Mogu potpisati 95% ovoga što ste napisale.
Ja se tuširam tako da dovučem stolicu za hranjenje u kupaonu i strpam je u nju, samo moram biti jako brza jer u stolici izdrži čitavih 5 minuta.
Ono što mene muči je s obzirom da tražim posao jer moram raditi kako će biti kad krene u vrtić jer ona kući urla na sve što nije onako kako je ona zamislila npr. puže i hoće da je dignem i ako ja to te iste sekunde ne napravim plače pa se brinem kako će to izgledati u vrtiću.
Meni je život s mojom Janom kao da sam na nekom roller coasteru, prođem kroz hrpu emocija dnevno i na kraju dana se osjećam kao da me oprala mašina za veš na 90 stupnjeva.
Sestre u rodilištu su je obožavale ali kad smo išli kuću su mi rekle sretno! Jana je od prvog dana imala širom otvorene oči i promatrala sve što se događa, cure u sobi su se čudile jer su druga djeca bila uspavana i odmah se vidjelo da je drugačija i nikada nije mirno ležala od prvog dana je stalno mahala ručicama i nožicama.
Ne bih apsolutno ništa promijenila na njoj bez obzira koliko je naporno ali moram priznati da je prvih nekoliko mjeseci bilo pa čak i strašno. Od njezinog neprestanog urlanja, nespavanja, štrajkanja na cici, okoline koja me uvjeravala da sigurno nešto nije uredu, naravno moje mlijeko ili ga je premalo ili je preslabo do uvjeravanja da je moram odvesti doktoru na detaljnu analizu jer nije normalno da dijete toliko plače. U isto vrijeme s razmakom od mjesec dana rodilo je mojih 5-6 poznanica- prijateljica čija su djeca naravno samo spavala i papala, koje su mjesec-dva nakon poroda išle na kavu a ja to nisam uspjela još dan danas i moram priznati da sam jučer prvi put dobila želju da odem van makar na sat vremena i sjednem negdje na kavu i malo se odmorim i mislim da ću to ovih dana i učiniti jer se previše vezala za mene.