baš gluposti tipa zagrliti ga i glumiti hrkanje na njegovo uho, obratiti se zeki i reći mu nek se ne glupira i nek spava. Ako plače reći da se smiri kako bi mogao čuti vrapčića kako hoda po krovu. Kod upornijih dernjava - smireno i dovoljno glasno reći da se sad spava i da prestane s tim. S vremenom bude bolje. Ali za početak uvaliti tati vrući kamen, realno on jedini može opravdano prorijediti sisanje
Zaboravila sam reći da oni namiriše slabost u nama i zato se treba aktivirati netko tko je uvjeren u ono što zagovara. MM je smatrao da se nema tu što filozofirati (lezi i spavaj) i uspio je malog u to uvjeriti. Ja bih popustila sto puta. Sad kad je situacija prelomljena i ja sam ulovila konce i većinom ga i stavljam na spavanje bez većih problema. Da ne bi bilo zabune, malecki nije ni jednom ostavljen plakati, štoviše, nije nijednom ni plakao pri uspavljivanju. Samo je obilno znao zafrkavati. Jako nam je puno pomoglo što ima stariju seku koja lijepo ide spavati pa mu daje dobar primjer.
Ne znam hoće li kome pomoći, ali mi smo (kad sam ja također bila na rubu živčanog sloma radi noćnog nasisavanja, nespavanja i uspavljivanja) probali sljedeće - tata ga je počeo uspavljivati. Imao je, mislim, nešto manje od 2 godine. Kratke upute - mrak je, spava se, zatvori okice (malo to elaborirao da mu bude zabavno). Pobrinuli bismo se da se ja tad ne pojavljujem i da me ne čuje. Stavio ga u krevet, ugasio i zatvorio vrata - mali zaspao. Ja skoro pala u nesvjest. Otada - kad god se probudi noću tata ga smiruje prema trenutnoj inspiraciji - uvijek lakše nego ja. Sad je veći i ima već neku naviku, ali kad god krene zezati ponovimo - mrak je, spava se, zagrli medu, zatvori okice. S vremenom je prestao tražit sisanje - tata ga je smirivao i njega nije ni tražio. Inače, mislim da je uvijek kriza kod tih noćnih buđenja. Kod nas najbolje pale razne gluposti, ali ono, baš gluposti tipa zagrliti ga i glumiti hrkanje na njegovo uho, obratiti se zeki i reći mu nek se ne glupira i nek spava. Ako plače reći da se smiri kako bi mogao čuti vrapčića kako hoda po krovu. Kod upornijih dernjava - smireno i dovoljno glasno reći da se sad spava i da prestane s tim. S vremenom bude bolje. Ali za početak uvaliti tati vrući kamen, realno on jedini može opravdano prorijediti sisanje
Naš nije htio spavati, i urlao je tati, meni, baki, svakome... ufff... da mi je vratiti se u to vrijeme, vodila bih to dijete na maratonske trke, šetnje (više od onoga što je išao, a išao je..)...
Ma mojoj je cijeli dan maratonski, npr. jučer, čim se digla počela je puzati i voziti igračke po stanu...i nije stala satima. Uspjela je odspavati 45 minuta pa smo išli kod bake. Tamo su je navlačili, puzala je u kući i po vani, stoput otpuzala po stepenicama gore, učila se spuštati dolje, opet nije stala. Tamo je usjela odspavati pola sata (u dva dnevna spavanja uspije skupiti od sat do dva). Onda smo došli doma, ja ju izvela u grad u šetnju, stale pokraj svakog cvijeta da ga takne, pored svae fasade da kucne prstom, pored svake mačke ili psa da ih vidi i, ako može, takne, bile u parku na svim spravama, srele frendicu s bebom, šetale s njima...ona nije stala s vikanjem, pričanjem, muvingom, pozdravljala svaku osobu na cesti... Došle doma, nastavila voziti po stanu...
Zaspala je relativno brzo. Ali što mi to vrijedi kad se budila svakih pola sata. I bio tata par puta na reuspavljivanju, ali opet se budila. I onda opet noć kao prethodna.
Ne mogu čekati ni do 2 godine ni do 18 mjeseci jer neću izdržati, to moram riješiti ovaj mjesec. Ovaj tjedan smišljamo taktiku.
a da netko preuzme jutro ili poslijepodne s njom dok ti spavas? to mi se cini najjednostavnije. ( zuska, sto vise pises to se bolje prisjecam tih dana... uffff)
Zuska, probaj s tješilicom - mi smo se spasili kad je naš mlađi prigrlio ružnog malog plišanog psa (i danas ga obožava, nije više ovisnik kao prije, ali pas je i dalje omiljena igračka). Po noći kad bi se probudio, bilo bi sr*nje samo ako cucka nije bilo u blizini. U protivnom - našao bi si džukelu, prigrlio ga i nastavio spavati.
Koliko je dugo taj pas u igri i koliko nam je ušao pod kožu vidi se iz ovoga - jučer mm provjerava da li sin zna engleski i govori mu tekst koji ovaj mora pisati (sprema se diktat). Tekst koji mu je diktirao išao je otprilike ovako: Hi! My name is Rex. I am a toy dog. I have long ears and a small tail. I stink like a real dog.
Ja sam se odvalila od smijeha...
Posljednje uređivanje od Peterlin : 22.10.2012. at 09:50
Uvalila sam joj preslatkog plišanog psa u krevet još prije 6 mjeseci. I to je najignoriraniji pas na svijetu, dođe mi ga žao kad se prije spavanja igramo u krevetu, turam joj ga da ga poljubi i da mu kaže laku noć, ona ga primi, zagrli i baci. A ako ga nema u krevetu, nikom ništa. Pokušala sam i s dudom, prošla je ko pas.
Storma, jutros ju je preuzeo MM u 7 pa sam ja odspavala do 8 i odmah skužim tih sat vremena spavanja u komadu, probudila sam se bez glavobolje.
A o spavanju po danu.. znam da je većini ljudi teško shvatiti da je nekome problem spavati po danu i ispada da nisam dovoljno umorna, ali ja to nikad nisam mogla, još od vrtića. Bila sam stoput zgažena i kad sam radila ili ružila cijelu noć, kad sam bila jetlegirana i sl. pa nisam mogla spavati danju. Bude mi loše, buljim u jednu točku, ali zaspati ne mogu. Ne mogu isključiti mozak. Probam ja leći, ali prođe sat vremena i ja i dalje razmišljam pa kad skužim da je prošlo sat vremena i da nisam spavala, budem ljuta što sam tako bezveze potrošila vrijeme.
Neki dan sam pričala s frendicom o tome i ona isto tako i odahnula sam da još netko ima takav problem. Većina ljudi može spavati po danu i nije im jasno da neki to ne mogu. Btw, da vam bude jasnije, idem na yogu, obožavam vježbati, ali najstrašnije su mi one vježbe opuštanja na kraju kad moramo zatvoriti oči i disati. Onda zirkam, cupam, kuckam, čekam da prođe, ja bi najradije još vježbala, a ekipa spava...uh.
Isprike na digresiji. Probat ćemo nešto...pa ako upali ili ne, dođem javiti...za buduće generacije
Ma neeeee, daj mu pet-šest igračaka, jednu će prihvatiti. Iskustveni kriteriji: mora stati u malu ruku, ne smije biti plišana nego krpena, dobro prolaze one koje imaju "rižu" u sebi i Nici serija. Naš sin je odabrao najnajnajružnije pseto koje nam je ušlo u kuću, bez konkurencije. Takvog treba svijećom tražiti. Ja sam se trudila, nudila, dubila na glavi i bila zapravo jako sretna kad je prihvatio bilo kaj. I da - trajalo je. Imali smo fazu kad se biralo s kojim će spavati, tj. tko će ga čuvati po noći, sve dok se nije vezao za ovoga kojeg obožava i danas (krpala sam ga 1000 puta).Uvalila sam joj preslatkog plišanog psa u krevet još prije 6 mjeseci. I to je najignoriraniji pas na svijetu, dođe mi ga žao kad se prije spavanja igramo u krevetu, turam joj ga da ga poljubi i da mu kaže laku noć, ona ga primi, zagrli i baci. A ako ga nema u krevetu, nikom ništa. Pokušala sam i s dudom, prošla je ko pas.
Storma, jutros ju je preuzeo MM u 7 pa sam ja odspavala do 8 i odmah skužim tih sat vremena spavanja u komadu, probudila sam se bez glavobolje.
