Bubica prvotno napisa
Na osnovu svojih tako malih iskustava dijete stvara osjecaj da je svijet oko njega sigurno mjesto (tzv. sigurna privrzenost) ili pak nesigurno mjesto (nesigurna privrzenost), a kakvu ce sliku stvoriti prvenstveno ovisi o nacinu na koji su roditelji reagirali na njihove potrebe. Ako zaplacem - mama ce doci, to je sigurno, to je konstanta ili ako zaplacem - mama ce jednom doci a drugi puta ne, nemam pojma o cemu to ovisi, no, cini mi se da o meni ne.
Točno tako. Evo sad sam za kompom, sinko mandarinko na krevetu guguće, sam sebe nešto zabavlja, maše rukicama, nogicama, a ja imam grižnju savjest što sjedim za kompom umjesto da se s njim igram. A kamoli da plače da bih ga ignorirala. I ne vidim kakve to veze ima s podrugljivim komentarima da tu neki glume "savršene roditelje" i "ne slušaj takve forumaše". Odlazak djetetu koji plače ne smatram ni žrtvom ni nekim teretom ili obavezom, već najnormalnijom stvari koja se podrazumjeva. Samim tim to ne smatram radnjom koja bi ikoga svrstavala u kategoriju "savršenih roditelja". Za tako šta treba puno više napora od tješenja djeteta koji plače i treba našu pažnju.
Odgovori s citatom