Drage žene, bez namjere da na bilo koji način opravdavam postupak uredništva Jutarnjeg lista za objavu ove priče bez kontaktiranja autorice, htio bih istaknuti par stvari, uz napomenu da ne radim za Jutarnji list, a bavim se novinarstvom...

1) Mislim da su pozitivni učinci objavljivanja članka mnogo veći od negativnih. Postupak posvojenja u Hrvatskoj pretjerano je birokratiziran, i kao takav mnogo je stresniji nego što bi trebao biti. Od jedne prilično jednostavne i obostrano korisne ideje, dakle da dijete bez roditelja dobije roditelje, a roditelji bez djece dobiju dijete, napravila se zavrzlama u kojoj niti roditelji postaju roditelji niti djeca dobivaju tate i mame. Većina "posvajača" obija telefone i čeka godinama, dok djeca odrastaju u domovima bez roditelja.
Statisčki podaci koje je novinarka iznijela u članku naravno da ne mogu opisati niti najmanji komadić onoga što posvojitelji prožive upravo zbog te birokratske nemani.

S druge strane, priča forumašice Pippi pogađa točno u sridu. Bez obzira što Pippi umanjuje svoje stresove govoreć da se oni događaju i drugim obiteljima. Stvar je u tome da se takvi stresovi (u nedostatku boljeg izraza) moraju svesti na najmanju moguću mjeru.

Poanta je u tome da je onako preneseno iskustvo od Pippi sasvim sigurno više učinilo za buduće posvojitelje od bilo kakvog političkog govora i ne znam čega. Siguran sam da je postupak posvojenja upravo zahvaljujući tom članku osigurao jače mjesto u javnosti nego što je bio slučaj do sada.

Dakle, tu je uloga Jutarnjeg lista pozitivna.

E sad, zašto netko iz uredništva nije kontaktirao Pippi, to mi je nejasno. Mislim da bi bilo dobro kontaktirati novinarku i pitati je za razlog, jer ta novinarka ima određeni ugled kojeg sasvim sigurno nije stekla na ovakav način. Možda je razlog banalan, možda je urednik, u želji da neke druge novine ne otkriju prve ovu priču, zanemario novinarski kodeks.

I na kraju, ta urednička oprema "Potresno, 700 dana..." itd.

To nije potresno za one koji su već u postupku usvajanja, jer su na to navikli.

Oprostite na gruboj usporedbi, ali to bi vam bilo kao da se napiše članak o logorašu koji radi 15 sati dnevno, i onda on kaže: Pa mislim, nije to tak strašno, i ostali rade ko ja. Ima jedan koji radi 18 sati dnevno.

Eto, bez ljutnje.