da, samo šta meni nedostaje jasna razlika između znanja i vjerovanja.
Ti možeš vjerovati da je zametak čovjek, a dobro znaš da je susjedov brat čovjek.
 |
|||
|
|
|||
da, samo šta meni nedostaje jasna razlika između znanja i vjerovanja.
Ti možeš vjerovati da je zametak čovjek, a dobro znaš da je susjedov brat čovjek.
Po meni, moral i ljudskost i humanost jesu različiti (svako društvo ih definiraju različito i definicije se mijenjaju i uvijek će se mijenjati - usporediti: Kina, zemlje u kojima se kamenuje zbog preljuba, zemlje zapadne Evrope itd.). I doveli su nas tu gdje jesmo, a gdje ćemo završiti, tko zna.
A propos Pere i fetusa, tu se vraćamo na staru dilemu tko je čovjek i kad je čovjekom postao (nema odgovora, tj. dvije strane ga različito definiriaju, tj. očito je, ako iz ničeg, onda iz ove rasprave, da postoje dvije strane, ne univerzalna - jedna).
Pri čemu ne bih da dvije strane jedna drugu krenu optuživati za nemoral itd.
Posljednje uređivanje od ina33 : 07.01.2011. at 13:37
po meni nisu različitiina33 prvotno napisa
samo ih različito tumače.
dakle mogli bismo reći da je kamenovanje zbog preljuba u teškom raskoraku s humanošću.nekakvom,općom,bezvremenskom,iznad granica religija i država.
Kome? Nama ili njima gdje je to normalno i religijski i svjetovno?
zdenka, inspirativan post. razmisljam.....
ovako kao prva reakcija, bez dubljeg razmisljanja, rekla bih da se slazem da postoje odredene univerzalne vrijednosti. medutim nisam sigurna da iz njih nuzno proizilazi univerzalan moral. odnosno nedostaje mi karika izmedu ta dva pojma. mozda se radi tome da su univerzalne vrijednosti ozracje, nesto poput neke idealne slike koju nikad necemo naslikati, a cini nam se da postoji, te da njoj stremimo. a moral je kao neki regulativ, ili manuel, da bi smo uopce mogli egzistirati kao drustvo.
Taj upitnik o vrijednosti života ne stavlja se na „ja“ nego samo na „ti“.
nisam sasvim sigurna. mislim da je prijasnje drustvo zbog pragamatickih razloga opstanka bilo vise organizirano kao grupa, sa jasnim regulama sto je dobro i sto je zlo. mada bismo mi danas puno tih regula stavili u pitanje. kod cega je dobro ili zlo bilo puno manje propitivano od individue, koja se je naprosto pokoravala opcem, jer drugacije drustvo ne bi opstalo.
mislim da puno vise ljudi danas nego prije, upitnik o vrijednosti zivota stavlja i na ja. svojevoljno.
ovo su samo prva razmisljanja, nije ni strukturirano, niti do kraja promisljeno.
x. Njima sigurno nije, jer da je - ne bi to radili. Radi se (samo) o tome da onaj tko ima više sredstava (moćniji je, materijalno), njegov svjetonazor prevlada (svijetom). Normalno da ja, odrasla ovdje, mislim da je to monstruozno. Tko zna kako bi razmišljala rođena tamo, možda bi mislila - tako joj i treba, to ne mogu znati, i zgražavala se nad time što je "učinila" svojoj obitelji.
ni nama ni njima.općenito.
mislim na neka temeljna ljudska prava.na život prije svega.(bez ono -adekvatan-kao dodatak)
kao primjer pravila koja su opća i trebala bi vrijediti za cijelo čovječanstvo možemo navesti Deklaraciju o pravima djeteta koja je iznad pojedinih zakona.
na takve postulate ljudskosti mislim.ne na interpretacije.
prakticno gledajuci, ne postoji to opcenito.
Nema općenitog, tako se dobro na ovom primjeru kamenovanja vidi. Ima nešto što je politika prisilila da se svi pridržavaju, ali samo oni koji su potpisali. Ne znam navesti što bi to jedno, koje je potpisala ama baš svaka zemlja na svijetu, bilo (nisam toliko potkovana).
