book cure , zna li netko što je s Kejt?
MaliViliznam taj osjećaj koji opisuješ, ja sam čas euforična kao bro ću pokušati opet a onda se sjetim moje Marije i ne mogu.I dokle god imam taj veliki strah u sebi i nisam sigurna u glavi ne želim pokušavati. Posebno kad znam da me čeka visoko rizična trudnoća.Moj mm je u početku to jako teško primio, plakao je sa mnom .U bolnici kad je došao do mene nisam ga mogla gledati koliko me duša boljel jer sam osjetila tu njegovu bol a i on moju.Međutim kako je njemu prije 10 god poginuo mlađi brat on je čak i "otupio" rekla bih.puno ljubavi poklanja našoj Klarici i obožava je a mene i njega je ova situacija puno više povezala i omekšala.Groblje nam nije blizu, na selu pa odemo kad uspijemo.Uvijek mi ga je teško prije bilo gledati karaj groblja, poljubio bi bratovu sliku a sada još i naš anđeo.Jako tužno ali on i dalje gvori da je optimističan i da moramo dalje.
to mi puno pomaže!zato samo polako...daj si vremena za sve faze koje moraš pproći...i suze i smijeh i tupilo...svega će biti.
 |
|||
