Mama, tata dođite mi u goste

[flopica]

Sika Pika tvoja je priča tužna, ali dobra je stvar da ti možeš odlučiti da se tvoje dijete nikad tako ne osjeća!

[cvijeta73]

X
Osobno, mislim da se ni jedna ljubav ne može time "mjeriti" ili usporediti.

a ne znam, nisi čitala anu karenjinu?

[vertex]

a ne znam, nisi čitala anu karenjinu?

Čitala je, ali nije povjerovala, lol!

[Anemona]

Čitala je, ali nije povjerovala, lol!

[Sanja]

Ja vjerujem da je broj roditelja koji daju dijete drugome jer im je to "komotnije" u manjini. I da je puno više onih koji to učine teška srca, jer moraju, jer misle da je tako najbolje za dijete i jer u danoj situaciji ne vide drugo rješenje (ili misle da je to rješenje najbolje za dijete).

Uopće se s ovim ne bih složila i nimalo mi se ne sviđa idealiziranje roditeljske ljubavi.

Ljubav roditelja prema djeci i još više obrnuto, u smjeru od djece ka roditeljima, u našem je društvu tema koja se ne propituje, svojevrsni tabu. Štogod roditelj učinio djeci, uvijek se provlači "ali on to dijete voli najviše na svijetu, samo to ne zna pokazati", jer je, naravno, nekorektno reći da mnogi ljudi djecu dobivaju slučajno, zbog pritiska roditelja i društva, "jer je red", "jer je vrijeme", "da ne budu sami u starosti" i slično, a da tu djecu ne vole, da im djeca smetaju, da im se ne žele posvetiti, da su i sami neiživljeni te da ne žele promijeniti ni 20% svojih dnevnih rasporeda zbog djece koju su rodili.

Mislim da roditeljska ljubav dolazi u jednom širokom spektru i sigurna sam da ne vole svi djecu ni na jednak način ni jednako puno. Između one brige, ljubavi i uživanja u djetetu s jedne strane, te zapuštanja/zlostavljanja ili napuštanja s druge je puno nijanski i, politički nekorektno, ne mislim da su svi jednako dobri roditelji niti da roditelji uvijek znaju najbolje.

Nadam se da ne moram ni napominjati da ne aludiram ni na koju pojedinačnu priču - već sam napisala ono što je cvijeta ponovila - da se ljubav i na daljinu može primati i davati, ako su takve prilike.

Eto, lijepo rečeno.

[Chiara76]

Možda malo pretjerujem, ali moja teorija je da sam djecu rodila sebi, a ne nekom drugom.
L. je stara 20 mjeseci, nije niti jednu noć provela bez mene, P. je 5 godina, ostavili smo ga dva puta na spavanju kod tetke i strica jer smo MM i ja išli su svatove. Kad je spavao kod strica, a živimo u istoj kući, čula sam da je gore netko budan i odmah odjurila po sina jer mi je bilo nezamislivo da ne spava kraj nas. I to je to. Puno svatova smo propustili zbog djece, ali ne žalim zbog toga. Ima vremena, kad narastu, budu samostalnija, biti će još svatova i fešti.
Ne znam koji bi razlog bio da ostavim djecu nekome mjesecima, osim naravno što ste neke navele - bolest. Sad sam na dopustu za njegu djeteta i uživamo kod kuće, ali do trudnoće sam radila kao fotograf sa radnim tjednom od 65 sati, subotu ujutro bi otišla na posao i vraćala se u nedjelju oko 3. Naravno tu je i kuhanje, spremanje... Uz to P je bio jako boležljivo dijete, svako malo smo noći provodili u bolnici. Godinama nisam prespavala cijelu noć i bila sam kronično umorna. Ali uz sve to nikada mi nije palo na pamet da bi ga dala nekome da sebi olakšam. Pa najveće olakšanje mi je bilo kad me te male ručice zagrle, a neki mir se krene širiti po tijelu dok ne osjetim čisti spokoj.
Pa ja sam majka i želim provesti sa svojom djecom što više vremena jer će tako brzo odrasti, a ja ne želim propustiti ništa na tom njihovom putu odrastanja.

[SikaPika]

Kam Bila je moja baka koja sve to jos uvijek pamti i prepricava.