Nisam čak niti sigurna da postoje univerzalne vrijednosti - baš kad razmišljam o tim svim primjerima.
Posljednje uređivanje od ina33 : 07.01.2011. at 13:59
kako zivjeti u drustvu bez relativizacije? relativizacija je nuzna i bez nje je nemoguce urediti drustvo, pa cak i osnovne interakcije jedinka se drugim jedinkama u manjoj grupi.
Posljednje uređivanje od seni : 07.01.2011. at 14:00
pa baš je Konvencija o pravima djeteta jako općenita...međunarodna je.iznad hrvatskih i američkih i pakistanskih zakona.
isitina,s praktičnog gledišta nema takvog dokumenta koji bi pokrio Čovjeka općenito.to je prepušteno pojedinačnim zakonima.
to ne znači da ne postoje vrijednosti općenito.
kao što su i dječja prava postojala i bila kršena i prije no što je formulirana Konvencija.
seni.postoji relativizacija i relativizacija.
ovisi što se relativizira.
i sto cemo s tim zivot prije svega u slucaju ratnih sukoba?
ako nema relativizacije i okvira koji su siri od univerzalne vrijednosti zivota kao takvog.
Jel se to a ovako sažeti: nama, u našoj kulturi, sustavu vrijednosti i moralu je neprihvatljivo ubiti. Ali i to je diskutabilno u trenucima samoobrane, rata.. Ono što je sigurno upitno i stvara jaz na ovom topiku jest što ne prihvaćamo svi na isti način (ni mi, ni zakon) zametak kao čovjeka tako da optužbe o ubojstvu ostaju samo na razini nečijeg vjerovanja da se imalo koga i ubiti.
Postoje razne Konvencije, ali sumnjam da ovi koji kamenuju da se toga pridržavaju, vjerojatno su to zemlje di se curice udaju vrlo mlade, a pretpostavljam da to Konvencija isključuje itd.
Točno je da postoje relativizacije i relativizacije, u ovom našem društvu, ali pitanje početka života, kao niti stava oko smrti/ubojstva nije u svim segmentima izvan "apsolutne relativizacije" (koji pojam, ali ne znam bolje). Primjeri - abortus i eutanazija. Nekome je ubojstvo, nekome nije, čak i kad ostajemo u našem civilizacijskom krugu, ne moramo niti ići u zemlje di se kamenuju preljubnici.
E, da, i primjer rata naravski, tu je dovoljno da padne zabrana "samo" to da je osoba vojnik suprotne strane.
Posljednje uređivanje od ina33 : 07.01.2011. at 14:07
to znam.
to ti upravo i govorim. cim je relativizacija bez obzira da li je onakva ili ovakva ona vis enije univerzalana i opca.
mislim da smo malo zabrijali...
ništa.što ćemo?relativiziramo,naravno,krivimo onoga tko sukob počinje,no na kraju ipak ostaje konstatacija da su ratni sukobi vječita sramota čovječanstva.u njima ustvari nema pravog pobjednika.
Uf, bojim se da ima, a to su političko-ekonomske elite koje od toga profitiraju. Na rat se referiram.
Posljednje uređivanje od ina33 : 07.01.2011. at 14:09
eto, moram prekinuti ovaj razgovor i vratiti se prakticnim duznostima i odvesti dijete i njenu frendicu u kino.
A da ne govorim o proizvođačima oružja. U nekoj zemlji apsolutnih vrijednosti, oružje se ne bi smjelo uopće proizvoditi, jer mu je svrha oduzimanje života drugima.
ma naravno ina,
no kad se vratimo na početno polazište,opet se moramo zapitati:jesu li političko ekonomske elite i proizvođači oružja pravi pobjednici?
Ovisi iz kakvih cipela/kakvog vrijednosnog suda gledaš. Meni ne. Njima možda da. Nema univerzalnog, tko zna što je "prava" istina i postoji li uopće.
Posljednje uređivanje od ina33 : 07.01.2011. at 14:15
dokle smo došli
Pa... u sukus pitanja kako i zašto, po menidokle smo došli
ali baš je to primjer relativizacije kakvu ne volim.
kako nema univerzalnog?ako univerzalno nije stavljeno na papir,ne znači da univerzalna vrijednost ne postoji.
ako je nekima novac i moć iznad života i slobode u ljestvici vrijednosti,ne znači da je time novac vredniji od života i slobode.ili da su jednako vrijedni.ili da nisu vrijedni ni jedni ni drugi.
