Ja sam defitivno ZA. Moja svakodnevica je toliko zakomplicirana činjenicom što nismo u EU, gubim vrijeme na glupe papire, umjesto da radim svoj posao.
Ja ne bih dopustila izlazak na referendum o bilo čemu prije nego se ispuni test koji bi pokazao je l zna čovjek uopće o čemu odlučuje. Par blic pitanja na računalu, i ako znaš - glasaj.

Meni je Hrvatska premala. Treba mi prostor da mogu raditi. U svojoj struci nemam nijednog sugovornika ovdje, a kao Pale sam na svijetu mogu puno manje naučiti. Kod nas često s mizernim znanjem dođeš na razinu lokalnog autoriteta za neko područje i onda sam nešto kopaš i pokušavaš. Nema kritične mase.

2005. izglasavao se europski ustav. Neke zemlje su pustile pitanje na referendum. Pratila sam Francusku tada. Francuzi su glasali protiv prihvaćanja ustava. Kad su ih pitali po cesti zbog čega, ispostavilo se da su ljudi nezadovoljni općenito i da glasaju protiv ustava iako nemaju apsolutno nikakvu predodžbu o tome što stoji u tom ustavu. Čak da i ne poznaš sve točke, makar jedan točan argument bi me usrećio.

Kritizira se situacija u EU, vidiš kako je njima, kao da je nama bolje. U željezari u Sisku je danas 950 ljudi ostalo bez posla. Ja se ne žalim. Trenutno mi nije loše u odnosu na moje prve susjede, ali bih možda mogla platiti još nekoga, dati još nekome radno mjesto da ne gubim vrijeme na administraciju.

Osobno mislim da onaj tko je navikao raditi za nekoga i ne želi preuzeti nikakvu inicijativu, njemu je čak možda prividno svejedno, netko drugi brine o njemu. Onim građanima koji su u stanju napisati aplikaciju za neki projekt i boriti se rame uz rame s Rumunjima i Dancima, njima je ipak velika razlika. A morala bi biti razlika i drugima, jer ako se dobije novac iz nekog fonda može se iz toga financirati neko radno mjesto.

Naši novinari stalno pokušavaju dobiti odgovor od ljudi iz EU koliko ćemo MI sad novaca dobiti. Ovi pak stalno odgovaraju da moramo aplicirati na natječaje za projekte i da ako imamo dobru ideju da ćemo dobiti novac. Ne "MI", ne "Hrvatska", ne Milanović, nego Pero Perić iz Rokovaca koji je ispunio uvjete i priložio dokumentaciju, koji onda može platiti nekog drugog da radi za njega i usput platiti porez na dohodak (čak ne ni PDV, jer EK u pravilu ne plaća lokalni PDV), iz kojeg se onda može financirati neki penzioner. Upalo mi u oči neki dan kako je ekipa nekih revizora dobila novac iz nekog fonda pa su sretno kupili aute i laptope. Taj novac su praktički odmah vratili u EU, jer mi nemamo niti autoindustriju, niti IT industriju. A ekipica se sad može lijepo voziti autima, mislim da su 30tak auta kupili da mogu na terene u kontrolu. To je EU na hrvatski način, i toga se bojim. Odakle im dalje novci za registraciju i održavanje tih vozila. Niušta pametno produktivno nisu uložili, samo u ono čemu vrijednost padne čim iznesete iz dućana.

Meni su bliska područja proizvodnja i znanost, ali i u umjetnosti, oni koji imaju prilike hodati po izložbama svjetski priznatih suvremenih autora, vide da naši "autoriteti" često kasne kojih 30tak godina. Bilo je upadljivo na nedavnom Bienallu u Zagrebu.

Ne idealiziram, vidim sve mane globalizacije, užasavam se svakog koncerna i banke.
Ne vjerujem u idealno, samo u optimalno. Nadam se da EU ipak neće propasti, jer će nas Azija progutati. Englezi su, po meni, frustirani nedostatkom svojih ideja i traže krivca za to pa se ljute na one koji daju neke prijedloge, umjesto da daju konstruktivnu kritiku za usavršavanje prijedloga.

Naše smo se premijerke, hvala Bogu riješili. Nikad neću zaboraviti kako je sretno podmetnula salvetu Obami da dobije autogram. Ne znam kada me bilo više sram naše vanjske politike.

ZA EU sam prvenstveno zbog vlastitog učenja i napretka, zbog konstruktivne kritike, zbog kulture dijaloga. Ako naučim, onda mogu pridonijeti i lokalnoj zajednici, i to je po meni domoljublje, a ne "što su rekli Slovenci i Srbi pred izbore". Ako uspijem dobiti novac da platim suradnika, nema veće sreće.