Sad me je većina vas posramila.
Aktivna sam vjernica, redovito idem u crkvu s djetetom, molimo se svaku večer prije spavanja. No, prije jela se preskočimo zahvaliti.
I kad sad čitam vaše postove, čvrsto sam odlučila kako od sutra moram početi dijete učiti zahvali Bogu na svakodnevnim darovima, pa i hrani.
I sigurno će mi dijete ići u vrtić kod časnih sestara ili barem onaj "religioznog predznaka" jer ne mogu vjerovati da postoje roditelji koji toliko negativne energije, a neke od vas i netrepeljivosti (iščitajte ponovno postove, molit ću lijepo) mogu isijavati samo zbog toga jer će neko dijete morati "trpjeti" molitvu tuđe, ili tamo neke vjere u vrtiću.

Slažem se, ne treba nikome ništa nametati. Ali praviti toliku frku oko toga? Pa mislim stvarno! Meni je to nevjerojatno!
Zar nije lakše kod kuće objasniti djetetu o čemu se radi, da mama i tata nisu vjernici, da ono pristojno šuti i pričeka dok se drugi mole (za odlazak u WC bih strogo kaznila tetu) i to je to.
Za mene je to tolerancija.
Što, vjernici moraju biti tolerantni pa prešutjeti svoju vjeru da se oni koji nisu vjernici mogu osjećati prihvaćenima, poštovanima, što li?
Ako je većina roditelja pristala na to da se djeca mole prije jela, onda neka i manjiha prihvati to kao takvo. Bez obzira na sekularnu državu. Ako je takav dogovor, onda je takav dogovor. Zašto se ne bi poštovalo želju i navike (to mi je zapravo ružna riječ u kontekstu vjere, ali na žalost, dok si mali, vjera i molitva su navika - tek kasnije postaju puno više, ali bez te početne navike nema ni vjere) većine.
Možda bi bilo najbolje kada bi tete obišle i podsjetile djecu koja se inače mole da se pomole prije jela.
E onda bi opet bilo nezadovoljnika koji bi prigovarali kako su tete sklonije takvoj djeci i bla bla, kako su druga djeca jadna zapostavljena...