meni je jedino zao sto, kad smo ovakve nikakve, i mantramo da ce to sve proci, nimalo ne uzivamo u svojoj djeci. mislim, uzivamo, al nije to to (bar kod mene). kao, trebale bismo cijeniti svaki trenutak proveden s njima, uzivati u svakoj sitnici, svakom danu, a ja se svaki dan po par puta ulovim da si mislim:proci ce!
naravno da bi nam bilo lakse da netko moze preuzeti djecu, ali kod mene to nije opcija, i MM radi po cijele dane, dodje doma da okupa i uspava starijeg i to je to. uz nespavanje i umor se nazalost vezu i slabi i prespori refleksi, tako da mi je stariji jucer dok sam uspavljivala Lorenu razbio glavu dok je trcao po stanu (zaletio se u zid). nije nista ozbiljno, al u svom tom negativizmu samo se pitam kad ce se nesto gore dogoditi (sva sreca pa nam je stan zbilja minimalisticki uredjen i jedino se moze u zidove razbiti).
a sada mi je rucak skuhan i idem se probati malo leci (iako znam da cim se ja legnem, Lorena ce se probuditi). LN!