A o spavanju po danu.. znam da je većini ljudi teško shvatiti da je nekome problem spavati po danu i ispada da nisam dovoljno umorna, ali ja to nikad nisam mogla, još od vrtića. Bila sam stoput zgažena i kad sam radila ili ružila cijelu noć, kad sam bila jetlegirana i sl. pa nisam mogla spavati danju. Bude mi loše, buljim u jednu točku, ali zaspati ne mogu. Ne mogu isključiti mozak. Probam ja leći, ali prođe sat vremena i ja i dalje razmišljam pa kad skužim da je prošlo sat vremena i da nisam spavala, budem ljuta što sam tako bezveze potrošila vrijeme.
Neki dan sam pričala s frendicom o tome i ona isto tako i odahnula sam da još netko ima takav problem. Većina ljudi može spavati po danu i nije im jasno da neki to ne mogu. Btw, da vam bude jasnije, idem na yogu, obožavam vježbati, ali najstrašnije su mi one vježbe opuštanja na kraju kad moramo zatvoriti oči i disati. Onda zirkam, cupam, kuckam, čekam da prođe, ja bi najradije još vježbala, a ekipa spava...uh.
Isprike na digresiji. Probat ćemo nešto...pa ako upali ili ne, dođem javiti...za buduće generacije
A moje i drugo po redu takvo.....
Noć još i nekako, ali preko dana, koma. Jučer je cijeli dan odspavala 45 min, dijete od 9 mjeseci. A kad je budna, stalno traži da netko bude prisutan kraj nje. A stariji zahtjevni kući i još kuri i ne možemo vani... A buđenje nam je kao u vojsci u 6 satipa ti odgovaraj na 1001 pitanje, a mala cvili, tuli, neće spavati, zalijepljena na mene.
aaaa, hvala na uputama, nisam znala sve to, probat ću!
Samo brzinski - ako ima koja mama koju je život sredio da radi od 9-17, a uspijeva dijete stavit u 20 h u krevet - pls savjete na PP kako vam izgleda ritam
Posljednje uređivanje od ina33 : 22.10.2012. at 10:55
Ima puno takvih... Ja mislim da nije bitno da li je to 19 ili 21 sat, to ovisi o dinamici obitelji. Puno je važnije da je uvijek u isto vrijeme. To je teže izvesti u obiteljima gdje roditelji rade u smjenama, ali i na to se čovjek navikne, a djeca s njim. Ovim zahtjevnim klincima treba dulje da prihvate strukturu, a kad uspiju, onda je puuuno lakše.Samo brzinski - ako ima koja mama koju je život sredio da radi od 9-17, a uspijeva dijete stavit u 20 h u krevet - pls savjete na PP kako vam izgleda ritam
Pls napišite njihove schedule ako se sjećate tih rasprava - to za ovu ekipu pitam koja kupi dijete u 17.15 u vrtiću (u našem... to su tada, od cijelog vrtića, a relativno je velik i pokriva puno nebodera, samo 5 djece, nisu neke "sile takvih" pa me zanimaju iskustva).
Posljednje uređivanje od ina33 : 22.10.2012. at 11:39
Bok, cure, evo me opet
Ovo je na kraju ispao malo podulji, ispovjedndnički post...ponovo tražim utjehu.
Sveki je malo prije odvela malu, zvala sam ju uplakana, na rubu, nekoliko puta sam viknula na malu i shvatila da se mora maknuti od mene dok se ne regeneriram. Jučer/danas sam (bila) pred slomom, urlala sam i tukla po jastuku, isplakala more suza...
Uglavnom, ovaj tjedan nam je bio paklen. MD je u srijedu otišao na put i vraća se večeras kasno, mi ostale same, obje pod virozom (začepljen nos i temperatura, ona proljev i povraćanje na dva dana, ja grčeve; plus, njoj izbijao i peti zub, nije falilo urlanja), bilo je svega, nekako smo se provukle kroz to. Njoj je prije došlo i prije se oporavila, jučer je već bila sasvim ok, ja još vučem posljedice...
Njeno se spavanje sve ove mjesece nije popravilo. I dalje ide spavati oko 8, i onda se budi svakih pola sata do sat vremena, ovoga tjedna i svakih 15 minuta dok ne dođem spavati kraj nje, onda se intervali malo produže.
Uglavnom, moje (naše) se večeri i dalje (već 8 mjeseci) sastoje od toga da šapćemo i budemo nečujni, i da ju svakih pola sata-sat uspavljujemo (ja na sisi, MD u naručju). Kad dođem leći kraj nje, buđenja se prorijede, ali do jutra ih ima najmanje 4-5 (u boljim noćima).
