Moj zahtjevni sinko je sada napunio šest godina.
I to je divno, čarobno, suradljivo, milo, pametno, samostalno naj naj dijete. Nije da se hvalim, imamo mi i određeni bug s kojim se borimo i koji i dalje diže kosu na glavi, ali sad o tome razgovaramo, lijepo i ljudski, i zajedno rješavamo svoje probleme.
A kako je bilo?
Tak da su me svi pitali jesam li bolesna kad sam tako smršala. Bila sam kost i koža.
To je jurilo, pitalo, išlo, penjalo se, svadilo, mirilo, budilo i sve to skupa par minuta prije nego sam ja uopće pohvatala reagirati, shvatiti što se zbiva, kome i zašto.
Život je bio kao radna akcija.
TEk kad sad dobila drugo dijete shvatila sam kako druge majke stignu ovo i ono, pričaju o majčinstvu nekako opuštenije nego ja, kako stignu biti namazane ili ići u šoping... ili već nešto.
Nama je pomoglo to što smo išli na testiranje, shvatili da imamo bistrića, i dobili upute za korištenje. Plus odrastanje - pa sad više ne razbija i ne pentra se nego čita kraj mojih nogu i slaže legiće po uputama - i plus upoznavanje i navikavanje na to koga si dobila za dijete...
Oni kolikogod da su nemogući dok se bore - da prohodaju, da protrče, da dobiju svaku zanimljivu stvar, istu rastave, da vide na koji sve način se može s njom.. bore se da shvate, da prokuže, imaju maštu koja kuri ko mašina - toliko su divni kad se to kapitalizira i shvatiš da kraj sebe imaš dijete s kojim je guba na kraj svijeta. Nije derište, sve kuži, možeš s njim pričat ko s odraslim, samo smiješno, zabavno, drago, duhovito, možeš se dogovorit, ima ogromne interese, duhovito dijete, puno života, ma bajka.
Ali da sam pol života ostavila u tih pet godina - jesam, neću muljat.