Eh, super je što se sjeća. Moja teta ima 80 godina i onda mi prišije neke izraze koje sam kao govorila kao mala, a sjećam se da je prije govorila da su to bili izrazi mog brata. Ili, kad ju pitam, kakva sam ja bila kad sam bila mala, ne sjeća se
Zapravo me često smeta (čista taština) kad roditelji i rodbina MM stalno govore za Mašu kako je ista on, kao, on je volio/nije volio ovo ili ono, a s moje strane nema nikoga tko bi rekao, e Maša je baš na mamu jer je ona bila ovakva ili onakva (starija sestra nije živjela s nama pa se ne sjeća, mlađa je isto otišla od kuće kad sam ja imala 2 godine, brat je bio mali).
No, pomirila sam se s tim. Ako ništa drugo, dijete mi sve više sliči na bratove sinove pa eto, ipak imamo nekakvu vezu

[SikaPika]

Ne znam kojih ljudi ima više, komodnih ili brižnih, ali znam da ima jednih i drugih. Mislim da roditeljska ljubav dolazi u jednom širokom spektru i sigurna sam da ne vole svi djecu ni na jednak način ni jednako puno. Između one brige, ljubavi i uživanja u djetetu s jedne strane, te zapuštanja/zlostavljanja ili napuštanja s druge je puno nijanski i, politički nekorektno, ne mislim da su svi jednako dobri roditelji niti da roditelji uvijek znaju najbolje.

Potpisujem.
Često, gledajući djecu na ulici, ili u široj obitelji, pomislim, koliko li tužne djece ima, a onda opet, odakle mi pravo procijenjivati, osuđivati... baš zbog svoje situacije. Kako neku majku nazvati lošom, od kud znam što ju je sve učinilo takvom. I tko kaže da sam baš ja dobra majka...
Sto puta mi padne na pamet, koja će li biti prva kritika koju ću dobiti u pubertetu (ili i prije) od svog djeteta. Nisi ovo ili ono, ovakva si, a ne onakva. Što li će njoj biti važno!

[rehab]

Sika Pika

Što se ostalog napisanog tiče... Imam prijateljicu koja je rodila kćerku koja je non stop živjela sa bakom i djedom, samo bi tu i tamo navratila do nje. Razlog - njoj se jednostavno nije dalo zamarati odgojem djeteta. Nikakvog posla i obaveza nije imala, i iskreno je govorila razlog zašto je mala tamo. Kad se rastala od muža, ostavila je kćerku da živi s njim, ona je viđa povremeno. E to neću i ne mogu shvatiti da živim još sto života.
Sama sam jedno vrijeme živjela s bakom, ali zato što je mama imala tešku operaciju zbog koje je jedno vrijeme bila nepokretna. U to vrijeme smo se preselili, i tata je morao čitav dan raditi da bi zaradio doslovno za kruh. To mogu shvatiti, nikada im nisam zamjerila i postupila bih isto u takvoj situaciji. I to mi je bilo prekrasno razdoblje života (bila sam premala da bih shvatila težinu situacije).
Što se tiče ostavljanja djeteta djedovima i bakama na čuvanje, tu sam apsolutno za. Da, rodila sam dijete sebi, ali ne znači da sam time ja prestala biti ja i da nitko drugi nema pravo na njega. Djedovi i bake su vitalni, obožavaju ga i ne vidim zašto ga ne bih ostavila kod njih na čuvanje sat-dva. Ako prođe koji dan da ga nisam odvela, odmah zovu i dolaze kod nas da ga vide, stvarno ga obožavaju. Kad je s njima uživa u seoskom životu, razgledavanju domaćih životinja, druženju s njima... Ja za to vrijeme mogu pospremiti kuću, odmoriti se, posvetiti sebi... Ne vidim u tome ništa loše. Kad je sa mnom posvećena sam mu 100 %. Igramo se, šetamo, čitamo, ludiramo po kući, a istodobno sam zadovoljna jer nisam zapustila ni sebe, ni muža, ni prijateljstva, ni kuću. Drago mi je što moje dijete odrasta okruženo ljubavlju čitave obitelji. I ne bi mi bio bed ostaviti ga da prespava kod njih, iako se to još nije dogodilo. Ne mislim da sam time manje majka, niti lošija majka.

[eliot]

Jedna moja dobra poznanica živi u drugom gradu preko tjedna jer je na specijalizaciji i viđa svojih dvoje djece u vrtićkoj dobi, koja žive s bakom, samo preko vikenda. Ali sama je i ne može drugačije. Doduše to neće biti konačno rješenje, specijalizacija će nekad i završiti. Meni ih je strašno žao, jer ja se od svog jedva odvojim i na onih nekoliko sati koliko radim. Nije ni to zdravo, znam.
S druge strane, znam jednu drugu ženu u svojoj okolini koja je (još davnih sedamdesetih) ostavila svoje prvo dijete svojoj majci i otišla da se uda za nekog čovjeka i s njim ima dijete koje s njima živi. E to mi je užas.
Ali moram napomenuti da je to dijete koje je živjelo s bakom izraslo u krasnu osobu, a ovo drugo je katastrofa.

