moja je sisala satima, odnosno spavala sa cicom u ustima. ja ju nisam držala u rukama, nego sam isto tako satima ležala pored nje i gledala tv ili isto spavala.
 |
|||
|
|
|||
moja je sisala satima, odnosno spavala sa cicom u ustima. ja ju nisam držala u rukama, nego sam isto tako satima ležala pored nje i gledala tv ili isto spavala.
Lutonjica prvotno napisa
ovako sam i ja prezivljavala. bubamara je uzasno rastrgano spavala pa sve do prije par mjeseci. s tim da je prvih cca 4 mjeseca preko dana iskljucivo spavala ovako kako Kolu opisuje, a kasnije am to kombinirala sa spavanjem na cici. pogledala sam cudo jedno od filmova, procitala knjiga, znala cijeli program fox life-a...i u pocetku me je to sto moram tako lezati uzasno nerviralo. no, to je bio jedini nacin da ona odspava, a samim time i bude manje nervozna dok je budna (dakle, da se samo nosi, a ne da pritom i urla). neka je isto napisala, pomiri se s djetetom takvim kakvo je...stvarno bude bar psihicki puno lakse kad se to u glavi poslozi. a zivot, prijateljice...zivot pomalo skupljam, a druzenje mi se svodi iskljucivo na osobe koje zele doci kod mene na kavu i baviti se s bubamarom. Zakoniti i ja smo prvi puta u 14 mjeseci prosli tjedan s njom sjeli u kafic na kavu.
a nabolje je krenulo prvo kad sam uspjela uvesti vecernje uspavljivanje uz lezanje na krevetu, a onda i kad sam ukinula nocno cicanje. sad tu i tamo ima los dan, ali u biti odspava minimalno 45 min u komadu sama, a onda i jos dodatnih 45 min ako ju se malo pomazi kad se probudi....a danas je cak odvalila 1 i 30 u komadu...tak da, drz se..bit ce bolje, stvarno!
da ne citiram sad postove, vjerujte sve i svašta predloženo sam probala, kako još i prije 2 i pol godine sa starijim nespavačem koji danas uopće ne spava preko dana od svoje druge godine, tako i sada sa ovim drugim.
ali ne mogu vjerovati da sam rodila dva nespavača (i dva nosača na rukama)! da sam takav baksuz!
ali ne žalim se što ga nosim, iako sam ja izgubila 10 kg i izgledam ko kakva anoreksičarka (a žderem ko svinja) a bumbika dobio 10 i stvarno mi je težak (a imam i bruh, btw.). imam i marame i mei tai, ali on se ne smiri kad se nosi u njima, a kamoli da spava. kao što netko reče, ako je umoran počne urlat u marami na sred parka, ulice, trga, whatever, i tako dok se ne premori, nikakva cika ne pomaže da se smiri, osim ako ne legnemo u krevet, a to znači da moram gdje god bila, što prije doći kući. u AS, naravno također urla, ne pada mu na pamet da zaspi.
pa zar to vama ne stvara određeni pressing?
ok, bila je dugo zima ove godine, pa nismo izlazili puno van, ali kad dođe proljeće, ja bih u šetnju u grad, po trgovačkom centru, samo da nisam stalno tu negdje u kući i oko kuće. sve nešto na pola sata do sat, i onda već kreće njegova nervoza i cendranje.
a kad mi neko kaže da sam ga tako naučila (ne mislim ni na koga od vas, nego na hrpu ljudi meni poznatih i nepoznatih) , najrađe bi ga šakom u glavu, pa se moram još i opravdavati da je to takvo dijete i bla bla bla.
a oni biljedo gledaju i izgledaju kao da misle da ja nešto izmišljam...
a točno je - to je takvo dijete, i ja to moram prihvatiti i pomiriti se s tim. a, ne mogu. i znam da će to sve brzo proći i doći će druge brige, ali moje dijete je kronično umorno i neispavano, jer ne zna spavati, a ja mu ne znam pomoći...
ništa popit ću si sad još jedno pivce
jedina je sreća što ga torpediram oko pola 7 naveče u krevet (i taj ritual traje i traje, al nema veze) i imam to malo vremena za sebe da se donekle opustim, ali uglavnom me čeka hrpetina kućanskih poslova, pa ništa od odmora...po noći spavamo zajedno i cikimo u polusnu i onda buđenje oko 6, a tu ga preuzima mm, a ja ostanem sa starijim u krevetu još kojih pola sata (kad mi se posreći, i sat vremena) dok se on ne probudi. uh, to mi je najslađe od svega.
i drago mi je što sam na ovom roditeljskom dopustu da uživam barem u ovom starijem djetetu, i što je kod kuće sa mnom, a ne u vrtiću, i da gledam ga svaki dan kako napreduje, uči i odrasta, i osjećam se kao ponosna majka jer je pravi dobar dječak
odvratan pressing. najgore mi je bilo od njenih 5-8 mjeseci. u jednom sam trenu intenzivno mastala o tome da podignem svu ustedevnu s banke i pobjegnem. da odem na neki pacificki otok, zaposlim se kao sobarica i prekinem sve veze s ovim svijetom. stvarno sam mislila da cu prolupati. a najgore je, uz to kaj i sama mislis da sve sto radis ne valja, kaj onda i svi drugi pametuju i ispada da sva druga djeca spavaju, ne urlaju, vozaju se u kolicima, roditelji s njima sjede a kavama i uzivaju. nikamo nisam isla, ni s kim se nisam druzila, totalno sam otupila. mislim da mi je to bio najgori period u zivotu. i onda je jednostavno krenulo na bolje. puno mi je pomogla knjiga od searsa fussy baby. bar u smislu da nije moje dijete jedino, da je s njom sve u redu, da je sa mnom sve u redu i da ce biti sve u redu. mozda malo kvrgavije nego kad imas djete mirnijeg i pitomijeg karaktera, ali biti ce sve u redu.
mislim da bi jako koristile neke grupe podrske za mame u ovakvim stanjima. okej, izjadamo se ovdje na forumu, ali kad bi se nasle sa svom tom nasom djecom koja se nosaju i urlaju, cini mi se da bi nam bilo na neki nacin lakse - ne bismo se osjecale tako usamljeno. jer s mamama i djecom mirnije naravi stalno se osjecas ko neki frik dok tvoje djete urlice i dok ne mozes sjediti ni 5 minuta, a one sjede, piju kavu i jos uspijevaju voditi suvisao razgovor....
Posljednje uređivanje od tajuska : 03.04.2011. at 22:10
Nažalost, to je standardna rečenica koju ćeš čuti, uvijek su 'nesposobni' roditelji krivi za sve
Majketi, da im se znanstveno dokaže da su djeca zbilja takva, bile bismo krive zbog loših gena ili zato što smo jele mrkvu u trudnoći ili ne znam što!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom