Aiko, nisu igračke nikakvo moranje. Bebe se međusobno jako razlikuju i imaju svoje interese i osobnost od rođenja. Ja ga na tvom mjestu ne bih zatrpavala igračkama i svakako ne bih krenula u kupovinu svega ovdje nabrojanog. Možda da prvo vidiš kako reagira na igračke drugih beba, ako ih imaš u okolini, ili da malo prošetaš s njim po dućanima i daš mu da dira i gleda igračkice. Tako bi mogla sazbati što će ga možda zanimati. A i sve da ga ništa od igračaka ne znaima, pa šta? On je očigledno sebi našao dovoljno zanimacije. Omogući mu da dodiruje stvari koje se nalaze oko njega: naslon i jastuk na kauču, tvoju torbu, rub prostirke na kojoj leži na podu, tepih, parket, vaša lica i ruke...ma toliko je toga oko vas. Onda nakon nekog vremena probaj opet s kakvom igračkom, ali opet ponavljam: pa nije da se to mora!
Od mojih troje djece, M. najviše koristi igračke (mislim na ovu bebastu dob kod svo troje). Najstariji je želio šetnje i samo šetnje, srednji je volio gledati život oko sebe. Obojica su jako voljela vrtuljak, a ostale igračke, tako, minuticu tu i tamo. M je dosad iskoristila sve što imamo, a kupili smo i neke nove, jer se ona stvarno igra: i mekanim plišanim, i drvenim, šuška šuškalicama, obožava igračke s licima, gleda vrtuljak, smije se muzici iz muzičkih igračaka od kad se naučila smijati, hvata one igračkice koje se rastegnu preko krevetića...Našla je način da se igra s nekoliko igračaka od starije braće za koje sam svojedobno mislila da su najgluplje i najnezgrapnije igračke ikad napravljene i nije mi bilo jasno zašto ljudi rade takve igračke s kojima se bebe ne mogu igrati. Eto, sad znam: rade ih za M.
Ukratko: važan je interes djeteta, i to je ono što te treba voditi.