Jučer sam pukla.
Imale naporan dan. Nakon što je zaspala navečer, probudila se nakon pola sata. Pa je uspavam. Pa nakon 5 minuta buđenje. Pa je uspavam. Pa ne mogu izać iz sobe jer se stalno budi. Pa plače ko kišna godina. Pa je dižem, svaki put kad je dignem, ona se ugasi, onda hoće van iz sobe, hoće u dnevnu, ustanovljujem da je ništa ne boli, vraćam je u sobu, dajem cicu po deseti put, pa me štipka po vratu i sisama, ja mičem ruku, ona plače, pa urla... i tako nekoliko puta...prolazi sat, sat i pol, na kraju legnem kraj nje i na kraju snaga je odlučim pustiti da urla...ona urla sve jače, lupa nogama i rukama, bacaka se po krevetu, kašlje, zagrcava se..nakon 15 minuta je ipak dižem, ona istog trenutka prestaje plakati, zagrcava se još pola sata, jedva nekako zaspe u 23:30. Budi se nakon sat vremena, liježem kraj nje..i onda do jutra "spavam" u pozi tako da ona može imati cicu u ustima, tako da se može popeti na mene, a svaki put kad se sama makne s mene, probudi se i počne plakati pa opet na mene... Ujutro u 7 već me počela mlatiti po licu i pokazivati prema vratima... A meni glava ko balon. I baš ne mogu, i osjećam da mi ide na živce, ali se dižem.... I onda se dignemo, a ona ne želi s mene, spuštam je kod njenih igračaka, ona dopuže do kuhinje, uhvati se za moje noge i zahtijeva da je dignem, kuham kavu s njom na rukama, štipka me, pa cendra...reagiram nervozno, povisujem ton, pa se sjetim da sam i večer prije nekoliko puta povisila ton na nju, pa me počne prati savijest...pa puknem i rasplačem se...i tako plačem, a ona me gleda...a meni je žao, osjećam neopisivu ljubav...i to da mi trenutno jako ide na živce..i da me jako boli glava i da nemam snage za još jedan dan...odlučim zvati sveki da je pokupi i zaštiti od mene.
I dođe i skupi ju, ja ostajem u suzama, glava mi se hoće raspuknuti...
Sva sreća da imam svekrvu i svekrva koji žive blizu i divni su ljudi. I starce koji žive na 15 minuta autom i uskoče kad treba. Ne znam kako bih da sam sama. Ovoga tjedna sam se stoput sjetila samohranih roditelja, ljudi bez pomoći bake i djedova...
Ne znam jesam li ja takva mimoza...ma nisam, u životu sam lavica, imam snage i energije, ali dijete me baš iscrpljuje. Imam osjećaj da joj nikad nije dovoljno, da stalno traži još i još, više nego joj ja mogu dati, pa me stalno pere savijest da nisam dala dovoljno...
Nije stvar samo u nespavanju...Mada, da mi je netko rekao da mogu 8 mjeseci nespavati i funkcionirati, ne bih vjerovala. A vjerovatno me čeka još dosta mjeseci...prepustila sam se tome, ne tražim više recepte ni savjete...
Ali jučer, subota, cijeli smo dan bile kod kuće, same, padala kiša...a dan mi se sveo na njeno uspavljivanje, i tako uvijek kad nije na čuvanju. Digle se u 8. U 11 joj se počelo spavati...pa se budi nakon pola sata, pa je uspavljujem....pa se probudi nakon sat vremena...pa nakon dva sata joj se ponovo počne spavati...pa je uspavljujem...sat vremena...pa zaspe, pa se budi, pa opet dolazim pa malo zaspe i evo već 17:30! A u 20:00 sve opet izpočetka....Aaaaaa...i cijelo to vrijeme, zapravo cijeli dan, sam tiho, hodam na prstima, a budi ju sve, poštar koji zvoni, vlak koji prolazi, sirene koje se čuju u daljini, netko priča na ulici... Ako ne spava, nervozna je. U pauzama između spavanja pripremam joj jelo koje inače kod moje mame jede, doma neće. Doma uglavnom hoće cicu. U pauzama se igramo, ako slučajno krenem raditi nešto (tipa pospremati suđe), dolazi do mene i primi se za moje noge. Moram to raditi s njom u rukama. A ima 10 kila. To što je na čuvanju preko tjedna kod moje mame me doslovno spašava....i fizički i psihički. Kod moje mame je ok, ali tamo se s njom bave i moj tata, dođe i moja baka, teta i njena kći, tamo jede, čak i bolje spava (iako ponekad samo na rukama).