Vrijednosti definiramo odvojeno, svaki pojedinac za sebe, pa onda svaka društva za sebe i sve je to onda još u povijesnom kontekstu promjenjivo, ondosno, ove apsolutne zabrane onda se u praksi svakodnevno od pamtivijeka krše (ne svaki čovjek, ali brojni pripadnici tih društava), uz različite racionalizacije. Po meni, to je jedina "istina", bez obzira voljeli to ili ne.
Posljednje uređivanje od ina33 : 07.01.2011. at 14:22
Ja se ne znam upustiti u rasprave oko općeg morala, ali što se mene tiče ja bih to dijete rodila uvijek pa da je dvadeseto po redu. Ionako taj život prođe, a ono što ostaje je nova generacija, i mi u njihovom sjećanju. Ne mogu si uopće zamisliti da bih digla ruku na svoje dijete. Gledala sam svoju djecu na uzv-u u desetom tjednu, kad je ab još legalan, i oni su mahali rukama, plesali, češkali se i izgledali kao mali slatki medvjedići. U kojem trenu su oni medvjedići, a u kojem još nisu uopće me ne zanima. Muž i ja imamo blagoslov i brigu da dižemo tu djecu, oni mogu nastati kao plod naše ljubavi, i dobro. Kad nastanu - ja ih rodim. Zasad dvoje, iako smo htjeli treće. Zasad ga nemamo.
Ne znam kako bismo muž i ja gledali jedno drugo da znamo da smo ubili neko od svoje djece, i koliko bih bila opuštena u seksu da znam da me može dovesti do ab-a. Koma! Pa radije sam trudna, i rađam, i dojim i ljutim se na bebu koja ne priznaje noć i dan, nego da me noževima kasape po nekim tamo ambulantama. Ne dam!
Ne apsolutiziram sebe i svoj život; dio mog identiteta je to da "kanaliziram" druge živote kroz svoje tijelo. Jedno, dvoje, petero, kako kome ispadne tijekom života. Imamo pravo planiranja, naravno, ali meni je sablasno da kad planiranje zakaže iz bilo kojeg uvjeta da neće platiti tih par godina intenzivnije brige i nešto para, nego ljudsko, živo biće.
Ma sve ćemo uspjeti, samo da je ljubavi, sloge i mira
Moram nešto napisati iako sam samo htjela staviti ova dva citata.
Kužim, ali nije baš da se "noževima kasapi po nekim tamo ambulantama", abortus je još uvijek legalan, nema noževa u igri itd.
jesu medvjedići djeca nastala silovanjem, u braku u kojem netko postane štajaznam zlostavljač, ili ostavi samu i gladnu ženu s 2,3 djeteta?Ja se ne znam upustiti u rasprave oko općeg morala, ali što se mene tiče ja bih to dijete rodila uvijek pa da je dvadeseto po redu. Ionako taj život prođe, a ono što ostaje je nova generacija, i mi u njihovom sjećanju. Ne mogu si uopće zamisliti da bih digla ruku na svoje dijete. Gledala sam svoju djecu na uzv-u u desetom tjednu, kad je ab još legalan, i oni su mahali rukama, plesali, češkali se i izgledali kao mali slatki medvjedići. U kojem trenu su oni medvjedići, a u kojem još nisu uopće me ne zanima. Muž i ja imamo blagoslov i brigu da dižemo tu djecu, oni mogu nastati kao plod naše ljubavi, i dobro. Kad nastanu - ja ih rodim. Zasad dvoje, iako smo htjeli treće. Zasad ga nemamo.
Ne znam kako bismo muž i ja gledali jedno drugo da znamo da smo ubili neko od svoje djece, i koliko bih bila opuštena u seksu da znam da me može dovesti do ab-a. Koma! Pa radije sam trudna, i rađam, i dojim i ljutim se na bebu koja ne priznaje noć i dan, nego da me noževima kasape po nekim tamo ambulantama. Ne dam!
