ja nekako uzimam zdravo za gotovo da većini ovdje(=na ovom forumu)
neupitan odnos prema djetetu koji podrazumijeva reagiranje na sve djetetove potrebe;
znači od osmijeha do plača, ja sam tu da mu/joj dam potvrdu postojanja

joj, u jednom filmu (naravno da sam zaboravila ime: michelle pfeifer i bruce willis
se kao razvode, pa odustanu, a sve popraćeno pustim reminiscencijama)
i sad ona njemu kroz suze hoće objasniti zašto ga voli:
-jer si ti svjedok mog života, onoga što sam bila i onoga što jesam

to mi se nekako činim poantom većine ljubavi, a ponajviše one prema djetetu...

e, sad, na svakome je da sam procijeni kako i kada će pružiti ljubav,
malenima do 1 godine je zaista najefikasnije pružiti zagrljaj
(mojoj maloj od dobrih 14 mj ne toliko zagrljaj, ali zato sisa uvijek pali)

e, da, i mislim da je puštanje djeteta da plače daleko rjeđe (nadam se barem)
nego što to ljudi o tome pričaju;
koliko moraš biti bezosjećajan da bi pustio svoje rođeno da urliče, što 1-5-30 min???
pobogu, ja reagiram, čisto na fiziološkoj razini, kad sam nekim čudom bez djece,
pa čujem tuđe kako cendraju!!!

i zamislite, apropos savjeta matrona da ih kad-tad treba pustiti da plaču, najčešće kako bi zaspali
i meni je tako nešto majka rođena rekla u stilu 'pa, morat ćeš jednom'
ali kad sam je stisla ispitivanjem kad je ona to nas puštala plakati,
ispalo je da nije nikad, bilo joj je preteško slušati i
skakala je na svaki put