Najmanje je naporna kad smo negdje, pa koristim svaku mogućnost da odemo u grad, mrzim dane kad pada kiša ili kad smo bolesne..
Velim, nije stvar samo u nespavanju. Izluđuje me njena navika, već je ima mjesecima i ne znam kako da je odučim, štipkanja mog vrata i predjela grudi...dok cica, dok se uspavljuje, navečer, danju, noću, sve me boli, ali onda jednostavno ne miruje ni s rukama, ni s nogama. Teško se smiri, ja joj doslovno moram držati ruke da me ne štipa, grebe ili da mi ne zavrće drugu slobodnu bradavicu, to me toliko izludi, a nju izludi jer joj držim ruke... A dojenje...To je bacanje na sise, urlanje od radosti kad ih vidi, pa malo jednu, malo drugu, pa im se smije, pa ih štipa i zavrće, pa doji iz stojećeg stava (poza psa u yogi), pa se nekako prebaci na bok i penje se po meni, a cijelo vrijeme drži sisu u ustima....ma, ono, egzibicije....
Stalno joj objašnjavam da me ne smije štipati, grepsti (o rezanju noktiju neću), gristi (bilo je zadnjih dana ugriza skoro do krvi), ljutim se na nju, uzimam sisu, sve radim što sam čitala da pali, ali ništa. Njene reakcije su plač (kao da je uvrijeđena), ili se smije (kao, mama se ljuti, baš fora) ili okrene glavu od mene (ne sluša me dok joj govorim).
Zbog svega navedenog se danas osjećam promašaj. Noćas sam razmišljala o povezujućem roditeljstvu kao nečemu što me dovelo do ovoga...ili gdje sam to pogriješila u AP-u.
Mislim, ima u našem odnosu svakoga dana divnih trenutaka. Ona je veselo i bistro dijete od uskoro 13 mjeseci, pleše i pjeva, lista slikovnice i raspoznaje hrpu pojmova, kad nešto želi znati, pokaže i traži da imenujem, naučila je slagati lego kocke jednu na drugu, mijenjati programe s daljinskim, zna što je gdje u stanu i zašto služi (koš za smeće pa kupi smeće i nosi u koš, cvijeće miriši itd)...
Ali, ja se sve češće pitam je li problem u meni da se nakon samo jednog dana kad sam sama s njom osjećam kao da me pregazio tenk.
Pitam se i koliko ću još moći izdržati ovaj tempo s njenim (ne)spavanjem. I kako si ponovo vratiti dijelić života. Npr. dođe mi da nakon godinu dana pogledam neki film navečer. Ili Horizonte ili Paralele. Glupo zvuči, ali stvarno mi je počelo ići na živce to da nemam dva sata u komadu navečer za sebe.
Pitam se i gdje sam to pogriješila, jesam li nešto mogla bolje i drugačije...jer očito jesam...srećem druge roditelje...djeca im imaju rutinu, ritam, spavaju...
Pitam se hoće li biti bolje ako prestanem dojiti. Noćas sam bila uvjerena kako s tim prestajem vrlo skoro.
Pitam se i koliko je uopće realno razmišljati o drugom djetetu kad jedva hendlam ovo. Bila sam uvjerena da ću odmah ići na drugo dijete, ali sad imanje drugog djeteta dovodim u pitanje... ne mogu si zamisliti prolaziti sve to s još jednim, odnosno s dvoje u isto vrijeme...ma ono...Vrapče.
I onda me peče savijest...zbog svih ovih pitanja i problema...osjećam se nezahvalno jer zapravo imam zdravo i veselo dijete...i ima toliko ljudi i dječice s većim problemima...
Ne znam, vrtim se u krug. Baš sam umorna.
Imam li uopće problem ili je stvar u meni...?
Ono, što bi neki rekli, sva su djeca zahtjevna...
Propitujem sve.
Jer ako je u meni problem, tj. u tome da mi je majčinstvo preveliki izazov, možda bolje do kraja odustati od ideje drugog djeteta.
Idem kliknuti prije nego prebrišem sve ovo...
I, naravno, peče me savjest, a ne savijest.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