Ne apsolutiziram sebe i svoj život; dio mog identiteta je to da "kanaliziram" druge živote kroz svoje tijelo. Jedno, dvoje, petero, kako kome ispadne tijekom života. Imamo pravo planiranja, naravno, ali meni je sablasno da kad planiranje zakaže iz bilo kojeg uvjeta da neće platiti tih par godina intenzivnije brige i nešto para, nego ljudsko, živo biće.
Ma sve ćemo uspjeti, samo da je ljubavi, sloge i mira
Ili ti medvjedići nisu jednakovrijedni ovima nastalima u ljubavi?
Vječno isti krug...
Ifi recimo ne vidi drugih razloga no "tih par godina intenzivnije brige i nešto para" i ne može se odmaknuti od vlastite situacije i opet se vraćamo na prosuđivanje tuđih razloga i motiva...
pa upravo da se izbjegne relativizacija svega - imamo papir. i zakone. ljudi su nesavršeni pa su i zakoni isto takvi. ne zakoni, nego sistem pokušaja uvođenja "univerzalnog" morala u život ljudi.
ali, najbolje što možemo. možda postoji neki bolji sistem, ali mi ga nismo izmislili.
pa zakon kaže da je moralno ubiti vojnika u drugom rovu, bez obzira jel šta skrivio ili nije, samo radi činjenice što ima drugačiju unifurmu.
a nije moralno ubiti babu uz put.
bez obzira što ljudi, velika većina ljudi, tih istih ljudi, smatra i to moralno, u nekom trenutku. jer je baba potencijalni snajperist. i klikću tim istima što su ubili babu. i ne vide ništa nemoralno u ubijanju babe.
a za sve odluke, ipak smo mi ti koji ih donosimo. ako kaže ina:
Vrijednosti definiramo odvojeno, svaki pojedinac za sebe, pa onda svaka društva za sebe i sve je to onda još u povijesnom kontekstu promjenjivo, ondosno, ove apsolutne zabrane onda se u praksi svakodnevno od pamtivijeka krše (ne svaki čovjek, ali brojni pripadnici tih društava), uz različite racionalizacije. Po meni, to je jedina "istina", bez obzira voljeli to ili ne.
ronin, good point. Zato ja i ne želim ulaziti u takve rasprave. Pa, svejedno uđem, heh. Dobro da je ljudski griješiti.
Samo bih naglasila da ja stvarno ne uzimam sebi pravo da osuđujem niti ikog tko izvrši pobačaj, niti onog tko ubije susjeda Peru. Ako je po zakonu ja ću ga prijaviti, ako mi je prijatelj ja ću mu reći što mislim o tome, a ako nije ništa od toga, ja ću moliti i za njega i za Peru i za sve skupa i jako se truditi da ja ne napravim nitijedno od toga. Ali sigruno neću reći pa ako se njemu/njoj to činilo najboljim riješenjem onda je to ok. To je sve.
Posljednje uređivanje od pikula : 07.01.2011. at 14:43
pa naravno da jesu. ako je ab ubojstvo, onda je ubojstvo. ako je zametak čovjek, onda je čovjek.
ne možeš čovjeka ubiti iz nekih okolnosti koji nemaju s njim ama baš nikakve veze.
to me je već na početku rasprave zasmetalo u jednom postu koji je išao otprilike - odobravam ab u slučaju silovanja, ali šta su ova jadna treća dječica kriva.
Nije to baš tako.
Ali ukratko - kadgod se krše pravila ljubavi i ljudskosti imamo ono što se zove grijeh. To što smo slijepi i gluhi, i društva pokušavaju urediti sebe i isto tako počinjaju kolektivni grijeh ne znači da ne postoji pravi, ljudski, sretan život. To bi bio život ljubavi, iz ljubavi, sebedarja, ali to nitko ne može instalirati u zakon. Ljubav se živi iz sebe; Isus je uvijek odbijao mogućnost da on bude neki kralj, da postavlja zakone; on se obraća svakom pojedinom čovjeku, kao uostalom i Buda, i svi veliki duhovni učitelji. Riječ je o tome da svaki od nas u strganom svijetu donese ispravnu odluku, punu ljubavi i afirmacije mene same (kroz ljubav) i drugoga, i onda imamo sretan život, svijet, Kraljevstvo Nebesko.
