istina djeca su švercala igračke u džepovima. naš sin je svako juto molio da ponese autić, ali uvijek je govorio: 2samo da ga teta adrijana ne vidi2 bojao se i bio je pod stresom. kriomice ga je stavljao u ladicu. Nisu sve tete bile iste, ali se jako bojao i tu je nastajala drama. Pokušali smo razgovarati, bez uspjeha. Razgovor sa ravnateljicom je uvijek završavao. "ja vjerjem svojim djelatnicama koje su predivne" to nas je jako pogodilo. Slijedeći odogovor bi bio: "Nije sve tako kako kaže vaše dijete"... našem djetetu se nije vjerovalo, a radi "utvrđivanja istine" su se druga djeca iste ili manje dobi pitala što se desilo. Kada smo pitali kako to da provodite duple snandarde, jednima vjerujete, a jednima ne vjerujete, odgovor bi uvijek bio:"žao mi je ali ja vjerujem svojim djelatnicama"...sramotno za jednu ustanovu koja osim vrića ima i osnovnu montessori školu.