Vertex, roditelji su svjesni problema utoliko što ZNAJU da je malena razmažena i znaju da su joj oni sve dopustili i da su pogriješili. S druge strane, opet i dalje nemaju srca postavljati joj granice. Npr., sada je u svađi sa djecom, kada se ona rasplače, puste prvo da se sama izbori, ali onda opet dođu po nju i izmisle joj neko riješenje (udalje je ili bilo što). I sada joj, npr., prigovore i kažu joj što je ide, ali opet tu nema prave akcije, opet na njezino plakanje popuste. I opravdavaju njezino ponašanje pred drugima i prave se kao da je sve ok. Dakle, još uvijek im je teško do kraja priznati problem.
ovo je skroz razumljivo, roditelji ne znaju kako rijesiti problem, da znaju kako se drugacije postaviti prema djetetu vjerojatno bi to tako radili od pocetka. Veliki je put između uviđanja problema i njegova rjesavanja, nije to tako jednostavno. Zato treba potraziti pomoć strucne osobe, svaki strucnjak ce u ovoj situaciji razgovarati posebno s roditeljima, i sa svima zajedno, promatrati ce interakcije i uvidjeti s kime i kako treba najvise raditi.

Veliki broj ovbdje navedenih ponasanja jest izvuceno iz konteksta, raspravčljamo o voznji sestogodisnjaka u kolicima po gradu a ja sam shvatila da kada mamica dodje s malom bebom u kucu ta djevojcica zeli malo uci u kolica i glumi bebu - nis posebno, ako se tome ne pridaje posebna paznja...Neka ponasanja, posebice ova koja se ticu socijalnih odnosa zasluzuju vecu paznju, djevojcici je ocito prepusteno na odluku puno vise toga nego sto je u skladu s njezinom dobi, raditelji naprosto trebaju stvarno preuzeti ulogu roditelja u toj obitelji.