Ne ubij je ne ubij, bila ti žena, muškarac, u ratu, u miru, bila riječ o zametku ili o djetetu. Pa tko čuje, i tko poštuje - poštuje. Pronalazi mir. Tko ne - teško griješi, a sebi samoj najviše. U vremenu dok sam vjerovala da je ab ajde okej u određenim okolnostima nisamjoš bila srela žena i žena koje nose taj teret na duši, nisam znala za grupe pomoći gdje se žene bezuspješno liječe godinama od nemira, tjeskoba, kojekakvih smetnji, nisam imala žene koje su mi na ramenu plakale zbog svojih abortusa. I dovoljno sam puta to vidjela da vidim što ostavi na majci taj ab. Koji je to odnos prema drugoj djeci, koje su to rane. Nije to za igrati se.
Ako ne vjeruješ u zakon prirode to i dalje ne znači da te neće zakačiti konzvekvenca...
Preozbiljno smo sebe shvatile, svoj red, mir, vrijeme... Otvoreno srce prema putniku, susjedu, ženi, djetetu je ono što nas čini sretnima, opuštenima i mirnima jer onda i mi mislimo da će i drugi tako nama.
Ali opet mi je jasno, i to sam napisala, koliko društvo razorno djeluje u ovom smislu, i na drugim razinama ljudskog života. Što još jednom dokazuje da nismo otok, nego da smo bića društva, zajednice, povezanosti; što činimo jednome, činimo i sebi, i svima drugima. I što društvo radi iz nas, kako nas potkupljuje i ucjenjuje i indoktrinira, to je isto potresno; a mi ko kokoši ponavljamo - ja mislim, ja mislim. PItam se je li Foucault, kolikogod meni osobno stran, ipak imao donekle pravo. Za one koji nisu humanstičkih struka - on je vjerovao da ništa mi ne mislimo - da nas misli epistema, trenutačni sustav mišljenja u kojem živimo. Po njemu - mi smo puke fotokopije, pamfleti mode svoga vremena.
Nas, eto, misli naše društvo da ne valja imati djece jer će nam djeca uzet nešto važno. Posljedica toga je da ćemo gladovati u mirovini, izumrijet će nam narod, djeca koju imamo će bit u nekom ko rezervatu, ko neki aboridžini, tugovat će za svojim jezikom i kulturom, ono mladih bit će ko neko roblje većih naroda, ako nam se nasele inovjerci naše nasljeđe kulture može nestati pod tamnim velovima kao što je to već sada na Zapadu,,,Ja hoću da moje dijete priča svoj jezik, jede svoja jela, priča svoje priče i pjeva djeci Zeko i potočić. Da kroz njegov život teče ta ljubav djetinjstva, obitelji, naroda.
Obrni okreni, svo to planiranje djece je u redu, bilo bi i bolje da možemo imati svi skupa koje dijete više, i zbog sebe, i zbog njih samih (koliko je kapitala imati pet ili šest braće i sestara jednom u životu; koliko pomoći, snage...), ali ako se zalomi - ma nek se jadno malo rodi. Izdržat će se nekako.
Ja osobno mislim da to rastezanje naših snaga otvara obitelj ka drugima; kad više ne možeš sam, popustljiviji si prema drugima; taj drugi, koji nije valjao dok ti je sve bilo kako hoćeš, odjednom može pružiti ruku, može nastati novo prijateljstvo, zahvalnost, snaga; koncentrični krugovi sigurnosti i prijateljstva jačaju, samim tim svijet je bolji. Ali mi ne vjerujemo. Mi vjerujemo samo u neposredno vidljiv krevet, saldo, svoj broj sati tu ili tamo. A ja vidjela na svoje oči kako se otvara svijet onima koji se usude. I taj krevet i dođe, i mogućnost za veći stan, ili bolja sloga u tom istom stanu... i sve to prođe, a ljudi ostave nasljeđe na kojem im svatko može pozavidjeti.