[pomikaki]

S druge strane, znam jednu drugu ženu u svojoj okolini koja je (još davnih sedamdesetih) ostavila svoje prvo dijete svojoj majci i otišla da se uda za nekog čovjeka i s njim ima dijete koje s njima živi. E to mi je užas.
Ali moram napomenuti da je to dijete koje je živjelo s bakom izraslo u krasnu osobu, a ovo drugo je katastrofa.

Što potvrđuje pretpostavku da je za dijete bolje da je s nekim kome je do njega stalo, što ne mora biti nužno biološki roditelj. Isto je ovo malo politički nekorektno jer se nitko ne čudi ocu koji učini isto. Ali i to je stara priča.
Ja malo kasnim na ovu raspravu, ali niste li primjetili da ima i mnogo ljudi koji su živjeli s roditeljima pa opet nemaju nikakav odnos prema njima, kao da su stranci? Nekad čak nije ni riječ o tome da roditelji nisu voljeli djecu ili im se posvećivali, nego su to činili na neki krivi način.

Također je i stav koji većinom ovdje prevladava relativno nova pojava, svi znamo da je do nedavno bilo sasvim normalno da se jedno od djece pošalje dobrostojećoj rodbini ako ih je previše.

Ja osobno ne mogu zamisliti da svoje dijete nekamo pošaljem na duže vrijeme osim, kako je rečeno u iznimnim slučajevima teške bolesti ili rata. Ali nikako ne osuđujem boravak djeteta s bakom preko vikenda da roditelji odu na neki izlet, ono jednom u par mjeseci, ako to dijete može podnijeti. Moje ne može, ni mm to ne može podijeti ali moram reći da bih ja mogla. Čuvanje na par sati dok nešto obavljam ili cijelo prijepodne, pa i dan koristim po potrebi i nitko s time nema problema.

Iz većeg broja primjera rekla bih da se posljedice zapravo najviše obiju o glavu roditeljima koji na neki način zanemare svoje dijete. Meni bi bila užasna kazna kad bih osjetila kako sam svom djetetu postala stranac

[flopica]

pomikaki potpisujem!
mislim da za mene ne bi trebala gora kazna
nego da shvatim za ne znam, 20 godina da smo stranci,
moje dijete i ja...

a takvih slučajeva ima jako puno, i sigurna sam da je roditelj negdje i nekada debelo zakazao

[SikaPika]

[QUOTE=rehab;1906128]
Što se tiče ostavljanja djeteta djedovima i bakama na čuvanje, tu sam apsolutno za.

Potpis. Kao i pod Pomikaki.
Ma, i ja sam svakako da bake i djedovi ili nekakva takva bliža rodbina (tete, sestrične, bratići...) budu bliski s djetetom, odvedu ga povremeno k sebi, da dijete prespava preko vikenda, ali sve u svoje vrijeme. Moje dijete kaže da će prespavati kod bake i dede, ali ako spava i mama . No, kad bude starija, sigurno će htjeti ostati, tim više što smo jako blizu (7 minuta pješaka). I sad ju odvedu na par sati dok ja odem u bašču ili nešto obavim kod kuće i to mi je normalno. Uvijek je sretna kad odlazi, ni ne gleda me, kad dođe kući, zadovoljno "ispriča" gdje je bila, što je radila.

A odnos u kojemu su djeca i roditelji stranci mi je prestrašan. No, mislim da tu puno ovisi i o karakteru čovjeka. Recimo, sa mnom je teško biti stranac. Iskrena sam, otvorena, lako se povjeravam, lako prodirem do drugog, ako mi je stalo, naravno. Recimo, u nekim sam situacijama bliskija s MM ovim starcima nego on. Njegovi starci će prije mene nazvati nego njega, ali on je zatvoren, oni su zatvoreni i sve se nešto ustručavaju dok sa mnom znaju na čemu su. Ja ću se i izderati, i serendati, ali će oni i meni. Dok njemu neće. Tako da...

[krumpiric]

Ljubav roditelja prema djeci i još više obrnuto, u smjeru od djece ka roditeljima, u našem je društvu tema koja se ne propituje, svojevrsni tabu. Štogod roditelj učinio djeci, uvijek se provlači "ali on to dijete voli najviše na svijetu, samo to ne zna pokazati", jer je, naravno, nekorektno reći da mnogi ljudi djecu dobivaju slučajno, zbog pritiska roditelja i društva, "jer je red", "jer je vrijeme", "da ne budu sami u starosti" i slično, a da tu djecu ne vole, da im djeca smetaju, da im se ne žele posvetiti, da su i sami neiživljeni te da ne žele promijeniti ni 20% svojih dnevnih rasporeda zbog djece koju su rodili.

xx
a potpisujem i vertex

[n.grace]

SikaPika,