Drage moje, hvala puno na potpori, evo me nazad on line. Bile smo naša Mrva i ja na ljetovanju ove godine skoro četiri mjeseca, a zadnjih mjesec dana bez interneta pa me nije dugo bilo na forumu. A sad smo se vratile nazad kući i nakon 10-tak dana još uvijek procesuiram hrpe robe, perem, slažem, čudim se… Ljeto smo provele ja u pareu i sa slingom, a Mrva u tri bodića bez rukava i u slingu. S užasom sam shvatila da nam se sva Mrvina roba od proljeća neobično "stisnula".
Prva mi je misao bila da se stisnula zbog pranja u kišnici, a onda mi je postalo jasno da se "stisnulo" i ono što nismo prali. Krevetić kod kuće se smanjio čudnovato i morali smo iz njega iseliti sve prijatelje plišance da Mrva komotno stane. Tom neobičnom fenomenu smanjenja svih mrvičinih stvari još uvijek tražimo objašnjenje jer jednostavno ne vjerujemo da je u zadnjih mjeseci toliko narasla. To nije moguće, pa gdje nestade naša majušna bebica?! Zamijenila ju je prava mala djevojčica koja, smijući se, hoda uokrug pridržavajući se za zidove, jer još nismo savladali hodanje preko brisanog prostora, ali pitanje je dana. A onda smo sasvim gotovi. Sad se naše kretanje može najbolje opisati kao kičma-trans. Sva je sreća da je velika cura pa se ne moramo jako sagibati dok je držimo za rukice a ona hoda na vrhovima prstiju. Ionako puzi kao beba iz crtića, a kad počne sama na dvije noge "bježati" preko brisanog prostora, čini mi se, povratit ćemo dobru formu, koja se s godinama nekako izgubila...

Što da kažem za ovo ljeto? Iako volim naš jezik, mislim da mu najbolje odgovara opis na engleskom: „time of my life“. Četiri mjeseca mora, kupanja, bezgraničnog veselja kod bake i dida. Osim neprocjenjivog vremena sa svojom kćeri, otkrila sam kako je lijepo, nakon više od 20 godina, dulje vrijeme provesti opet sa svojim roditeljima. Kako god okreneš, ja sam njima njihova mala curica, ali je moja perspektiva sad kad imam svoju malu curicu, sasvim drugačija. I puno jasnija. A, uostalom lijepo je opet malo biti mamina i tatina mala curica, a i mama maloj curici istovremeno.
Tata je malo manje odmarao, a puno više radio (mora netko održavati dodir sa stvarnošću), ali je s nama bio svaki vikend. Kadikad mu je bilo naporno doputovati petkom navečer, sve mu je nadoknađeno kad bi ga Mrva u subotu ujutro „otkrila“ u krevetu. Te puse slinavice koje bi dobio nemaju cijenu.

Što se tiče afere s JL, dala mi je misliti o jadu u kojem živimo, ali me nije uspjela dovoljno uzrujati da me na bilo koji način izbaci iz kolotečine dulje od dva-tri dana. Jedno sam vrijeme razmišljala da li da pišem dalje na forumu ili ne. Naime, s obzirom na specifičnost naše priče, moja anonimnost je prilično „probijena“. A opet mislim, veseli li mene pisati? Veseli. A veseli li nekoga na forumu čitati? Sudeći prema vašim komentarima, veseli. Jesam li ja pišući učinila kome loše? Mislim da nisam. Stoga, zašto bi me tuđe svinjarije lišile zadovoljstva.
Prema tome, evo nas, MM, Mrve i mene, we are back in town. Počinje novo polugodište, pišemo male priče, veselim se životu kao nikad i toplo vas pozdravljam.