U svim vjerama djeca su ni više ni manje nego blagoslov. Mislim da bi o tome mogli svi skupa razmisliti - ne trošak, ne briga, ne jad, nego blagoslov. Ne nose blagoslov - oni jesu blagoslov. Blagoslov, kao ono što dubinski svi želimo, da našu dušu nešto dotakne, oduševi, ispuni - to su u svim religijama - djeca. A mi ih kao ne bismo nikako, pa bismo išli tako daleko da radimo ab. Ma nema smisla! Koja je sreća imat tu djecu, njihove partnere, njihovu djecu, unuke, za svojim stolom, doživjet njihovu ljubav, smijeh, zahvalnost. Jel se malo pomučimo? Pomučimo. Al mučimo se i oko ruže u vrtu, i oko jedrilice (tko ono hoće brod - upozoravam - to je robija prve vrste - te pare koje brod jede, to ni deset djece neće pojest, ta briga oko broda, oluja, rasušivanja, algi...uf...samo onaj tko nije imao brod može o brodu mislit romantično
Dole ab.
Sve si rekla.Ma potpis ko kuća na Ifi
Da, krumpiriću, sva djeca su djeca, svi su oni muceki, medeki, svima njima kuca srce od 8.og tijedna- to je ono što znamo
Ako te zanima prihvaćanje djece iz ratnih silovanja, dr.Jovančević je subspecijalizirao na tome i ima fantastičnih njegovih radova, na tu temu, a stvarno nisu vjerska literatura.
Bilo bi možda korisno i da seni to pročita, možda bi joj splasnulo relativiziranje rata i obrane.
Posljednje uređivanje od pikula : 07.01.2011. at 14:49
kako ti super pišeš iz svojih vrlo vrlo vrlo udobnih cipelica.
Ifigenija, perspektiva se razlikuje ovisno o tome vjeruješ li ili ne (pa i sve o grijehu i sl.). Iz osobnih cipela (dugogodišnje neplodnosti) mogu ti napisati da mi se ne čini da je naše društvo takvo da misli da će djeca nešto uzeti, meni se čini relativno child-friendly (i to mi je pozitivno).
Posljednje uređivanje od ina33 : 07.01.2011. at 14:51
pikula, medeke je ifigenija opisala u kontekstu svoje bračne ljubavi i obiteljske sreće
zato sam postavila pitanje
lako je u mojoj/njenoj/nekoj trećoj situaciji biti za život.
Silovanje - kao užasno zlo - ne može biti opravdanje drugog zla, AB-a.
Dobro na jednu stranu, zlo na drugu.
Jel ima užasnih priča? Ima. Jel ima užasnih stradanja od muškaraca u braku, i van njega? Ima.
Al stvar je u tome da umjesto u AB ulažemo resurse u pomoć onima kojima je potrebno, da ih se sačuva, pomogne im se da se oporave itd.
Za silovane žene ne znam. Niti o tome pričam. Pričam o tome da ja mislim da nema nitko pravo uskratiti život djetetu. RAdije roditi, pa dati na usvajanje, nego ga se "riješiti".
Ja uvijek mislim - tko zna, možda je baš to dijete koje će se zalomiti baš ono koje ima rješenje za globalno zatopljavanje, možda će to biti mirotvorac Gandhijevog tipa, možda kompozitor Mozartovog. Možda umjetnik života, kao neki meni voljeni ljudi. Čovjek je užasno velika vrijednost, ali mi to ne vidimo, uhvaćeni u prenisko vjerovanje o sebi samima.
Nikome nije lako. Vjeruj mi. DA ti kažem brigu s kojom se ja nosim oko iduće trudnoće, ne bi se usudila tako lako otpuhnuti na nekoga. Ali mogu u celibat, ili reći - neka bude kako bude, rodit ću, pa što bude. Ne možeš suditi drugima, ma ni sebi - jer naše dubine su ipak skrivene.
ne možeš otvoriti um prema činjenici da neki ljudi misle da 4tj zametak NIJE dijete-nije čovjek?
Dali bi to bilo isto kao da ja kažem: Ifigenija, rodila si dvoje djece, a ostatak vremena koristila zaštitu. Možda je ta zaštita spriječila začimanje novoga Mozarta?
Pa, ifi, ako ćemo na tvoj način, zašto bi uopće bilo važno da to dijete postane išta od ovog što si navela? Ako je život čovjeka nedodirljiva vrijednost, zašto je bitno tko taj čovjek jest?
