Ja se ne znam upustiti u rasprave oko općeg morala, ali što se mene tiče ja bih to dijete rodila uvijek pa da je dvadeseto po redu. Ionako taj život prođe, a ono što ostaje je nova generacija, i mi u njihovom sjećanju. Ne mogu si uopće zamisliti da bih digla ruku na svoje dijete. Gledala sam svoju djecu na uzv-u u desetom tjednu, kad je ab još legalan, i oni su mahali rukama, plesali, češkali se i izgledali kao mali slatki medvjedići. U kojem trenu su oni medvjedići, a u kojem još nisu uopće me ne zanima. Muž i ja imamo blagoslov i brigu da dižemo tu djecu, oni mogu nastati kao plod naše ljubavi, i dobro. Kad nastanu - ja ih rodim. Zasad dvoje, iako smo htjeli treće. Zasad ga nemamo.
Ne znam kako bismo muž i ja gledali jedno drugo da znamo da smo ubili neko od svoje djece, i koliko bih bila opuštena u seksu da znam da me može dovesti do ab-a. Koma! Pa radije sam trudna, i rađam, i dojim i ljutim se na bebu koja ne priznaje noć i dan, nego da me noževima kasape po nekim tamo ambulantama. Ne dam!
Ne apsolutiziram sebe i svoj život; dio mog identiteta je to da "kanaliziram" druge živote kroz svoje tijelo. Jedno, dvoje, petero, kako kome ispadne tijekom života. Imamo pravo planiranja, naravno, ali meni je sablasno da kad planiranje zakaže iz bilo kojeg uvjeta da neće platiti tih par godina intenzivnije brige i nešto para, nego ljudsko, živo biće.
Ma sve ćemo uspjeti, samo da je ljubavi, sloge i mira