Mravica, kad spominješ slikovnice, odnosno pjesmice, razmišljaj o tome da njoj pjesmice ništa ne znače. Posebno ako ne zna pojmove koji se spominju u pjesmici.
Primjerice, moja Maša isto ne voli sve pjesmice. Kad joj recitiram Imam janje maleno, runo mu je svileno, cijeli dan se igram s njim, kao s drugom veselim... Ona ne zna što je runo, svileno, cijeli dan, drug... pa joj to nije zanimljivo. Ali kad joj pjevam Boc, boc, iglicama, ne diraj ga ručicama, ide, ide jež, bit će suza, bjež! - to joj je zanimljivo jer istovremeno pokazujem kako jež bocka, prstom pokažem ne ne, suze kako kotrljaju niz obraze i onda bjež što zna što znači.
Do nedavno je voljela knjigice u kojima je jedan pojam na jednoj stranici, no sada joj to više nije zanimljivo (sve je usvojila) pa sada već voli priče - Ivicu i Maricu, Ružno pače (u Turbo limaču ima super malih slikovnica s prozorčićima, 12 kn komad u kojima ima puno sitnih, a jednostavnih detalja) koje čitam s puno drame, a ona onda oponaša zvukove, smijeh, ruganje, cijepanje drva...

Općenito, oni se u toj dobi ne znaju sami igrati. Ja Maši dopustim da većinu stvari dira, a ono što smatram da ne smije, nije joj na dohvat ruke.
Kad kažeš da rasipa prašak - to je bed i to ne samo zato jer pravi nered nego zato jer ga u jednom trenutku može staviit u usta. Ona ne zna čemu to služi, ona ne zna što zanči pojam otrovno... Njima nije jasno - ako mogu rasuti kvačice, zašto en bih mogla i prašak? Ako mogu baciti zvečku na pod, zašto ne bih mogla bocu? Moramo se stalno spuštati na njihov nivo i razmišljati kako oni razmišljaju pa ćemo bolje shvatiti zašto su takvi kakvi jesu. Oni su na ovom svijetu tako malo i sve im je novo, pa čak i krumpir, mrkva... zamisli! Treba to uvažavati.