Inače, meni su tvoji postovi na ovom topiku čisti pamfleti.
pikula, sad si zadovoljna kako tema izgleda?
a meni se čini da bi ti dobila odgovore koje si htjela da si otvorila temu s naslovom - kako potaknuti obitelji da imaju više djece.
no, ipak na kraju krajeva - nisi to htjela. nego raspravljati o činu abortusa. prvog, drugog, petog djeteta, we. dakle, ipak nismo fulali topik kad smo krenuli u tom smjeru.
Ma kak ti znaš da je lako.
A i ak je teško jer nemoguće donjet to dijete na svijet, tih 9 mjeseci nosit šos na gumu pa ga dat nekome tko ne može imati djece, ili ga dati u dom da ima šansu,kakvu god, ali ima šansu. Pa ne pričamo o o tome da je dilema pobaciti ili baciti dijete divljim psima. Eh da je rat, da me proganjaju s isukanim noževima možda bih skočila skupa s trbuhom korz prozor, možda bih,ne znam i to je grijeh, ali možda bi životinjsk strah bio jači, ali dok mogu kupit šos na gumu i doć do petrove ja ću rodit pa da gori.
Cvijeta, imaš pravo, rekla sam da neću o tome, ali me povuklo za jeizičnu i sad je ne znam spremit.
Bežim.
Posljednje uređivanje od pikula : 07.01.2011. at 15:00
po toj logici bismo se trebali množiti kao zečevi:/
opet,nije isto koristiti zaštitu koja sprečava začeće,ili onu koja uništava zametak.(ovo je moj osobni stav,da se razumijemo)
edit:ja kasnim par postova
Posljednje uređivanje od ronin : 07.01.2011. at 15:02
eto došli smo i do spirala.
nego, ni prekinuti snošaj, koliko ja znam, Crkva ne odobrava. A naveliko se preporučuje.
Zašto je "množiti se kao zečevi" nešto loše, po defaultu, tj. zašto je xy broj djece odobren, a xyz ne?
Krumpirić, ja intelektualno razumijem taj argument, ali mi ne drži vodu To je salonska stvar. Ono što se nezadrživo razvija u čovjeka, i to u ne baš poznatom trenutku, meni jest čovjek, kao što je klica češnjaka češnjak, biljka češnjak.
Svi smo svjesni svoje krhkosti, i možda baš naše planiranje (prirodno) jest spriječilo novog i MOzarta i Gandhija. To se zove poniznost. Svi mi znamo, ili vjerujemo, što je ispravno, ali ne znači da smo uvijek na visini zadatka. Ja prva nisam. I to me rastužuje. Ja osobno želim više djece nego što ih mogu imati.
Ali, ako i kad se zalomi to neko neplanirano, pospremit ću i strah i osjećaje neadekvanosti, i probleme u ladicu i reći - živote, dobar ti dan. Zašto? Jer je ljudski život najveća vrijednost. I to je to. Nema filozofije ni beskonačnih dokazivanja tko je kad počeo postojati.
Ja ne pušim priču o zakonskom početku života. Ajde ti ženi koja je vidjela prvi plus na testu dva dana nakon izostanka menstruacija reci - ma to još nije dijete, nije ništa, nakupina stanica, možeš pobacit - nikom ništa. Lupit će te u zube,da je ne znam kakva pročojserica i to s pravom. To jest njezino dijete. Ostalo je sofizam.
Ma cvijeto, uostalom, što se ja ispričavam. Ako ste toliko htjele o tome. Evo. To NIJE bila moja namjera. Ja sam podrazumjevala da ima dovljno majki koje podrazumjevaju da je dobro da seroditreće dijete koje je već tu da o tome možemo pričati kao o normalnoj temi. Krivo. Moramo si tumačiti osnove, zašto? Nemam pojma. Ali eto ljudi inzistiraju, koliko god to meni bilo tužno.
Zato što "osnove" nisu svima "osnove", ne znam kako to drugačije objasniti. I meni je to tužno jer je ovo pitanje ključno i ono koje ili spaja ili razdvaja, ali što se može.
Posljednje uređivanje od ina33 : 07.01.2011. at 15:08
Pravila pisanja postova
